petak, 6. svibnja 2016.

Razgovor s Petrom Nevžalom i Dorom Mihanović, dobitnicima Nagrade "Zvonimir Wyroubal" za 2016. godinu

Na 13. međunarodnoj konferenciji studija konzervacije-restauracije, koja je prošloga mjeseca održana u Dubrovniku, nagrada za najbolje usmeno izlaganje pripala je Petru Nevžali, studentu Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku, dok je nagradu za najbolji poster odnijela Dora Mihanović, studentica Odsjeka za konzerviranje i restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Nagrada, koja je utemeljena 2012. godine, nosi ime istaknutog hrvatskog restauratora Zvonimira Wyroubala (Karlovac, 1900. – Zagreb, 1990.).



Dobitnici Nagrade "Zvonimir Wyroubal" na 13. međunarodnoj konferenciji studija konzervacije-restauracije: Dora Mihanović (poster), Martin Siennicki (Power Point prezentacija) i Petar Nevžala (usmeno izlaganje)


Petar je na konferenciji održao predavanje o zahvatu na teško oštećenoj vojnoj kapi iz Gradskoga muzeja u Varaždinu, što je i tema njegova magistarskog stručnog rada. Petar je, naime, polaznik druge godine diplomskoga studija, i specijalizira konzerviranje-restauriranje tekstilnih predmeta. Dora Mihanović je u Dubrovniku predstavila poster o restauriranju stotinjak godina starog drvenog pozlaćenog tabernakula iz Veloga Lošinja. Inače, Dora je studentica četvrte godine konzervacije-restauracije, a njezina su specijalnost skulpture.

Petre, Vi ste na konferenciji govorili o svom magistarskom stručnom radu. O kakvom se projektu radi? Odabir predmeta iz varaždinskog muzeja zasigurno nije bio slučajan? 

Petar: Da, istina! Radi se o časničkoj kapi desete husarske domobranske pukovnije. Takav tip polutvrde kape naziva se "Čako" kapa. Datira iz vremena Austro-Ugarske monarhije. Predmet je zanimljiv zbog svoje problematike, zato je i izabran da bude tema mog magistarskog stručnog rada. Na njemu, naime, mogu pokazati svo znanje koje sam do sada stekao. Kapa pripada Gradskoome muzeju Varaždin, u čijim sam restauratorskim radionicama imao priliku odrađivati jedan dio svoje stručne prakse. Tu sam suradnju htio okruniti ovim projektom. Sve u svemu, to je mali, ali izrazito kompleksan predmet – idealan "zalogaj" za kraj studijskog obrazovanja.



Izlaganje Petra Nevžale


Dora, što je bila tema Vašeg postera? 

Dora: Moj poster govori o drvenom pozlaćenom tabernakulu s otoka Lošinja. Rad je tirolske drvorezbarske radionice Stuflesser i dar habsburške vladarske obitelji Milosrdnim sestrama svetoga Križa. Datira s početka prošloga stoljeća. Kapela u kojoj se izvorno nalazio bila je devastirana tokom Drugog svjetskog rata. Tabernakul se desetljećima čuvao u neprikladnim uvjetima, pa je pretrpio brojna oštećenja. Srećom, u siječnju prošle godine, zalaganjem sestre Hijacinte Hoblaj, dopremljen je u restauratorsku radionicu moga odsjeka. Tu se pristupilo čišćenju i odstranjivanju djelomičnog preslika. Radovi još traju. Restaurirani tabernakul vratit će se u stručno obnovljenu kapelu Presvetoga srca Isusova u Velome Lošinju.

Kakav je bio osjećaj osvojiti Nagradu "Zvonimir Wyroubal"? Jeste li to očekivali? Kako su mentori primili tu vijest?

Petar: Naravno da je dobar osjećaj osvojiti nagradu, jer je to potvrda uloženog truda, tim više što je bilo i drugih zanimljivih radova. Želio sam svoju prezentaciju učiniti zanimljivom i dobro je isprezentirati. Zadovoljan sam što su je ostali dobro ocijenili. Mentori su zadovoljni, jer je ovo na neki način i njima priznanje. Mentori su mi bili dr. sc. Danijela Jemo i Mateo Miguel Kodrič Kesovia.

Dora: Nagrada je bila potpuno neočekivana, do te mjere da na prvu nisam prepoznala svoje ime kada me profesor Denis Vokić prozvao. Odličan je osjećaj, pogotovo jer se nisam nadala pobjedi, niti da će se ostalim sudionicima moj poster toliko svidjeti. Profesori su oduševljeni nagradom, jer je to, kako mi kažu, prvi "Wyroubal" koji je pripao studentima našega odjela. Osobito su ponosne moje mentorice, mr. art. Zvjezdana Jembrih i Ana Božičević.



Dora Mihanović s plaketom "Zvonimir Wyroubal"


Koliko ste se dugo pripremali za konferenciju? Koliko su vam mentori pomogli oko pripreme predavanja i pismenoga rada, odnosno poster-prezentacije? 

Dora: Moram priznati da mi je trebalo puno manje vremena nego što sam mislila da će mi trebati. Najprije sam napisala tekst na hrvatskom. Sastavila sam ga koristeći se konzervatorsko-restauratorskom dokumentacijom koju sam pisala za taj objekt. Par dana prije roka za prijavu poster-prezentacije, mentorica je napravila prvu korekciju teksta. Prijevod, dizajn i poster kao gotovu cjelinu sam napravila sama. Nakon prijave, s mentoricom sam napravila još neke sitne korekcije u grafičkom oblikovanju postera.

Petar: Dva do tri tjedna prije konferencije se malo spavalo, dijelom zbog organizacijskih poslova, a dijelom zbog pripremanja prezentacije. Najviše sam vremena potrošio na sažimanje prezentacije. Nije bilo lako odlučiti što sve prikazati... Najlakše je pričati o nečemu što si sam radio – to mi je bio gušt. Usput, malo vježbe engleskog ne škodi.

Petre, maločas ste spomenuli da ste sudjelovali u radu organizacijskoga odbora. Za koje ste poslove bili zaduženi?

Petar: Bio sam zadužen za izradu vizualnog identiteta konferencije, što je uključivalo grafičko oblikovanje loga, naslovne slike za web-stranicu konferencije, akreditacija, majica, platnenih vrećica, blokića, plakata i velikog bannera iznad ulaznih vrata. Zanimljivo je bilo vidjeti kako je, uz dobru organizaciju i vodstvo, šačica studenata sposobna napraviti veliku i kvalitetnu stvar. Budući da nitko od nas nije prije radio ništa slično, međusobno smo si pomagali, tako da je za sve, pa i za moj dio posla, zaslužna cijela ekipa.

Mislite li da će Vam znanja i vještine koje ste stekli radom u organizacijskome odboru koristiti kasnije u životu? 

Petar: Da!



Plakat 13. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije (dizajn: Petar Nevžala)
  
Plakat 13. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije (dizajn: Petar Nevžala)


Dora, je li ovo prva studentska konferencija na kojoj ste sudjelovali? Što vam se na dubrovačkoj konferenciji najviše svidjelo? 

Dora: Da, ovo je prva konferencija na kojoj sam izlagač, a treća kojoj sam prisustvovala. Dubrovnik je predivan grad. Ovim putem želim zahvaliti organizatorima što su drugi dan "rezervirali" za razgledavanje i stručno vodstvo kroz radionice Hrvatskog restauratorskog zavoda. Također, drago mi je što sam imala priliku iz prve ruke upoznati proizvode karlovačke tvrtke HAGA Metal. Njihove smo proizvode relativno nedavno počeli koristiti i na našem odsjeku. Koristili smo ih i na lošinjskome tabernakulu koji je tema moga postera.

Koje biste predavanje s ovogodišnje konferencije ocijenili najzanimljivijim? 

Dora: Ove godine bilo je izvrsnih predavanja i postera, ali moj je favorit predavanje o istraživanju, konzerviranju i izradi replike srednjovjekovnoga štita koje je održao Martin Siennicki iz Beča. Fascinirala me njegova potpuna predanost tom projektu, ručna izrada alata za izradu replike, "kućna priprema" životinjskih tetiva za oblaganje štita... Osobito mi se svidio kratki video koji je prikazao na kraju, gdje iz replike srednjovjekovnoga samostrijela ispaljuje strijele u štit koji je izradio i tako testira njegovu izdržljivost. Svaka čast, zaslužena nagrada za najbolju PPT prezentaciju!

