petak, 1. travnja 2016.

Tragom pisma starog pola stoljeća

U Arhivu za likovne umjetnosti HAZU u Zagrebu čuva se korespondencija Ljube Babića iz razdoblja od 1959. do 1974. godine. U kutijama s Babićevom korespondencijom nalaze se i dnevnici koje je naš glasoviti umjetnik i uvaženi akademik vodio u tome razdoblju. [1]

Nedavno sam pregledavala Babićevu korespondenciju: prepisku koju je vodio s vlasnicima umjetnina restauriranih u Restauratorskome zavodu JAZU, pisma koja je razmjenjivao sa suradnicima Bulletina Instituta za likovne umjetnosti. Jedno mi je pismo zapelo za oko. Ono što ga je činilo toliko različitim od ostalih bio je uredan, lako čitljiv rukopis. Pismo je datirano sa 10. prosincem 1963., a u potpisu stoji: Mira Matić. Ovdje ga donosim u cijelosti:

Vrlo cijenjeni Gospodine!

Dozvolite da Vam se predstavim: učenica sam realne Gimnazije u Slav. Požegi, moje ime je Mira Matić. Idem u IV razred. Mnogo volim umjetnost i kako želim na tom području proširiti svoje znanje, čitam Vaša djela. Impresionirana sam Vašim djelima. Upravo sada čitam “Zlatni vijek španjolskog slikarstva” (prikazi i uspomene). Sa područja historije umjetnosti osobito me zanima slikarstvo. Kako sakupljam reprodukcije Vaših slika, budite tako dobri i pošaljite mi neke, ako posjedujte. Ja sam tako slobodna, oprostite!

Sa štovanjem Vaša obožavateljica
učenica Gimnazije Mira Matić


Arhiv za likovne umjetnosti HAZU, Pismo Mire Matić Ljubi Babiću, Slavonska Požega, 10. prosinca 1963.


Kako dirljivo pismo! I Babiću je zasigurno mnogo značilo, jer ga je sačuvao zajedno s kovertom.

Otkako sam ga vidjela, nisam prestajala o njemu razmišljati. Silno me zanimalo tko je Mira Matić, i je li joj Ljubo Babić ikada odgovorio. Je li joj poslao reprodukciju koju je tražila? Ili možda originalnu sliku?! Čime se danas bavi? Je li studirala povijest umjetnosti ili se posvetila slikarstvu? Odlučila sam je potražiti.


Detektivska potraga 

Prvi korak: Google tražilica. Ukucala sam pojam "Mira Matić Požega". Tražilica je izlistala velik broj stranica o sutkinji i odvjetnici Miri Matić Primorac. Pomislila sam da to ne može biti "moja" Mira Matić: očekivala sam nekoga tko se bavi likovnom umjetnošću. Pokušala sam samo s imenom: "Mira Matić". Pojavilo se nekoliko Facebook profila, ali bez osobnih podataka. Budući da nisam mogla vidjeti gdje su se "Mire" školovale i gdje žive, nisam mogla odrediti je li iti jedna od njih osoba koju tražim... Ponovno sam u tražilicu ukucala "Mira Matić Požega". Među ponuđenim rezultatima bio je intervju sa sutkinjom i odvjetnicom Mirom Matić Primorac koja je u travnju 2014. gostovala u emisiji Sjećanja na požeškoj Poljoprivrednoj televiziji. Premda nisam bila uvjerena da ja gđa. Matić Primorac autorica pisma iz Babićeve osobne ostavštine, pogledala sam video.

Već na početku intervjua, gđa. Matić Primorac je kazala da je pohađala požešku gimnaziju, i da je maturirala na 265. obljetnicu škole. "To bi ipak mogla biti osoba koju tražim!", pomislila sam uzbuđeno, i pauzirala video. Odmah sam potražila web-stranicu požeške gimnazije, i na njoj podatak o godini osnutka škole. Utvrdila sam da je Gimnazija u Slavonskoj Požegi osnovana 1699. godine. Grozničavo sam računala: 1699 + 265 = 1964. Gđa. Matić Primorac je, dakle, maturirala 1964. godine! Pismo iz Babićeve ostavštine datirano je u prosinac 1963., a Mira Matić je tada pohađala četvrti razred. Maturirala je, dakle, 1964. godine, odnosno u godini u kojoj je požeška Gimnazija slavila 265. obljetnicu svoga utemeljenja. "Pronašla sam autoricu pisma!", zaključila sam ushićeno. Nastavila sam gledati video, oduševljena zbog otkrića, očarana njezinom pojavom i energijom kojom zrači.

Sada je trebalo napraviti odlučujući korak: stupiti u kontakt s gđom. Matić Primorac i utvrditi je li ona doista autorica pisma koje se čuva u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU. Zahvaljujući intervjuu s požeške televizije, znala sam kako izgleda. Vratila sam se Facebook profilima povezanim s imenom "Mira Matić" i pregledala profilne slike. Nije ju bilo teško prepoznati. Poslala sam joj poruku: objasnila sam tko sam i kako sam došla do pisma koje je davne 1963. godine uputila Ljubi Babiću. Priložila sam i fotografiju pisma. Na moje oduševljenje, gđa. Matić Primorac mi je već sutradan odgovorila, potvrdivši da je ona njegova autorica!


