srijeda, 24. kolovoza 2016.

Razgovor s Vlatkom Čakširanom, idejnim začetnikom projekta "Info centar industrijske baštine – Holandska kuća"

Dvadeset šest milijuna kuna vrijedan projekt pod nazivom "Info centar industrijske baštine – Holandska kuća" uskoro kreće u realizaciju! Riječ je o najvećem projektu u kulturi u sisačkoj povijesti i za sada jedinom projektu u Hrvatskoj koji prezentira industrijsku baštinu i koristi je za privlačenje posjetitelja. Projekt će se najvećim dijelom financirati iz fondova Europske unije (nadležno je ministarstvo odobrilo bespovratna sredstva u iznosu od 20 milijuna kuna). Preostala će sredstva osigurati Grad Sisak, a realizacija projekta trajat će dvije godine.

Ovu sjajnu vijest – sjajnu za Sisak, Siščane i, dakako, sisačku industrijsku baštinu – prenijele su gotovo sve dnevne novine i internetski portali. Nažalost, u novinskim se napisima često ne nađe mjesta za imena zaslužnih pojedinaca; ljudi koji godinama predano i strpljivo rade za opće dobro. Tako je bilo i ovaj put. Da ispravim tu napravdu, zamolila sam Vlatka Čakširana, idejnoga začetnika projekta "Info centar industrijske baštine – Holandska kuća", za razgovor. Počeci našega poznanstva sežu u 2012. godinu i vezani su uz projekt zaštite i očuvanja sisačkoga Parka skulptura.



Mr. sc. Vlatko Čakširan je ravnatelj Gradskoga muzeja Sisak i neumorni istraživač sisačke industrijske baštine (fotografija preuzeta s web-portala Jutarnjega lista)


Prije desetak dana silno me obradovala vijest da je Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije prihvatilo projekt "Info centar industrijske baštine – Holandska kuća", i odobrilo njegovo financiranje bespovratnim sredstvima u iznosu od 20 milijuna kuna. Taj će projekt, sigurna sam, promijeniti percepciju i tretman industrijske baštine, i pružiti Sisku priliku za ekonomski razvoj kroz kulturni turizam. Malo ljudi zna da je cijela priča potekla od Tebe, i to davne 2006. godine.

Moram reći da sam izuzetno emotivno vezan uz taj projekt, jer je nastao kao plod desetogodišnjeg istraživanja i prezentacije industrijske baštine grada Siska. Preko mojih ruku prošle su velike količine arhivske građe, tiskovina, fotografija; obavio sam niz razgovora s ljudima koji su bili vezani uz sisačku industriju...

Kao prvu fazu te ideje mogu navesti izradu karte industrijske baštine grada Siska koja je tada bila jedinstvena u Hrvatskoj. To je bilo 2011. godine. Na karti su mapirani svi važniji lokaliteti na prostoru grada, što će kasnije poslužiti za razvijanje ideje o obilježavanju tih lokacija i formiranju središnje lokacije koja bi bila zadužena za njihovu promociju i prezentaciju. U drugoj fazi se kao najbolja lokacija za takav proces iskristalizirala Holandska kuća, staro žitno skladište iz druge polovice 19. stoljeća. To je bio zapušteni objekt kojem je bila potrebna hitna obnova. U trećoj fazi osmislio sam za sada jedinstvenu manifestaciju pod nazivom Dani industrijske baštine grada Siska kroz koju sam javnost upoznavao s tom problematikom u našem gradu, državi i inozemstvu. Jedan od značajnih partnera na Danima industrijske baštine bila je tvoja ustanova, Umjetnička akademija iz Splita. Organizirao sam izložbe, predavanja i obilaske raznih industrijskih lokaliteta... Prošle sam godine organizirao festival piva povodom 160. godišnjice Sisačke pivovare. Sve je to u svrhu senzibiliziranja javnosti za taj problem. Na taj sam način inaugurirao Holandsku kuću u središnju lokaciju priče o industrijskoj baštini. Desetogodišnji rad ipak se isplatio!



Holandska kuća se 2013. godine našla na plakatu Dana europske baštine

Te su godine u Holandskoj kući svečano otvoreni Dani europske baštine i prvi Dani industrijske baštine grada Siska (slijeva nadesno: sisačka gradonačelnica Kristina Ikić Baniček, kustosica Alma Trauber, mr. sc. Vlatko Čakširan i pročelnica Konzervatorskog odjela u Sisku Ivana Miletić Čakširan)


Gradski muzej Sisak, ustanova kojoj si ti na čelu, jedan je od nekoliko partnera na projektu "Info centar industrijske baštine – Holandska kuća". Tko su ostali?