A poster? 

Dora: Od postera mi je najzanimljiviji bio onaj pod naslovom "Primjeri bioloških oštećenja na pergamentima" koji su izradile Ivana Cvitanović i Andrea Vlaisavljević. Taj poster naglašava povijesnu vrijednost takvih dokumenata i upozorava na stravične uvjete u kojima su pronađeni. Problematika s kojom se susreću slična je kao kod slika i skulptura. Zanimljivo mi je bilo upoznati se s metodama i materijalima koji se koriste u konzerviranju-restauriranja papira, jer na mome odsjeku nemamo tu specijalizaciju.

Petar: Mislim da su sudionici konferencije realno ocijenili kvalitetu svih radova, i da su nagrađeni studenti to i zaslužili. Bilo je, naravno, još kvalitetnih postera i predavanja. Ne bih nikoga posebno izdvajao, jer su radovi bili različitih tematika i o različitim materijalima. Neki su bili zanimljivi zbog same teme, neki zbog dobre interpretacije, a neki zbog dobre prezentacije popraćene video materijalom.

Kroz usmena izlaganja i postere mogli ste vidjeti što rade vaši kolege s drugih studija, ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu. Zasigurno ste imali priliku i popričati s kolegama. Primjećujete li neke razlike između pojedinih studija? 

Dora: Primijetila sam da se na drugim studijima, naročito u inozemstvu, neki tradicionalni zahvati na umjetninama obavljaju na različit način, da svaki studij ima drugačiji program i da raspolaže drugačijom tehnologijom. Nadam se da ću u budućnosti imati prilike bolje upoznati tu tehnologiju.

Petar: Jedna studentica iz Njemačke kazala mi je da je ovo prva konferencija na kojoj je imala priliku pobliže upoznati ljude. Slažem se u potpunosti s njom, jer sam i sam tijekom konferencije razgovarao s jako puno studenata. Pitali ste po čemu se studiji razlikuju... Naravno, svaki studij im svoje prednosti, ali i mane. Čar je upravo u raznovrsnosti. Ako pogledamo predavanja i postere s ovogodišnje konferencije, vidimo da naši studiji nimalo ne zaostaju za onima iz inozemstva.


Petar Nevžala


Hoćete li potaknuti svoje kolege da se dogodine prijave za sudjelovanje na konferenciji? 

Dora: Naravno da ću ih potaknuti! Nagrada "Zvonimir Wyroubal" će, nadam se, biti vjetar u leđa i motivacija ostalim studentima s moga odsjeka da i dalje konkuriraju na međunarodnoj razini.

Petar: Mislim da je studentima koji su ove godine sudjelovali na konferenciji to bio dovoljan poticaj da se i narednih godina uključe. Ja bi im to svakako preporučio, jer je to idealna prilika da nauče prezentirati svoj rad i da uspostavljaju nove kontakte. Ja sam, primjerice, na konferenciji u Zagrebu prije dvije godine upoznao jednoga kolegu s kojim sam se sprijateljio. Ponovno sam se s njim našao tijekom svog boravka na Erasmus razmjeni u Beču. Na ovogodišnjoj je konferenciji sudjelovala moja prijateljica koju sam upoznao na razmjeni. Ja sam je, zapravo, i pozvao da sudjeluje na konferenciji.

Kakav biste savjet dali svojim kolegama vezano uz pripremu predavanja, odnosno postera? 

Dora: Kada su posteri u pitanju, treba voditi računa o dizajnu, čitljivosti i kontrastu između teksta i pozadine. Poster mora na prvi pogled privući pažnju i mora zadržati osobu dovoljno dugo zainteresiranom, kako bi prepoznala da ste uložili jako puno truda u poster i u cijeli projekt.

Kakvi su vaši planovi za budućnost? Gdje se vidite za deset godina? 

Petar: Nakon diplome, čeka me stažiranje i polaganje stručnog ispita. Moja želja je raditi u svom rodnom gradu, Varaždinu. Jedini plan koji trenutno imam je stvoriti sebi priliku da se to ostvari. Volio bih nadograditi svoje znanje i upoznati rad s drugim materijalima i tehnikama. Mislim da je to u poslu konzervatora-restauratora jednako važno kao i to koliko je dobar u svojoj specijalizaciji.

Dora: Kako stvari trenutno stoje, planiram stručnu praksu i licencu ostvariti u Hrvatskoj, a zatim, ako se ukaže bolja prilika, a vjerujem da hoće, naći posao u struci negdje u inozemstvu.

Želim vam puno sreće u nastavku školovanja i nadam se da će se svi vaši planovi ostvariti!

četvrtak, 5. svibnja 2016.

13. međunarodna konferencija studija konzervacije-restauracije: razgovor s organizatorima

Od 21. do 23. travnja u Dubrovniku je održana 13. međunarodna konferencija studija konzervacije-restauracije. Godišnji je to susret studenata konzervacije-restauracije iz Hrvatske, susjednih nam zemalja (Slovenija, Bosna i Hercegovina), ali i iz drugih dijelova Europe (Austrija, Poljska...). Trodnevni skup je organizirao Odjel za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku. Konferencija je okupila stotinjak sudionika: studenata, nastavnika i profesionalnih konzervatora-restauratora. Studenti su kroz usmena izlaganja i postere predstavili najzanimljivije i najzahtjevnije projekte u kojima su sudjelovali tijekom protekle akademske godine.



Plakat 13. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije (dizajn: Petar Nevžala)


Za besprijekornu organizaciju skupa, koji je sudionicima ponudio puno više od dobrih predavanja i zanimljivih poster-prezentacija, bio je zaslužan organizacijski odbor kojim su predsjedavali Tanja Dujaković i Mateo Miguel Kodrič Kesovia, asistenti zaposleni na Odjelu za umjetnost i restauraciju dubrovačkoga sveučilišta.



Mateo Miguel Kodrič Kesovia i Tanja Dujaković s Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku


Tanja i Mateo, oboje ste završili studij konzervacije-restauracije na Sveučilištu u Dubrovniku, i oboje ste kao studenti sudjelovali na Konferenciji studija konzervacije-restauracije. Ti si, Tanja, držala predavanje 2009. godine, a Mateo 2012. U kakvom vam je sjećanju ostalo to iskustvo? 

Mateo: Još uvijek se sjećam kakva me trema "prala" noć prije izlaganja! Moram priznati da sam nešto slično osjetio i uoči ove konferencije, ali ovaj put iz perspektive organizatora. Znam kako je teško i stresno bilo našim predavačima javno izlagati pred dvoranom punom nepoznatih osoba, no doista mislim da svi mogu biti vrlo zadovoljni i ponosni na svoje nastupe, posebice kad se uzme u obzir da ih je većina izlaganje držala na engleskom jeziku. S vremenom i iskustvom to će im postati sve prirodnije i lakše.





Tanja: Ja sam, kao što si rekla, na konferenciji sudjelovala 2009. godine. Tada sam bila na 3. godini preddiplomskog studija konzervacije-restauracije artefakata od papira, i to mi je bilo jedno od prvih javnih izlaganja takvog karaktera. Razbilo mi je strah od javnog nastupa i potaklo zainteresiranost na realizaciju još takvih pothvata. U kakvome mi je sjećanju ostalo sudjelovanje na toj prvoj konferenciji? Moram priznati da je posebno iskustvo bilo izlagati pred kolegama, razmijeniti iskustva i naučiti nešto iz svih specijalističkih područja naše struke. Smatram da je bit ove konferencije upravo druženje i upoznavanje s kolegama. Neka poznanstva traju još uvijek i temelj su za daljnje širenje i povezivanje.

Mateo: Slažem se s ovim što je Tanja rekla, da su ovakvi događaji važni ne samo zbog razmjene iskustva i znanja, nego i zbog uspostavljanje poznanstava i kontakata među sudionicima. Naša zajednica – mislim na konzervatore-restauratore – ionako je malena, čak i ugrožena, pa je svaka pomoć ili savjet zlata vrijedan.