Mira Matić Primorac (fotografija ustupljena ljubaznošću M. Matić Primorac)


Što je bilo dalje?

Život piše čudesne priče. Mira Matić nije mogla ni zamisliti da će joj se pismo koje je poslala velikom umjetniku i povjesničaru umjetnosti pola stoljeća kasnije (virtualno) vratiti... Još manje je mogla naslutiti da će to pismo završiti u arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, da će postati kockica na temelju koje istraživači slažu mozaik Babićeva lika i djela, i vrijedan dokument za buduće naraštaje.

Svaki arhivski dokument predstavlja fragment neke priče, crticu iz nekoga života. Rijetko kad imamo priliku doznati: Što je bilo dalje? Ipak, ovaj put možemo zaokružiti priču, možemo iz prve ruke čuti što se dalje dogodilo. To je i bio povod za intervjuu s gđom. Mirom Matić Primorac, sutkinjom i odvjetnicom u mirovini iz Slavonske Požege.


Moja Vas je poruka zasigurno iznenadila. Kakav je bio osjećaj vidjeti ovo pismo nakon dugih pedeset godina? Jeste li na njega bili potpuno zaboravili?

Oko ove naše priče zaista se nižu vrlo neobične okolnosti. Poruku koju ste mi poslali zapazila sam u neko doba noći. Kada sam je pročitala i vidjela kopiju moga pisma iz 1963. godine, najprije sam bila blokirana. Pitala sam se, koji je to duh zapazio jedno obično pismo, koje je pisala obična učenica požeške Gimnazije akademiku i slikarskom velikanu Ljubi Babiću?! To pismo je bilo značajno u mom životu i nikada ga nisam zaboravila, ali bila sam radosna što postoji netko na ovome svijetu, tko veoma dobro razumije što se događalo u duši mlade djevojke – tada sam, naime, imala 17 i pol godina – kada se odlučila pisati pismo akademiku.

Jeste li dugo skupljali hrabrost da mu napišete pismo?

Najprije moram reći da sam od djetinjstva voljela promatrati slike u našem muzeju u Požegi, freske na stropovima u crkvi, baroknu arhitekturu povijesne jezgre... Ne treba zaboraviti da je slikar Miroslav Kraljević Požežanin, i da se u Gradskome muzeju Požega čuvaju neke njegove značajne slike. Sve sam ja to promatrala s velikim respektom. A kad sam bila u Gimnaziji, moj profesor, dr. Filip Potrebica, zapazio je da imam oko za likovnu umjetnost, pa me savjetom usmjeravao i davao mi upute. Preporučivao mi je i knjige o likovnoj umjetnosti koje bi trebalo čitati. Tako sam prema njegovu savjetu uzela čitati Babićevu knjigu Zlatni viek španjolskog slikarstva (prikazi i uspomene). To me djelo oduševilo! Kroz njega sam doživjela Španjolsku kao neku divnu zemlju punu kolorita, žarku, toplu, temperamentnu, oštru i blagu, brdovitu i ravnu, punu kontrasta, s nekim predivnim nebom koje se mijenja... U toj knjizi Babić je na genijalan način opisivao i analizirao slike El Greca, Diega Velázqueza i Francisca Goye y Lucientesa. Tada sam pomislila da moram stupiti u kontakt s tim velikim čovjekom, da makar malo dodirnem slikarskog i književnog velikana. Nisam trebala neke hrabrosti za pisanje pisma, ali sam pismo pisala s velikim respektom prema Ljubi Babiću.



Arhiv za likovne umjetnosti HAZU, koverta u kojoj je Mira Matić poslala pismo Ljubi Babiću. Profesor F. Potrebica kazao je Miri Matić da je Ljubo Babić član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, pa mu je ona poslala pismo na Akademijinu adresu


Ovo me silno zanima: je li Vam akademik Babić odgovorio?

Da! Na moju veliku radost, odgovor je stigao u kratkom vremenu: preporučena pošiljka i u njoj mala monografija Ljube Babića. A na trećoj stranici – posveta! "Na spomen i sjećanje, Lj. Babić" Cijela je požeška Gimnazija za to znala!

Monografija koju je Ljubo Babić poklonio Miri Matić (fotografija ustupljena ljubaznošću M. Matić Primorac)
  
Babićeva posveta Miri Matić; ona je njegov potpis poznavala sa slika (fotografija ustupljena ljubaznošću M. Matić Primorac)


Koje ste još knjige u to vrijeme čitali? Tko su Vam bili omiljeni umjetnici?

