ponedjeljak, 5. prosinca 2016.

“Ljepota lažnog sjaja”, izložba krivotvorenih umjetnina

Od kraja rujna do kraja listopada u sjedištu Ministarstva unutarnjih poslova u Zagrebu mogla se posjetiti izložba krivotvorenih umjetnina, “Ljepota lažnog sjaja”. Izložbu je priredio Muzej policije, a na njoj su bile prikazane pedeset tri slike i četiri skulpture iz Kriminalističke zbirke Muzeja. Ta zbirka obuhvaća različite vrste predmeta, od provalničkih alata i sredstava počinjenja kaznenoga djela do krivotvorina novca i umjetnina.


Izložba “Ljepota lažnog sjaja” bila je postavljena u sjedištu MUP-a na Savskoj cesti 39
  
Plakat izložbe “Ljepota lažnog sjaja”


Zamisao o prikupljanju krivotvorenih umjetnina za Muzej policije potekla je od ravnatelja te ustanove, Željka Jamičića. Na ideju o formiranju zbirke krivotvorina došao je prije petnaestak godina, kada je u novinama pročitao da je talijanska policija priredila putujuću izložbu o krivotvorenim umjetničkim djelima. Ideja se nije mogla odmah realizirati; do 2009. godine krivotvorene su se umjetnine po dovršetku sudskoga postupka uništavale kako se ne bi opet pojavile na tržištu. Ipak, posredstvom Službe organiziranog kriminaliteta Uprave kriminalističke policije uspjelo se kod sudova ishoditi da se po pravomoćnosti sudskih postupaka krivotvorine dodjeljuju Muzeju policije kao izlošci. 

Ideja o izložbi kojom bi se prikupljena djela predstavila javnosti također je potekla od g. Jamičića. Primarni cilj izložbe “Ljepota lažnog sjaja” bio je pridonijeti osvješćivanju građana na nužan oprez pri kupnji umjetnina, ukazati im na suvremene metode vještačenja umjetničkih djela te im dati savjete kojih bi se trebali pridržavati prilikom kupnje. 

Na popisu izložaka našla su se krivotvorena djela Ljube Ivančića, Mersada Berbera, Dušana Džamonje, Ede Murtića, Vaska Lipovca i drugih umjetnika. Za utvrđivanje autentičnosti zaplijenjenih umjetnina MUP se u velikom broju slučajeva obratio autorima ili, ukoliko se radilo o djelima preminulih umjetnika, njihovim obiteljima. 

Umjetnikova obitelj najčešće dobro poznaje tehnologiju njegova rada. Akademska slikarica Nina Ivančić i njezin suprug Damir Sokić, također akademski slikar, razotkrili su čak pet krivotvorenih djela njezinoga oca, Ljube Ivančića (1925. – 2003.). Krivotvoritelj je u svemu pogriješio, od teme, kompozicije i stila slikanja do tehnologije izrade slika. Primjerice, boje je nanosio izravno na lesonitnu podlogu, što Ljubo Ivančić nikada nije radio. On je slikao uljenom bojom na papiru koji bi kasnije kaširao na lesonit ili medijapan. Krivotvoritelj je koristio kupovne boje, dok je Ljubo Ivančić svoje boje sam izrađivao. Sam je radio i svoja veziva i paste. Ivančićeva obitelj i danas čuva njegove bilježnice s receptima za pripravu slikarskih materijala.


Predmeti iz ateljea Ljube Ivančića. U pozadini se vide krivotvorine njegovih slika


Fedor Džamonja, sin kipara Dušana Džamonje (1928. – 2009.), pregledom skulpture Čavli ustvrdio je da se radi o krivotvorini. Drvena jezgra sporne skulpture okruglog je oblika, dok su Džamonjin originali uvijek jajoliki. Ni čavli nisu zabijeni onako kako je to Džamonja radio; kod njegovih skulptura linije koje čavli tvore su napete, pravilne i imaju određenu gustoću. Džamonjine skulpture usto imaju kamenu bazu na kojoj se nalazi dio umjetnikova potpisa.


Krivotvorena skulptura Dušana Džamonje


Da se kupci ne mogu uvijek pouzdati u poštenje trgovaca umjetninama pokazuje slučaj dviju krivotvorina Džamonjine skulpture MSG – XV. Ta su se djela na tržištu pojavila 2009./2010. godine. Prodavatelj jedne skulpture bio je kustos poznate zagrebačke galerije. Kada skulpturu nije uspio prodati, ponudio ju je u zamjenu za sliku čija je vrijednost bila znatno manja od vrijednosti auteničnog Džamonjina rada. Sumnjičavi kupac zatražio je provjeru auteničnosti skulpture u ateljeu pokojnog autora. Džamonjin sin Fedor utvrdio je da se radi o krivotvorini. Krivotvorina se od originala razlikuje u dimenzijama, načinu slaganja modularnih elemenata, u obradi površine i ljepilu kojim su elementi povezani u cjelinu. Nedostaje i žig, odnosno autorova signatura.


Krivotvorina Džamonjine skulpture MSG – XV
  

Još jedna krivotvorina skulpture MSG – XV


Kada autentičnost djela nije moguće utvrditi vizualnim pregledom i njegovom usporedbom s neospornim djelima autora kojemu se pripisuje, umjetnina se podvrgava prirodoznanstvenim analizama. Na krivotvorini slike Vrbe na Savi autora Ferde Kovačevića (1870. – 1927.) ispitivanjem je utvrđeno da je slika izrađena na starom, već oslikanom platnu. Krivotvoritelj je koristio suvremenu varijantu titan – cink bjele boje. Osobito sumnjiv bio je “umjetnikov” potpis, jer ga je krivotvoritelj prepravljao; to je bilo jasno vidljivo pod UV svjetlom.


Krivotvorina slike Ferde Kovačevića Vrbe na Savi. Izvorna slika datira iz 1917. godine i nalazi se u Modernoj galeriji u Zagrebu (inv. br. MG-462)
  
Potpis je prepravljan kako bi se približio izvorniku


Analizom gradbenih materijala slike Vladimira Kirina (1894.  1963.) Portal Sv. Marka utvrđeno je da su za slikanje korišteni suvremeni pigmenti. Na poleđinu slike i duž njezinih rubova nanesen je sloj voska iako platno nije oštećeno, a boja dobro prianja uz podlogu. Vosak je nanesen zato da bi slika izgledala starije i da bi se prikrile klamerice kojima je platno pričvršćeno za podokvir. Izvorna je slika za podokvir pričvršćena čavlićima.


