utorak, 31. prosinca 2013.

Uspješna suradnja UMAS-a s Institutom za konzervatorsko-restauratorske znanosti iz Kölna

prosinačkom broju Universitasa izašao je moj članak "Uspješna suradnja UMAS-a s Institutom za konzervatorsko-restauratorske znanosti iz Kölna" – možete ga pročitati u nastavku teksta. U idućem ću postu pisati o nedavnom posjetu Kölnu; obišla sam restauratorske radionice Instituta za konzervatorsko-restauratorske znanosti (CICS), posjetila sajam za muzeje, konzervaciju-restauraciju i očuvanje baštine Exponatec 2013 i sajam Cologne Fine Art and Antiques, pratila predavanja ovogodišnjih diplomanata CICS-a na tzv. Mastertagu, posjetila muzej kölnske nadbiskupije Kolumba i pogledala čudesnu izložbu o srednjovjekovnom slikarstvu u Muzeju Wallraf Richartz, za koju su didaktičke materijale izrađivali studenti CICS-a...


"Uspješna suradnja UMAS-a s Institutom za konzervatorsko-restauratorske znanosti iz Kölna ", članak objavljen u 49. broju Universitasa


- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Uspješna suradnja UMAS-a s Institutom za konzervatorsko-restauratorske znanosti iz Kölna  

PIŠE: Sagita Mirjam Sunara
Objavljeno u Universitasu : listu Sveučilišta u Splitu, god. IV, br. 49, 23. prosinca 2013., str. 16-17



Odsjek za konzervaciju-restauraciju splitske Akademije već godinama surađuje s Institutom za konzervatorsko-restauratorske znanosti iz Kölna. U okviru programa Erasmus ta je suradnja intenzivirana – splitskim je studentima omogućeno da dio svoga školovanja provedu na toj uglednoj instituciji, a njemački profesori sve češće gostuju u Splitu



Suradnja Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu s Institutom za konzervatorsko-restauratorske znanosti Sveučilišta primijenjenih znanosti u Kölnu uspostavljena je 2003. godine kroz Međunarodnu restauratorsku radionicu Lopud. Uslijedila su gostujuća predavanja njemačkih profesora na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a prije nekoliko godina dva su fakulteta potpisala sporazum o bilateralnoj suradnji u sklopu programa Erasmus. U Kölnu danas borave dvije splitske studentice, a razmjena nastavnog osoblja između dvaju fakulteta polako prerasta u tradiciju.  

Suradnja (koja) otvara nove vidike

Godine 2003. Institut za konzervatorsko-restauratorske znanosti u Kölnu pokrenuo je projekt kojemu je cilj sačuvati od propadanja bogatu sakralnu baštinu otoka Lopuda. Njemački studenti, naime, još od 1987. godine dio svoje terenske nastave obavljaju na tom otoku. Poziv na suradnju u Međunarodnoj restauratorskoj radionici Lopud upućen je Umjetničkoj akademiji u Splitu i dvjema visokim školama za konzervaciju-restauraciju iz Belgije.


U sklopu Međunarodne restauratorske radionice Lopud restauriraju se oštećeni oltari, slike i skulpture

  

"Budući da studij konzervacije-restauracije u Kölnu spada među najkvalitetnije studije te vrste u Europi, sudjelovanje u zajedničkom projektu za nas je predstavljalo pravu povlasticu," objašnjava izv. prof. Jure Matijević s Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije. "Činjenica da projekt vode njemački stručnjaci za nas je bila osobito značajna, budući da i na polju konzervacije-restauracije postoje određene škole. Njemačka škola konzerviranja i restauriranja naglasak stavlja na istraživački rad te na inovativne metodologije. Ona je iznimno jaka i u razvijanju teorijskih okvira očuvanja baštine i primjeni tih modela u praksi." Po svemu tome, ističe profesor Matijević, njemačka se škola konzerviranja-restauriranja u velikoj mjeri razlikuje od one koja prevladava u Hrvatskoj. Smatra da je sjajno raditi s kolegama koji vam svojim, drugačijim pristupom radu pomažu da stvari sagledate iz novog očišta. "To vas potiče da zauzemete kritičku poziciju prema vlastitoj praksi i da se kroz to razvijate."

Gostujuća predavanja njemačkih stručnjaka u Splitu 

Upravo su njegovim zalaganjem u Splitu organizirana prva gostujuća predavanja njemačkih kolega. U rujnu 2010. godine Odsjek za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije i hrvatski ogranak Međunarodnog instituta za restauriranje povijesnih i umjetničkih djela, najvažnijeg strukovnog udruženja konzervatora-restauratora, zajednički su organizirali radionicu o novim metodama saniranja poderotina na slikama koju je vodila profesorica Petra Demuth, stručnjakinja s velikim međunarodnim iskustvom.


Profesorica Petra Demuth u Splitu je održala radionicu za restauratore slika (snimio Mladen Čulić) 

Polaznici radionice upoznali su se s novim metodama saniranja poderotina na slikama (snimio Mladen Čulić)


Dvije godine kasnije na splitskoj je Akademiji gostovao profesor Hans Portsteffen, stručnjak za restauriranje štafelajnih slika i polikromiranih drvenih skulptura. Iako gostovanja stranih eksperata pobuđuju velik interes među studentima, ali i u stručnoj javnosti, njihovo organiziranje predstavlja veliki izazov budući da odsjeci raspolažu skromnim sredstvima za međunarodnu suradnju. Sporazum o bilateralnoj suradnji u okviru programa Erasmus, koji su Institut za konzervatorsko-restauratorske znanosti i Umjetnička akademija potpisali prije nekoliko godina, značajno je olakšao cijelu stvar. Zahvaljujući Erasmus programu mobilnosti za nastavno osoblje, profesor Portsteffen je i ove godine gostovao na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju, a suradnja se planira nastaviti i u budućnosti. "U našim okolnostima vrlo je teško, i nastavnicima i studentima, odlaziti u inozemstvo i pratiti što se događa na polju konzervacije-restauracije u najrazvijenijim sredinama," objašnjava profesor Matijević. "Ovako ti stručnjaci dolaze k nama i u našoj nam sredini prenose svoja znanja i iskustva."