Čitala sam tada mnoga djela, ali upečatljiva mi je bila knjiga Lionella Venturija Kako se gleda slika ili Od Giotta do Chagalla. Što se umjetnika tiče, volim Kraljevića. Ja sam iz grada Požege, rođena Požežanka, a Kraljević je u Požegi živio i slikao. Iako je umro mlad, u 28 godini života, stvorio je veličanstven slikarski opus. Njegove slike nalaze se u požeškom muzeju i Modernoj galeriji u Zagrebu. Rado posjećujem ta mjesta. Volim i renesansne majstore, a osobito volim španjolske slikare, od El Greca do Goye. Da ne nabrajam dalje, reći ću Vam da volim dobre slike. Volim sakralne prizore.

Gledala sam Vaše gostovanje u TV emisiji Sjećanja. Tamo ste spomenuli da od mladosti crtate i slikate. Otkud poticaj za bavljenje likovnom umjetnošću? Jeste li od nekoga naslijedili dar za likovnost?

Ne sjećam se otkud mi ideja da volim likovnu, a i druge grane umjetnosti, niti je to u mom životu bio neki određeni trenutak... Od ranoga su me djetinjstva mama i baka vodile u crkvu. Gledala sam tada freske na zidovima i na stropu crkve; jako su mi se sviđale. Divila sam im se i pitala se – kako je to nastalo!? Privlačio me taj nježni i prozirni kolorit, kovitlanje anđela, oblaka i svetaca... To je bio moj prvi kontakt s umjetnošću. Zvuk orgulja je nadopunjavao taj lijepi osjećaj; sve se nešto kovitlalo i stvaralo ljepotu!
Sve se to dogodilo prije nego što sam kenula u školu. U školi sam znala lijepo crtati: kućice, šume, potoke i cvijeće, što je moja učiteljica primijetila i pohvalila me. U višim razredima osnovne škole došla je neka nova nastavnica za likovni odgoj, zvala se Gitta Hutter, lijepa, mlada i posebna. Ona je bila ljubiteljica Van Gogha i naučila me da kada slikam, sve gledam kroz trepavice, kada su boje u pitanju. Za crtež je govorila da mora biti čist, i da je crtež u slikarstvu sličan zvuku violine: da crta mora ići profinjeno i gipko. To bi otprilike bili moji prvi koraci.
A onda sam upisala gimnaziju i učila povijest umjetnosti. Kroz gimnaziju bila sam član likovne grupe, gdje smo stalno gledali reprodukcije starih majstora i pokušavali ih analizirati. Gledala sam crteže Albrechta Dürera, našega Miroslava Kraljevića, Leonarda i drugih likovnih velikana, pa sam ih pokušala kopirati tehnikom meke olovke i ugljenom. Tek sam nakon toga izašla u prirodu i pokušala crtati pejsaže.
Oduvijek sam promatrala prirodu i ljude na neki drugačiji način; nisam znala da bi to bio slikarski način. Ti moji likovni uradci su se sviđali ljudima, i ja sam to darivala svojim poznanicima. Ostala su mi samo dva crteža iz 1961. godine. Temperama s puno bijele, kopirala sam francuske impresioniste. Usudila sam se kopirati i Picassa, i to tzv. plavu fazu!

Crtež Mire Matić iz srednjoškolskih dana (ustupljeno ljubaznošću autorice)
  
Crtež Mire Matić iz srednjoškolskih dana (ustupljeno ljubaznošću autorice)

Mira Matić Primorac, kopija slike Dragice Cvek Jordan (ulje na platnu, oko 1995. godine; ustupljeno ljubaznošću autorice)


Kako to da ste se nakon završene gimnazije odlučili za studij prava, a ne za povijest umjetnosti ili čak slikarstvo?

Moji roditelji su se jako mučili da pošalju na visoko školovanje u Zagreb nas tri sestre, od kojih sam ja najstarija. Nisu me ograničavali u izboru studija. A ja sam prilično pragmatična po svojoj naravi. Osjetila sam da nemam dovoljno imaginacije, onostranosti i nadarenosti u tom smislu, pa sam odlučila upisati pravo i usporedo s tim povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu. Brzo sam se uvjerila da to neće ići, da sam preopterećena, pa sam ostala na Pravnom fakultetu i diplomirala 1969. godine.
Ustvari, ja nisam znala da li bi se od umjetnosti moglo živjeti. To je prilično luksuzan studij. Ali nije mi žao zbog toga! Mene je moj pravnički posao – bila sam sudac, zamjenik okružnog javnog tužioca i odvjetnik – naučio nekim tajnama života i vještini života, održao mi krepku misao, a umjetnost, koju sam stalno pratila, oplemenila je moju dušu. Ta kombinacija prava i umjetnosti danas se više ne njeguje, ali doći će i to na svoje. Ne može pravo i njegova primjena biti ogoljeno do kosti, jer naprosto je život isprepleten u tome smislu. Golo pravo nije nikakvo pravo. Pravo bez etike i estetike nije nikakvo pravo.

Budući da je ova naša priča započela s Ljubom Babićem, čini mi se primjerenim da razgovor s njime i završimo. Koje Vam je najdraže njegovo djelo?