Sudionici 13. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije ispred tzv. Stare bolnice, zgrade u kojoj je smješten Odjel za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku


Studentska se konferencija tijekom godina značajno izmijenila. Po čemu se te prve konferencije na kojima ste sudjelovali razlikuju od ove koja je nedavno održana?

Tanja: Studentska konferencija, koja je prvotno bila zamišljena kao godišnji susret hrvatskih studenata, s vremenom je poprimila međunarodni karakter. To se odražava i u činjenici da se prezentacije danas održavaju na engleskom jeziku. Takav model je preuzet i nastavljen na ovogodišnjoj konferenciji, i smatram da polučuje izuzetan uspjeh. To se vidi po tome što konferencija privlači sve više kolega stručnjaka i njihovih studenata iz raznih zemalja. Tako se stvara atmosfera još većeg zajedništva i otvara mnoštvo različitih pogleda na konzervatorsko-restauratorsku problematiku.

Mateo: Meni se uistinu svidio koncept javne tribine kakva je bila održana na konferenciji 2012. godine u Splitu, kada se raspravljalo o problematici zapošljavanja i stručnog usavršavanja netom diplomiranih konzervatora-restauratora u Hrvatskoj. Ipak, jedan od prvih zaključaka organizacijskog odbora ovogodišnje konferencije bio je da nećemo forsirati uvođenje novinâ u program, odnosno da program nećemo "preopteretiti" s događanjima. Iako to ne mora biti točno, činilo nam se da je prethodnih godina među organizatorima postojao natjecateljski duh, i da su se svi htjeli pokazati boljim domaćinom od svojih prethodnika. To je razumljivo i nije uopće loša motivacija, jer nas natjecateljski duh potiče na usavršavanje i napredak. No, nakon dvanaest uspješno organiziranih konferencija dosegnut je visok stupanj kvalitete, i nismo željeli dobiti kontra-efekt. Složili smo da da bi najbolje da se ugledamo na naše drage kolege iz Splita i Zagreba, i da ljepota događaja bude u njegovoj jednostavnosti. Cilj nam je bio zadržati profesionalnost i kvalitetu konferencije, ali s velikom dozom opuštenosti. Nadamo se da smo u tome uspjeli!

Po mom mišljenju, jeste! Vas ste dvoje predsjedavali organizacijskim odborom 13. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije. Možete li mi ukratko predstaviti to tijelo? 

Tanja: Najprije želim zahvaliti pročelniku našega Odjela, dr. sc. Denisu Vokiću, na povjerenju koje nam je ukazao kada nas je potaknuo da se primimo vođenja organizacijskog odbora. Također želimo zahvaliti nastavnicima i suradnicima Odjela za umjetnost i restauraciju koji su nam pružali podršku, posebno kolegici Sanji Serhatlić. Dakako, bez studenata ništa od ovoga ne bi bilo moguće! U organizaciji ovogodišnje konferencije sudjelovalo je dvanaestero studenata, i to sa specijalističkih usmjerenja Papir, Drvo i Tekstil.

Mateo: Rad na organiziranju konferencije započeo je početkom ove akademske godine. Prvi sastanci Odbora tekli su sasvim opušteno, uz brainstorming svih nazočnih. Organizacijski je tim većinom bio sastavljen od studenata, ali ni Tanja ni ja nismo željeli vršiti utjecaj na njih, kao ni na odluke koje je Odbor donosio. Ipak je riječ o studentskoj konferenciji, pa smo se rado oslanjali na njihova kreativna mišljenja. Dakako, i odgovornosti smo ravnopravno podijelili. Formirali smo nekoliko radnih grupa. Za vizualni identitet konferencije bio je zadužen Petar Nevžala. Obveze uredništva programa konferencije preuzele su Irma-Maria Dropulić i Daria Margeta. Sistematiziranje i lektoriranje materijala provodile su Lucija Roce, Ivana Cvitanović i Nina Cvitanović. Službenu web-stranicu konferencije administrirao je Hrvoje Smoljan. Promociju i uređivanje društvenih stranica preuzele su Domenika Krasan i Valentina Roso. Jako nam je važna bila ekipa odgovorna za catering i prehranu sudionika konferencije, koja se sastojala od Marina Vokića, Hrvoja Smoljane, Domenike Krasan i Vasilije Todorović. Tanja i ja smo na sebe preuzeli ulogu "logistike", nabavu materijala, službenu korespondenciju i sve "molbene" dužnosti, tj. pisanje i distribuciju raznih molbi za potporu i sufinanciranje konferencije. Naravno, sve je bilo vrlo fleksibilno, i svi smo prema potrebi priskakali jedni drugima u pomoć. To je naročito bilo vidljivo tijekom same konferencije – svi smo bili hostese, tehničari, fotografi, voditelji i konobari! Pokazalo se zapravo idealnim da za 13. konferenciju bude zaduženo upravo 13 osoba!

Tanja: Ja bih još samo dodala da sam sigurna da će naši studenti znanja i vještine koje su stekli sudjelujući u radu organizacijskoga odbora moći primijeniti i na studiju i u životu.



Organizacijski odbor 13. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije


Što biste izdvojili kao najveći izazov u organiziranju konferencije?

Mateo: Izazova je bilo mnogo. Do zadnjeg trena nismo znali s kolikim financijskim sredstvima raspolažemo, jer državni proračun još nije bio izglasan. Jedno je vrijeme organizacijski odbor bio brojčano prepolovljen, jer su naši studenti na preddiplomskom studiju bili obvezni mjesec dana provesti u Firenci ili u nekoj konzervatorsko-restauratorskoj radionici u Hrvatskoj. Bilo je i drugih "iznenađenja", no u izazovnim i teškim situacijama pokazuje se zajednička snaga i snalažljivost grupe.

U okviru konferencije organizirali ste posjet dubrovačkom odjelu Hrvatskog restauratorskog zavoda i ponudili sudionicima skupa mogućnost obilaska gradskih znamenitosti.

Mateo: Točno, od samoga smo početka planirali uključiti u program posjet radionicama Hrvatskog restauratorskog zavoda, ali je zbog njegove lokacije i velikog broja sudionika to predstavljalo velik izazov. Ipak, uz potporu Grada i malo dobre volje uspjeli smo organizirati prijevoz od Grada do HRZ-a. Unatoč početnom strahu od kiše i općem "sivilu dana", na terasi ljetnikovca Stay, u kojemu je smješten dio HRZ-ovih radionica, dočekale su nas zrake sunca, prekrasan pogled na Rijeku Dubrovačku, nasmijani kolege i pića za osvježenje. Ovim idiličnim prizorom bili su oduševljeni i naši gosti, koji su zadivljeni razgledavali radionice. Neki su izjavili da bi se rado preselili u Dubrovnik i radili u HRZ-u!



Detalj iz restauratorske radionice Hrvatskog restauratorskog zavoda - Restauratorskog odjela Dubrovnik
  
Samir Serhatlić (Hrvatski restauratorski zavod) sa sudionicima 13. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije

Nađa Lučić (u sredini) sa studentima Odjela za umjetnost i restauraciju dubrovačkog sveučilišta u restauratorskoj radionici Hrvatskog restauratorskog zavoda - Restaurarorskog odjela Dubrovnik


Popodnevni program drugoga dana bio je u potpunosti prepušten na volju gostima. Ponudili smo im mogućnost da istraže bogatu kulturnu baštinu Dubrovnika: organizirali smo vođenje kroz gradsku jezgru (službena vodičica bila je naša kolegica Danijela Erak, kojoj i ovom prilikom zahvaljujemo), osigurali besplatan ulaz u sve muzeje i sniženu cijenu ulaznice za gradske zidine. Da bismo potaknuli druženje među studentima i kolegama i učinili njihov boravak u gradu još ugodnijim, organizirali smo i noćni izlazak. Svi dojmovi su bili vrlo pozitivni. Sudionici konferencije su bili jako zadovoljni što im program nije nametnut, već su samostalno mogli odabrati aktivnosti koje ih zanimaju.