Prof. Hans Portsteffen  


Splićani u Kölnu

Da su i njemački konzervatori-restauratori zainteresirani za ono što se radi u Hrvatskoj, svjedoči poziv koji je početkom godine upućen autorici ovih redaka. Sredinom studenoga na Institutu za konzervatorsko-restauratorske znanosti u Kölnu održala sam dva javna predavanja, jedno o novim interpretacijama izvorne funkcije Dioklecijanove palače i višegodišnjim restauratorskim radovima na Peristilu, i drugo o projektu obnove i očuvanja Parka skulptura u Sisku. Taj mi je projekt bilo osobito važno bilo predstaviti, jer na kölnskom Institutu rade neki od vodećih svjetskih stručnjaka za očuvanje modernih materijala i djela suvremene umjetnosti. Bila je to prilika da razmijenimo iskustva i ispitamo mogućnost suradnje. Sjajno je što postoji program poput Erasmusa, koji omogućuje nastavnicima da grade i održavaju mrežu profesionalnih poznanstava i stručno se usavršavaju.

U sklopu tog programa u Kölnu trenutno borave dvije naše studentice konzervacije-restauracije, Ana Šapina i Ivana Duvnjak. Kao najveću razliku između dvaju studija, splitskog i kölnskog, Ana i Ivana ističu prostorne i materijalne resurse. "Ono na čemu najviše zavidimo njemačkim kolegama su velike, prostrane radionice s puno opreme," kaže Ana. "Studenti i nastavnici ovdje imaju sve na raspolaganju, od ateljea za profesionalno fotografiranje umjetnina do laboratorija za rendgensko ispitivanje. Nadamo se da ćemo se i mi u Splitu u budućnosti moći pohvaliti nečim sličnim." 

Njihovo iskustvo studiranja u inozemstvu vrlo je pozitivno pa potiču svoje kolegice i kolege da se uključe u program studentske razmjene. "Program Erasmus studentima pruža mnogo pogodnosti," kaže Ana. "Prije svega, studiranje na stranom fakultetu donosi puno novoga znanja. To se ne odnosi nužno na ono što učite na predavanjima; samo upoznavanje drugačjeg pristupa radu puno znači." Ana smatra da boravak u drugoj državi studentima pomaže da se osamostale i, još važnije, otvara im nove vidike. Prilika je to, rekli bismo, za profesionalni, ali i osobni razvoj.


U Kölnu trenutno borave studentice Ivana Duvnjak i Ana Šapina  


IZDVOJENO: Više od profesionalne suradnje 

"Kada s nekim radite duže vrijeme na terenu tada suradnja, osim stručnog, dobiva i osobni aspekt, koji nije ništa manje važan," ističe izv. prof. Jure Matijević s Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije. "U slučaju naše suradnje s kolegama iz Kölna, mogu reći da smo krenuli kao kolege, ali su tijekom godina ti ljudi postali moji prijatelji u onom posve osobnom smislu. Držim da sam i na toj razini profitirao barem onoliko koliko sam profitirao u stručnom smislu."

subota, 28. prosinca 2013.

Prag u listopadu

Krajem listopada održala sam radionicu o intervjuiranju umjetnika na Odsjeku za fotografiju Filmske i TV škole Akademije primijenjenih umjetnosti u Pragu (Film and TV School of the Academy of Performing Arts, FAMU). Radionica je bila namijenjena studentima poslijediplomskog studija konzervacije-restauracije fotografije.


Filmska i TV škola (FAMU) dio je praške Akademije primijenjenih umjetnosti (Akademie múzických umění v Praze, AMU)  


Na FAMU su me pozvali dr. sc. Libor Jůn i njegova supruga, dr. sc. Adéla Jůnová Macková. Libor vodi restauratorsku radionicu Odsjeka za fotografiju; vrijedno je spomenuti da je to prva sveučilišna restauratorska radionica za fotografsku građu u Češkoj. Libor usto radi kao kustos fotografskih zbirki u arhivu Narodnog muzeja. Završio je dva studija: prvo povijest, a onda filmsku teoriju i multimedijske produkcije. Adélin je životopis podjednako zanimljiv. Nekoliko je godina studirala egiptologiju; odustala je, kaže, jer je jezici nisu previše privlačili, a na fakultetu je morala učiti staroegipatski, novoegipatski, koptski i arapski. (Mislim da je spomenula još neke jezike, ali sam zaboravila koje.) Iako je na kraju diplomirala modernu ekonomsku povijest, i dalje se bavi Orijentom; istražuje političke i ekonomske aktivnosti Čehoslovačke u tom dijelu svijeta u razdoblju između dva svjetska rata.

Zanima je i povijest putovanja. Pričala mi je, primjerice, o jednom međunarodnom natječaju iz dvadesetih godina prošlog stoljeća koji je ljude pozivao da pješke obiđu zemaljsku kuglu.(!) Iz Čehoslovačke se na putovanje otisnulo četvero avanturista; jedna od njih bila je žena. Zvala se Otýlie Malý-Tatranský, a Adéla je spletom okolnosti uspjela doći do njenog dnevnika. Kad su me Adéla i Libor pozvali k sebi na večeru, kao najveću dragocjenost pokazali su mi džezvu iz Otýlijine osobne ostavštine. Razumjela sam njihovo oduševljenje; ta nema svatko doma džezvu koja je proputovala pola svijeta!