Krivotvorina slike Vladimira Kirina Portal Sv. Marka


Jedan od najzanimljivijih eksponata na izložbi “Ljepota lažnog sjaja” bila je krivotvorina Žar-ptice Borisa Bućana (r. 1947.). Radi se o djelu koje je samo “napola” krivotvorina. Podloga slike (nanosi zelene boje) i umjetnikov potpis su autentični; to je jedno od sedam djela iz Bućanova ciklusa Trava. Krivotvoritelj je preinačio izvornu sliku tako što je doslikao lik crne ptice sa ženskim nogama u crvenim potpeticama, prema uzoru na Bućanov ciklus Žar ptica. Kada bi se preslik odstranio, ponovno bismo imali autentično Bućanovo djelo!


Krivotvorena Žar-ptica Borisa Bućana
  
Bućan je pregledao sliku i na njezinoj poleđini napisao da se radi o krivotvorini. Ovu je fotografiju snimio Vjekoslav Skledar; isti je fotograf snimio i poleđine drugih slika prikazanih na izložbi na kojima su umjetnici ili članovi njihovih obitelji napisali da se radi o falsifikatima
  
Poleđina krivotvorene slike Vaska Lipovca (foto: Vjekoslav Skledar)


Izložba za nula kuna

Iako realizirana sa skromnim financijskim sredstvima (pronašla sam podatak da je budžet izložbe iznosio nula kuna!), izložba “Ljepota lažnog sjaja” publici je ponudila izuzetno kvalitetan sadržaj. Ne samo da je podigla razinu svijesti o problemu krivotvorenja umjetnina, nego je doprinijela izgradnji pozitivnog imidža policije u javnosti.

Entuzijazam, strast i prednost ravnatelja Muzeja policije i njegovih suradnika, fascinantni su. Budući da Muzej nema svoju zgradu, izložba je bila postavljena u predvorju i hodnicima zgrade MUP-a. Predvorja i hodnici, složit ćete se, daleko su od idealnog izložbenog prostora. Legende koje prate eksponate bile su isprintane na najobičnijem papiru, crno-bijelo. Nešto su bolje bili opremljeni izložbeni panoi s povijesnim pregledom krivotvorina, opisom rada krivotvoritelja i primjerom pronalaska jedne ukradene umjetnine. Zasigurno nije lako razvijati muzejsku djelatnost unutar ustanove kojoj je to tek periferna djelatnost, stoga još jednom čestitam autorima na zanimljivoj i veoma poučnoj izložbi.


Zajednička fotografija sa Željkom Jamičićem, ravnateljem Muzeja policije, i studenticom 5. godine konzervacije-restauracije Mateom Milat. Ja u ruci držim letak Muzeja policije s praktičnim savjetima za kupce umjetničkih djela, a Matea deplijan izložbe “Ljepota lažnog sjaja” (foto: Vedran Perkov)

Dio izložbenog postava

Izložba je bila popraćena javnim predavanjima i projekcijama filmova Krivotvoritelj (The Forger) i Umjetnost i obrt (Art and Craft)


Policijski posao i umjetnost

Potraga za ukradenim umjetninama i borba protiv krivotvorenja umjetnina dio su posla krimnalističke policije. Više o MUP-ovoj ulozi u borbi protiv crnoga tržišta umjetnina doznajte ovdje.

Kod prijavljivanja krađe, raspisivanja potrage i traženja ukradenih umjetnina, a osobito kod identificiranja pronađenih umjetnina i vraćanja zakonitom vlasniku, dokumentacija o umjetnini i vlasništvu iznimno je važna. MUP je izradio obrazac za dokumentiranje izgleda umjetnine.


Nije svaka kopija krivotvorina

Značenje pojma “kopija” izvrsno je objašnjeno u deplijanu izložbe “Original(n)i koncept” i radionice “KopirajT” iz 2008. godine:

kôpija (lat. copia – zaliha, obilje, mnoštvo), izravnim radom kao na originalu, po mogućnosti u istom materijalu i tehnici, dobiveno jednako djelo koje u svrhu studija izvodi drugi autor. Ako se kopija izvodi s namjerom da se podmetne kao original, riječ je o falsifikatu.


Treba upamtiti i definiciju pojma “replika”, budući da se taj pojam često (pogrešno) koristi kao sinonim za “kopiju”:

rèplika (lat. replicare – presaviti, nabrati; ponoviti, obnoviti, umnožiti), umjetničko djelo što ga je ponovno izveo sam autor prema vlastitom originalu


Iz deplijana izložbe “Original(n)i koncept” i radionice “KopirajT” (autor: Božidar Pejković)

Iz deplijana izložbe “Original(n)i koncept” i radionice “KopirajT” (autor: Božidar Pejković)


Projekt “Original(n)i koncept: KopirajT” osmislio je Božidar Pejković, voditelj Galerije Antuna Augustinčića u Klanjcu. Pejković je organizirao i simpozij na temu Original u skulpturi. Cjelovite tekstove 27 izlaganja održanih na tom skupu možete pročitati ovdje. Na kraju zbornika radova navedeni su svi pojmovi koji se vezuju uz pojmove “original” i “kopija”:

ORIGINAL: unikat, serija, replika, verzija, varijanta
KOPIJA: falsifikat, plagijat, imitat


ponedjeljak, 7. studenoga 2016.

Razgovor s Ivanom Gržinom i Indirom Šamec Flaschar, autoricama izložbe o fotoarhivu Artura Schneidera

Sredinom listopada 2016. u Strossmayerovoj galeriji HAZU otvorena je izložba "Tragom baštine: Schneiderov fotografijski arhiv". Izložba predstavlja višegodišnji projekt sustavnog proučavanja, popisivanja i fotografskog dokumentiranja umjetničkih spomenika Hrvatskoga primorja, Dalmacije i dijela kontinentalne Hrvatske koji je osmislio, organizirao i koordinirao dr. Artur Schneider (1879. – 1946.), dugogodišnji ravnatelj Strossmayerove galerije i profesor povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu. Autorice izložbe su Ivana Gržina, kustosica Strossmayerove galerije, i Indira Šamec Flaschar, voditeljica Galerijine knjižnice.



Pozivnica za otvorenje izložbe "Tragom baštine: Schneiderov fotografijski arhiv"


Ivana Gržina, kustosica Strossmayerove galerije (autor svih fotografija je Vedran Perkov)

Indira Šamec Flaschar, voditeljica knjižnice Strossmayerove galerije


Schneiderova je kampanja započela u listopadu 1930., a s prekidima je trajala do 1942. godine. U tome je razdoblju nastalo više od dvije i pol tisuće snimaka! Schneider i njegovi suradnici dokumentirali su spomeničku baštinu otoka Raba, Šibenika, Splita s okolicom, otoka Krka, vinodolskog i senjskog područja, Dubrovnika s okolicom, Trsata, Bakra, Kastva, Sušaka, Trogira, Hvara, Korčule, Zagreba s njegovom okolicom i još 150 lokaliteta u području kontinentalne Hrvatske. Zahvaljujući njihovome predanome radu, danas nam je poznat izgled i stanje očuvanosti brojnih spomenika prije Drugog svjetskog rata. Mnogi od tih spomenika u međuvremenu su propali i nestali (dio je stradao za vrijeme Domovinskog rata), pa snimci iz ovoga arhiva predstavljaju jedino vizualno svjedočanstvo o njima.