Na konferenciji su se predstavile i dvije tvrtke? 

Mateo: Tako je. Uz zanimljiva predavanja i izložbu postera, sudionicima smo priredili mali "sajam" proizvoda vezanih za konzervaciju-restauraciju. James Black, direktor izdavačke kuće Archetype Publications Ltd. iz Londona, izložio je vrhunsku literaturu iz gotovo svih područja naše struke. Te su knjige sudionici konferencije mogli kupiti po sniženoj cijeni. Tvrtka HAGA Metal d.o.o. iz Karlovca, koja u Hrvatskoj zastupa tvrtku Noris Blattgoldfabrik iz Njemačke, prezentirala je svoje proizvode i tehnike za pozlatu materijala. Iz Njemačke su doveli majstora za pozlatu koji je demonstrirao tehniku pozlaćivanja. Ta tvrtka planira organizirati u Karlovcu radionicu pozlaćivanja 15. listopada.



Štand izdavačke kuće Archetype Publications Ltd. iz Londona
  
Gužva pored štanda tvrtke HAGA Metal d.o.o. iz Karlovca


I ove su godine dobitnici Nagrade "Zvonimir Wyroubal" za najbolje usmeno izlaganje, PPT-prezentaciju i poster otišli kući s pregršt poklona. Što ste im sve pripremili? 

Tanja: Naravno, dobili su plaketu "Zvonimir Wyroubal". Plaketa je ove godine izrađena od glazirane keramike, s postoljem od mahagonija. Ovim putem želim zahvaliti kolegama iz radionice za konzerviranje-restauriranje keramike koji su, prema našem nacrtu, oblikovali plaketu. Zahvaljujemo kolegicama dr. sc. Kristini Kojan Goluža i Romani Manenica koje su pratile i nadgledale postupak njezine izrade. Nagrađeni studenti kući su ponijeli knjige izdavačke kuće Archetype Publications Ltd. (hvala gospodinu Blacku!), znanstveni časopis Portal koji izdaje Hrvatski restauratorski zavod, vino Rukatac vinarije Palihnić i ručno izrađenu karamičku šalicu s logom Sveučilišta u Dubrovniku za svoje mentore. Naši "keramičari" su izradili i 120 magneta koji su se mogli naći u platnenoj vrećici kao jedan od poklona za naše goste – izlagače i njihove mentore.


Ovogodišnja plaketa "Zvonimir Wyroubal". Više o nagradi pročitajte ovdje


Kakav biste savjet dali kolegama iz Zagreba koji organiziraju iduću konferenciju?

Tanja: Nemam savjet, nego sugestiju! Jedna od ideja ovogodišnje konferencije bila je organizirati okrugli stol na temu "Modeli studiranja na konzervatorsko-restauratorskim studijima". Za naš je odjel ta tema vrlo zanimljiva, jer ubrzo planiramo raditi reviziju svog studijskog programa. Mislim da bi se kroz okrugli stol moglo prikupiti puno informacija o tome kako funkcioniraju studiji konzervacije-restauracije na drugim visokoškolskim ustanovama, i pronaći najbolji model.

Vidite li značajne razlike između studija u Dubrovniku, Zagrebu i Splitu? A između hrvatskih i inozemnih studija? 

Mateo: Primarna razlika je u specijalizacijama, a zatim i u modelu po kojemu je naš studij u Dubrovniku koncipiran. On, naime, nije integrirani studij. Ne vidim ništa loše u našoj različitosti. Ona nas potiče da učimo od tuđih uspjeha ili neuspjeha, da proširimo znanstvene vidike i razvijemo nove ili drugačije metode i tehnike unutar naše struke. Ono što me žalosti je naš tipičan mentalitet koji svugdje, osim u sportu, nameće osjećaj manje vrijednosti naspram inozemnog ekvivalenta. To je potpuno neutemeljeno i pogrešno! Ovogodišnja je konferencija još jednom pokazala da istraživanja i radovi naših studenata kvalitetom nimalo ne zaostaju za kvalitetom radova njihovih kolega iz inozemstva. Dapače, najljepši kompliment koji mogu reći za predavače i autore postera ovogodišnje konferencije jest, da nisam bio upoznat s programom konferencije i imenima autora, ne bih znao je li riječ o domaćem ili o stranom autoru, o studentu ili renomiranom stručnjaku.



Sudionici 13. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije


Tanja: Ja bih samo dodala da mi se čini da su inozemni studiji koncipirani tako da student "prolazi" više specijalizacija odjednom, dok je kod nas u Hrvatskoj praksa takva da se studenti na ranijim godinama studija opredijele za jednu ili najviše dvije specijalizacije. Osobno smatram da je dobro znati raditi s različitim materijalima, budući da su predmeti koji dolaze u radionicu nerijetko upravo takvog karaktera. Osim toga, nakon studija u Hrvatskoj studenti se prijavljuju na natječaje koji u svom pozivu često ne navode konkretnu specijalizaciju. Iz tog razloga smatram da bi se tijekom studija studenti trebali upoznati s konzerviranjem-restauriranjem što više različitih materijala.

Mateo, prije ovog intervjua kazao si mi da uskoro odlaziš na nekoliko mjeseci u inozemstvo na stručno usavršavanje. O čemu se radi? 

Mateo: Cijelo ću ljeto provesti u Alpama! Prijavio sam se, naime, na natječaj za stručno usavršavanje u zakladi Abegg Stiftung u Švicarskoj. Tamo se nalazi vrhunska škola i radionica za restauriranje tekstila, što je moja specijalnost. U sklopu Zaklade djeluje i muzej u kojem se čuvaju neki od najvrjednijih tekstilnih artefakata i najljepši primjerci tekstilne umjetnosti u Europi.

Tanja, kakvi su tvoji planovi za 2016. godinu? 

Tanja: U veljači sam upisala poslijediplomski studij Društvo znanja i prijenos informacija na Odjelu za Informacijske znanosti Sveučilišta u Zadru. Najvažnije mi je da izvršim sve obveze prema studiju. Nadam se ponekom putovanju sa ciljem stručnog usavršavanja iz područja zaštite pisane baštine. To je, naime, predmet mog profesionalnog interesa.

Hvala vam oboma na vremenu koje ste izdvojili za ovaj intervju. Želim vam puno uspjeha u daljnjem radu i veselim se ponovnom susretu iduće godine, na 14. međunarodnoj konferenciji studija konzervacije-restauracije u Zagrebu! 



Organiziranje 13. međunarodne konferencija studija konzervacije-restauracije ne bi bilo moguće bez podrške brojnih sponzora i donatora. Organizatori zahvaljuju Gradu Dubrovniku i tvrtki Crescat d.o.o. na financijskoj potpori; Skybaru kao glavnom sponzoru prehrambenih proizvoda, kave, čaja i sokova; Jamesu Blacku iz Archetype Publications Ltd. na knjigama koje je donirao dobitnicima Nagrade "Zvonimir Wyroubal"; Turističkoj zajednici grada Dubrovnika koja je sudionike i goste počastila besplatnim ulazom u gradske muzeje i promotivnim materijalima o Gradu; djelatnicima Hrvatskog restauratorskog zavoda – Restauratorskog odjela Dubrovnik što su ugostili sudionike skupa i proveli ih kroz svoje radionice; Društvu prijatelja dubrovačke starine koje je sudionicima Konferencije omogućilo ulaz na gradske zidine po sniženoj cijeni.

Albume s fotografijama 13. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije možete pogledati na Facebook stranici Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu (prvi dan, drugi dan, treći dan). Studentska televizija Sveučilišta u Dubrovniku snimila je kratku reportažu o Konferenciji koju možete pogledati ovdje.

petak, 1. travnja 2016.