Ljubo Babić je meni inače vrlo drag slikar i pisac. Osim toga, on je u mojim gimnazijskim danima bio jedan od rijetkih živućih slikara starije generacije. Bila sam ponosna što mu se mogu "uživo" pismom obratiti.
Najdraža Babićeva slika mi je Novembar 1939. iz ciklusa "Moj rodni kraj". Posebno me i danas impresionira njegova knjiga Zlatni viek španjolskog slikarstva. Ta mi je knjiga otvorila oči i odgovorila na pitanje kako gledati umjetničku sliku. Sjećam se još i danas uvodnih rečenica: "Napokon! Španija! Ta rieč značila je za mene od malena romantiku. Ta je rieč značila i čežnju za svim onim sakritim i čudesnim, što se ne da lako dokučiti."


Iz knjige Ljube Babića Zlatni viek španjolskog slikarstva (prikazi i uspomene)



[1] Arhiv za likovne umjetnosti HAZU čuva dio osobne ostavštine Ljube Babića: (1) mape nacrta za stalne postave muzeja i velike izložbe, (2) korespondenciju (1959. – 1974.), (3) hemeroteku članaka o Ljubi Babiću (1946. – 2004.), (4) dokumentaciju redakcije Bulletina Instituta za likovne umjetnosti JAZU (1957. – 1967.) i (5) dokumentaciju redakcije Revije izvoznika i uvoznika Zagrebačkog Velesajma (1960. – 1966.). Gradivo je dospjelo u Arhiv 2006. godine donacijom prof. Ljubomira Babića, sina Ljube Babića. Zahvaljujem Jasenki Ferber Bogdan, višoj stručnoj suradnici Arhiva za likovne umjetnosti na ovim podacima, kao i na scanu pisma Mire Matić Ljubi Babiću.

ponedjeljak, 27. travnja 2015.

S međunarodnim sudjelovanjem i od međunarodnog značenja

U novom broju sveučilišnog lista Universitas objavljena je najava 12. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije. Konferencija je održana od 23. do 25. travnja u Splitu, u organizaciji Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije.


"S međunarodnim sudjelovanjem i od međunarodnog značenja", članak objavljen u 65. broju sveučilišnog lista Universitas 


- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -


S međunarodnim sudjelovanjem i od međunarodnog značenja 

PIŠE: Sagita Mirjam Sunara
Objavljeno u Universitasu : hrvatskom sveučilišnom listu, god. VII, br. 65, 20. travnja 2015., str. 27



U Splitu će se od 23. do 25. travnja održati 12. međunarodna konferencija studija konzervacije -restauracije, otvorena za javnost



U travnju 2005. godine na Umjetničkoj akademiji u Splitu održana je jednodnevna konferencija na kojoj su studenti konzervacije-restauracije iz Zagreba i Splita (splitski je studij bio organizator skupa) predstavili najzanimljivije projekte u kojima su sudjelovali proteklih akademskih godina. Njihovim je nastavnicima to bila prilika da se bolje upoznaju i razmijene svoja iskustva. Konferencija se nastavila održavati svake godine, svaki put na drugom hrvatskom sveučilištu u okviru kojega djeluje studij konzervacije-restauracije (Split, Zagreb, Dubrovnik). U međuvremenu, hrvatskim su se studentima pridružili kolege iz Slovenije, Poljske, Austrije, Njemačke i Mađarske, a od ove godine i iz Češke i Srbije. Konferencija je postala ne samo događaj s međunarodnim sudjelovanjem, nego i od međunarodnog značenja.

Program splitske konferencije bit će bogat predavanjima, poster izlaganjima i stručnim obilascima. Prvi i treći dan rezervirani su za predavanja i poster-prezentacije studenata. Pokrivene su gotovo sve teme kojima se bavi današnja konzervacija-restauracija, od istraživanja povijesti umjetničkih djela do popularizacije struke. Drugi dan Konferencije uključuje obilazak povijesne jezgre grada Splita uz stručno vodstvo, posjet restauratorskim radionicama i javna predavanja pozvanih stručnjaka iz Splita, Dubrovnika, Zagreba i Sarajeva. Detaljni program objavljen je na web-stranici: www. konferencija-restauracija.com

Povezivanje s kolegama

Rad Organizacijskog odbora Konferencije koordinira izv. prof. Jure Matijević, predstojnik Akademijina Odsjeka za konzervaciju-restauraciju. On je prije dvanaest godina s kolegicom Suzanom Damiani sa Zagrebačkog sveučilišta inicirao priču o studentskim konferencijama. “Zaključio sam da su restauratori u Hrvatskoj, iako malobrojni, vrlo rascjepkani i međusobno nepovezani. Smatrao sam da konferencija može pomoći da se to promijeni,” objašnjava nam. “Moj je stav bio da kod najmlađe generacije treba razvijati svijest o potrebi povezivanja s kolegama, a gdje se bolje ljudi mogu povezati nego na konferenciji?” Okupljanje nastavnika i studenata na godišnjim konferencijama u inozemstvu je uvriježena praksa; profesor Matijević je to iskusio boraveći u Velikoj Britaniji, a profesorica Damiani u Poljskoj. “Takve konferencije nisu samo prilika za uspostavljanje i razvijanje kontakata među studentima i nastavnicima, nego i prilika da se iz prve ruke upozna rad kolega, što bi trebalo biti poticaj za podizanje kvalitete vlastitoga rada.”