Izložba "Tragom baštine: Schneiderov fotografijski arhiv" koncepcijski je podijeljena u tri dijela: prvi dio obrađuje arhivsko gradivo (fotografski negativi, albumi s kontaktnim kopijama, popisi snimljenih objekata, inventarna knjiga negativa, kartoteka), drugi dio predstavlja tijek i sudionike Schneiderove kampanje, a treći dio donosi izvorne snimke odabranih objekata uz prikaz njihovog sadašnjeg stanja. Na izložbi se može pogledati i kratki dokumentirani film o digitalizaciji Schneiderova fotografijskog arhiva. Izložena je i fotooprema nalik onoj koju su koristili fotografi koje je Schneider angažirao na svom projektu.

Autorice izložbe osobitu su pažnju posvetile temi zaštite i očuvanja fotografskih materijala. Uz izložbu će biti održano predavanje o fotografskim negativima na staklu i filmu te osobitostima njihove digitalizacije. Predavač je Hrvoje Gržina, pročelnik Središnjeg fotolaboratorija Hrvatskog državnog arhiva. Njegovo predavanje najavljuje skori završetak izložbe, a meni je poslužilo kao za povod za razgovor s njezinim autoricama.







Izložba "Tragom baštine: Schneiderov fotografijski arhiv" nastavak je projekta digitalizacije Schneiderova fotografijskog arhiva. Možete li mi reći nešto više o tom projektu?

Indira i Ivana: Inicijativa potječe od voditeljice knjižnice Strossmayerove galerije, Indire Šamec Flaschar, i datira još u 2012. godinu, kada je kolegica Šamec prvi put aplicirala za dodjelu sredstava za digitalizaciju negativa iz Schneiderova fotoarhiva. Uslijedilo je još nekoliko prijava za potporu digitalizaciji te preventivnoj zaštiti materijala. Sve su prijave okončane pozitivnim ishodom. Svi su negativi digitalizirani, a odabrani je dio digitalnih preslika, opremljen odgovarajućim metapodacima, dostupan u okviru virtualnog repozitorija Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti DiZbi, kao i na portalu jedinstvenog web arhiva europske kulturne baštine − središnje europske digitalne knjižnice Europeana.

U kakvome su stanju bili fotografski materijali prije Vaše stručne obrade?

Indira i Ivana: "Schneiderovi" su se negativi godinama čuvali u neodgovarajućoj ambalaži: pojedinačno umetnuti u pergaminske uložnice, a potom poslagani vodoravno jedan povrh drugog, u kutijama od kemijski neprikladnog materijala. Nabrojeni su čimbenici pridonijeli pojavi fizičkih i kemijskih oštećenja, ponajprije kod staklenih negativa: abrazija, lomova staklene podloge, pucanja želatinske emulzije, odvajanja vezivnog sloja od podloge, oksidacije i srebrnih odsjaja, posebice na rubovima i tamnim dijelovima snimke. Nemamo pouzdanih podataka o mikroklimatskim uvjetima spremnica u koje su se tijekom osamdesetak godina pohranjivali. Najveća su oštećenja, međutim, zasigurno nastala uslijed bubrenja emulzije i njezina sljepljivanja s uložnicama pri povišenim vrijednostima relativne vlažnosti zraka.

Gdje se i kako sada čuvaju "Schneiderovi" negativi?

Indira i Ivana:  U novije su vrijeme staklene ploče zaštićene u posebnim namjenskim uložnicama i okomito posložene u kutije s pregradama, dok su isječci nitroceluloznog filma pohranjeni u fotoalbume.

Zaštiti i očuvanju fotografske baštine kod nas još uvijek posvećuje premalo pažnje. Otkud ste crpile znanja o tome kako pravilno skrbiti o fotografskim materijalima?

Indira i Ivana: Znanja smo crpile iz nedavno objavljenog priručnika Identifikacija, zaštita i čuvanje fotografija kolege Hrvoja Gržine iz Hrvatskoga državnog arhiva, koji je po našem mišljenju najupućeniji domaći stručnjak za navedenu problematiku. Kolegica Šamec se s kolegom Gržinom i osobno konzultirala tijekom pripremnih radova za digitalizaciju kao i prilikom planiranja nabave nove zaštitne ambalaže.



"Schneiderovi" stakleni negativi nekoć su se čuvali u neodgovarajućoj ambalaži, vodoravno poslagani jedan povrh drugog

Staklene su ploče sada pohranjene u uložnice, a čuvaju se u foto kutijama s pregradnicima


Koliko ste dugo pripremale ovu izložbu i što su bili najveći izazovi u njezinoj realizaciji?

Indira i Ivana: Priprema izložbe je trajala godinu dana, s time što je najveći dio vremena potrošen na razradu koncepcije te istraživanje i prikupljanje materijala u različitim javnim institucijama i kod pojedinaca. Najveći je izazov bio uravnotežiti raspoloživa financijska sredstva i ograničenja infrastrukture Strossmayerove galerije, s jedne, te autorske zamisli u koncepcijskom i dizajnerskom smislu, s druge strane.


Izložbu "Tragom baštine: Schneiderov fotografijski arhiv" posjetila sam u pratnji Matee Milat, studentice 5. godine konzervacije-restauracije


U trećem dijelu izložbe najviše je zastupljena spomenička baština kontinentalne Hrvatske. Zašto?

Indira i Ivana: Treći je dio zamišljen kao usporedni prikaz stanja odabranih "Schneiderovih" objekata u doba njegove kampanje i danas. Izvorno sam kanile angažirati profesionalne fotografe koji bi ih snimili iz vizura identičnih onima na snimkama iz Arhiva, što se zbog tankog budžeta pokazalo neizvedivim. Tako je naposljetku rođena spasonosna zamisao da uključimo "radne" snimke kolega konzervatora i restauratora koji su skrbili i skrbe o toj baštini. U konačnici, upravo taj moment potcrtava značenje Schneiderova fotoarhiva za istraživanja i svakodnevnu praksu konzervatorsko-restauratorskih službi. Najveći je dio "Schneiderovih" snimki nastao u kontinentalnoj Hrvatskoj, što je i rezultiralo većom zastupljenošću spomenika iz tog dijela zemlje u trećoj dionici izložbe. Tomu nije odmogla niti činjenica da su nam ograničeni financijski resursi "nametnuli" suradnju s najbližim konzervatorskim uredima. 