Tragom pisma starog pola stoljeća

U Arhivu za likovne umjetnosti HAZU u Zagrebu čuva se korespondencija Ljube Babića iz razdoblja od 1959. do 1974. godine. U kutijama s Babićevom korespondencijom nalaze se i dnevnici koje je naš glasoviti umjetnik i uvaženi akademik vodio u tome razdoblju. [1]

Nedavno sam pregledavala Babićevu korespondenciju: prepisku koju je vodio s vlasnicima umjetnina restauriranih u Restauratorskome zavodu JAZU, pisma koja je razmjenjivao sa suradnicima Bulletina Instituta za likovne umjetnosti. Jedno mi je pismo zapelo za oko. Ono što ga je činilo toliko različitim od ostalih bio je uredan, lako čitljiv rukopis. Pismo je datirano sa 10. prosincem 1963., a u potpisu stoji: Mira Matić. Ovdje ga donosim u cijelosti:

Vrlo cijenjeni Gospodine!

Dozvolite da Vam se predstavim: učenica sam realne Gimnazije u Slav. Požegi, moje ime je Mira Matić. Idem u IV razred. Mnogo volim umjetnost i kako želim na tom području proširiti svoje znanje, čitam Vaša djela. Impresionirana sam Vašim djelima. Upravo sada čitam “Zlatni vijek španjolskog slikarstva” (prikazi i uspomene). Sa područja historije umjetnosti osobito me zanima slikarstvo. Kako sakupljam reprodukcije Vaših slika, budite tako dobri i pošaljite mi neke, ako posjedujte. Ja sam tako slobodna, oprostite!

Sa štovanjem Vaša obožavateljica
učenica Gimnazije Mira Matić


Arhiv za likovne umjetnosti HAZU, Pismo Mire Matić Ljubi Babiću, Slavonska Požega, 10. prosinca 1963.


Kako dirljivo pismo! I Babiću je zasigurno mnogo značilo, jer ga je sačuvao zajedno s kovertom.

Otkako sam ga vidjela, nisam prestajala o njemu razmišljati. Silno me zanimalo tko je Mira Matić, i je li joj Ljubo Babić ikada odgovorio. Je li joj poslao reprodukciju koju je tražila? Ili možda originalnu sliku?! Čime se danas bavi? Je li studirala povijest umjetnosti ili se posvetila slikarstvu? Odlučila sam je potražiti.


Detektivska potraga 

Prvi korak: Google tražilica. Ukucala sam pojam "Mira Matić Požega". Tražilica je izlistala velik broj stranica o sutkinji i odvjetnici Miri Matić Primorac. Pomislila sam da to ne može biti "moja" Mira Matić: očekivala sam nekoga tko se bavi likovnom umjetnošću. Pokušala sam samo s imenom: "Mira Matić". Pojavilo se nekoliko Facebook profila, ali bez osobnih podataka. Budući da nisam mogla vidjeti gdje su se "Mire" školovale i gdje žive, nisam mogla odrediti je li iti jedna od njih osoba koju tražim... Ponovno sam u tražilicu ukucala "Mira Matić Požega". Među ponuđenim rezultatima bio je intervju sa sutkinjom i odvjetnicom Mirom Matić Primorac koja je u travnju 2014. gostovala u emisiji Sjećanja na požeškoj Poljoprivrednoj televiziji. Premda nisam bila uvjerena da ja gđa. Matić Primorac autorica pisma iz Babićeve osobne ostavštine, pogledala sam video.

Već na početku intervjua, gđa. Matić Primorac je kazala da je pohađala požešku gimnaziju, i da je maturirala na 265. obljetnicu škole. "To bi ipak mogla biti osoba koju tražim!", pomislila sam uzbuđeno, i pauzirala video. Odmah sam potražila web-stranicu požeške gimnazije, i na njoj podatak o godini osnutka škole. Utvrdila sam da je Gimnazija u Slavonskoj Požegi osnovana 1699. godine. Grozničavo sam računala: 1699 + 265 = 1964. Gđa. Matić Primorac je, dakle, maturirala 1964. godine! Pismo iz Babićeve ostavštine datirano je u prosinac 1963., a Mira Matić je tada pohađala četvrti razred. Maturirala je, dakle, 1964. godine, odnosno u godini u kojoj je požeška Gimnazija slavila 265. obljetnicu svoga utemeljenja. "Pronašla sam autoricu pisma!", zaključila sam ushićeno. Nastavila sam gledati video, oduševljena zbog otkrića, očarana njezinom pojavom i energijom kojom zrači.

Sada je trebalo napraviti odlučujući korak: stupiti u kontakt s gđom. Matić Primorac i utvrditi je li ona doista autorica pisma koje se čuva u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU. Zahvaljujući intervjuu s požeške televizije, znala sam kako izgleda. Vratila sam se Facebook profilima povezanim s imenom "Mira Matić" i pregledala profilne slike. Nije ju bilo teško prepoznati. Poslala sam joj poruku: objasnila sam tko sam i kako sam došla do pisma koje je davne 1963. godine uputila Ljubi Babiću. Priložila sam i fotografiju pisma. Na moje oduševljenje, gđa. Matić Primorac mi je već sutradan odgovorila, potvrdivši da je ona njegova autorica!


Mira Matić Primorac (fotografija ustupljena ljubaznošću M. Matić Primorac)


Što je bilo dalje?

Život piše čudesne priče. Mira Matić nije mogla ni zamisliti da će joj se pismo koje je poslala velikom umjetniku i povjesničaru umjetnosti pola stoljeća kasnije (virtualno) vratiti... Još manje je mogla naslutiti da će to pismo završiti u arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, da će postati kockica na temelju koje istraživači slažu mozaik Babićeva lika i djela, i vrijedan dokument za buduće naraštaje.

Svaki arhivski dokument predstavlja fragment neke priče, crticu iz nekoga života. Rijetko kad imamo priliku doznati: Što je bilo dalje? Ipak, ovaj put možemo zaokružiti priču, možemo iz prve ruke čuti što se dalje dogodilo. To je i bio povod za intervjuu s gđom. Mirom Matić Primorac, sutkinjom i odvjetnicom u mirovini iz Slavonske Požege.


Moja Vas je poruka zasigurno iznenadila. Kakav je bio osjećaj vidjeti ovo pismo nakon dugih pedeset godina? Jeste li na njega bili potpuno zaboravili?

Oko ove naše priče zaista se nižu vrlo neobične okolnosti. Poruku koju ste mi poslali zapazila sam u neko doba noći. Kada sam je pročitala i vidjela kopiju moga pisma iz 1963. godine, najprije sam bila blokirana. Pitala sam se, koji je to duh zapazio jedno obično pismo, koje je pisala obična učenica požeške Gimnazije akademiku i slikarskom velikanu Ljubi Babiću?! To pismo je bilo značajno u mom životu i nikada ga nisam zaboravila, ali bila sam radosna što postoji netko na ovome svijetu, tko veoma dobro razumije što se događalo u duši mlade djevojke – tada sam, naime, imala 17 i pol godina – kada se odlučila pisati pismo akademiku.

Jeste li dugo skupljali hrabrost da mu napišete pismo?

Najprije moram reći da sam od djetinjstva voljela promatrati slike u našem muzeju u Požegi, freske na stropovima u crkvi, baroknu arhitekturu povijesne jezgre... Ne treba zaboraviti da je slikar Miroslav Kraljević Požežanin, i da se u Gradskome muzeju Požega čuvaju neke njegove značajne slike. Sve sam ja to promatrala s velikim respektom. A kad sam bila u Gimnaziji, moj profesor, dr. Filip Potrebica, zapazio je da imam oko za likovnu umjetnost, pa me savjetom usmjeravao i davao mi upute. Preporučivao mi je i knjige o likovnoj umjetnosti koje bi trebalo čitati. Tako sam prema njegovu savjetu uzela čitati Babićevu knjigu Zlatni viek španjolskog slikarstva (prikazi i uspomene). To me djelo oduševilo! Kroz njega sam doživjela Španjolsku kao neku divnu zemlju punu kolorita, žarku, toplu, temperamentnu, oštru i blagu, brdovitu i ravnu, punu kontrasta, s nekim predivnim nebom koje se mijenja... U toj knjizi Babić je na genijalan način opisivao i analizirao slike El Greca, Diega Velázqueza i Francisca Goye y Lucientesa. Tada sam pomislila da moram stupiti u kontakt s tim velikim čovjekom, da makar malo dodirnem slikarskog i književnog velikana. Nisam trebala neke hrabrosti za pisanje pisma, ali sam pismo pisala s velikim respektom prema Ljubi Babiću.