Radionica "The Artist Interview"

Radionica koju sam održala na FAMU-u trajala je jedan dan, a uključivala je teorijski i praktični dio. U sklopu teorijskog dijela imala sam tri predavanja: prvo je bilo o povijesti prikupljanja podataka od umjetnika i strukturi intervjua s umjetnicima (eng. artist interview), u drugom sam prezentirala rezultate intervjua s autorima skulptura iz sisačkoga Parka skulptura, a treće je bilo posvećeno mom projektu "Umjetnik u učionici" u sklopu kojega studenti prve godine konzervacije-restauracije intervjuiraju splitske suvremene umjetnike.

U praktičnom dijelu radionice intervjuirali smo češkog kipara i slikara Zdeněka Maninu. Prvotna je ideja bila da ja obavim intervju, no budući da g. Manina ne govori engleski, dogovorili smo se da će to odraditi studenti. Da im malo olakšam posao, zamolila sam g. Maninu da im se prije intervjua predstavi.


Umjetnik Zdeněk Manina pokazuje rad Ne mogu se niti nadati smrti iz 1996. godine
  
Skulpture koje čine taj rad čuva u svom ateljeu 
  
Slikarski atelje g. Manine nalazi se u potkrovlju njegove kućice u Kladnom; u prizemlju je radionica za keramiku  
  
Kalendar sa slikom g. Manine (snimljen je pred vratima svog ateljea)
  

Ja sam dan ranije posjetila njegov atelje u Kladnom, gradiću koji se nalazi tridesetak kilometara sjeverozapadno od Praga. Atelje se nalazi u maloj jednokatnici na ivici grada. Možda zbog tmurnog vremena, a možda zbog ugaslih dimnjaka obližnje željezare (Kladno je bilo kolijevka teške industrije u ovoj regiji), sve je podsjećalo na prošlost.



Kladno, rubni dio grada


Prag u društvu pjesnika 

Prag sam prvi put posjetila 2010. godine na studijskom putovanju koje je organizirala Katedra za zaštitu spomenika Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Tada smo obišli najvažnije znamenitosti: Hradčane, Starogradski trg, Karlov most... (O tome sam pisala ovdje i ovdje.)

Hotel u kojemu sam sada bila smještena udaljen je nekoliko minuta hoda od Karlovog mosta; idealno polazište za razgledavanje! Ipak, grad nisam istraživala sama: vodič mi je bio moj prijatelj Adin Ljuca. Adin je pisac, pjesnik i bibliotekar. Dugo je godina radio u Slavenskoj knjižnici, a danas vodi povijesni fond Nacionalne tehničke knjižnice.



Stari grad, pogled s rijeke 


Pokazao mi je svoje omiljene kutke u Pragu: zavirili smo u veliku čitaonicu Nacionalne knjižnice, lutali unutrašnjim dvorištima Klementinuma, istraživali labirint sporednih uličica oko Starogradskog trga...

  
Prvu smo večer na tramvajskoj stanici pored mog hotela susreli g. Vladu Milinuća, (ko)autora "kuće koja pleše"
  
Pražský orloj  


U središnjem atriju palače Lucerna izložen je Konj Davida Černýja
  
Adin mi je skrenuo pažnju na to da je Lucernu projektirao arhitekt i građevinar Václav Havel, otac čuvenog češkog predsjednika   


Adin mi je pokazao i kućicu koju su on i njegova supruga Fatima kupili prošle godine. Fatima i Adin žive u četvrti Žižkov, a njihova se vikendica, kako je od milja zovu, nalazi u vrtnoj koloniji Balkan (zahrádkářská osada na Balkáně). To je tek jedna od brojnih vrtnih kolonija u Pragu, no, ako sam dobro upamtila, spada među najveće. Zemljište na kojemu se nalazi pripada Gradu, ali kućice su privatno vlasništvo. Neke su parcele toliko male da su vlasnici na njima podignuli samo šupu za alat. Na drugim, većim parcelama, kućice su prilično velike i sa svih strana okružene vrtovima.


Kolonija je opasana metalnom žicom i ima nekoliko ulaza; svaki vlasnik ima svoj ključ  
  
  
  
U Fatiminom vrtu još rastu jagode!   
  

Posjetila sam i njihov stančić. Kroz veliki prozor u dnevnoj sobi dopire buka sa ceste. Posvuda se nalaze knjige. Kad ne piše priče i poeziju, Adin istražuje povijesne veze između Čeha i jugoistočne Europe. Jednom bi mogao napisati knjigu o povijesti češkog turizma na našoj obali. Pokazao mi je album sa starim razglednicama koji su neki davni češki turisti slali u svoju domovinu. Na jednoj od njih prikazana je osnovna škola u Trogiru. U gornjem dijelu piše: "Trogir: Jubilarna Pučka Skola 1848 - 1908 (sagragjena 1909 - 1919)". To je moja škola. Ispred pročelja, pod prozorima učionica u kojima sam pratila nastavu iz Tehničkog i Likovnog, još nema vrta s jukom i grmovima tise. Nema ni štekata na školskom dvorištu.


Fatimin i Adinov stan prepun je knjiga (nadam se da mi neće zamjeriti što sam objavila ovu fotografiju :)
  
Album sa starim razglednicama 
  
...u kojemu sam pronašla razglednicu moje osnovne škole!  
  
Pozdrav... iz Praga!

utorak, 17. prosinca 2013.

Studenti u akciji!

Početkom prošlog mjeseca olujno nevrijeme poharalo je Rijeku. Internetski portali izvještavali su o snažnom vjetru koji je nosio limene krovove, obarao stabla i rasvjetne stupove, potapao brodice i paralizirao promet na cestama. Gradsko groblje Kozala, koje je zaštićeno kao kulturno-povijesna cjelina, pretrpjelo je goleme štete. Index je izvijestio da su se na groblju srušila ili nagnula 193 stabla. Oborena stabla oštetila su velik broj grobnica. Fotografije oštećenih grobnica proširile su se i Facebookom.