Spomenule ste da su snimci iz Schneiderova fotoarhiva važan izvor podataka u konzervatorsko-restauratorskim istraživanjima. Možete li to pojasniti?

Indira i Ivana: Svaki zahvat obnove podrazumijeva detaljno istraživanje "životopisa" objekta u fokusu. Osim uslijed propadanja uzrokovanog ratnim razaranjima, vandalizom, neznanjem, nemarom ili naprosto protekom vremena, mnogi su spomenici u većoj ili manjoj mjeri promijenili svoj izvorni izgled i tijekom ranijih konzervatorsko-restauratorskih postupaka, zbog čega je nužno konzultirati svu dostupnu stariju fotodokumentaciju. Snimke iz Arhiva k tomu, u pojedinim slučajevima, nisu služile kao ogledni primjerak koji restauratori trebaju slijediti, već su, naprotiv, svjedočanstvo nestručno obavljenih zahvata i promjena izgleda umjetnina već u Schneiderovo doba.

Vrijedno je spomenuti da je Schneider surađivao s Ferdinandom Goglijom, pionirom restauratorske profesije u Hrvatskoj. Što mi možete reći o njihovoj suradnji?

Indira i Ivana: Goglia je u projekt uključen kako bi izvršio konzervatorsku procjenu dijela umjetnina dokumentiranih tijekom kampanje. Tako je ban Primorske banovine Ivo Tartaglia izričito tražio da ga izvijesti o troškovima konzerviranja "najdragocjenijih slika, kod kojih je to bezuvjetno potrebno". Goglia je sa Schneiderom već otprije surađivao u svojstvu stručnog savjetnika i restauratora slika iz Strossmayerove galerije.

Na izložbi i u popratnome katalogu može se vidjeti Goglijina fotografija. Nisam do sada imala priliku vidjeti njegov portret. Kako ste uspjele do njega doći?

Indira i Ivana: Kako niti jedna od adresiranih baštinskih ustanova nije posjedovala Goglijinu fotografiju, posegnule smo za nestandardnim istraživačkim pristupom i neformalnim informacijskim kanalima, te, uz puno sreće, (ambiciozno je ovom prilikom imenujući) metodom dedukcije locirale privatne imatelje snimki, daljnje potomke Ferdinanda Goglije. Tako su naposljetku fotografije pristigle čak iz Austrije!

Posjetitelji izložbe mogu vidjeti i fotoopremu iz 1930-ih i 1940-ih godina. Jesu li neki od izloženih fotoaparata bili korišteni u Schneiderovoj kampanji?

Indira i Ivana: Ne možemo sa sigurnošću tvrditi kako su baš izloženi fotoaparati korišteni tijekom kampanje, no posve je sigurno da su im barem vremenski odnosno provenijencijom (dakle, prema tomu tko im je bio vlasnik odnosno odakle su pristigle) srodne. Drvena putna kamera vlasništvo je Schneiderovih potomaka, dok je ostatak fotoopreme posuđen od Tehničkog muzeja Nikola Tesla, u čiji je fundus akvirirana donacijom fotografa Đure Griesbacha, jednog od sudionika kampanje.



Fotooprema iz tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća


Projekt digitalizacije Schneiderova fotografijskog arhiva nije okončan. Koji su daljnji koraci?

Indira i Ivana: Višegodišnja iskustva baštinske zajednice, uz nesumnjivu korisnost i široku primjenjivost digitalizacije građe, ukazuju i na neke njoj inherentne manjkavosti. Ovom se izložbom nastojalo tome doskočiti: kako prezentacijom materijala koji je u digitalizaciji izostavljen, tako kontekstualizacijom građe koja je njome obuhvaćena. U konačnici, naš je cilj ukazati na važnost nastavka projekta, u smislu digitalizacije cjelokupnoga Arhiva: svih postojećih oblika pohrane "Schneiderovih" snimaka – što uključuje prezentaciju izvornih negativ-slika, potom kontaktnih kopija u relaciji prema albumima u koje su ukoričene, baš kao i starijih fotografskih uvećanja – te popratnih obavijesnih pomagala. Tako shvaćena i provedena digitalizacija, komparativno dopunjujući ranije digitalizirani sadržaj, omogućila bi potpuniji uvid u kompleksnost cjeline i nataložene slojeve u nju upisanoga povijesnog iskustva i znanja.

Schneider naslonjen na motocikl s prikolicom  ta je fotografija postala zaštitni znak vaše izložbe. Koja se priča krije iza nje? Gdje je fotografija snimljena?


Indira i Ivana: Negativ te fotografije smo sasvim slučajno uočile između mnoštva negativa koje su nam na ogled dali Schneiderovi potomci. Na fotografiji Schneider prislonjen na Indian Chief motocikl s prikolicom gleda prema Skradinu. Nastala je najvjerojatnije u srpnju 1931. godine tijekom druge etape terenskoga rada u Šibeniku i okolici.




Zajednička fotografija: Matea Milat, Ivana Gržina, Indira Šamec Flaschar i Sagita Mirjam Sunara. U rukama držim katalog izložbe koji su mi poklonile ljubazne autorice

nedjelja, 6. studenoga 2016.

Blago sa šufita: spašavanje sakralne baštine u srcu splitske Zagore

U posljednjem broju Universitasa, sveučilišnih novina koje izlaze jednom mjesečno kao podlistak Jutarnjega lista i Slobodne Dalmacije, objavljen je moj članak "Blago sa šufita: spašavanje sakralne baštine u srcu splitske Zagore”. Tekst govori o višegodišnjem projektu očuvanja umjetnina iz crkve Rođenja Blažene Djevice Marije u Muću Donjem koji je uspješno okončan u rujnu ove godine. Novinski je članak bio popraćen dvjema slikama, a ovdje ih donosim desetak.



Blago sa šufita: spašavanje sakralne baštine u srcu splitske Zagore", članak objavljen u 83. broju Universitasa 


- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -


Blago sa šufita: spašavanje sakralne baštine u srcu splitske Zagore 

PIŠE: Sagita Mirjam Sunara (pseudonim: Anastazia Cambi)
Objavljeno u Universitasu : hrvatskim sveučilišnim novinama, god. VIII., br. 83, 10. listopada 2016., str. 23



U crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Muću Donjem svečano je obilježen kraj četverogodišnjeg projekta u okviru kojega je sačuvana od propadanja zbirka umjetnina te crkve. Konzerviranje i prezentacija te male, ali vrijedne sakralne zbirke trebali bi služiti kao poticaj i putokaz ostalim župama 



U subotu 10. rujna 2016. svečano je otvoren stalni izložbeni postav zbirke umjetnina crkve Rođenja Blažene Djevice Marije (Male Gospe) u Muću Donjem. Tom je prigodom Sagita Mirjam Sunara, pročelnica Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu, održala predavanje o višegodišnjem projektu očuvanja predmeta pronađenih u potkrovlju, zvoniku i sakristiji crkve, a koji čine okosnicu stalnoga postava ove male zbirke. U konzervatorsko-restauratorskim radovima na umjetninama sudjelovalo je nekoliko naraštaja studenata konzervacije-restauracije. Mnogi od njih na tom su projektu stekli prva praktična znanja i vještine. Realizacija projekta ne bi bila moguća bez svesrdne podrške don Ivana Barišića, čija je župa ove godine proslavila 298. godišnjicu svojega utemeljenja.