Vježbanje vještina organizacije konferencija

Studenti to prepoznaju. “Smatram da su ovakvi skupovi korisni ne samo za studente, nego i za struku,” kaže studentica Ivana Vukadin iz Splita. “Postoji rastuća potreba za inovacijama i poboljšanjima, a do njih se gotovo uvijek dolazi kroz suradnju i razmjenom ideja i iskustava.”

Konferencija je tijekom godina doživjela brojna poboljšanja. Danas se razmišlja o svakom detalju; o slobodnom vremenu sudionika jednako kao o vremenu koje će provesti u konferencijskoj sali. Bernarda Đurić, studentica – članica Organizacijskog odbora, bila je zadužena za prikupljanje informacija o događanjima u Splitu za vrijeme trajanja skupa. “Želimo da sudionici koji dolaze iz drugih dijelova Hrvatske i inozemstva što kvalitetnije provedu svoje slobodno vrijeme”, objašnjava. Zadatak nije bio lagan: trebalo je odlučiti što je najzanimljivije što Split može ponuditi mladim gostima koje zanima kulturna baština. Sudjelujući u radu Organizacijskog odbora, Bernarda je shvatila koliko je planiranja i truda potrebno da se takav skup realizira. Praktična strana organiziranja vještina je koju bi svaki student trebao poznavati, a ona se na ovaj način najbolje uči.

utorak, 7. travnja 2015.

Radionica o rekonstruiranju preparacije unutar oštećenja slikanog sloja

Početkom ožujka na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu održana je trodnevna stručna radionica o rekonstruiranju preparacije unutar oštećenja slikanog sloja. Radionicu je vodio profesor Hans Portsteffen s Instituta za konzervatorsko-restauratorske znanosti Sveučilišta primijenjenih znanosti u Kölnu, a organizirali smo je izvanredni profesor Jure Matijević, asistentica Lana Kekez i ja. To je već četvrto gostovanje profesora Portsteffena u okviru programa Erasmus: prošle je godine održao dvodnevnu radionicu o rekonstruiranju nedostajućiih dijelova drvenog nositelja štapićima balse, godinu prije toga seriju predavanja o konzerviranju i restauriranju štafelajnih slika i obojenih drvenih skulptura, a 2012. godine javna predavanja o povijesti parketaža i istraživačkom projektu Painting Techniques of Impressionism and Postimpressionism

Gostovanja inozemnih stručnjaka izrazito su važna, jer si konzervatori-restauratori u Hrvatskoj rijetko mogu priuštiti sudjelovanje na konferencijama i radionicama izvan domovine. Nažalost, to vrijedi i za nas na sveučilištu. Organiziranje gostovanja kolega iz inozemstva povezano je s velikim troškovima, no program Erasmus omogućio nam je da prevladamo tu zapreku. Erasmus našim predavačima pokriva trošak putovanja i smještaja. Nabavu materijala za praktični rad financiramo iz skromnih kotizacija i, najvećim dijelom, iz vlastitih restauratorskih projekata. Veseli nas što svojim studentima, ali i profesionalnim konzervatorima-restauratorima, možemo ponuditi mogućnost stručnog usavršavanja u Hrvatskoj. (Onima koji rade u privatnoj praksi, odnosno izvan okvira institucija, takovi su programi jedina mogućnost za stručno usavršavanje.) Bolja izobrazba u konačnici znači i bolje čuvanje kulturne baštine.

Prije radionice - predavanje!

Profesor Portsteffen je prije radionice održao javno predavanje o napinjanju slika i povijesnom razvoju podokvira. Ako želite saznati više o toj temi, pročitajte tekst "Historical and Original Stretchers and Strainers" na web-stranici Conservation Wiki. (Tu stranicu uređuju članovi krovnog američkog udruženja konzervatora-restauratora, American Institute for Conservation.) Malo pojašnjenje: strainer označava fiksni podokvir, a stretcher prilagodljivi, odnosno onaj kojemu se dimenzije mogu mijenjati. 

Predavanje profesora Portsteffena bilo je naslovljeno "Stretching Canvas Paintings. Stretcher Systems and the Cologne Approach"
  
Predavanje je privuklo veliku publiku


Profesor Portsteffen nas je podsjetio da su u istraživanju povijesti podokvira i tehnika napinjanja slika važan izvor podataka upravo - slike. Slikarski prikazi, da budem preciznija. Kao primjer nam je pokazao dvije slike: Pozadina uokvirene slike flamanskog slikara Cornelisa Norbertusa Gijsbrechtsa (Gysbrechtsa) iz 1668. ili 1670. godine i Umjetnik u ateljeu Gerrita (Gerarda) Doua (Douwa) iz 1637. godine.

