Zločin u muzeju

Postoji više uzroka oštećenja kulturnih dobara, a čovjek u toj priči zauzima istaknuto mjesto. Nemar i nepravilno rukovanje, raznorazne preinake, vandalizam, palež, krađa, ratna razaranja, pogreške u restauriranju (!) pa i zagađivanje okoliša - sve su to aktivnosti kojima čovjek oštećuje umjetnine i pridonosi njihovu propadanju.

Prije nekoliko dana pažnju mi je privukao članak o restauriranju Dürerove Gospe Žalosne i njenu sjedinjavanju sa slikama s kojima je nekoć tvorila oltarni ansambl. (Prijevod članka "Virgin unveiled after acid attack" pročitajte u drugom dijelu teksta.) Slika je teško oštećena 1988. godine kada je na nju, i još četiri Dürerove slike, bačena kiselina. Restauratorski zahvat trajao je 21 godinu, a restaurirana Gospa nedavno je prikazana na izložbi Zukunft seit 1560.

Umjetnička su djela često stradavala u vandalističkim napadima. Iza vandalističkih činova nerijetko su stajale političke, kulturne, etičke pa i umjetničke poruke. Sufražetkinja Mary Raleigh Richardson je 1914. godine sjekiricom teško oštetila Velásquezovu Veneru s ogledalom. Kasnije je izjavila: "Pokušala sam uništiti sliku najljepše žene u mitologiji u znak protesta protiv Vladinog uništavanja gospođe Pankhurst [Emmeline Goulden Pankhurst - engleska politička aktivistica i vođa britanskih sufražetkinja, op. a.], koja je najljepši lik moderne povijesti. Pravda je element ljepote jednako kao i boja i obrisi na platnu. Gospođa Pankhurst traži da se osigura pravda za žene, zbog čega je Vlada iškariotskih političara polagano ubija. Ako postoji prigovor protiv moga djela, neka se svatko sjeti da je takav prigovor licemjeran dok god se dopušta uništavanje gospođe Pankhurst i drugih prelijepih živih žena; dok god javnost ne prestane podržavati uništavanje ljudi, svaki kamen bačen na mene zbog uništavanja ove slike dokaz je protiv njih za umjetničku, ali i moralnu te političku prijevaru i licemjerstvo." (Ovdje pročitajte cijeli Timesov članak objavljen nakon incidenta.)

Diego Velázquez, Venera s ogledalom, 1647.-1651., National Gallery, London. (Slika je preuzeta s ove stranice.)

U svibnju 1972. godine Laszlo Toth je usred bijela dana ušetao u baziliku sv. Petra u Rimu i počeo čekićem lupati po Michelangelovoj skulpturi Pietà vičući "Ja sam Isus Krist!". Što se nakon toga dogodilo pogledajte u ovom kratkom videu. Tothov čin nije imao dublje značenje; sud je utvrdio da je čovjek bio mentalno poremećen. Tony Shafrazi je preko Picassove Guernice 1974. godine crvenim sprejom ispisao: "KILL LIES ALL". Slika se tada nalazila u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku. Srećom, bila je lakirana sintetskom smolom Acryloid B-72 pa su restauratori lako uklonili natpis zajedno s lakom. Alexander Davidovič Brener je u siječnju 1997. godine zelenom bojom u spreju naslikao znak dolara na Maljevičevoj slici Suprematizam (Bijeli križ) izloženoj u Muzeju moderne umjetnosti Stedelijk u Amsterdamu. Šteta je procijenjena na 6 milijuna eura. Brener je na suđenju izjavio da ono što je učinio nije bilo usmjereno protiv slike, već je to bio dijalog s Maljevičem, protest protiv "korupcije i komercijalizma u umjetničkom svijetu", štoviše - performans. Sud se nije složio s takvom interpretacijom pa je Brener osuđen na deset mjeseci zatvora.