Arhiv za likovne umjetnosti HAZU, koverta u kojoj je Mira Matić poslala pismo Ljubi Babiću. Profesor F. Potrebica kazao je Miri Matić da je Ljubo Babić član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, pa mu je ona poslala pismo na Akademijinu adresu


Ovo me silno zanima: je li Vam akademik Babić odgovorio?

Da! Na moju veliku radost, odgovor je stigao u kratkom vremenu: preporučena pošiljka i u njoj mala monografija Ljube Babića. A na trećoj stranici – posveta! "Na spomen i sjećanje, Lj. Babić" Cijela je požeška Gimnazija za to znala!

Monografija koju je Ljubo Babić poklonio Miri Matić (fotografija ustupljena ljubaznošću M. Matić Primorac)
  
Babićeva posveta Miri Matić; ona je njegov potpis poznavala sa slika (fotografija ustupljena ljubaznošću M. Matić Primorac)


Koje ste još knjige u to vrijeme čitali? Tko su Vam bili omiljeni umjetnici?

Čitala sam tada mnoga djela, ali upečatljiva mi je bila knjiga Lionella Venturija Kako se gleda slika ili Od Giotta do Chagalla. Što se umjetnika tiče, volim Kraljevića. Ja sam iz grada Požege, rođena Požežanka, a Kraljević je u Požegi živio i slikao. Iako je umro mlad, u 28 godini života, stvorio je veličanstven slikarski opus. Njegove slike nalaze se u požeškom muzeju i Modernoj galeriji u Zagrebu. Rado posjećujem ta mjesta. Volim i renesansne majstore, a osobito volim španjolske slikare, od El Greca do Goye. Da ne nabrajam dalje, reći ću Vam da volim dobre slike. Volim sakralne prizore.

Gledala sam Vaše gostovanje u TV emisiji Sjećanja. Tamo ste spomenuli da od mladosti crtate i slikate. Otkud poticaj za bavljenje likovnom umjetnošću? Jeste li od nekoga naslijedili dar za likovnost?

Ne sjećam se otkud mi ideja da volim likovnu, a i druge grane umjetnosti, niti je to u mom životu bio neki određeni trenutak... Od ranoga su me djetinjstva mama i baka vodile u crkvu. Gledala sam tada freske na zidovima i na stropu crkve; jako su mi se sviđale. Divila sam im se i pitala se – kako je to nastalo!? Privlačio me taj nježni i prozirni kolorit, kovitlanje anđela, oblaka i svetaca... To je bio moj prvi kontakt s umjetnošću. Zvuk orgulja je nadopunjavao taj lijepi osjećaj; sve se nešto kovitlalo i stvaralo ljepotu!
Sve se to dogodilo prije nego što sam kenula u školu. U školi sam znala lijepo crtati: kućice, šume, potoke i cvijeće, što je moja učiteljica primijetila i pohvalila me. U višim razredima osnovne škole došla je neka nova nastavnica za likovni odgoj, zvala se Gitta Hutter, lijepa, mlada i posebna. Ona je bila ljubiteljica Van Gogha i naučila me da kada slikam, sve gledam kroz trepavice, kada su boje u pitanju. Za crtež je govorila da mora biti čist, i da je crtež u slikarstvu sličan zvuku violine: da crta mora ići profinjeno i gipko. To bi otprilike bili moji prvi koraci.
A onda sam upisala gimnaziju i učila povijest umjetnosti. Kroz gimnaziju bila sam član likovne grupe, gdje smo stalno gledali reprodukcije starih majstora i pokušavali ih analizirati. Gledala sam crteže Albrechta Dürera, našega Miroslava Kraljevića, Leonarda i drugih likovnih velikana, pa sam ih pokušala kopirati tehnikom meke olovke i ugljenom. Tek sam nakon toga izašla u prirodu i pokušala crtati pejsaže.
Oduvijek sam promatrala prirodu i ljude na neki drugačiji način; nisam znala da bi to bio slikarski način. Ti moji likovni uradci su se sviđali ljudima, i ja sam to darivala svojim poznanicima. Ostala su mi samo dva crteža iz 1961. godine. Temperama s puno bijele, kopirala sam francuske impresioniste. Usudila sam se kopirati i Picassa, i to tzv. plavu fazu!

Crtež Mire Matić iz srednjoškolskih dana (ustupljeno ljubaznošću autorice)
  
Crtež Mire Matić iz srednjoškolskih dana (ustupljeno ljubaznošću autorice)

Mira Matić Primorac, kopija slike Dragice Cvek Jordan (ulje na platnu, oko 1995. godine; ustupljeno ljubaznošću autorice)


Kako to da ste se nakon završene gimnazije odlučili za studij prava, a ne za povijest umjetnosti ili čak slikarstvo?

Moji roditelji su se jako mučili da pošalju na visoko školovanje u Zagreb nas tri sestre, od kojih sam ja najstarija. Nisu me ograničavali u izboru studija. A ja sam prilično pragmatična po svojoj naravi. Osjetila sam da nemam dovoljno imaginacije, onostranosti i nadarenosti u tom smislu, pa sam odlučila upisati pravo i usporedo s tim povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu. Brzo sam se uvjerila da to neće ići, da sam preopterećena, pa sam ostala na Pravnom fakultetu i diplomirala 1969. godine.
Ustvari, ja nisam znala da li bi se od umjetnosti moglo živjeti. To je prilično luksuzan studij. Ali nije mi žao zbog toga! Mene je moj pravnički posao – bila sam sudac, zamjenik okružnog javnog tužioca i odvjetnik – naučio nekim tajnama života i vještini života, održao mi krepku misao, a umjetnost, koju sam stalno pratila, oplemenila je moju dušu. Ta kombinacija prava i umjetnosti danas se više ne njeguje, ali doći će i to na svoje. Ne može pravo i njegova primjena biti ogoljeno do kosti, jer naprosto je život isprepleten u tome smislu. Golo pravo nije nikakvo pravo. Pravo bez etike i estetike nije nikakvo pravo.

Budući da je ova naša priča započela s Ljubom Babićem, čini mi se primjerenim da razgovor s njime i završimo. Koje Vam je najdraže njegovo djelo?

Ljubo Babić je meni inače vrlo drag slikar i pisac. Osim toga, on je u mojim gimnazijskim danima bio jedan od rijetkih živućih slikara starije generacije. Bila sam ponosna što mu se mogu "uživo" pismom obratiti.
Najdraža Babićeva slika mi je Novembar 1939. iz ciklusa "Moj rodni kraj". Posebno me i danas impresionira njegova knjiga Zlatni viek španjolskog slikarstva. Ta mi je knjiga otvorila oči i odgovorila na pitanje kako gledati umjetničku sliku. Sjećam se još i danas uvodnih rečenica: "Napokon! Španija! Ta rieč značila je za mene od malena romantiku. Ta je rieč značila i čežnju za svim onim sakritim i čudesnim, što se ne da lako dokučiti."


Iz knjige Ljube Babića Zlatni viek španjolskog slikarstva (prikazi i uspomene)



[1] Arhiv za likovne umjetnosti HAZU čuva dio osobne ostavštine Ljube Babića: (1) mape nacrta za stalne postave muzeja i velike izložbe, (2) korespondenciju (1959. – 1974.), (3) hemeroteku članaka o Ljubi Babiću (1946. – 2004.), (4) dokumentaciju redakcije Bulletina Instituta za likovne umjetnosti JAZU (1957. – 1967.) i (5) dokumentaciju redakcije Revije izvoznika i uvoznika Zagrebačkog Velesajma (1960. – 1966.). Gradivo je dospjelo u Arhiv 2006. godine donacijom prof. Ljubomira Babića, sina Ljube Babića. Zahvaljujem Jasenki Ferber Bogdan, višoj stručnoj suradnici Arhiva za likovne umjetnosti na ovim podacima, kao i na scanu pisma Mire Matić Ljubi Babiću.

ponedjeljak, 27. travnja 2015.

S međunarodnim sudjelovanjem i od međunarodnog značenja

U novom broju sveučilišnog lista Universitas objavljena je najava 12. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije. Konferencija je održana od 23. do 25. travnja u Splitu, u organizaciji Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije.


