Sredinom rujna, Međunarodni institut za restauriranje (International Institute for Conservation, IIC) organizirao je u Londonu dvodnevnu konferenciju "Conservation: Futures and Responsibilities". Konferencija se trebala baviti odnosom obrazovanja konzervatora-restauratora i trenutnih potreba struke. Cilj je bio "ponuditi međunarodnu perspektivu i olakšati komunikaciju između studenata i mladih restauratora s jedne strane, te stručnjaka koji se bave restauriranjem u kulturnim ustanovama i muzejima ili u privatnom sektoru s druge strane".
Program konferencije
Svjestan činjenice da si većina studenata i mladih restauratora ne može priuštiti putovanje u London, IIC je osigurao besplatan video prijenos svih izlaganja (Live Web Broadcast). Organizator je smatrao da će tako potaknuti sudjelovanje restauratora iz cijeloga svijeta. Putem Facebook stranice Odsjeka za konzervaciju-restauraciju i časopisa In situ nekoliko sam puta upozoravala svoje studente na ovu konferenciju. Nisam stekla dojam da ih se puno uključilo u prijenose izlaganja 16. i 17. rujna, pa me jako obradovala vijest da će video zapisi konferencije uskoro biti objavljeni na mrežnim stranicama IIC-a. Ja sam pratila dvije subotnje sesije: u jednoj se govorilo o planiranju profesionalne karijere, a u drugoj o međunarodnoj perspektivi konzervacije-restauracije. (Popis govornika dostupan je ovdje.)
Amber Kerr Allison (Centar za restauriranje Lunder, Smithsonian) sudjelovala je u drugoj sesiji
Konferencija me natjerala da se zapitam dajem(o) li studentima sva znanja i vještine potrebne da se uspješno nose s izazovima restauracije u 21. stoljeću? Konzerviranje i restauriranje fotografija, time-based umjetnosti (video radovi, performansi, instalacije...), suvremene umjetnosti, murala i polikromije na starim građevinama samo su neka od novih specijalističkih područja struke. I neka "stara" područja u Hrvatskoj su jako zanemarena; preventivna konzervacija je najbolji primjer. Nekoliko je govornika istaknulo da se u prošlosti moglo birati specijalističko područje koje te zanima; zbog porasta broja restauratora, mladi bi se sada trebali usredotočiti na deficitarna i nova područja struke. I fakulteti bi morali pratiti ove promjene.
Osim novih specijalističkih područja, javljaju se i nova tržišta rada: Subsaharska Afrika, Južna Amerika, Indija... Moraju li naši studenti nakon diplome ostati u Hrvatskoj? Jesmo li ih uopće naučili kako da traže posao? Znaju li napisati životopis, sastaviti portfolio ili pismo motivacije? Znaju li napisati znanstveni rad, publiciraju li svoje radove uopće? Pomažemo li im da razviju prezentacijske i komunikacijske vještine? Pripremamo li ih za korištenje novih medija, kako bi svoj rad mogli približiti javnosti i osigurati financijska sredstva za svoje projekte? Na konferenciji je više puta istaknuto da javnost mora razumjeti zašto je ono što radimo važno.
Jako mi se dopala misao da mladi restauratori, prilikom biranja ustanove ili radionice u kojoj će raditi ili stažirati, trebaju voditi računa o tome da budu uključeni u izazovne projekte, odnosno projekte koji će im omogućiti da razviju svoje vještine. Pitanje je, međutim, je li ovo u Hrvatskoj izvedivo. Kod nas su, naime, mladi restauratori sretni ako uopće dobiju priliku negdje stažirati.
Tema obrazovanja konzervatora-restauratora puno se puta spomenula na londonskoj konferenciji. Zaintrigirala me činjenica da je Institut za restauriranje (Institute of Conservation, ICON) 2009. godine dobio zadatak izraditi strategiju obrazovanja restauratora u Velikoj Britaniji, "National Conservation Education and Skills Strategy". I u našoj zemlji postoji potreba za takvim dokumentom, odnosno za dugoročnim planiranjem i planskim djelovanjem u području zaštite i očuvanja kulturne baštine i edukacije onih kojima je taj posao povjeren.
Naslovnica dokumenta "National Conservation Education and Skills Strategy"
Problema je, kako vidimo, puno, a ključ njihovog rješavanja leži (i) u rukama onih kojima je ova konferencija bila posvećena: studenata restauracije i mladih restauratora. Prvi korak trebalo bi biti njihovo povezivanje. Mladi članovi Američkog instituta za restauriranje (American Institute for Conservation, AIC) već su 2008. godine pokrenuli tzv. Emerging Leaders Network. Imaju svoj blog i grupu na Facebooku. Tu razmjenjuju literaturu, objavljuju vijesti o stipendijama, radnim mjestima i slično. U Hrvatskoj, studenti restauracije mogu se učlaniti u udrugu Međunarodni institut za restauriranje - Hrvatska grupa. Restauratorima koji nisu prešli tridesetu uskoro će biti ponuđena mogućnost učlanjenja u Hrvatski nacionalni odbor ICOMOS-a po sniženoj cijeni. Pitanje je, međutim, što naše udruge nude svojim članovima.
Udruge "na hrvatski način"
Studenti-članovi Međunarodnog instituta za restauriranje, primjerice, besplatno primaju glasilo Reviews in Conservation. Na mrežnim stranicama IIC-a mogu 'skinuti' digitalizirane članke ili sažetke radova objavljenih u nekoj u IIC-jevih publikacija. IIC im dodjeljuje stipendije za sudjelovanje na konferencijama. Svi članovi IIC-a ostvaraju 20% popusta pri kupnju publikacija u izdanju Elsevier / Butterworth-Heinemanna.
Za cijenu članarine - bila ona 50, 100 ili više kuna - udruge moraju svojim članovima nešto dati. To ne mora biti stipendija ili publikacija - dovoljna je informacija. Jako mi se sviđa rad Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske. Prije nekoliko dana vidjela sam njihov bilten: u njemu najavljuju posjete izložbama uz stručno vodstvo svojih članova, stručna putovanja, promocije knjiga, predavanja i tribine, simpozije i kongrese... Smatram da svaka udruga kod svojih članova treba graditi osjećaj pripadnosti; treba im pokazati da su važni i ponuditi im mogućnost da se u nešto uključe.
Ne bi se smjelo dogoditi da vam se voditelji udruge jave samo onda kada od vas traže da uplatite godišnju članarinu, a to je kod nas najčešće slučaj.