Oštećene grobnice (preuzeto iz članka Ivice Nikolca "Bura nanijela velike štete na groblju Kozala" objavljenog na portalu Moja Rijeka)


Dvoje studenata konzervacije-restauracije sa dubrovačkog sveučilišta, Riječanin Neven Peko i njegova kolegica Karmen Lečić, zaključili su da nešto treba poduzeti. I poduzeli su! Sastavili su dopis kojim pozivaju studente konzervacije-restauracije da se uključe u projekt dokumentiranja stanja oštećenih grobnica i prikupljanja odlomljenih dijelova. Dopis su uputili pročelnicima triju hrvatskih studija konzervacije-restauracije – svom matičnom, dubrovačkom, te studijima u Splitu i Zagrebu – i zatražili njihovu podršku. Akciju je spremno podržalo Društvo za zaštitu i razvoj baštine, koje je nekoliko mjeseci ranije u Zagrebu organiziralo konferenciju o zaštiti kulturnih dobara u kriznim uvjetima. Kako se cijela stvar dalje odvijala, doznajemo od Nevena i Karmen...


Za početak, možete li objasniti kako ste došli na ideju da pokrenete ovu akciju? 
Na ideju smo došli nekoliko dana nakon što smo na Facebooku i raznim portalima vidjeli fotografije i pročitali izvještaje o velikim oštećenjima koja je na Groblju Kozala prouzročilo nevrijeme koje je poharalo Rijeku 11. studenoga. Poticaj za razmišljanje o akciji bila nam je Konferencija o zaštiti kulturnih dobara u kriznim uvjetima kojoj smo prisustvovali u listopadu, a na kojoj smo se dotakli i pitanja sudjelovanja studenata konzervacije-restauracije u akcijama spašavanja ugrožene kulturne baštine.

Kako ste zamislili akciju? 
Htjeli smo dokumentirati zatečeno stanje oštećenih grobnica te prikupiti i arhivirati dijelove koji su se odlomili, da ne završe na otpadu. Budući da je groblje jako veliko, znali smo da nam treba veći broj ljudi, zato smo se obratili trima studijima konzervacije-restauracije i zamolili ih da nam pošalju nekoliko svojih studenata. Ipak, glavni razlog za uključivanje studenata u projekt bilo je to što smo htjeli da što više ljudi dobije informaciju o sustavu zaštite kulturne baštine u kriznim situacijama, odnosno o njegovu nepostojanju. Projekt smo, zapravo, zamislili kao "generalnu probu" za uključivanje studenata u veće akcije hitne sanacije kulturne baštine nakon kriznih događaja. Za očekivati je da nakon neke veće nepogode – potresa, poplave, požara ili rata, vandalskih napada i sl. – zaposlenici ustanova koje brinu o kulturnoj baštini neće moći sami dovoljno brzo odreagirati i obaviti "trijažu" i osnovnu zaštitu predmeta koju čuvaju. Razlozi mogu biti različiti, prvi koji nam pada na pamet je da nemaju dovoljan broj zaposlenika. Upravo u takvim situacijama pomoć studenata konzervacije-restauracije bila bi dragocjena.

Čini mi se, ipak, da studenti ne mogu puno toga učiniti ako "nastupaju" sami. 
To je točno, i to je jedan od razloga zašto smo se obratili Društvu za zaštitu i razvoj baštine za pomoć. Drugi, važniji razlog je to što je Društvo organiziralo konferenciju o zaštiti kulturnih dobara u kriznim uvjetima, onu o kojoj smo ranije govorili. Gospodin Saša Tkalec, predsjednik Društva, spremno nam je odlučio pomoći u organizaciji akcije.

No, trebalo je brzo djelovati? 
Nevrijeme se dogodilo 11. studenoga, a mi smo par dana nakon toga počeli razmišljati o akciji. Željeli smo posao napraviti čim prije pa smo si postavili zadatak da unutar dva tjedna, dakle do kraja studenoga, sve organiziramo, od kompletiranja liste sudionika do rješavanja pitanja smještaja i pribavljanja potrebnih dozvola. Od trenutka kada smo shvatili kakav posao smo si zapravo zadali, postalo je jako intenzivno. Sama akcija je trajala od 25. do 30. studenoga, s tim da su studenti u Rijeku doputovali dan ranije, a otputovali dan nakon završetka akcije.


Stanje koje su studenti zatekli na terenu (Neven Peko mi je ljubazno ustupio sve fotografije u nastavku teksta)


Iako akcija počiva na volonterskom radu, neki su troškovi neizbježni: prijevoz, smještaj, prehrana... Kako ste to riješili? 
Financijska konstrukcija projekta od početka je bila problematična. Zamislili smo da odjeli/odsjeci podmire troškove putovanja za svoje studente, a da smještaj pokrijemo iz donacija. Komunalno društvo Autotrolej omogućilo nam je da se besplatno koristimo javnim gradskim prijevozom, a za smještaj smo dobili sponzorstvo hostela Dharma, na čemu im od srca zahvaljujemo. Budući da je ipak trebalo pokriti troškove boravišne pristojbe i održavanja soba, zatražili smo pomoć sponzora, a odazvali su nam se izdavačka kuća EDIT, Vijeće talijanske nacionalne manjine Primorsko-goranske županije, Komunalno društvo Kozala i Ris d.o.o. Akciji su pokroviteljstvo dali Ministarstvo kulture i ASCE. Grad i Županija nam, nažalost, nisu mogli pomoći, jer im taj trošak nije bio predviđen proračunom.