"S međunarodnim sudjelovanjem i od međunarodnog značenja", članak objavljen u 65. broju sveučilišnog lista Universitas 


- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -


S međunarodnim sudjelovanjem i od međunarodnog značenja 

PIŠE: Sagita Mirjam Sunara
Objavljeno u Universitasu : hrvatskom sveučilišnom listu, god. VII, br. 65, 20. travnja 2015., str. 27



U Splitu će se od 23. do 25. travnja održati 12. međunarodna konferencija studija konzervacije -restauracije, otvorena za javnost



U travnju 2005. godine na Umjetničkoj akademiji u Splitu održana je jednodnevna konferencija na kojoj su studenti konzervacije-restauracije iz Zagreba i Splita (splitski je studij bio organizator skupa) predstavili najzanimljivije projekte u kojima su sudjelovali proteklih akademskih godina. Njihovim je nastavnicima to bila prilika da se bolje upoznaju i razmijene svoja iskustva. Konferencija se nastavila održavati svake godine, svaki put na drugom hrvatskom sveučilištu u okviru kojega djeluje studij konzervacije-restauracije (Split, Zagreb, Dubrovnik). U međuvremenu, hrvatskim su se studentima pridružili kolege iz Slovenije, Poljske, Austrije, Njemačke i Mađarske, a od ove godine i iz Češke i Srbije. Konferencija je postala ne samo događaj s međunarodnim sudjelovanjem, nego i od međunarodnog značenja.

Program splitske konferencije bit će bogat predavanjima, poster izlaganjima i stručnim obilascima. Prvi i treći dan rezervirani su za predavanja i poster-prezentacije studenata. Pokrivene su gotovo sve teme kojima se bavi današnja konzervacija-restauracija, od istraživanja povijesti umjetničkih djela do popularizacije struke. Drugi dan Konferencije uključuje obilazak povijesne jezgre grada Splita uz stručno vodstvo, posjet restauratorskim radionicama i javna predavanja pozvanih stručnjaka iz Splita, Dubrovnika, Zagreba i Sarajeva. Detaljni program objavljen je na web-stranici: www. konferencija-restauracija.com

Povezivanje s kolegama

Rad Organizacijskog odbora Konferencije koordinira izv. prof. Jure Matijević, predstojnik Akademijina Odsjeka za konzervaciju-restauraciju. On je prije dvanaest godina s kolegicom Suzanom Damiani sa Zagrebačkog sveučilišta inicirao priču o studentskim konferencijama. “Zaključio sam da su restauratori u Hrvatskoj, iako malobrojni, vrlo rascjepkani i međusobno nepovezani. Smatrao sam da konferencija može pomoći da se to promijeni,” objašnjava nam. “Moj je stav bio da kod najmlađe generacije treba razvijati svijest o potrebi povezivanja s kolegama, a gdje se bolje ljudi mogu povezati nego na konferenciji?” Okupljanje nastavnika i studenata na godišnjim konferencijama u inozemstvu je uvriježena praksa; profesor Matijević je to iskusio boraveći u Velikoj Britaniji, a profesorica Damiani u Poljskoj. “Takve konferencije nisu samo prilika za uspostavljanje i razvijanje kontakata među studentima i nastavnicima, nego i prilika da se iz prve ruke upozna rad kolega, što bi trebalo biti poticaj za podizanje kvalitete vlastitoga rada.”

Vježbanje vještina organizacije konferencija

Studenti to prepoznaju. “Smatram da su ovakvi skupovi korisni ne samo za studente, nego i za struku,” kaže studentica Ivana Vukadin iz Splita. “Postoji rastuća potreba za inovacijama i poboljšanjima, a do njih se gotovo uvijek dolazi kroz suradnju i razmjenom ideja i iskustava.”

Konferencija je tijekom godina doživjela brojna poboljšanja. Danas se razmišlja o svakom detalju; o slobodnom vremenu sudionika jednako kao o vremenu koje će provesti u konferencijskoj sali. Bernarda Đurić, studentica – članica Organizacijskog odbora, bila je zadužena za prikupljanje informacija o događanjima u Splitu za vrijeme trajanja skupa. “Želimo da sudionici koji dolaze iz drugih dijelova Hrvatske i inozemstva što kvalitetnije provedu svoje slobodno vrijeme”, objašnjava. Zadatak nije bio lagan: trebalo je odlučiti što je najzanimljivije što Split može ponuditi mladim gostima koje zanima kulturna baština. Sudjelujući u radu Organizacijskog odbora, Bernarda je shvatila koliko je planiranja i truda potrebno da se takav skup realizira. Praktična strana organiziranja vještina je koju bi svaki student trebao poznavati, a ona se na ovaj način najbolje uči.

utorak, 7. travnja 2015.

Radionica o rekonstruiranju preparacije unutar oštećenja slikanog sloja

Početkom ožujka na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu održana je trodnevna stručna radionica o rekonstruiranju preparacije unutar oštećenja slikanog sloja. Radionicu je vodio profesor Hans Portsteffen s Instituta za konzervatorsko-restauratorske znanosti Sveučilišta primijenjenih znanosti u Kölnu, a organizirali smo je izvanredni profesor Jure Matijević, asistentica Lana Kekez i ja. To je već četvrto gostovanje profesora Portsteffena u okviru programa Erasmus: prošle je godine održao dvodnevnu radionicu o rekonstruiranju nedostajućiih dijelova drvenog nositelja štapićima balse, godinu prije toga seriju predavanja o konzerviranju i restauriranju štafelajnih slika i obojenih drvenih skulptura, a 2012. godine javna predavanja o povijesti parketaža i istraživačkom projektu Painting Techniques of Impressionism and Postimpressionism

Gostovanja inozemnih stručnjaka izrazito su važna, jer si konzervatori-restauratori u Hrvatskoj rijetko mogu priuštiti sudjelovanje na konferencijama i radionicama izvan domovine. Nažalost, to vrijedi i za nas na sveučilištu. Organiziranje gostovanja kolega iz inozemstva povezano je s velikim troškovima, no program Erasmus omogućio nam je da prevladamo tu zapreku. Erasmus našim predavačima pokriva trošak putovanja i smještaja. Nabavu materijala za praktični rad financiramo iz skromnih kotizacija i, najvećim dijelom, iz vlastitih restauratorskih projekata. Veseli nas što svojim studentima, ali i profesionalnim konzervatorima-restauratorima, možemo ponuditi mogućnost stručnog usavršavanja u Hrvatskoj. (Onima koji rade u privatnoj praksi, odnosno izvan okvira institucija, takovi su programi jedina mogućnost za stručno usavršavanje.) Bolja izobrazba u konačnici znači i bolje čuvanje kulturne baštine.

Prije radionice - predavanje!

Profesor Portsteffen je prije radionice održao javno predavanje o napinjanju slika i povijesnom razvoju podokvira. Ako želite saznati više o toj temi, pročitajte tekst "Historical and Original Stretchers and Strainers" na web-stranici Conservation Wiki. (Tu stranicu uređuju članovi krovnog američkog udruženja konzervatora-restauratora, American Institute for Conservation.) Malo pojašnjenje: strainer označava fiksni podokvir, a stretcher prilagodljivi, odnosno onaj kojemu se dimenzije mogu mijenjati. 

Predavanje profesora Portsteffena bilo je naslovljeno "Stretching Canvas Paintings. Stretcher Systems and the Cologne Approach"
  
Predavanje je privuklo veliku publiku


Profesor Portsteffen nas je podsjetio da su u istraživanju povijesti podokvira i tehnika napinjanja slika važan izvor podataka upravo - slike. Slikarski prikazi, da budem preciznija. Kao primjer nam je pokazao dvije slike: Pozadina uokvirene slike flamanskog slikara Cornelisa Norbertusa Gijsbrechtsa (Gysbrechtsa) iz 1668. ili 1670. godine i Umjetnik u ateljeu Gerrita (Gerarda) Doua (Douwa) iz 1637. godine.