Cornelis Norbertus Gijsbrechts (Gysbrechts), Pozadina uokvirene slike, ulje na platnu, 1668. ili 1670. godina (preuzeto s Wikipedije). Slika otkriva kako su u drugoj polovici 17. stoljeća izgledali podokviri
  
Gijsbrechtsova slika Zid ateljea i mrtva priroda s motivom prolaznosti (ulje na platnu, 1668. godina) prikazuje sliku na platnu koja je napeta na pomoćni/radni podokvir. S gornje i dviju bočnih stranica slika je čavlićima pričvršćena za podokvir, a s donje strane uz pomoć konopčića. (Izvor: Wikipedija)


Na Institutu za konzervatorsko-restauratorske znanosti u Kölnu velika se pažnja posvećuje očuvanju izvornog sistema napinjanja slike. Ako to nije nužno, slika se tijekom konzervatorsko-restauratorskog zahvata neće skidati s podokvira. Ako se ipak mora skinuti s podokvira, prilikom ponovnog napinjanja neće se koristiti kliješta za napinjanje platna, a čavlići se neće zabijati uz pomoć čekića. Umjesto toga, koristit će se preinačena vodoinstalaterska kliješta koja omogućuju nabijanje čavlića u postojeće rupice. 


Profesor Portsteffen pokazuje alate koje koristi za napinjanje slike koja ima uzak porub (eng. tacking edge)
  
Kliješta obložena filcom


Pod svaku će se cijenu nastojati sačuvati izvorni podokvir. Tim profesora Portsteffena patentirao je mehanizam pomoću kojega se fiksni podokvir može preinačiti u prilagodljivi.(!)




Iz radionice...

Iz praktičnih razloga, broj sudionika trodnevne radionice o rekonstruiranju preparacije unutar oštećenja slikanog sloja bio je ograničen. Među šesnaest sudionika našli su se naši sadašnji i bivši studenti, muzejski restauratori, djelatnici Hrvatskog restauratorskog zavoda, čak i jedna kolegica iz Zavoda za zaštitu kulturne baštine Slovenije. (Pozdrav, Tanja!) 


Radionica je održana u prostorijama Odsjeka za konzervaciju-restauraciju
  
Svaki je sudionik dobio dvije drvene ploče na koje je bilo zalijepljeno oslikano platno; na toj smo podlozi testirali različite preparacije
  
Materijale za praktični dio radionice pripremio je izv. prof. Jure Matijević


Podijelili smo se u pet timova. Prvi je tim pripremao voštano-smolnu preparaciju. Ta preparacija spada u kategoriju povijesnih materijala. Drugim riječima, više se ne koristi ili se koristi samo rijetkim slučajevima (primjerice, na slikama koje su bile tretirane voskom). Drugi je tim pripremao nekoliko inačica preparacije s Bevom 371 kao vezivom. Te su se preparacije mogle koristiti tek sutradan, nakon što je otapalo ishlapilo. Treći je tim bio zadužen za pripremu nekoliko inačica tutkalno-kredne preparacije. Taj se tip preparacije u našoj radionici najčešće koristi. Preparacija u pravilu bude rjeđe konzistencije pa je nanosimo kistom. Profesor Portsteffen ne radi tako: on preferira gušću preparaciju koja se nanosi slikarskom špatulicom. Preparaciju obično drži u maloj plastičnoj vrećici u ruci; toplina kože sprečava želiranje tutkala. On takav način nanošenja (špatulicom, iz vrećice) koristi kod svih preparacija; kaže da mu gušća preparacija omogućava veću kontrolu nad postupkom (površina nije zamazana) i postizanje željene debljine sloja iz jednog nanosa. 

  
Priprema tutkalno-kredne preparacije
  
Neke je preparacije najbolje zamiješati na dlanu
  
Profesor Portsteffen preparaciju drži u maloj plastičnoj vrećici; na vrhu vrećice načini rupicu pa slikarskom špatulicom uzima materijal
  
Nanošenje preparacije slikarskom špatulicom


Četvrti je tim za to vrijeme pripremao preparacije na bazi Plextola B500, a peti preparacije na bazi Aquazola 200. Preparacije pripremljene s Aquazolom, podučio nas je profesor Portsteffen, idealne su za površine s vodenom pozlatom, jer se višak materijala lako može odstraniti etanolom, a on neće oštetiti pozlatu. (To, naravno, nije slučaj s tutkalno-krednom preparacijom.)

Na popisu punila s kojima smo eksperimentirali našli su se neki tradicionalni materijali (šampanjska i bolonjska kreda, barijev sulfat), ali i neki "egzotični", poput staklenih ljuskica (pločica), šupljih staklenih mikrokuglica i mikrokuglica od fenolne smole. Ono što smo naučili jest da je poželjno koristiti nekoliko vrsta punila, odnosno da idealan sustav sadrži čestice različitih veličina.