Kakav je bio odaziv fakulteta? Koliko se studenata uključilo u projekt? 
Pročelnici su se manje-više odmah pozitivno izrazili o našoj inicijativi. Odaziv studenata bio je izrazito dobar; u akciji je sudjelovalo njih četrnaestero, po pet sa splitskog i dubrovačkog studija te četvero sa zagrebačkog. Sa zagrebačkim je studentima u Rijeku doputovao i jedan nastavnik, docent Alen Novoselec, no nije mogao ostati dulje od jednoga dana. Žao nam je što se akciji nije priključilo više profesora, jer bi nam njihovo iskustvo zasigurno ubrzalo i olakšalo rad.

'Ajmo sad malo o konkretnim radovima. Kakvo ste stanje zatekli na groblju? Je li situacija bila bolja ili gora od onoga što se spominjalo na portalima? 
Stanje koje smo zatekli dva tjedna nakon nevremena zapravo je bilo bolje nego što smo očekivali! Da podsjetimo, prve informacije o oštećenjima dobili smo s Facebooka i internetskih portala, a potom i direktno od ljudi koji su obišli Kozalu i vidjeli razmjere oštećenja. Fotografije su zaista izgledale zastrašujuće, no dogodilo se da je bura puhala nekim neobičnim koridorima pa su, zapravo, najveća oštećenja pretrpjele grobnice na tim pravcima, dok je dio grobnica bio neoštećen. 


Neven i Karmen pokraj ostataka jednog oborenog stabla 
  
Još jedan primjer oštećenja grobnica    
  

Jeste li se odmah bacili na posao? 
Ne, najprije je trebalo obaviti neke pripremne radnje. Prvog smo se dana sastali s konzervatorima u Konzervatorskom odjelu u Rijeci. Oni su nam prezentirali elaborat o Groblju Kozala iz 2006. godine, u kojemu je zabilježeno stanje grobnica od posebnog interesa. Predložili su da taj elaborat koristimo kao podlogu za našu dokumentaciju, što smo mi i prihvatili. Na sastanku su nam objasnili koji su njihovi prioriteti u ovoj akciji. U Konzervatorskom odjelu pridružila nam se  mr. sc. Daina Glavočić, kustosica Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci i autorica monografije Groblja Kozala, koja nam je održala predavanje o povijesnom razvoju i značaju groblja. Nakon toga smo prionuli poslu. Nismo si zacrtali koliki dio groblja želimo obraditi, jer nismo bili sigurni kolikom ćemo dijelu uopće moći pristupiti, budući da su se pojedini dijelovi groblja u to vrijeme još raščišćavali. 

Kako je izgledao vaš radni dan? 
Na Groblje smo dolazili oko 8.30 ujutro. Podijelili bismo se u nekoliko grupa, a svaka je grupa trebala "pokriti" jedan sektor. Sredinom dana napravili bismo pauzu za grijanje i kavu. Radili smo dokle smo mogli izdržati hladnoću i vjetar. S poslom smo obično završavali oko 15 ili 15.30 sati. Nakon toga je slijedio ručak u menzi te odlazak u hostel ili druženje u centru. Tijekom pet dana izradili smo dokumentaciju koja uključuje opis i fotografije zatečenog stanja gotovo tri tisuće grobnica, mauzoleja i kapela. 

Odradili ste ogroman posao! 
Da, ali on još nije završen. Budući da je dokumentacija na terenu pisana rukom, još nam predstoji njena digitalizacija i povezivanje s odgovarajućim fotografijama, nakon čega ćemo je predati Konzervatorskom odjelu u Rijeci. 

Kakvi su bili komentari sudionika? Što im se svidjelo, jesu li imali kakvih zamjerki? 
Komentari su uglavnom bili pozitivni. Bilo je malih nespretnosti u organizaciji, no nadamo se da će nam kolege progledati kroz prste – ipak nam je ovo bio prvi put (smijeh). Vjerujemo da su ipak svi najviše uživali u "neslužbenom" dijelu programa, tj. u druženju i upoznavanju kolega s drugih studija. 

A vaši dojmovi? Da li biste se opet upustili u nešto slično? 
Čini nam se da smo dobro odradili posao, ako se uzme u obzir da smo sve organizirali u jako kratkom roku. Uvidjeli smo, međutim, da bi institucije trebale imati veću ulogu u organizaciji ovakvih akcija. Hitno nam je potreban dobro razrađen i zakonski reguliran sistem brze reakcije u kriznim situacijama. Sreća u nesreći je ta da se u ovom slučaju nanesena šteta nije povećavala kroz vrijeme pa hitna reakcija nije bila nužno potrebna, ali u nekim drugim slučajevima vjerojatno neće biti tako. Mislimo da je ovo tema o kojoj bi trebalo puno više razgovarati. Možda bi se mogle organizirati pokazne vježbe i obuka u suradnji sa hitnim službama; tako bi se osiguralo da svi dobro zajednički funkcioniraju na terenu, imajući u vidu sigurnost sudionika i dobrobit ugrožene baštine. Pitali ste da li bismo se opet upustili u nešto slično? Ukoliko bi bilo potrebno, da, rado bismo pomogli u organizaciji sličnih akcija, ali uz veći angažman institucija i lokalne samouprave. 

