Očuvati umjetnine od plastike (2/3)

Prijevod članka S. Everts "Preserving Plastic Art"

Translated and reprinted with permission from Chemical & Engineering News (Volume 89, Number 29, July 18,2011, pp. 29-31). Copyright 2011 American Chemical Society.

Ne postoji jedinstveno rješenje za očuvanje plastičnih predmeta u muzejskim zbirkama - svaka vrsta plastike ima kemijske 'specifičnosti' o kojima treba voditi računa, kaže van Oosten. Primjerice, otkrila je da UV apsorber Tinuvin, koji se nanosi sprejanjem, može zaštititi predmete od poliuretana od oštećenja uzrokovanih svjetlom i tako produljiti vijek trajanja umjetnina za nekoliko desetljeća. No, Tinuvin ima jedan nedostatak: mat površinu nekih radova pretvara u sjajnu, zbog čega većina umjetnika i kustosa odustaje od te metode zaštite, kaže van Oosten.

Ipak, mogućnost produljenja vijeka trajanja poliuretana iznimka je u restauraciji plastikâ. "Jednom kad se plastika napravi," kaže Shashoua, "vrlo je teško u nju dodati materijal koji će spriječiti starenje," prvenstveno stoga što većina plastikâ nije jako porozna.

Umjesto toga, restauratori produljuju život plastičnih predmeta praćenjem i prilagođavanjem okolišnih uvjeta. Ovo osobito vrijedi za predmete izrađene od celuloznog acetata i celuloznog nitrata. Čuvena zamjena za bjelokost i kornjačevinu u proizvodnji nakita krajem 1800-ih i početkom 1900-ih, ove su se vrste plastike također koristile u prvim filmskim trakama i fotografskim filmovima. Izlaganje svjetlosti, vrućini i zraku dovodi do razaranja polimera i posljedičnog otpuštanja nitratne (dušične) i octene kiseline. Ako se kiseline ne uklone iz okoliša u kojemu se predmet nalazi, katalizirat će daljnju razgradnju celuloznog acetata i celuloznog nitrata.

Modni promašaj Kiseline koje se izlučuju iz češljeva za kosu izrađenih od celuloznog nitrata i celuloznog acetata mogu uništiti predmete od tekstila koji se nalaze u njihovoj blizini i uzrokovati koroziju metalnih predmeta. (Fotografiju ustupio M. Strlič)

Štoviše, otpuštanje kiselih tvari toliko je štetno za ostale predmete u muzejskim zbirkama (uništava metale i tekstile) da neki restauratori celulozni acetat i celulozni nitrat nazivaju zloćudnim plastikama. U 'modnim' vitrinama, u kojima se zajedno izlažu pamučna odjeća i plastični modni dodaci, restauratori mogu otkriti nagriženu odjeću i korodirane metalne kopče, objašnjava Shashoua.

Od sredine 1990-ih, kao glavno oružje u borbi protiv ovih kiselina koriste se adsorberi - aktivni ugljen za nitratnu kiselinu i zeoliti [hidratizirani aluminosilikati] za octenu kiselinu. Kako bi 'zarobili' kiseline, restauratori ih obično stavljaju pokraj plastičnih predmeta.

Od 2000. godine provedeno je relativno malo istraživanja o djelotvornosti adsorbera, ponajviše stoga "što u muzejima nema puno znanstvenika koji se bave plastikom," kaže Shashoua. "Adsorbere stavljamo u kutiju za pohranu jer je to zgodno, i uglavnom vidimo da je situacija bolja, ali moguće je da je za to poboljšanje odgovorna kartonska kutija u koju je predmet pohranjen s adsorberom. Možda ona 'izvlači' kiselinu. To jednostavno ne znamo." Shashoua iduće godine planira istražiti učinkovitost adsorbera te proučiti literaturu iz područja medicine, proizvodnje goriva i hrane kako bi pronašla način da izolira spomenute kiseline.

Za razliku od predmeta izrađenih od celuloznog acetata i celuloznog nitrata, koje - da bi se spriječilo daljnje propadanje - treba odvojiti od kiselih tvari koje izlučuju, predmeti od polivinil klorida čuvaju se na način da ih se drži čvrsto zatvorene s tvarima koje otpuštaju. Jedan od najvećih problema kod muzejskih predmeta od PVC-a - bilo da je riječ o lutkama, skulpturama ili namještajaju - jest to što se plastifikator, obično di(2-etilheksil)-ftalat, lako izlučuje iz materijala. Količine o kojima govorimo nisu zanemarive. Iz nekih PVC predmeta "plastifikator se izlijeva", kaže Shashoua, zbog čega plastika postaje krta i sklona raspucavanju. No, ako se plastični predmet odvoji od vanjskog okoliša, tada parcijalni pritisak izlučenog plastifikatora u zatvorenoj atmosferi zaustavlja daljnju migraciju.