Evo kako je izgledao Maljevičev Suprematizam nakon što je Alexander Brener "porazgovarao" s autorom. Transkript Brenerovog suđenja pročitajte ovdje.

Primjeri vandaliziranja umjetničkih djela brojni su. Onima koje ova tema zanima preporučujem članke "Umjetnici koji su urinirali u/na Duchampsovu Fontanu" i "Vandalism AS Art, and Vandalism OF Art" te portal The Art & Crime Gazette.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Martin Bailey

Gospa razotkrivena nakon napada kiselinom

Nakon dvadesetjednogodišnje restauracije, Dürerova slika na izložbi u Dresdenu ponovno sjedinjena s oltarom

LONDON. Središnja slika s Dürerovog prvog značajnijeg oltara restaurirana je nakon 21-godišnjeg zahvata kojemu je podvrgnuta nakon razornog napada kiselinom u Münchenu. Slika Gospe Žalosne otkrivena je u Dresedenu, gdje je - prvi put nakon pet stoljeća - ponovno sjedinjena s ostatkom oltara Sedam Žalosti.

Sedam Gospinih žalosti i Sedam radosti Dürer je naslikao 1496. godine, kao dvadesetpetogodišnjak. Oltar je možda naručio Frederick Mudri za dvorsku crkvu u Wittenbergu. Oltar je vjerojatno rastavljen u vrijeme reformacije, a sedam slika s prikazom Žalosti (iz Kristovog života) dospjele su u posjed slikara Lucasa Cranacha Mlađeg, čiji je otac bio dvorski slikar. Godine 1588. Cranachovo je imanje prodalo slike saksonskoj zbirci umjetnina u Dresdenu; kasnije su prešle u gradsku Gemäldegalerie.

Središnje mjesto 1.8 metara visokog oltara zauzimala je slika Gospe Žalosne. Odvojena je od ciklusa Sedam Žalosti da bi na kraju završila u bavarskom samostanu Benediktbeuren. Sekularizacijom samostana, godine 1804. Gospa Žalosna odlazi u München gdje je ostala do danas (pripada zbirci Alte Pinakothek). Postojao je sličan ciklus slika Sedam radosti, ali je izgubljen. Te slike poznajemo samo sa crteža koje je sredinom 16. stoljeća načinila Cranachova radionica.

Tek je 1934. godine njemački povjesničar umjetnosti Ernst Buchner iznio tezu da su minhenska i dresdenske slike nekoć tvorile jedinstvenu cjelinu. No, nikada nisu objedinjene na izložbi. Razlog tomu prvo je bio Drugi svjetski rat, nakon toga podjela Njemačke i, konačno, napad kiselinom.

U travnju 1988. godine Gospa Žalosna našla se među pet Dürerovih slika iz Alte Pinakothek koje su stradale u stravičnom napadu. Mentalno poremećeni Hans-Joachim Bohlmann bacio je na njih dvije boce sulfatne kiseline. Kiselina je izravno pogodila lice Gospe Žalosne, cijedeći se niz njezinu plavu haljinu.

Iako je galerija pokrenula plan za slučaj nužde, kiselina je brzo nagrizla tanki sloj laka i kroz bojani sloj prodrla u preparaciju.* Kiselina je neutralizirana ionsko-izmjenjivačkom smolom. Složenost restauratorskog zahvata te činjenica da je teško oštećeno čak pet Dürerovih slika značili su da će se zahvat odvijati vrlo sporo. Oštećena područja zapunjena su voštano-krednom smjesom. Retuš je izveden pigmentima u prahu vezanim sintetskom smolom. Zahvat na Gospi Žalosnoj, koji je posljednji priveden kraju, dovršen je 2009. godine.

Iako je dresdenski ciklus Sedam Žalosti restauriran 1958. godine, slike su nedavno ispitane radiografski te infracrvenom reflektografijom. Nakon što je analizirana i slika Gospa Žalosna, konačno je potvrđeno da su slike tvorile jedinstvenu cjelinu.

