Postoji više uzroka oštećenja kulturnih dobara, a čovjek u toj priči zauzima istaknuto mjesto. Nemar i nepravilno rukovanje, raznorazne preinake, vandalizam, palež, krađa, ratna razaranja, pogreške u restauriranju (!) pa i zagađivanje okoliša - sve su to aktivnosti kojima čovjek oštećuje umjetnine i pridonosi njihovu propadanju.
Prije nekoliko dana pažnju mi je privukao članak o restauriranju Dürerove Gospe Žalosne i njenu sjedinjavanju sa slikama s kojima je nekoć tvorila oltarni ansambl. (Prijevod članka "Virgin unveiled after acid attack" pročitajte u drugom dijelu teksta.) Slika je teško oštećena 1988. godine kada je na nju, i još četiri Dürerove slike, bačena kiselina. Restauratorski zahvat trajao je 21 godinu, a restaurirana Gospa nedavno je prikazana na izložbi Zukunft seit 1560.
Umjetnička su djela često stradavala u vandalističkim napadima. Iza vandalističkih činova nerijetko su stajale političke, kulturne, etičke pa i umjetničke poruke. Sufražetkinja Mary Raleigh Richardson je 1914. godine sjekiricom teško oštetila Velásquezovu Veneru s ogledalom. Kasnije je izjavila: "Pokušala sam uništiti sliku najljepše žene u mitologiji u znak protesta protiv Vladinog uništavanja gospođe Pankhurst [Emmeline Goulden Pankhurst - engleska politička aktivistica i vođa britanskih sufražetkinja, op. a.], koja je najljepši lik moderne povijesti. Pravda je element ljepote jednako kao i boja i obrisi na platnu. Gospođa Pankhurst traži da se osigura pravda za žene, zbog čega je Vlada iškariotskih političara polagano ubija. Ako postoji prigovor protiv moga djela, neka se svatko sjeti da je takav prigovor licemjeran dok god se dopušta uništavanje gospođe Pankhurst i drugih prelijepih živih žena; dok god javnost ne prestane podržavati uništavanje ljudi, svaki kamen bačen na mene zbog uništavanja ove slike dokaz je protiv njih za umjetničku, ali i moralnu te političku prijevaru i licemjerstvo." (Ovdje pročitajte cijeli Timesov članak objavljen nakon incidenta.)
Diego Velázquez, Venera s ogledalom, 1647.-1651., National Gallery, London. (Slika je preuzeta s ove stranice.)
U svibnju 1972. godine Laszlo Toth je usred bijela dana ušetao u baziliku sv. Petra u Rimu i počeo čekićem lupati po Michelangelovoj skulpturi Pietà vičući "Ja sam Isus Krist!". Što se nakon toga dogodilo pogledajte u ovom kratkom videu. Tothov čin nije imao dublje značenje; sud je utvrdio da je čovjek bio mentalno poremećen. Tony Shafrazi je preko Picassove Guernice 1974. godine crvenim sprejom ispisao: "KILL LIES ALL". Slika se tada nalazila u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku. Srećom, bila je lakirana sintetskom smolom Acryloid B-72 pa su restauratori lako uklonili natpis zajedno s lakom. Alexander Davidovič Brener je u siječnju 1997. godine zelenom bojom u spreju naslikao znak dolara na Maljevičevoj slici Suprematizam (Bijeli križ) izloženoj u Muzeju moderne umjetnosti Stedelijk u Amsterdamu. Šteta je procijenjena na 6 milijuna eura. Brener je na suđenju izjavio da ono što je učinio nije bilo usmjereno protiv slike, već je to bio dijalog s Maljevičem, protest protiv "korupcije i komercijalizma u umjetničkom svijetu", štoviše - performans. Sud se nije složio s takvom interpretacijom pa je Brener osuđen na deset mjeseci zatvora.
Evo kako je izgledao Maljevičev Suprematizam nakon što je Alexander Brener "porazgovarao" s autorom. Transkript Brenerovog suđenja pročitajte ovdje.