Plastifikator di(2-etilheksil)-ftalat

Osim što destabilizira strukturu muzejskih predmeta od PVC-a, zbog gubitka plastifikatora površina predmeta postaje mokra i ljepljiva pa se na nju hvata prašina i nečistoća. Kod bijelih svemirskih odijela koja su koristili astronauti u misiji Apollo, plastifikator koji se izlučuje iz PVC cijevi za održavanje života kristalizirao je na površini plastike i stvorio narančaste mrlje na bijelom najlonu uz koji se nalazi, kaže Lisa Young, restauratorica svemirskih odijela u Smithsonianovom Nacionalnom muzeju zrakoplovstva i istraživanja svemira u Washingtonu, D.C. Young i drugi restauratori morali su staviti PVC iz svemirskih odijela u karantenu kako bi izbjegli pojavu neugodnih mrlja na ovim kulturološki važnim predmetima.

Ovdje možete pogledati fotografije i radiografske snimke svemirskih odijela

No, plastifikator nije jedino što se izlučuje iz PVC-a. Stearinska kiselina, koja se u prozivodnji plastike obično koristi kao lubrikant (sprečava lijepljenje predmeta za kalup), također može migrirati i skrutnuti se, presvlačeći površinu predmeta bijelom praškastom tvari.

Kad restauratori žele očistiti PVC i druge predmete od tvari koje se iz njih izlučuju, moraju oprezno birati kemijska sredstva s kojima će uklanjati prašinu, masnoće ili izlučene aditive. Organska se otapala u pravilu ne smatraju pametnim izborom, jer mogu otopiti plastiku ili uzrokovati njeno raspucavanje. U dodiru s polistirenom aceton će, primjerice, prozirnu plastiku pretvoriti u pokrivno bijelu.

Pa ipak, voda i sapun neće uvijek otopiti problematičnu nečistoću koju restauratori žele ukloniti. "Proces čišćenja ne uključuje samo otapanje nečistoće, već njeno odstranjivanje mehaničkim djelovanjem" kaže Shashoua. "Na primjer, ispiranje Tupperware posude sapunom i vodom neće ukloniti crvenu mrlju od pasirane rajčice. Trebaju vam strugač ili spužva. U muzejima, strugač će nanijeti više štete nego voda." Restauratori su nekoć koristili pamučne krpe za čišćenje plastičnih predmeta, ali sad sve više koriste nova mikrovlakna, poput poliestera ili polipropilena, ili ultrazvuk - za uklanjanje nečistoće uz pomoć zvučnih valova.

Očuvati umjetnine od plastike (1/3)

U ovom i sljedeća dva posta donosim prijevod članka "Preserving Plastic Art" koji je prije dva dana objavljen u časopisu C&EN (Chemical and Engineering News). Sarah Everts, autorica članka, razgovarala je s nekoliko stručnjaka koji se bave konzervacijom predmeta od plastike.

Thea B. van Oosten restaurirala je Panamarenkov cepelin iz 1971. godine. Više o tome pročitajte na web stranici projekta Inside Installations. (Usput bacite pogled na portal projekta Preservation Of Plastic ARTefacts in museum collections, skraćeno POPART.) Istaknutog slovenskog znanstvenika Matiju Strliča šira je javnost upoznala kroz projekt analize "mirisa starih knjiga", odnosno hlapljivih produkata degradacije papira. Yvonne R. Shashoua autorica je knjige Conservation of Plastics: Materials science, degradation and preservation. (Ovo je još jedna sjajna knjiga o konzervaciji plastičnih materijala.) Njena doktorska disertacija bavi se temom sprečavanja propadanja PVC-a. Pogledajte Shashouino predavanje "Plastika - san 20. stoljeća".

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Očuvati umjetnine od plastike

Kemija umjetničkih djela na bazi polimera restauratorima predstavlja jedinstvene probleme

Translated and reprinted with permission from Chemical & Engineering News (Volume 89, Number 29, July 18,2011, pp. 29-31). Copyright 2011 American Chemical Society.

Nizozemska umjetnica Madeleine Berkhemer počela je izrađivati skulpture od najlonki 1997. godine, koristeći i do tisuću pari čarapa za izradu svojih napetih, prozračnih radova. Isprva nije marila za trajnost najlonskih i spandex čarapa u svojim umjetničkim djelima.

Onda je posjetila muzej u kojemu su bili izloženi radovi francusko-američke umjetnice Louise Bourgeois, koja je od 1940-ih također koristila duge ženske čarape u svojim skulpturama. Čarape u njenim radovima izgubile su elastičnost i objesile se. "Tada sam se zabrinula," kaže Berkhemer. "Pomislila sam, 'Možda će se isto dogoditi i s mojim skulpturama.'".