Slike iz ciklusa Sedam Žalosti te slika Gospe Žalosne u Dresdenu se prezentiraju u privremenom okviru, kako bi se stekao dojam o njihovom izvornom izgledu. Nakon što budu prikazane na izložbi "State of the Art" (koja traje do 7. studenog), središnja slika vratit će se u München, gdje će se opet izložiti s ostalim Dürerovim slikama u galeriji.

* Zanima vas kako su građene slike starih majstora?

Prema K. Nicolausu (The Restoration of Paintings, Konemann, 1999.)

Dalmatinski putopis, 2. dio

N.P. Krka - Šibenik - Split - Stari Grad - Ogorje

Nakon šetnje po Skradinu zaputile smo se u Nacionalni parka Krka. Kulturno-povijesna baština ovoga kraja izrazito je bogata. Tu su brojni arheološki lokaliteti, srednjovjekovne utvrde, sakralni objekti, vodenice... Od 'arheologije' svakako treba istaknuti legijski logor Burnum i amfiteatar koji se nalazi u njegovoj blizini. Sustavna istraživanja ovih lokaliteta započela su 2003. godine, a vode ih Gradski muzej Drniš, Odjel za arheologiju Sveučilišta u Zadru i Odjel za arheologiju Sveučilišta u Bolonji. Ljeti se ovdje organizira arheološka škola u kojoj hrvatski i talijanski studenti uče o metodologiji arheoloških istraživanja i konzervaciji arheoloških nalaza. (Na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća pročitajte članak o obnovi logora i amfiteatra te o rezultatima istraživanja rimskog vojnog logora Tilurij pored Trilja.) Nama su ovaj put privlačnije bile prirodne ljepote Krke.

LeeAnn su oduševile obnovljene vodenice u kojima se prezentira mljevenje žita, pranje i stupanje tkanina, priprema hrane, stara oruđa i uporabni predmeti. U jednoj od ovih vodenica izložene su pletene košare, a na zidu se projicira film o njihovoj izradi. Ovo me podsjetilo na kolegij Objects Conservation koji sam pratila tijekom ljetnog semestra u Delawareu. Voditelj kolegija Bruno Pouliot u goste nam je doveo Anne Bowers koja se bavi izradom košara. Studenti su imali priliku upoznati i druge stare zanate, primjerice izradu predmeta od rogova. Poznavanje tehnologije izrade predmeta nužno je za razumijevanje njihovog propadanja, ali i za njihovo očuvanje.

Pletena košara izložena u vodenici na Skradinskom buku.

Sljedeća postaja bio je Šibenik i njegova najveća znamenitost: katedrala sv. Jakova. Ovo remek-djelo renesansne arhitekture upisano je na UNESCO-ovu Listu svjetske kulturne baštine 2000. godine. Kupola katedrale bila je teško oštećena u bombardiranju 1991. godine, a sanacija je izvršena 1996. i 1997. Nakon toga započinje sustavna obnova građevine. Pjeskarenje fasade izazvalo je bujicu negodovanja. U restauraciji portala korištene su sofisticiranije metode, između ostalog i laserska tehnologija.

Glave s friza na apsidama šibenske katedrale trebale bi se u budućnosti zamijeniti kopijama i tako zaštititi od daljnjeg propadanja.

Tvrtka Topomatika obavila je 3D snimanje friza. Modeli dobiveni 3D digitalizacijom poslužit će za izradu kopija.