Cornelis Norbertus Gijsbrechts (Gysbrechts), Pozadina uokvirene slike, ulje na platnu, 1668. ili 1670. godina (preuzeto s Wikipedije). Slika otkriva kako su u drugoj polovici 17. stoljeća izgledali podokviri
  
Gijsbrechtsova slika Zid ateljea i mrtva priroda s motivom prolaznosti (ulje na platnu, 1668. godina) prikazuje sliku na platnu koja je napeta na pomoćni/radni podokvir. S gornje i dviju bočnih stranica slika je čavlićima pričvršćena za podokvir, a s donje strane uz pomoć konopčića. (Izvor: Wikipedija)


Na Institutu za konzervatorsko-restauratorske znanosti u Kölnu velika se pažnja posvećuje očuvanju izvornog sistema napinjanja slike. Ako to nije nužno, slika se tijekom konzervatorsko-restauratorskog zahvata neće skidati s podokvira. Ako se ipak mora skinuti s podokvira, prilikom ponovnog napinjanja neće se koristiti kliješta za napinjanje platna, a čavlići se neće zabijati uz pomoć čekića. Umjesto toga, koristit će se preinačena vodoinstalaterska kliješta koja omogućuju nabijanje čavlića u postojeće rupice. 


Profesor Portsteffen pokazuje alate koje koristi za napinjanje slike koja ima uzak porub (eng. tacking edge)
  
Kliješta obložena filcom


Pod svaku će se cijenu nastojati sačuvati izvorni podokvir. Tim profesora Portsteffena patentirao je mehanizam pomoću kojega se fiksni podokvir može preinačiti u prilagodljivi.(!)




Iz radionice...

Iz praktičnih razloga, broj sudionika trodnevne radionice o rekonstruiranju preparacije unutar oštećenja slikanog sloja bio je ograničen. Među šesnaest sudionika našli su se naši sadašnji i bivši studenti, muzejski restauratori, djelatnici Hrvatskog restauratorskog zavoda, čak i jedna kolegica iz Zavoda za zaštitu kulturne baštine Slovenije. (Pozdrav, Tanja!) 


Radionica je održana u prostorijama Odsjeka za konzervaciju-restauraciju
  
Svaki je sudionik dobio dvije drvene ploče na koje je bilo zalijepljeno oslikano platno; na toj smo podlozi testirali različite preparacije
  
Materijale za praktični dio radionice pripremio je izv. prof. Jure Matijević


Podijelili smo se u pet timova. Prvi je tim pripremao voštano-smolnu preparaciju. Ta preparacija spada u kategoriju povijesnih materijala. Drugim riječima, više se ne koristi ili se koristi samo rijetkim slučajevima (primjerice, na slikama koje su bile tretirane voskom). Drugi je tim pripremao nekoliko inačica preparacije s Bevom 371 kao vezivom. Te su se preparacije mogle koristiti tek sutradan, nakon što je otapalo ishlapilo. Treći je tim bio zadužen za pripremu nekoliko inačica tutkalno-kredne preparacije. Taj se tip preparacije u našoj radionici najčešće koristi. Preparacija u pravilu bude rjeđe konzistencije pa je nanosimo kistom. Profesor Portsteffen ne radi tako: on preferira gušću preparaciju koja se nanosi slikarskom špatulicom. Preparaciju obično drži u maloj plastičnoj vrećici u ruci; toplina kože sprečava želiranje tutkala. On takav način nanošenja (špatulicom, iz vrećice) koristi kod svih preparacija; kaže da mu gušća preparacija omogućava veću kontrolu nad postupkom (površina nije zamazana) i postizanje željene debljine sloja iz jednog nanosa. 

  
Priprema tutkalno-kredne preparacije
  
Neke je preparacije najbolje zamiješati na dlanu
  
Profesor Portsteffen preparaciju drži u maloj plastičnoj vrećici; na vrhu vrećice načini rupicu pa slikarskom špatulicom uzima materijal
  
Nanošenje preparacije slikarskom špatulicom


Četvrti je tim za to vrijeme pripremao preparacije na bazi Plextola B500, a peti preparacije na bazi Aquazola 200. Preparacije pripremljene s Aquazolom, podučio nas je profesor Portsteffen, idealne su za površine s vodenom pozlatom, jer se višak materijala lako može odstraniti etanolom, a on neće oštetiti pozlatu. (To, naravno, nije slučaj s tutkalno-krednom preparacijom.)

Na popisu punila s kojima smo eksperimentirali našli su se neki tradicionalni materijali (šampanjska i bolonjska kreda, barijev sulfat), ali i neki "egzotični", poput staklenih ljuskica (pločica), šupljih staklenih mikrokuglica i mikrokuglica od fenolne smole. Ono što smo naučili jest da je poželjno koristiti nekoliko vrsta punila, odnosno da idealan sustav sadrži čestice različitih veličina.

Profesor Portsteffen nam je pokazao i svoj omiljeni alat za obradu preparacije: drveni štapić s trokutićem brusnog papira na vrhu!




Plan je bio da iskušamo različite načine nanošenja preparacije i oponašanja površinske teksture. Najviše nas je zanimalo kako se uzima otisak površine. 

Da ulje iz silikonske gume ne bi prodrlo u slikani sloj, površinu treba izolirati kositrenom folijom. Preko folije se prelazi pamučnim tamponom, uz blagi pritisak
  
Zašto baš kositrena folija? Jer izvrsno prianja uz podlogu


Za izradu otisaka koristili smo dvije vrste silikonske gume: jednu koja je pogodna za kvečanje, i drugu koja se koristi za lijevanje
  
Miješanje dviju komponenti silikonske gume za kvečanje
  
Ispod silikonske gume nalazi se kositrena folija, a iznad nje Melinex, staklena pločica i uteg
  
Odvajanje gumenog otiska od kositrene folije (folija se može ponovno koristiti)
  
Dvije komponente silikonske gume za lijevanje (tekuća silikonska guma)
  
Priprema tekuće silikonske gume 
  
Nanošenje tekuće silikonske gume na površinu slike; drvenim štapićem "istjeruju" se mjehurići zraka
  
Na silikonsku gumu stavi  se Melinex, a onda staklena pločica i uteg (guma se treba sušiti pod opterećenjem)
  
Profesor Portsteffen pokazuje postupak nanošenja voštano-smolne preparacije
  
Voštano-smolna preparacija se može nanositi na dva načina: uz pomoć zubarske špatulice koja se zagrijava nad plamenikom...
  
...ili taljenjem voštano-smolne smjese na restauratorskoj peglici
  
U voštano-smolnu preparaciju može se utisnuti željena tekstura: na preparaciju se stavi kalup (koristili smo onaj od tekuće silikonske gume; proziran je pa je lakše kontrolirati postupak), preko njega Melinex, a površina se zagrije restauratorskom peglicom. Na isti se način može obraditi i preparacija na bazi Beve, odnosno svaka preparacija koja sadrži termoplastično vezivo


Na radionici se nije govorilo samo o preparaciji. Maja Sučević Miklin iz Zagreba pričala nam je o zanimljivom projektu u kojemu je sudjelovala: trebala je pronaći kit za drvo koji se može koristiti na drvenim skulpturama u eksterijeru. Profesor Portsteffen je s njom podijelio svoja iskustva na sličnim projektima.


Polaznici radionice sa zanimanjem su pratili izlaganje Maje Sučević Miklin
  
Drvena ploča s materijalima koje je Maja testirala


Radionica je završila podjelom diploma, uz domaće fritule i sok.



Ana Dukić, naša bivša studentica, ponosno pokazuje potvrdu o sudjelovanju na radionici


Gostovanje profesora Portsteffena popratila je i Hrvatska televizija; prilog o radionici prikazan je u emisiji Društvena mreža - znanstveni četvrtak. Tim smo povodom u emisiji gostovale mr. art. Zvjezdana Jembrih s Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu i ja. Bila je to sjajna prilika za promoviranje konzervatorsko-restauratorske struke. Koga zanima, emisiju može pogledati ovdje.
  


Novinarka HTV-a Tatjana Lisičin intervjuirala je profesora Portsteffena, Lanu Kekez i dr. sc. Ivicu Ljubenkova, voditelja našeg Laboratorija za konzervatorsko-restauratorska istraživanja