Svečano otvorenje stalnog izložbenog postava zbirke umjetnina crkve Rođenja B. D. Marije privuklo je brojnu publiku (foto: Vedran Perkov)
  

Unutrašnjost crkve Rođenja B. D. Marije. Stalni postav crkvene zbirke nalazi se na pjevalištu
  
Sagita Mirjam Sunara održala je predavanje o konzervatorsko-restauratorskim radovima na izloženim predmetima (foto: V. Perkov)


Prvi kontakt između Župe Male Gospe iz Muća Donjeg i Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu uspostavljen je 2005. godine. Suradnja je formalizirana godinu dana kasnije, 2006., kada je na restauriranje zaprimljena slika Gospa Lurdska iz crkve Imena Isusova / Imena Marijina u Postinju Gornjem, jedne od dvije velike crkve Župe Male Gospe. Konzervatorsko-restauratorski zahvat na Gospi Lurdskoj trajao je šest godina, a vodila ga je Sagita Mirjam Sunara.

Kada su 2012. godine okončani radovi na slici, Sunara je pokrenula još jedan veliki projekt u Župi Male Gospe: preventivnu zaštitu, konzerviranje i djelomično restauriranje ugrožene sakralne baštine iz crkve Rođenja B. D. Marije u Muću Donjem. Tim su projektom bile obuhvaćene dvije skulpture, Božji grob, desetak kanonskih tablica, nekoliko manjih metalnih predmeta i liturgijsko ruho. Najstariji predmeti datiraju iz 18. stoljeća. Većina ih je bila u jako lošem stanju, jer su godinama, pa i desetljećima, bili prepušteni propadanju.

Konzervatorsko-restauratorski radovi započeli su sredinom 2012. godine, a okončani su u rujnu 2016. U njima je sudjelovalo četrdesetak studenata konzervacije-restauracije. Radovi su se izvodili dijelom u okviru nastave iz kolegija koje vodi profesorica Sunara, a dijelom preko ljetnih praznika i za vrijeme ispitnih rokova. Studenti su, dakle, odvajali svoje slobodno vrijeme za rad na projektu. Svojim radom i zalaganjem osobito su se istaknuli: Jure Balić, Mateo Curić, Nikolina Drlje, Bernarda Đurić, Lucija Fradelić, Jelena Hudinčec, Dorotea Krstić, Silvija Matas, Nives Mijić, Matea Milat, Sara Schmidt, Katarina Strinić, Tina Tomšič, Emilija Vranković i Martin Zohil.


Teško oštećeni Božji grob (19. st.) pronađen je na prvome katu zvonika (foto: S. M. Sunara)

Božji grob – stanje nakon konzervatorsko-restauratorskog zahvata. Cilj zahvata na svim drvenim polikromiranim predmetima bio je zaustaviti njihovo propadanje i omogućiti njihovo izlaganje. Naknadne intervencije, poput preslika, nisu se uklanjale (foto: S. M. Sunara)


Skulptura Sv. Antuna Padovanskog (18. st.), kanonske tablice (19. i 20. st.) i nekoliko manjih metalnih predmeta (18. i 19. st.) pronađeni su u potkrovlju crkve. Potkrovlja i podrumi nisu dobra mjesta za čuvanje umjetnina (foto: S. M. Sunara)

Studenti konzervacije-restauracije spuštaju skulpturu Sv. Antuna Padovanskog

Skulptura Sv. Antuna Padovanskog – detalj nakon čišćenja (foto: S. M. Sunara)

Skulptura Sv. Antuna Padovanskog – detalj nakon konzervatorsko-restauratorskog zahvata. Rekonstrukcijski zahvati ograničili su se na lice sv. Antuna: nadomješten mu je vrh nosa, jer je to oštećenje agresivno narušavalo ljepotu skulpture (foto: S. M. Sunara)


Vraćanje dostojanstva odbačenim i zaboravljenim umjetninama

Konzervatorsko-restauratorske radove na predmetima iz crkve Rođenja B. D. Marije najvećim je dijelom financiralo Ministarstvo kulture RH kroz program financiranja zaštite kulturnih dobara. Dio troškova podmirila je Župa Male Gospe. Sva su sredstva utrošena za nabavu restauratorskih materijala; rad se nije naplaćivao.

Za vrijeme trajanja radova, u siječnju 2014., rodila se ideja da se u crkvi postavi vitrina u kojoj će biti izložene obrađene umjetnine. Većina se predmeta, naime, ranije nalazila u potkrovlju i zvoniku crkve, u popuno neprimjerenim uvjetima koji su i doveli do njihova propadanja. Jedini slobodan prostor u crkvi gdje bi se takva vitrina mogla postaviti bio je na pjevalištu. Daljnjom razradom te ideje odlučeno je da će se na pjevalište postaviti stalna izložba kojom će se vjernicima i posjetiteljima predstaviti zbirka sakralnih umjetnina i radovi na njezinu očuvanju.

Likovni postav izložbe koncipirali su Sagita Mirjam Sunara i Vedran Perkov. Perkov je projektirao dvije izložbene vitrine, a Sunara je priredila tekst i fotografije koji prate eksponate. Izrada vitrina povjerena je stolaru Mladenu Stipici. Trošak izrade vitrina podmiren je iz sredstava donacija Splitsko-dalmatinske županije, Općine Klis, Grada Solina i župljana Župe Male Gospe. Zahvaljujući zalaganju don Ivana Barišića i predanome radu profesorice Sunare, njezinih studenata i stručnih suradnika, u srcu splitske Zagore sada se nalazi školski primjer konzerviranja i prezentiranja sakralne baštine.



Gornji dio vitrine namijenjen je izlaganju predmeta, a donji dio služi za pohranu (foto: S. M. Sunara)


Svečano otvorenje ove male zbirke, koje je bilo upriličeno dva dana nakon proslave blagdana Male Gospe, zaštitnice crkve i župe u Donjemu Muću, privuklo je brojne posjetitelje. Svečanost su svojom prisutnošću uveličali članovi Povijesne postrojbe "Kliški uskoci", Kulturno-umjetničkog društva "Branimir 888 Muć", Dobrovoljnog vatrogasnog društva Muć i polaznici Dječjega vrtića Muć koji su za tu prigodu odjenuli tradicionalne nošnje svojega kraja. Tri mlade glazbenice iz Muća – Anđela Orlović (klavir), Emanuela Jerčić (violina) i Ivana Bebić (gitara) – izvele su nekoliko prigodnih skladbi.