Zbog čega vam je ovaj projekt bio važan? 
Projekt nam je (bio) važan iz više razloga. Za početak, na ovaj se način povećava vidljivost konzervacije-restauracije u medijima, a samim time podiže se svijest ljudi o vrijednosti kulturne baštine i važnosti njena očuvanja. Mediji su dobro popratili naš projekt; članak o ovoj akciji izašao je i u talijanskom dnevniku La voce del popolo. Smatramo da iskustvo organiziranja i sudjelovanja u ovakvom projektu može biti izuzetno korisno svima uključenima, jer su dobili uvid stanje i način funkcioniranja sustava očuvanja kulturne baštine u ovakvim situacijama. Budući da je ovo bila prva akcija ovog tipa, nadamo se da će ona biti poticaj kolegama iz drugih gradova da se na sličan način angažiraju u svojim sredinama i okušaju u organizaciji sličnih aktivnosti. Izrazito važna komponenta ovakvih projekata je međusobno upoznavanje sudionika, tj. budućih kolega u struci, razmjena iskustava, upoznavanje novih metoda rada… Ne manje važno, kroz akciju smo dobili mogućnost okušati se u drugačijoj vrsti rada na terenu pa i iskusiti kako je to kada nema profesora da ti pomaže i "gura" te. No, možda najvažniji dio projekta je to da se sveučilištima, odnosno odjelima i odsjecima za konzervaciju-restauraciju, ali i Ministarstvu kulture, pokaže da su studenti spremni na sebe preuzeti ovakve zadaće. Tako se, vjerujemo, kod svih dionika pobuđuje svijest o važnosti uključivanja što većeg broja partnera u buduće akcije koje se tiču ugrožene baštine. Ne govorimo samo o provedbi zaštitnih mjera kada šteta već nastane, nego i o prevenciji i edukaciji. 

Želite li još nešto dodati? 
Pa, vrijedi spomenuti da su nas posljednjeg dana akcije posjetili ravnatelj Hrvatskog restauratorskog zavoda, prof. Mario Braun, i gospodin Saša Tkalec. S njima smo razgovarali o akciji, ali i o drugim temama vezanim za konzervatorsko-restauratorsku struku. 

Na kraju, spomenimo sve studente koji su sudjelovali u ovoj hvalevrijednoj akciji. To su: Lea BlažekaJan Cerovečki, Karmen LečićDaria Margeta i Neven PekoOdjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku, Vanda Krstinić, Duje MatešanMateja NovakovićDominik Rajčević i Ivana Vukadin s Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu te Paula BuleMelita KurtićPetra Lulić i Petar RogićOdsjeka za konzerviranje i restauriranje Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Studenti, BRAVO!


Studenti koji su sudjelovali u akciji 

subota, 7. prosinca 2013.

Sisak u rujnu

Potkraj rujna u Sisku su održani Dani industrijske baštine grada Siska. Dvotjednu manifestaciju organizirali su Konzervatorski odjel u Sisku, Gradska galerija Striegl i Gradski muzej Sisak, a program je uključivao javna predavanja, izložbe i projekcije dokumentarnih filmova. U sklopu manifestacije, od 19. do 28. rujna, održana je i druga konzervatorsko-restauratorska radionicu u Parku skulptura nastalih u sklopu Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak". Radionicu smo vodile mr. art. Valentina Ljubić Tobisch i ja, a u njoj je sudjelovalo šestero studenata, petero s Umjetničke akademije u Splitu i jedan student Odjela za umjetnost i restauraciju dubrovačkog sveučilišta. Studenti su svaki dan izvještavali o svojim aktivnostima na blogu Stažiranje među umjetninama.

Otvaranje Dana industrijske baštine grada Siska

U Sisak sam doputovala nekoliko dana prije početka radionice kako bih nazočila svečanom otvaranju Dana industrijske baštine. Na otvaranju je bila i delegacija Ministarstva kulture, jer su usporedo s Danima industrijske baštine u Sisku otvoreni i Dani europske baštine. Svečanost je upriličena u nedavno obnovljenom prizemlju Holandske kuće gdje su posjetitelji mogli razgledati izložbu mr. sc. Vlatka Čakširana, kustosa Gradskog muzeja Sisak, o industrijskoj baštini grada Siska.


Dane industrijske baštine grada Siska osmislili su i organizirali Ivana Miletić Čakširan, pročelnica Konzervatorskog odjela u Sisku (u sredini), mr. sc. Vlatko Čakširan, kustos Gradskoga muzeja Sisak (na slici lijevo) i Alma Trauber, kustosica Gradske galerije Striegl
  
Dani industrijske baštine grada Siska i Dani europske baštine svečano su otvoreni u zgradi u kojoj se nekoć nalazilo žitno skladište; zgrada je zbog svoga pročelja dobila naziv Holandska kuća
  
Holandska se kuća našla i na naslovnici brošure s programom Dana europske baštine
  
Posjetitelji su nakon otvaranja mogli pogledati izložbu o industrijskoj baštini Siska koju je priredio mr. sc. Vlatko Čakširan iz Gradskog muzeja Sisak 
  

Nakon svečanog otvaranja autobusima smo se zaputili u Caprag, jer se drugi dio programa odvijao u bivšem Institutu Željezare Sisak. Tu je upriličena projekcija dokumentarnog filma Gorana Devića "Dvije peći za udarnika Josipa Trojka", a posjetitelji su mogli pogledati izložbu Marijana Crtalića Nevidljivi Sisak i ambijentalnu instalaciju Gorana Nježića Čemu trud.

Prije odlaska u Institut uzvanicima sam pokazala djelić Park skulptura, a osobito dirljiv bio je susret s akademskim kiparom Josipom Diminićem pored njegove skulpture Objekt II koja će iduće godine biti restaurirana. Premda je skulptura u jako lošem stanju – oštećena, zaprljana i išarana grafitima – gospodin Diminić nije bio razočaran; veselilo ga je što je Park zaštićen i što netko o skulpturama sada brine.