Primjeri vandaliziranja umjetničkih djela brojni su. Onima koje ova tema zanima preporučujem članke "Umjetnici koji su urinirali u/na Duchampsovu Fontanu" i "Vandalism AS Art, and Vandalism OF Art" te portal The Art & Crime Gazette.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Martin Bailey
Gospa razotkrivena nakon napada kiselinom
Nakon dvadesetjednogodišnje restauracije, Dürerova slika na izložbi u Dresdenu ponovno sjedinjena s oltarom
LONDON. Središnja slika s Dürerovog prvog značajnijeg oltara restaurirana je nakon 21-godišnjeg zahvata kojemu je podvrgnuta nakon razornog napada kiselinom u Münchenu. Slika Gospe Žalosne otkrivena je u Dresedenu, gdje je - prvi put nakon pet stoljeća - ponovno sjedinjena s ostatkom oltara Sedam Žalosti.
Sedam Gospinih žalosti i Sedam radosti Dürer je naslikao 1496. godine, kao dvadesetpetogodišnjak. Oltar je možda naručio Frederick Mudri za dvorsku crkvu u Wittenbergu. Oltar je vjerojatno rastavljen u vrijeme reformacije, a sedam slika s prikazom Žalosti (iz Kristovog života) dospjele su u posjed slikara Lucasa Cranacha Mlađeg, čiji je otac bio dvorski slikar. Godine 1588. Cranachovo je imanje prodalo slike saksonskoj zbirci umjetnina u Dresdenu; kasnije su prešle u gradsku Gemäldegalerie.
Središnje mjesto 1.8 metara visokog oltara zauzimala je slika Gospe Žalosne. Odvojena je od ciklusa Sedam Žalosti da bi na kraju završila u bavarskom samostanu Benediktbeuren. Sekularizacijom samostana, godine 1804. Gospa Žalosna odlazi u München gdje je ostala do danas (pripada zbirci Alte Pinakothek). Postojao je sličan ciklus slika Sedam radosti, ali je izgubljen. Te slike poznajemo samo sa crteža koje je sredinom 16. stoljeća načinila Cranachova radionica.
Tek je 1934. godine njemački povjesničar umjetnosti Ernst Buchner iznio tezu da su minhenska i dresdenske slike nekoć tvorile jedinstvenu cjelinu. No, nikada nisu objedinjene na izložbi. Razlog tomu prvo je bio Drugi svjetski rat, nakon toga podjela Njemačke i, konačno, napad kiselinom.
U travnju 1988. godine Gospa Žalosna našla se među pet Dürerovih slika iz Alte Pinakothek koje su stradale u stravičnom napadu. Mentalno poremećeni Hans-Joachim Bohlmann bacio je na njih dvije boce sulfatne kiseline. Kiselina je izravno pogodila lice Gospe Žalosne, cijedeći se niz njezinu plavu haljinu.
Iako je galerija pokrenula plan za slučaj nužde, kiselina je brzo nagrizla tanki sloj laka i kroz bojani sloj prodrla u preparaciju.* Kiselina je neutralizirana ionsko-izmjenjivačkom smolom. Složenost restauratorskog zahvata te činjenica da je teško oštećeno čak pet Dürerovih slika značili su da će se zahvat odvijati vrlo sporo. Oštećena područja zapunjena su voštano-krednom smjesom. Retuš je izveden pigmentima u prahu vezanim sintetskom smolom. Zahvat na Gospi Žalosnoj, koji je posljednji priveden kraju, dovršen je 2009. godine.
Iako je dresdenski ciklus Sedam Žalosti restauriran 1958. godine, slike su nedavno ispitane radiografski te infracrvenom reflektografijom. Nakon što je analizirana i slika Gospa Žalosna, konačno je potvrđeno da su slike tvorile jedinstvenu cjelinu.
Slike iz ciklusa Sedam Žalosti te slika Gospe Žalosne u Dresdenu se prezentiraju u privremenom okviru, kako bi se stekao dojam o njihovom izvornom izgledu. Nakon što budu prikazane na izložbi "State of the Art" (koja traje do 7. studenog), središnja slika vratit će se u München, gdje će se opet izložiti s ostalim Dürerovim slikama u galeriji.
* Zanima vas kako su građene slike starih majstora?
Nema komentara:
Objavi komentar