Zajednička fotografija pred crkvom (foto: I. Alduk)

srijeda, 24. kolovoza 2016.

Razgovor s Vlatkom Čakširanom, idejnim začetnikom projekta "Info centar industrijske baštine – Holandska kuća"

Dvadeset šest milijuna kuna vrijedan projekt pod nazivom "Info centar industrijske baštine – Holandska kuća" uskoro kreće u realizaciju! Riječ je o najvećem projektu u kulturi u sisačkoj povijesti i za sada jedinom projektu u Hrvatskoj koji prezentira industrijsku baštinu i koristi je za privlačenje posjetitelja. Projekt će se najvećim dijelom financirati iz fondova Europske unije (nadležno je ministarstvo odobrilo bespovratna sredstva u iznosu od 20 milijuna kuna). Preostala će sredstva osigurati Grad Sisak, a realizacija projekta trajat će dvije godine.

Ovu sjajnu vijest – sjajnu za Sisak, Siščane i, dakako, sisačku industrijsku baštinu – prenijele su gotovo sve dnevne novine i internetski portali. Nažalost, u novinskim se napisima često ne nađe mjesta za imena zaslužnih pojedinaca; ljudi koji godinama predano i strpljivo rade za opće dobro. Tako je bilo i ovaj put. Da ispravim tu napravdu, zamolila sam Vlatka Čakširana, idejnoga začetnika projekta "Info centar industrijske baštine – Holandska kuća", za razgovor. Počeci našega poznanstva sežu u 2012. godinu i vezani su uz projekt zaštite i očuvanja sisačkoga Parka skulptura.



Mr. sc. Vlatko Čakširan je ravnatelj Gradskoga muzeja Sisak i neumorni istraživač sisačke industrijske baštine (fotografija preuzeta s web-portala Jutarnjega lista)


Prije desetak dana silno me obradovala vijest da je Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije prihvatilo projekt "Info centar industrijske baštine – Holandska kuća", i odobrilo njegovo financiranje bespovratnim sredstvima u iznosu od 20 milijuna kuna. Taj će projekt, sigurna sam, promijeniti percepciju i tretman industrijske baštine, i pružiti Sisku priliku za ekonomski razvoj kroz kulturni turizam. Malo ljudi zna da je cijela priča potekla od Tebe, i to davne 2006. godine.

Moram reći da sam izuzetno emotivno vezan uz taj projekt, jer je nastao kao plod desetogodišnjeg istraživanja i prezentacije industrijske baštine grada Siska. Preko mojih ruku prošle su velike količine arhivske građe, tiskovina, fotografija; obavio sam niz razgovora s ljudima koji su bili vezani uz sisačku industriju...

Kao prvu fazu te ideje mogu navesti izradu karte industrijske baštine grada Siska koja je tada bila jedinstvena u Hrvatskoj. To je bilo 2011. godine. Na karti su mapirani svi važniji lokaliteti na prostoru grada, što će kasnije poslužiti za razvijanje ideje o obilježavanju tih lokacija i formiranju središnje lokacije koja bi bila zadužena za njihovu promociju i prezentaciju. U drugoj fazi se kao najbolja lokacija za takav proces iskristalizirala Holandska kuća, staro žitno skladište iz druge polovice 19. stoljeća. To je bio zapušteni objekt kojem je bila potrebna hitna obnova. U trećoj fazi osmislio sam za sada jedinstvenu manifestaciju pod nazivom Dani industrijske baštine grada Siska kroz koju sam javnost upoznavao s tom problematikom u našem gradu, državi i inozemstvu. Jedan od značajnih partnera na Danima industrijske baštine bila je tvoja ustanova, Umjetnička akademija iz Splita. Organizirao sam izložbe, predavanja i obilaske raznih industrijskih lokaliteta... Prošle sam godine organizirao festival piva povodom 160. godišnjice Sisačke pivovare. Sve je to u svrhu senzibiliziranja javnosti za taj problem. Na taj sam način inaugurirao Holandsku kuću u središnju lokaciju priče o industrijskoj baštini. Desetogodišnji rad ipak se isplatio!



Holandska kuća se 2013. godine našla na plakatu Dana europske baštine

Te su godine u Holandskoj kući svečano otvoreni Dani europske baštine i prvi Dani industrijske baštine grada Siska (slijeva nadesno: sisačka gradonačelnica Kristina Ikić Baniček, kustosica Alma Trauber, mr. sc. Vlatko Čakširan i pročelnica Konzervatorskog odjela u Sisku Ivana Miletić Čakširan)


Gradski muzej Sisak, ustanova kojoj si ti na čelu, jedan je od nekoliko partnera na projektu "Info centar industrijske baštine – Holandska kuća". Tko su ostali?

Niz je partnera u ovom projektu, uz Gradski muzej Sisak, bez kojeg do projekta ne bi ni došlo. Gradska ustanova Sisak projekti d. o. o. radila je na ispunjavanju dokumentacije koja je bila potrebna za natječaj Ministarstva regionalnog razvoja i europskih fondova. Turistička zajednica grada Siska radila je na segmentu turističke propagande i vidljivosti projekta. Lučka uprava Sisak u sklopu projekta provodi poslove obnove riječnoga broda Biokovo koji je ostao kao uspomena na bogatu povijest sisačkog riječnog brodarstva, te njegovo postavljanje na rijeci Kupi, u centru grada, nasuprot Holandske kuće. To će zasigurno biti velika atrakcija! Gradska galerija Striegl radila je na osmišljavanju izložbenog prostora koji će biti namijenjen prikazivanju bogate umjetničke ostavštine grada vezane uz industriju. Na kraju izdvajam Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Sisku koji se istaknuo kod izrade projektne dokumentacije. Bez te dokumentacije ovaj projekt ne bi bio u fazi izvedbe. Takva suradnja zasigurno je ogledni primjer kako se projekti trebaju izvoditi.

Od ideje do početka realizacije projekta prošlo je dugih deset godina. Zašto je to toliko potrajalo? Koji su bili najveći izazovi, najveće prepreke?

Prvenstveno je dugo trajalo istraživanje navedene problematike koja je do tada bila u pozadini svih povijesnih istraživanja. Trebalo je istražiti veliku količinu arhivskoga gradiva, prelistati puno godišta raznih tiskovina, pregledati brojne fotografije i obaviti razgovore s nizom osoba koje su imale određene informacije... Mislim da se možemo složiti kako je istraživački proces izuzetno zahtjevan i ako se ne napravi kako treba, onda ni rezultati neće biti dobri. Upravo je moj studiozni pristup problemu bio uzrok dugom trajanju procesa od ideje do realizacije.