Profesor Portsteffen nam je pokazao i svoj omiljeni alat za obradu preparacije: drveni štapić s trokutićem brusnog papira na vrhu!




Plan je bio da iskušamo različite načine nanošenja preparacije i oponašanja površinske teksture. Najviše nas je zanimalo kako se uzima otisak površine. 

Da ulje iz silikonske gume ne bi prodrlo u slikani sloj, površinu treba izolirati kositrenom folijom. Preko folije se prelazi pamučnim tamponom, uz blagi pritisak
  
Zašto baš kositrena folija? Jer izvrsno prianja uz podlogu


Za izradu otisaka koristili smo dvije vrste silikonske gume: jednu koja je pogodna za kvečanje, i drugu koja se koristi za lijevanje
  
Miješanje dviju komponenti silikonske gume za kvečanje
  
Ispod silikonske gume nalazi se kositrena folija, a iznad nje Melinex, staklena pločica i uteg
  
Odvajanje gumenog otiska od kositrene folije (folija se može ponovno koristiti)
  
Dvije komponente silikonske gume za lijevanje (tekuća silikonska guma)
  
Priprema tekuće silikonske gume 
  
Nanošenje tekuće silikonske gume na površinu slike; drvenim štapićem "istjeruju" se mjehurići zraka
  
Na silikonsku gumu stavi  se Melinex, a onda staklena pločica i uteg (guma se treba sušiti pod opterećenjem)
  
Profesor Portsteffen pokazuje postupak nanošenja voštano-smolne preparacije
  
Voštano-smolna preparacija se može nanositi na dva načina: uz pomoć zubarske špatulice koja se zagrijava nad plamenikom...
  
...ili taljenjem voštano-smolne smjese na restauratorskoj peglici
  
U voštano-smolnu preparaciju može se utisnuti željena tekstura: na preparaciju se stavi kalup (koristili smo onaj od tekuće silikonske gume; proziran je pa je lakše kontrolirati postupak), preko njega Melinex, a površina se zagrije restauratorskom peglicom. Na isti se način može obraditi i preparacija na bazi Beve, odnosno svaka preparacija koja sadrži termoplastično vezivo


Na radionici se nije govorilo samo o preparaciji. Maja Sučević Miklin iz Zagreba pričala nam je o zanimljivom projektu u kojemu je sudjelovala: trebala je pronaći kit za drvo koji se može koristiti na drvenim skulpturama u eksterijeru. Profesor Portsteffen je s njom podijelio svoja iskustva na sličnim projektima.


Polaznici radionice sa zanimanjem su pratili izlaganje Maje Sučević Miklin
  
Drvena ploča s materijalima koje je Maja testirala


Radionica je završila podjelom diploma, uz domaće fritule i sok.



Ana Dukić, naša bivša studentica, ponosno pokazuje potvrdu o sudjelovanju na radionici


Gostovanje profesora Portsteffena popratila je i Hrvatska televizija; prilog o radionici prikazan je u emisiji Društvena mreža - znanstveni četvrtak. Tim smo povodom u emisiji gostovale mr. art. Zvjezdana Jembrih s Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu i ja. Bila je to sjajna prilika za promoviranje konzervatorsko-restauratorske struke. Koga zanima, emisiju može pogledati ovdje.
  


Novinarka HTV-a Tatjana Lisičin intervjuirala je profesora Portsteffena, Lanu Kekez i dr. sc. Ivicu Ljubenkova, voditelja našeg Laboratorija za konzervatorsko-restauratorska istraživanja


ponedjeljak, 23. ožujka 2015.

Park skulptura u Sisku [Sisak Sculpture Park]

Vera Fischer (1925.-2009.)
Simetrija [Symmetry], 1973.
Obojene čelične cijevi [Painted steel tubes]


Milena Lah (1920.-2003.)
Galebovo krilo [Seagull's Wing], 1973.
Obojeni čelik [Painted steel] 

Bez detaljnog pregleda nije moguće odrediti materijal od kojeg je načinjena kugla na vrhu skulpture (niklovani čelik, nehrđajući čelik?). [The material out of which the sphere in the top part of the sculpture is made cannot be determined without close inspection (nickel-plated steel, stainless steel?).]   


  
Sašo (Saša) Stevović (r. 1945.)
Proces rada [The Work Process], 1975.
Čelik [steel]


  
 
Milivoje Babović (r. 1953.)
Skulptura V [Sculpture V], 1981.
Čelik [Steel]


  
Josip Diminić (r. 1937.) 
Objekt I [Object I], 1979.
Obojeni čelik [Painted steel]


  
Milena Lah (1920.-2003.)
Bez naziva [Untitled], 1973.
Obojeni čelik [Painted steel]


  
Theo Kujundžić-Amrein (r. 1943)
Naš život [Our Life], 1977.
Čelik otporan na koroziju [Weathering steel] 


  
Jure Žaja (r. 1944.)
U spomen Jurju Dalmatincu [In Memory of George of Dalmatia], 1979.
Pocinčani čelik [Galvanized steel]


  
Josip Diminić (r. 1937.)
Objekt II [Object II], 1979.
Obojeni čelik [Painted steel]


Peruško Bogdanić (r. 1949.)
Bez jahača [Riderless], 1983.
Obojeni čelik [Painted steel]


  
Josip Zeman (1927.-2001.)
Crne vizije I [Dark Visions I], 1983.
Pocinčani čelik [Galvanized steel]

  
Dušan Subotić (r. 1950.)
Reljef u prostoru [Relief in Space], 1981.
Čelik [Steel]
Sačuvan je samo postament. [Only the pedestal has been preserved.]
  