Kroz povijesnu jezgru Splita provela sam je na brzinu, jer smo žurile na trajekt za Stari Grad. Pokazala sam joj Zlatna vrata (na tom se dijelu gradskih zidina trenutno izvodi konstruktivna sanacija), Podrume, Jupitrov hram (mnogi još pamte impresivan zahvat demontaže kamenih blokova svoda) i nedavno obnovljenu Mletačku kulu. O projektu obnove i sanacije Peristila, čija će posljednja i najzahtjevnija faza obuhvatiti Protiron i prolaz prema Vestibulu, već sam joj ranije govorila. Prošetale smo kroz katedralu čiji je bogati inventar - gotičke kapele, romanička propovjedaonica, brojne slike, biskupski tron i dr. - restauriran u proteklih desetak godina. Zatim smo obišle jugoistočni kvadrant Palače; zapušteni prostor koji konzervatorima i urbanistima danas predstavlja veliki izazov. Rezultati radova na obnovi i rehabilitaciji povijesne jezgre Splita prikazani su sredinom prosinca prošle godine na izložbi o trideset godina Splita na UNESCO-ovoj Listi svjetske kulturne baštine. Svima koje ova tema zanima preporučujem knjigu autora Duška Marasovića Povijesna jezgra Splita : studije – programi – realizacije.

Kako nije bilo vremena za posjet muzejima i galerijama, LeeAnn je uhvatila Grgura Ninskog za palac i poželjela da se vrati u Split. (Čini mi se da će i izlizani palac uskoro trebati restauraciju.)

Dok u Hvaru vlada gužva, Stari Grad bio je ugodno prazan. Prošetale smo gradskim uličicama, meditirale uz ribnjak u Hektorovićevom ljetnikovcu Tvrdalj, pohodile sakralne građevine. Najviše nas je oduševila crkvica sv. Ivana uz koju se nalazi veliko arheološko nalazište. U prostoru svetišta vide se ostaci mozaičnih podova. Na temelju sačuvanih ulomaka rekonstruiran je oltar, jednostavna kvadratična ploča na četiri noge.

Rekonstruirani oltar u crkvici sv. Ivana u Starom Gradu na Hvaru. Vidljivi su ulomci izvornog oltara.

Detalj mozaika s prikazom kantarosa na kojem stoje golubice koje piju vodu.

Posljednjie odredište bilo nam je selo Ogorje Donje. Pitomi zaseoci razasuti su po obroncima Svilaje koja sa sjeverne strane uokviruje danas zapušteno polje. Iznad sela nalazi se prapovijesna gomiila. Šetnja zemljanim puteljcima među starim kamenim kućama evocira neka davna vremena i ispunjava sjetom. Tradicijska arhitektura, čini mi se, još uvijek nije dovoljno valoriziran segment naše graditeljske baštine pa smo nerijetko svjedoci najgrubljeg oblika devastacije: rasprodaje starih kuća za građevni kamen. Ni krađa kamenog materijala danas nije rijetkost. Neprikladne dogradnje i nadogradnje predstavljaju osobit problem.

Kućice u Ogorju Donjem. Pokrov od kamenih ploča često se mijenja glinenim crijepom. (Ovdje pročitajte članak o tradicijskom graditeljstvu senjskog zaleđa.)

Dalmatinski putopis, 1. dio

Trogir - Marina - Drniš - Zadar

Prošli mi je tjedan u posjet doputovala LeeAnn Barnes Gordon, studentica treće godine magistarskog studija restauracije Muzeja Winterthur i Sveučilišta u Delawareu. Upoznala sam je početkom godine u Sjedinjenim Državama, kada sam kao stipendist Junior Faculty Development programa provela proljetni semestar na delawareskom sveučilištu.

LeeAnn je od kraja svibnja boravila u Ateni dokumentirajući i konzervirajući nalaze s arheološkog lokaliteta na Agori kao dio obavezne ljetne prakse. Sudjelovala je i u organizaciji nekoliko restauratorskih radionica za studente i arheologe. Moj ambiciozni plan razgledavanja predviđao je 'turneju' od Vida pored Metkovića do Zadra i njegovog zaleđa, ali sam od toga odustala kad mi je rekla koliko ju je naporno ljeto u Ateni iscrpilo. Obilazak smo, stoga, započele u Trogiru.