Drugi dio svečanog otvaranja Dana industrijske baštine grada Siska i Dana europske baštine odvijao se u bivšem Institutu Željezare Sisak 
  
Projekcije i izložbe održavale su se na 5. katu zgrade. Samo je prizemlje zgrade privedeno svrsi, sve ostalo je zapušteno  
  
Konferencijska sala u kojoj se odvijala projekcija filma, nakon odlaska posjetitelja
  
Napušteni laboratorij (prizori iz Instituta podsjetili su me na ruševine Detroita)
  
Na jedinom sačuvanom uređaju u laboratoriju...
  
...piše da je bezvrijedan
  
Zapuštenost i propadanje vide se i na drugim mjestima u Capragu; ovo je unutrašnjost sportske dvorane Željezarinog "rekreacionog centra" u kojoj se i danas vježba.(!) Zgrada je vrlo lijepa pa se nadam da će je jednom obnoviti
  
Ja bih sačuvala i natpis na pročelju dvorane
  
...i table s obavijestima koje se nalaze u Capragu
  
Evo kako danas izgleda bazen koji je Željezara izgradila za svoje radnike. Najbolju usporedbu Željezarine prošlosti i sadašnjosti dao je (na) svojim fotomontažama sisački umjetnik Marijan Crtalić    
  

Intervjui s umjetnicima

Gospodin Diminić je jedan od šestero umjetnika koje sam u Sisku intervjuirala prije početka radionice. (O intervjuiranju umjetnika pisala sam ovdje.) Umjetnike – autore skulptura iz Parka kontaktirala sam još u ožujku. Da budem preciznija, kontaktirala sam one umjetnike do čijih smo adresa Valentina i ja uspjele doći, njih petanestak. Svakom sam poslala anketni listić s pitanjima o izvornom izgledu njegove skulpture, tehnologiji njezine izrade, njenom sadašnjem stanju i mogućoj restauratorskoj intervenciji. Priložila sam nekoliko fotografija (total i karakteristična oštećenja) te pismo u kojem sam objasnila zašto su restauratorima ti podaci važni. Da budem sigurna da će mi odgovoriti, svakom sam umjetniku poslala frankiranu omotnicu u koju je samo treba(l)o ubaciti popunjeni anketni listić.

Posljednje pitanje u mojoj anketi bilo je da li je umjetnik voljan doći u Sisak da ga intervjuiramo. Deset je umjetnika pristalo, no termin koji smo im ponudili odgovarao je samo šestorici. U Sisak su doputovali Petar Barišić, Peruško Bogdanić, Hamo Čavrk, Josip Diminić, Ante Rašić i Zlatko Zlatić. Svaki je umjetnik intervjuiran pored svoje skulpture, a intervjue smo snimili; za snimanje je bio zadužen gospodin Ratko Vrbanus iz Siska. Transkripte intervjua izradit će moji studenti, a svi će materijali – video zapisi i transkripti – biti priloženi konzervatorsko-restauratorskoj dokumentaciji. Ne samo to; transkripte ću pohraniti u Arhiv intervjua sa suvremenim umjetnicima. Riječ je o projektu koji sam pokrenula u sklopu kolegija o metodama istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji, gdje studenti intervjuiraju suvremene umjetnike o načinu na koji stvaraju svoje radove, metodama i materijalima koje koriste te njihovu pogledu na očuvanje tih radova sada i u budućnosti. Prikupljene informacije koristit će ne samo konzervatorima-restauratorima, već i povjesničarima umjetnosti, kustosima i drugima.

A kakve su informacije prikupljene od umjetnika u Sisku i kako pomažu usmjeriti konzervatorsko-restauratorske radove na skulpturama iz Parka? Ilustrirat ću to najdrastičnijim primjerom, skulpturom Muškarac i žena akademskog kipara Petra Barišića. Autor je skulpturu posljednji put vidio 1979. godine, kada je i nastala. U intervjuu je objasnio da je interes za skulpturu izgubio jer ona nije izvedena prema njegovoj zamisli. Nedostaju neki dijelovi: kroz dvije su figure trebale prolaziti cijevi i ukrštavati se ispred njih. I materijal je izmijenjen; Barišić je htio da skulptura bude načinjena od "golog" željeza koje će, izloženo atmosferilijama, propadati baš kao što propada ljudski život koji predstavlja. Nakon što je napustio Sisak, skulptura je pocinčana, a time je poništena ideja njegova rada. "Ideja mora biti ostvarena," kaže gospodin Barišić u intervjuu, "ako nije ostvarena... I kad je ostvarena, to moram ponoviti, kad je ostvarena ideja može umjetnik biti nezadovoljan i reći ne, rušim sve i doviđenja. I to je njegovo legitimno pravo." Traži da mu se dozvoli da dovrši svoju skulpturu, odnosno da doda elemente koji nedostaju. Ne samo to: zahtijeva da se sa skulpture odstrani sloj cinka i da se materijalu dozvoli da propada. Restauratori se sada nalaze pred velikim izazovom: što napraviti?


Priprema za snimanje intervjua s Petrom Barišićem pored njegove nedovršene skulpture Muškarac i žena 

Isječak iz intervjua s Petrom Barišićem (snimatelj: Ratko Vrbanus)

Petar Barišić (snimatelj: Ratko Vrbanus)

srijeda, 27. studenoga 2013.

Crtice s Lopuda

Ovogodišnja Međunarodna konzervatorsko-restauratorska radionica na Lopudu, jedanaesta po redu, održana je od 25. kolovoza do 8. rujna. Da podsjetim, riječ je o zajedničkom projektu Instituta za konzervatorsko-restauratorske znanosti Sveučilišta primijenjenih znanosti u Kölnu (Njemačka), Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu (Hrvatska), Sveučilišta u Antwerpenu (Belgija) i Državne visoke škole za vizualne umjetnosti, La Cambre iz Bruxellesa (Belgija).


Moja prva asocijacija na Lopud: čarobni sumraci
  
...i krasne pješačke staze!