Niz je partnera u ovom projektu, uz Gradski muzej Sisak, bez kojeg do projekta ne bi ni došlo. Gradska ustanova Sisak projekti d. o. o. radila je na ispunjavanju dokumentacije koja je bila potrebna za natječaj Ministarstva regionalnog razvoja i europskih fondova. Turistička zajednica grada Siska radila je na segmentu turističke propagande i vidljivosti projekta. Lučka uprava Sisak u sklopu projekta provodi poslove obnove riječnoga broda Biokovo koji je ostao kao uspomena na bogatu povijest sisačkog riječnog brodarstva, te njegovo postavljanje na rijeci Kupi, u centru grada, nasuprot Holandske kuće. To će zasigurno biti velika atrakcija! Gradska galerija Striegl radila je na osmišljavanju izložbenog prostora koji će biti namijenjen prikazivanju bogate umjetničke ostavštine grada vezane uz industriju. Na kraju izdvajam Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Sisku koji se istaknuo kod izrade projektne dokumentacije. Bez te dokumentacije ovaj projekt ne bi bio u fazi izvedbe. Takva suradnja zasigurno je ogledni primjer kako se projekti trebaju izvoditi.

Od ideje do početka realizacije projekta prošlo je dugih deset godina. Zašto je to toliko potrajalo? Koji su bili najveći izazovi, najveće prepreke?

Prvenstveno je dugo trajalo istraživanje navedene problematike koja je do tada bila u pozadini svih povijesnih istraživanja. Trebalo je istražiti veliku količinu arhivskoga gradiva, prelistati puno godišta raznih tiskovina, pregledati brojne fotografije i obaviti razgovore s nizom osoba koje su imale određene informacije... Mislim da se možemo složiti kako je istraživački proces izuzetno zahtjevan i ako se ne napravi kako treba, onda ni rezultati neće biti dobri. Upravo je moj studiozni pristup problemu bio uzrok dugom trajanju procesa od ideje do realizacije.

Na tom putu bilo je dosta nerazumijevanja, jer je tema svima bila nova i naizgled neatraktivna. Bilo je ponekih neargumentiranih kritika, no sve u svemu nije bilo ozbiljnijih problema.

Spomenuo si maločas da je Holandska kuća podignuta u drugoj polovici 19. stoljeća i da se izvorno koristila kao žitno skladište. Što mi još možeš reći o njoj? Otkud naziv Holandska kuća?

Zgrada se nalazi u strogom centru grada. Karakterizira je specifično pročelje i oblik krova koji nalikuje nizozemskim građevinama – zbog toga je i dobila svoje ime. Kroz povijest je funkcionirala i kao parni mlin. Nakon Drugog svjetskog rata dugo je bila ugostiteljski objekt. Nešto kraće je u joj bio smješten Pet Shop. Holandska kuća je dio sisačkog identiteta i kao takva zaslužuje potpunu obnovu i prezentaciju.



Holandska kuća (2013.)

Gornji dio pročelja (2013.)


Info centar industrijske baštine nalazit će se u prizemlju zgrade. Što će njegov postav uključivati?

Info centar će uključivati prostor za dobivanje informacija vezanih uz industrijsku baštinu grada, pješačke i biciklističke rute kojima se one mogu obići, povijesni kontekst industrijske baštine... Tu će biti smješten i izložbeni prostor u kojem će se originalnim predmetima i multimedijalnom prezentacijom javnost upozoriti na važnost, bogatstvo i potencijale industrijske baštine grada. To je posebno važno jer je međuodnos između posjetitelja i informacija koje tu može dobiti presudan za razvoj pozitivnog stava o industrijskoj baštini i mijenjanju percepcije o gradu Sisku kao gradu bez perspektive. Ovaj prostor je ujedno i poruka svima.

A na gornjim katovima i u potkrovlju, što će tamo biti?

U ostalim prostorima – osim prizemlja, tu su još tri kata, potkrovlje, podrum i nova zgrada koja će biti dograđena iza postojeće – bit će razni sadržaji. Radi se o oko 2000 m² korisnoga prostora! 

Na prvom katu će se smjestiti Gradska galerija Striegl koja će se baviti prezentacijom bogate umjetničke ostavštine grada Siska vezane uz Likovnu koloniju Željezare Sisak, koja se održavala u Sisku između 1971. i 1990. godine, a okupljala je veliki broj umjetnika iz cijele bivše države. Na drugom katu trebao bi biti smješten Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Sisku, koji je izuzetno doprinio realizaciji projekta. Na trećem katu će biti smještena Zbirka Kraker, poznatog sisačkog kolekcionara Velimira Krakera koji se godinama bavi prikupljanjem starih fonografa, gramofona, radioaparata i ploča. Na taj je način stvorio jedinstvenu kolekciju koja govori o povijesnom razvoju aparata za reprodukciju glazbe, njihovoj industrijskoj proizvodnji i dizajnu od kraja 19. stoljeća do 1950-ih godina. U tavanskom prostoru nalazit će se multimedijalna dvorana za sastanke, skupove, prezentacije. Podrumski je prostor namijenjen društvenim prostorijama, a u njemu će biti smješteno i manje kino za posjetitelje. Svi navedeni prostori i institucije doprinosit će vidljivosti industrijske baštine, njezinoj zašiti i prezentaciji. To je izuzetno bitno za razumijevanje cijelog projekta.