Trogir je jedan od onih naših gradova koji se diče bogatim kulturnim naslijeđem. Najznačajniji konzervatorsko-restauratorski radovi proteklih se godina vezuju uz katedralu. Restaurirana je kapela Orsini - taj biser renesansne arhitekture. Izvedeni su radovi na zvoniku, laserom je očišćen portal majstora Radovana, restaurirani su ciborij i bočni oltari, obnovljeno predvorje katedrale, sakristija te romanički portal i dio zidnog platna na južnoj strani crkve, a trenutno je pod skelama njezino istočno pročelje. Ovi zahvati nisu prošli bez polemika. To se osobito odnosi na zvonik kojemu je, zbog načina na koji su tretirane sljubnice, obnova 'podarila' čipkastu teksturu.

Detalj restaurirane kapele Orsini.

Vitraj u središnjoj rozeti na zapadnom pročelju trogirske katedrale (XV. st.). Ovdje pogledajte video o njegovoj restauraciji.

Na putu za Zadar kratko smo se zaustavile u Marini i Primoštenu. Negdje pored Šibenika promašila sam skretanje pa smo nakon polusatne vožnje završile u Drnišu. Cilj nam je bio domoći se Zadra prije sumraka pa smo na brzinu obišle drnišku Gradinu. Njezin najstariji arheološki sloj potječe još iz prapovijesti. Danas je djelomično sačuvana srednjovjekovna tvrđava na jugu te kula centralnog tlocrta i obrambeni zid iz turskoga doba. S ovoga mjesta puca pogled na cijelo Petrovo polje.

Kula u Marini potječe iz XV. stoljeća.

Drniška Gradina pokazuje izuzetnu povijesnu slojevitost. U drniškom se kraju nalazi još nekoliko utvrda: Kamičak, Ključ, Nečven, Bogočin.

Prvo odredište u Zadru bio nam je impresivni Muzej antičkog stakla. Smješten u nekadašnjoj klasicističkoj palači Cosmacendi (druga polovica 19. stoljeća) iznad gradskih zidina, muzej je nedavno proslavio svoj prvi rođendan. Uz bogati stalni postav, posebnu atrakciju predstavlja radionica za puhanje stakla. Tu posjetitelji mogu pratiti proces ručne izrade staklenih predmeta. Restauratore će zanimati da muzej raspolaže radionicom za restauraciju arheološkog stakla koju vodi arheolog i restaurator Šime Perović. Nas je, pak, obradovala izložba 'Hrvatski Apoksiomen'.

Brončani atleta jedan je od naših najznačajnijih arheoloških nalaza. (U svijetu je sačuvano osam kopija i inačica ovoga tipa.) Njegova je restauracija povjerena Hrvatskom restauratorskom zavodu, a zahvat je izveden u suradnji s Opificiom delle Pietre Dure iz Firence. Konzervatorsko-restauratorske zahvate pratila su arheološka istraživanja podmorskog lokaliteta te konzervatorsko-restauratorska istraživanja skulpture. Obavljeno je i trodimenzionalno snimanje kipa. (Više o primjeni optičkih mjernih metoda u očuvanju spomenika kulture pročitajte ovdje.)

Osobito su zanimljivi rezultati ispitivanja organskog materijala koji je pronađen u njegovoj unutrašnjosti. Čini se da je kroz rupu u stopalu lijeve noge, ili kroz oštećenje na desnoj nozi, još u antičko doba u skulpturu ušao mali glodavac. To je utvrđeno analizom materijala od kojih je načinio gnijezdo te ostataka plodova i sjemenki kojima se hranio.

Apoksiomen je odliven u bronci, ali su usnice izrađene od bakrenog lima.

Šetnju po Zadru okončali smo na Morskim orguljama i Pozdravu suncu, projektima arhitekta Nikole Bašića. Ove arhitektonsko-umjetničke interpolacije iz temelja su preobrazile zapadnu stranu poluotoka i vratile joj izgubljeni život.

Pozdrav suncu oživio je zapadnu stranu zadarskoga poluotoka.