Radionica se održava svake godine i traje dva tjedna, a vodi je tim profesora spomenutih fakulteta. U njoj sudjeluje dvadesetak studenata konzervacije-restauracije. Od splitskih studenata ove su godine u radionici sudjelovale Petra Baleta i Ana Šapina; evo kako im je bilo. Moja kolegica Lana Kekez na Lopudu je provela prvi tjedan, a ja drugi. Dok je Lana vodila zahvat na slici Čistilište s oltara Gospe od Karmela iz crkve Gospe od Spilice, moj je zadatak bio nadzirati radove na drugoj slici iz te crkve, Smrt sv. Josipa.


Studenti dokumentiraju zatečeno stanje slike Smrt sv. Josipa


Tijekom drugog tjedna radionice zahvat na slici Čistilište preuzela je Petra Demuth s Instituta za konzervatorsko-restauratorske znanosti u Kölnu. S njom je pravo zadovoljstvo raditi, jer uvijek naučite nešto novo. Na slici Čistilište, primjerice, problem je bilo to što se platno stisnulo pa je slikani sloj na jednom dijelu "poskočio". Činilo se da ga nećemo moći spustiti bez oštećivanja, no Petra je imala rješenje. Na problematičnu zonu nanijeli smo ljepilo za podljepljivanje. Kratko smo pričekali da slikani sloj "omekša", a onda je Petra s donje strane slike lagano prislonila žaruljicu. Temperaturu žarulje, odnosno jačinu svjetlosti, regulirala je potenciometrom. Pomicanjem žarulje uz blagi pritisak platno se širilo. Jedna je studentica za to vrijeme preko komadića Melinexa spuštala odvojene ljuskice slikanog sloja. Zahvat je uspio!




Petra blago pritišće platno žaruljicom s donje strane slike

 
Detalj Čistilišta nakon spuštanja slikanog sloja i uklanjanja požutjelog laka s problematične zone

Za ovaj se zahvat mogu koristiti žaruljice različitih oblika 

Temperatura žarulje regulira se potenciometrom


Za premošćivanje, odnosno lijepljenje niti platna preko poderotina i tekstilnih umetaka, Petra i njeni studenti koristili su posebno pripremljeno platno. Zamolila sam je da mi objasni o čemu se radi.

Iz platna koje je napeto na radni podokvir izvuku se niti potke u trakama širine 2 - 3 centimetra. Unutar svake trake izreže se svaka druga nit osnove. Tako pripravljeno platno stavi se na silikonizirani papir i premaže Bevom. Osušeno ljepilo ostat će samo na jednoj strani niti. Platno se skine s podokvira i razreže; sada ga se može koristiti! Trake se napnu pristima, ljepilo reaktivira toplom peglicom, a niti izrezuju nožicama.


Priprema niti za premošćivanje; Petra mi je otkrila da je ovo "izum" jedne njene studentice

Ljepilo na nitima reaktivira se toplinom 

Izrezivanje 

Niti su pravilno zalijepljene za platno, a površina nije zaprljana ljepilom


Ove smo godine prvi put organizirali obilazak crkve Gospe od Šunja uz vodstvo konzervatora-restauratora. Obilaske smo vodili kolega Hans Portsteffen i ja, a cilj nam je bio približiti Međunarodnu restauratorsku radionicu Lopud stanovnicima i posjetiteljima otoka. Izradila sam promotivni poster s osnovnim informacijama o projektu te rasporedom obilazaka naše improvizirane radionice u crkvi Gospe od Šunja. Tekst je bio na hrvatskom i engleskom jeziku. Plakate sam zalijepila na oglasnu ploču ispred jedine prodavaonice na Lopudu te u predvorju hotela Lafodia. Uspjeh nije izostao! Imali smo dosta posjetitelja, ali najviše ću pamtiti jednu gospođu koja je u hotelu Lafodia radila kao kuharica. Zaboravila sam iz kojeg je mjesta (negdje na sjeveru Hrvatske), ali me oduševilo što je svoj jedini slobodan dan u tjednu iskoristila za šetnju otokom i upoznavanje njegova kulturnog blaga.


Plakat o Međunarodnoj restauratorskoj radionici Lopud 

Plakat na oglasnoj ploči ispred jedine trgovine u Lopudu  

Obavijest o stručnom vodstvu bila je zalijepljena i na vratima crkve, za putnike-namjernike 

Prva grupa posjetitelja


Sve je posjetitelje najviše zanimala skulptura raspetoga Krista koja krasi oltar sv. Križa u Gospi od Šunja. Skulptura je jedinstvena po načinu izrade: snimanje CT metodom otkrilo je da je njena unutrašnjost najvećim dijelom šuplja, dok su stijenke napravljene od ferule, biljke spužvaste strukture, preko koje je nanesen debeli sloj papirne pulpe, zatim sloj preparacije i, konačno, oslik. Restauriranje raspela ove je godine privedeno kraju, a njegovo vraćanje na monumentalni oltar sv. Križa označilo je i kraj dugogodišnjeg konzervatorsko-restauratorskog zahvata na oltaru.

Prije sastavljanja skulpture (ruke su bile odvojene), umetnuli smo u nju cedulju s porukom na engleskom i hrvatskom jeziku: "Ovo je raspelo restaurirano od 2007. do 2013. godine u sklopu dvotjedne Međunarodne restauratorske radionice Lopud. Dokumentacija konzervatorsko-restauratorskog zahvata nalazi se u Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture u Dubrovniku. Lopud, rujan 2013. g." Malo iznenađenje za buduće restauratore! :)


Poruka za buduće konzervatore-restauratore pisana njemačko-engleskim jezikom :)

Umetanje poruke 

Spajanje ruke 

Vraćanje raspela na oltar 

Oduševljeni sudionici radionice prate rad kolega na skeli