Raj za najlonke Ove skulpture od najlonki rad su nizozemske umjetnice Berkhemer. Radovi naslovljeni Millyina viseća lampa (2009.) i Millyina viseća lampa 2 (2010.) izrađeni su od najlonskih i spandex visokih ženskih čarapa, koje imaju vijek trajanja od 10 do 15 godina. (Fotografiju ustupila M. Berkhemer)

Berkhemer je stupila u kontakt s Theom van Ooosten, konzervatoricom-znanstvenicom u Nizozemskoj agenciji za kulturnu baštinu. Van Oosten je specijalist za plastične predmete i stručnjak za poliuretan, sastojak spandexa koji čarape čini elastičnima. Njih su dvije zajedno počele tražiti način kako da spriječe da se Berkhemerini umjetnički radovi u narednim desetljećima 'objese'.

Poput Berkhemer, brojni umjetnici koriste plastiku a da nisu svjesni njenog ograničenog vijeka trajanja. Nažalost, "predmeti od plastike ubrajaju se među najosjetljivije u muzejima i galerijama," kaže Matija Strlič, kemičar u Centru za održivo nasljeđe Sveučilišnog koledža London.

'Zelene' brine dugovječnost plastičnih ambalaža na gradskim odlagalištima i u djevičanskim vodama dubokog oceana. Muzejski restauratori, pak, vode bitku s vremenom kako bi spasili plastične predmete u svojim zbirkama; njihov nekoliko desetljeća dug vijek trajanja ne može se nadmetati s tisućljetnom stabilnosti antičkih bronci ili predmeta od kamena, objašnjava Yvonne R. Shashoua, konzervatorica-znanstvenica Nacionalnog muzeja Danske u Kopenhagenu.

Plastika proplakala Shashoua restaurira lutku za testiranje sudara iz 1970-ih godina. Iz PVC lutke izlučuje se plastifikator. (Fotografiju ustupila Y. Shashoua)

Gotovo sve vrste plastike s vremenom tamne, jer prejaka svjetlost pretvara njihove polimerne sastojke u žute, narančaste ili smeđe molekule. Nadalje, svjetlost i fluktuacije temperature, u kombinaciji s kisikom i vodom (vlagom) u zraku, kidaju polimere od kojih je plastika sastavljena. Produkti degradacije imaju tendenciju da se ispiru, pridružujući se 'egzodusu' plastičnih aditiva koji se dodaju u proizvodnom procesu kako bi se materijal učinio rastezljivim ili da bi ga se zaštitilo od ultraljubičaste svjetlosti ili topline. Kako osnovni sastojci izlaze iz plastičnih komada, umjetnine počinju raspucavati i raspadati se - baš kao plastične boce kada ih se ostavi na suncu.

Da bi stvar bila gora, degradacija nekih vrsta plastike nije problem samo za predmet koji je od njih izrađen. Ponekad se molekule koje nastaju raspadom prenesu na obližnje predmete, potičući koroziju, pojavu mrlji ili propadanje. Istraživači i restauratori traže način kako da dijagnosticiraju oštećenja plastičnih predmeta i umjetnina prije nego što ona postanu vidljiva. Uz to razvijaju strategije koje će pomoći da se produlji vijek trajanja ovih vrijednih predmeta.

Od izuma plastike kasnih 1800-ih, umjetnici i dizajneri koristili su ove materijale za izradu različitih predmeta, od 'dizajnerskih' češljeva za kosu i složenih skulptura da svemirskih odijela za misiju na Mjesec. "Broj plastika koje umjetnici koriste dramatično je porastao 1960-ih godina," objašnjava Shashoua, jer je to razdoblje obožavalo sve što je imalo veze s plastikom, a to je pratila povećana dostupnost polimera. Pa ipak, muzejski je svijet tek 1990-ih prebolio ono što restauratori nazivaju 'sindromom poricanja plastike' - nijekanja da plastika u muzejskim zbirkama ima kratki životni vijek te da propada - i prihvatio činjenicu da brojnim umjetničkim radovima koji sadrže plastiku prijeti opasnost da budu izgubljeni, kaže van Oosten.

Četiri vrste plastike osobito su podložne propadanju, objašnjava. Dvije su među prvima razvijene: celulozni acetat i celulozni nitrat. Treći je polivinil klorid, jedan od top pet plastika koje se danas proizvode u svijetu. Četvrta je poliuretanska pjena, čije brojne pore povećavaju površinu materijala, a time i izloženost kisiku, svjetlosti i vodi (vlazi) u zraku - svim čimbenicima koji plastiku čine podložnom razgradnji.