Na tom putu bilo je dosta nerazumijevanja, jer je tema svima bila nova i naizgled neatraktivna. Bilo je ponekih neargumentiranih kritika, no sve u svemu nije bilo ozbiljnijih problema.

Spomenuo si maločas da je Holandska kuća podignuta u drugoj polovici 19. stoljeća i da se izvorno koristila kao žitno skladište. Što mi još možeš reći o njoj? Otkud naziv Holandska kuća?

Zgrada se nalazi u strogom centru grada. Karakterizira je specifično pročelje i oblik krova koji nalikuje nizozemskim građevinama – zbog toga je i dobila svoje ime. Kroz povijest je funkcionirala i kao parni mlin. Nakon Drugog svjetskog rata dugo je bila ugostiteljski objekt. Nešto kraće je u joj bio smješten Pet Shop. Holandska kuća je dio sisačkog identiteta i kao takva zaslužuje potpunu obnovu i prezentaciju.



Holandska kuća (2013.)

Gornji dio pročelja (2013.)


Info centar industrijske baštine nalazit će se u prizemlju zgrade. Što će njegov postav uključivati?

Info centar će uključivati prostor za dobivanje informacija vezanih uz industrijsku baštinu grada, pješačke i biciklističke rute kojima se one mogu obići, povijesni kontekst industrijske baštine... Tu će biti smješten i izložbeni prostor u kojem će se originalnim predmetima i multimedijalnom prezentacijom javnost upozoriti na važnost, bogatstvo i potencijale industrijske baštine grada. To je posebno važno jer je međuodnos između posjetitelja i informacija koje tu može dobiti presudan za razvoj pozitivnog stava o industrijskoj baštini i mijenjanju percepcije o gradu Sisku kao gradu bez perspektive. Ovaj prostor je ujedno i poruka svima.

A na gornjim katovima i u potkrovlju, što će tamo biti?

U ostalim prostorima – osim prizemlja, tu su još tri kata, potkrovlje, podrum i nova zgrada koja će biti dograđena iza postojeće – bit će razni sadržaji. Radi se o oko 2000 m² korisnoga prostora! 

Na prvom katu će se smjestiti Gradska galerija Striegl koja će se baviti prezentacijom bogate umjetničke ostavštine grada Siska vezane uz Likovnu koloniju Željezare Sisak, koja se održavala u Sisku između 1971. i 1990. godine, a okupljala je veliki broj umjetnika iz cijele bivše države. Na drugom katu trebao bi biti smješten Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Sisku, koji je izuzetno doprinio realizaciji projekta. Na trećem katu će biti smještena Zbirka Kraker, poznatog sisačkog kolekcionara Velimira Krakera koji se godinama bavi prikupljanjem starih fonografa, gramofona, radioaparata i ploča. Na taj je način stvorio jedinstvenu kolekciju koja govori o povijesnom razvoju aparata za reprodukciju glazbe, njihovoj industrijskoj proizvodnji i dizajnu od kraja 19. stoljeća do 1950-ih godina. U tavanskom prostoru nalazit će se multimedijalna dvorana za sastanke, skupove, prezentacije. Podrumski je prostor namijenjen društvenim prostorijama, a u njemu će biti smješteno i manje kino za posjetitelje. Svi navedeni prostori i institucije doprinosit će vidljivosti industrijske baštine, njezinoj zašiti i prezentaciji. To je izuzetno bitno za razumijevanje cijelog projekta.

Gdje se sada čuva Zbirka Velimira Krakera? Možeš li mi reći malo više o njemu?

Zbirka Velimira Krakera čuva se u njegovu domu, a kolekcionar živi sa svojom zbirkom. Njegova ideja je da aparati za reprodukciju zvuka prate povijesni razvoj tehnike i na taj način su i prikupljani. U podrumu njegove kuće, u kojem se nalaze uređaji za reprodukciju zvuka, nalazi se i bogata fonoteka s izuzetno vrijednim pločama iz razdoblja od početka 20. stoljeća do 1950-ih godina. Tu se nalazi i oprema za presnimavanje ploča, slušaonica i radionica za restauriranje. Onima koji žele saznati nešto više o ovoj vrijednoj zbirci preporučio bih svoj članak "Zbirka Kraker u Sisku" objavljenen u časopisu Muzeologija, broj 51, iz 2014. godine.

Ako sam dobro shvatila, to će biti "živi" muzej? 

Veliki muzeološki problem koji se postavio i prije realizacije projekta jest to što g. Kraker ne želi svoje aparate spremati u zaštićene vitrine, jer su oni prema njegovu mišljenju živi predmeti koji moraju ispunjavati svoju funkciju. To znači da kada netko donese određenu ploču i želi je poslušati na nekom od gramofona, to može i učiniti. Treba napomenuti da svi njegovi fonografi, gramofoni i radio-aparati funkcioniraju.

Vratimo se zgradi: u kakvome je stanju Holanda kuća sada? Jesu li se na njoj već izvodili sanacijski radovi?

Kuća je u lošem stanju i bili su potrebni hitni radovi na krovištu koje je prokišnjavalo i uništavalo dio drvenih greda. Unutrašnjost kuće je u potpunosti od drveta, osim zidova koji su od cigle, prirodnih materijala koji su se nalazili u Sisku i njegovoj okolici u vrijeme izgradnje. Upravo će se veliki dio drvene građe trebati zamijeniti zbog dotrajalosti i neodržavanja. Osnovna drvena konstrukcija je u relativno dobrom stanju. U dvorištu Holandske kuće sada se provode arheološka istraživanja na mjestu izgradnje nove zgrade koja bi trebala imati servisnu funkciju i u kojoj bi bio ugrađen lift kako bi zgrada bila dostupna svim posjetiteljima.

Projektom nisu predviđeni sadržaji samo u Holandskoj kući: on "izlazi" i u grad?

Tako je. Projektom se predviđa obilježavanje lokacija industrijske baštine, te obilježavanje pješačkih i biciklističkih ruta kojima će se one obilaziti. Ujedno se predviđa i obnova riječnog broda Biokovo, i njegovo postavljanje na rijeci Kupi u neposrednoj blizini Holandske kuće. U brodu će se nalaziti manji izložbeni postav posvećen riječnom brodarstvu Siska.

Na sisačkoj šetnici, malo dalje od broda i Holandske kuće, bit će obnovljena parna dizalica "Granik", jedina takve vrste u Hrvatskoj. Dizalica bi se nakon obnove trebala kretati po lokaciji na kojoj se nalazi, i na taj način biti atrakcija u centru grada. Sve se to radi u svrhu kvalitetnije turističke prezentacije grada.