  
Vera Fischer (1925.-2009.)
Cvijet [Flower], 1980. 
Obojeni čelik [Painted steel]


  
Josip Zeman (1927.-2001.)
Crne vizije II [Dark Visions II], 1983.
Obojeni čelik [Painted steel]


  
Ivan Kožarić (r. 1921.)
Antipodi [Antipodes], 1972.
Čelik, temeljni premaz [Steel with primer]



Nikola Njirić (1921.-2002.)*
Skulptura od rezanih cijevi [Cut Tubes Sculpture], 1974.
Čelik, temeljni premaz [Steel with primer] 



Autor [Artist]: Erik Lovko (1953.-2009.)
Stup puzzle [Puzzle Column], 1978.
Obojeni čelik [Painted steel]


  
Autor [Artist]: Petar Barišić (r. 1954.)
Muškarac i žena [Man and Woman], 1979. 
Pocinčani čelik [Galvanized steel]



Dubravka Duba Sambolec (r. 1949.)
Ritam [Rhythm], 1978.
Obojeni čelik [Painted steel]

  
Zlatko Zlatić (r. 1933.)
Slučajan oblik s tezom [Random Form With a Thesis], 1978.
Čelik, temeljni premaz [Steel with primer] 


  
Slobodanka Marinović-Stupar (r. 1947.)
Molitvenik [Prayer Book], 1987.
Čelik [Steel]


  
Dora Kovačević (r. 1951.)
Zid [Wall], 1985.
Obojeni čelik [Painted steel]


  
Ante Kuduz (1935.-2011.) 
Grad '85. [City '85], 1985.
Čelične cijevi, antikorozivni premaz [Steel tubes with anticorrosive coating]


  
Branko Ružić (1919.-1997.) 
Vrata [Doors], 1984.
Obojeni čelik [Painted steel]


  
Hamo Čavrk (r. 1950.)
Forma I [Form I], 1982.
Obojeni čelik [Painted steel] 


  
Ante Rašić (r. 1953.)
Govornik [Orator], 1984.
Obojeni čelik [Painted steel] 


  
Belizar Bahorić (1920.-2002.)
Visoki napon [High Voltage], 1982.
Čelik, temeljni premaz [Steel with primer] 


  
Zlatko Zlatić (r. 1933.)
Zgurić i obitelj [Zgurić and Family], 1978.
Čelik, temeljni premaz [Steel with primer] 


  
Boško Atanacković (r. 1940.)
Kompozicija I i II [Composition I and II], 1982.
Obojene čelične cijevi [Painted steel tubes]


  
Zvonimir Kamenar (r. 1939.)
Leptir [Butterfly], 1982.
Obojeni čelik [Painted steel]


  
Zvonimir Kamenar (r. 1939.)
Imaginarni stroj [Imaginary Machine], 1982.
Obojeni čelik [Painted steel]


  
Ratko Petrić (1941.-2010.)
Čovjek stroj [Man-Machine], 1975.
Čelik, temeljni premaz; plastična masa 


  
Jure Žaja (r. 1944.)
Glava bika [Bull's Head], 1979.
Pocinčani čelik [Galvanized steel]


  
Vera Fischer (1925.-2009.)
Bez naziva [Untitled], 1980.
Obojeni čelik [Painted steel] 


  
Mila Kumbatović (1915.-2004.)
Fontana [Fountain], 1975.
Čelik, bronca [Steel, bronze] 


  
Ratko Petrić (1941.-2010.)
Užarena planeta [Incandescent Planet], 1975.
Čelične cijevi, plastična masa [Steel tubes, plastics]


  
Andre Mohorovičić (r. 1959.)
Ornament [Ornament], 1984.
Obojeni čelik [Painted steel]


  
Branislav Milašinović (r. 1953.)
Krajputaš [Wayside Monument], 1984.
Obojeni čelik [Painted steel]



IMPRESUM [IMPRESSUM]
Koncept [Concept]Sagita Mirjam Sunara, Neven Peko
Podaci o skulpturama [Captions]: Ivana Miletić Čakširan, Alma Trauber, Sagita Mirjam Sunara, Neven Peko
Fotografije [Photographs]: Neven Peko, Sagita Mirjam Sunara
Prijevod na engleski jezik [Translation]: Neven Peko, Sagita Mirjam Sunara
Lektura [Copy editing]: Graham McMaster
Izrada Google karte: Neven Peko