O karti sisačke industrijske baštine koji su izradio 2011. godine već smo ponešto rekli. Ako se ne varam, to je bila prva takva karta u Hrvatskoj. Kako si došao na tu ideju? 

Realizacija karte je također bila plod istraživanja, i prva faza u realizaciji projekta Holandske kuće kao centra industrijske baštine. Karta je objavljena 2011. godine, a 2015. godine objavljena je i engleska verzija zbog velikog interesa stranih posjetitelja u gradu Sisku. Na ideju o izradi karte došao sam kada sam u istraživačkom procesu htio vizualizirati ukupnost industrijske baštine grada, utvrditi položaj industrijskih objekata i njihov međusobni odnos na razini grada. To je bila prva takva karta u Hrvatskoj. Karta je koncipirana tako da se s jedne strane nalazi karta grada u realnim okvirima i na njoj lokacije industrijske baštine označene rednim brojevima, dok se s druge strane nalaze fotografije lokacija i kraći povijesni tekst. Ja sam i danas zadovoljan izgledom i funkcionalnošću karte. I strani su posjetitelji s njom zadovoljni, tako da je komunikacija i s njima uspješna.


Karta industrijske baštine grada Siska

Karta industrijske baštine grada Siska


Godine 2013. pokrenuo si Dane industrijske baštine grada Siska, manifestaciju koja se održava jednom godišnje. Kako je program koncipiran? Kakav je odaziv Siščana?

Manifestacija je pokrenuta 2013. godine u sklopu Dana europske baštine koji se slave na hrvatskoj razini. Takva usmjerenost manifestacije u kontekstu europske baštine dala joj je na vidljivosti i značaju od samog početka održavanja. Njezin je cilj prezentirati industrijsku baštinu grada Siska, ali i drugih sredina iz kojih su nam izuzetno bitna iskustva koja nam mogu pomoći da neke probleme što lakše savladamo. Manifestacija obuhvaća izložbe, predavanja i obilaske industrijskih lokacija, a traje dva do tri tjedna u mjesecu rujnu i listopadu.

Od prošle godine uvedena je jedna novina, a to je Sisački festival piva. On je proizašao iz ideje da se široj javnosti na jednostavan način prezentira industrijska baština. Za to je iskorištena 160. godišnjica prve sisačke pivovare. Na taj je način jedna zaboravljena tradicija grada Siska ponovno prezentirana javnosti. Ja sam pristalica one teorije koja tvrdi da ljude uvijek privlači nešto novo, interesantno, nešto što odudara o svakodnevnih modela ponašanja. Na taj sam način kroz festival piva gradu dao novi sadržaj, novu vrijednost i ljude upozorio na zaboravljenu tradiciju. I to je, naravno, privuklo veliki broj stanovnika grada i njegovih gostiju. 

Moram spomenuti da sam u tome imao veliku podršku i suradnju od Turističke zajednice grada Siska, koja je s Gradskim muzejom Sisak organizirala festival. Ujedno je priču odlično prihvatio i Grad Sisak, tako da sam na toj ideji uspio okupiti sve glavne gradske institucije.


U sklopu 1. Dana industrijske baštine grada Siska bio je organiziran posjet tvornici Segestica. Na fotografiji je prikazana unutrašnjost postrojenja za proizvodnju pare na mazut (listopad 2013.)

Drvene bačve u kojima se dovršavaju ili čuvaju proizvodi Segestice (listopad 2013.)

Obilazak tvornice završio je prezentacijom i degustacijom proizvoda tvornice Segestica


Svi Tvoji projekti imaju jedan cilj: očuvati sisačku industrijsku baštinu i iskoristiti je za dobrobit grada. Koliko su Tvoja nastojanja u Sisku prepoznata – i podržana?

Sisak, kao i drugi gradovi, ima svoje specifičnosti koje treba uvažiti za razumijevanje odnosa prema industrijskoj baštini. Ne mogu reći da me bilo tko odbijao u mojim projektima i zamislima, jer sam uvijek dolazio s gotovim proizvodom koji je bio kvalitetno utemeljen. Više se tu radilo o nedostatku razumijevanja za bavljenje takvom problematikom, koja je bila u pozadini povijesnih istraživanja. Neki pojedinci su gledali industrijsku baštinu kao relikt socijalizma, što bi odmah trebalo imati negativan prizvuk i političke konotacije. Uvijek sam argumentirano pobijao svaki politički kontekst jer su prvi industrijski lokaliteti iz polovice 19. stoljeća i nemaju veze s bilo kojom ideološkom matricom. Treba naglasiti da je razvoju industrije prethodio razvoj obrta i trgovine, tako da je industrijalizacija grada bila dio gospodarskog kontinuiteta i poduzetničke logike. 

Najveći problem je probiti medijsku blokadu grada o kojem možete čuti sve najlošije stvari: od nezaposlenosti, zagađenja, malignih bolesti... No nema informacija o tome da se radi na projektima kojima se nastoje riješiti neki problemi ili pokušava prezentirati drugačija slika o gradu, kako ga vide njegovi stanovnici. Problemi zasigurno postoje, kao i u svakom drugom gradu. Zbog toga je bilo teško naći mjesta za industrijsku baštinu u medijima. I taman kad misliš da si uspio, u medijima se pojavi informacija koja naruši sve ono za što si radio! Drugi Dani industrijske baštine održavali su se u jeku štrajka radnika Rafinerije nafte Sisak, pa su se mediji dosta posprdno odnosili prema toj manifestaciji, ni ne pokušavajući doći do informacija o čemu se tu radi. No, i to je dio borbe za vidljivost koju treba prihvatiti, ustrajati u njoj i prvenstveno vjerovati u ono što radiš.

Danas, kada gledam iz svoje perspektive, mislim da sam uspio povećati vidljivost industrijske baštine. Mene pak prepoznaju kao osobu koja se bavi tom problematikom. Kada netko ima neki projekt na tu temu, obavezno me kontaktira. Isto tako, kada medijima trebaju informacije vezane uz tu temu, obavezno me zovu. Radio sam na projektu "Info centra industrijske baštine  Holandska kuća" koji je danas postao simbol moga istraživačkog rada i zalaganja da takva baština dobije pravo glasa. Moram još napomenuti da nikada nisam gledao industrijsku baštinu kao neki zaseban okvir izdvojen od ukupne kulturno-povijesne i prirodne baštine grada, već kao jedinstvenu cjelinu i jedinstveni razvojni potencijal.

Na ulazu u grad stoji tabla s natpisom "Sisak – grad hrvatskih pobjeda". Može li se Sisak brendirati kao grad industrijske baštine?

To je samo pitanje vremena.