Gdje se sada čuva Zbirka Velimira Krakera? Možeš li mi reći malo više o njemu?

Zbirka Velimira Krakera čuva se u njegovu domu, a kolekcionar živi sa svojom zbirkom. Njegova ideja je da aparati za reprodukciju zvuka prate povijesni razvoj tehnike i na taj način su i prikupljani. U podrumu njegove kuće, u kojem se nalaze uređaji za reprodukciju zvuka, nalazi se i bogata fonoteka s izuzetno vrijednim pločama iz razdoblja od početka 20. stoljeća do 1950-ih godina. Tu se nalazi i oprema za presnimavanje ploča, slušaonica i radionica za restauriranje. Onima koji žele saznati nešto više o ovoj vrijednoj zbirci preporučio bih svoj članak "Zbirka Kraker u Sisku" objavljenen u časopisu Muzeologija, broj 51, iz 2014. godine.

Ako sam dobro shvatila, to će biti "živi" muzej? 

Veliki muzeološki problem koji se postavio i prije realizacije projekta jest to što g. Kraker ne želi svoje aparate spremati u zaštićene vitrine, jer su oni prema njegovu mišljenju živi predmeti koji moraju ispunjavati svoju funkciju. To znači da kada netko donese određenu ploču i želi je poslušati na nekom od gramofona, to može i učiniti. Treba napomenuti da svi njegovi fonografi, gramofoni i radio-aparati funkcioniraju.

Vratimo se zgradi: u kakvome je stanju Holanda kuća sada? Jesu li se na njoj već izvodili sanacijski radovi?

Kuća je u lošem stanju i bili su potrebni hitni radovi na krovištu koje je prokišnjavalo i uništavalo dio drvenih greda. Unutrašnjost kuće je u potpunosti od drveta, osim zidova koji su od cigle, prirodnih materijala koji su se nalazili u Sisku i njegovoj okolici u vrijeme izgradnje. Upravo će se veliki dio drvene građe trebati zamijeniti zbog dotrajalosti i neodržavanja. Osnovna drvena konstrukcija je u relativno dobrom stanju. U dvorištu Holandske kuće sada se provode arheološka istraživanja na mjestu izgradnje nove zgrade koja bi trebala imati servisnu funkciju i u kojoj bi bio ugrađen lift kako bi zgrada bila dostupna svim posjetiteljima.

Projektom nisu predviđeni sadržaji samo u Holandskoj kući: on "izlazi" i u grad?

Tako je. Projektom se predviđa obilježavanje lokacija industrijske baštine, te obilježavanje pješačkih i biciklističkih ruta kojima će se one obilaziti. Ujedno se predviđa i obnova riječnog broda Biokovo, i njegovo postavljanje na rijeci Kupi u neposrednoj blizini Holandske kuće. U brodu će se nalaziti manji izložbeni postav posvećen riječnom brodarstvu Siska.

Na sisačkoj šetnici, malo dalje od broda i Holandske kuće, bit će obnovljena parna dizalica "Granik", jedina takve vrste u Hrvatskoj. Dizalica bi se nakon obnove trebala kretati po lokaciji na kojoj se nalazi, i na taj način biti atrakcija u centru grada. Sve se to radi u svrhu kvalitetnije turističke prezentacije grada.

O karti sisačke industrijske baštine koji su izradio 2011. godine već smo ponešto rekli. Ako se ne varam, to je bila prva takva karta u Hrvatskoj. Kako si došao na tu ideju? 

Realizacija karte je također bila plod istraživanja, i prva faza u realizaciji projekta Holandske kuće kao centra industrijske baštine. Karta je objavljena 2011. godine, a 2015. godine objavljena je i engleska verzija zbog velikog interesa stranih posjetitelja u gradu Sisku. Na ideju o izradi karte došao sam kada sam u istraživačkom procesu htio vizualizirati ukupnost industrijske baštine grada, utvrditi položaj industrijskih objekata i njihov međusobni odnos na razini grada. To je bila prva takva karta u Hrvatskoj. Karta je koncipirana tako da se s jedne strane nalazi karta grada u realnim okvirima i na njoj lokacije industrijske baštine označene rednim brojevima, dok se s druge strane nalaze fotografije lokacija i kraći povijesni tekst. Ja sam i danas zadovoljan izgledom i funkcionalnošću karte. I strani su posjetitelji s njom zadovoljni, tako da je komunikacija i s njima uspješna.


Karta industrijske baštine grada Siska

Karta industrijske baštine grada Siska


Godine 2013. pokrenuo si Dane industrijske baštine grada Siska, manifestaciju koja se održava jednom godišnje. Kako je program koncipiran? Kakav je odaziv Siščana?

Manifestacija je pokrenuta 2013. godine u sklopu Dana europske baštine koji se slave na hrvatskoj razini. Takva usmjerenost manifestacije u kontekstu europske baštine dala joj je na vidljivosti i značaju od samog početka održavanja. Njezin je cilj prezentirati industrijsku baštinu grada Siska, ali i drugih sredina iz kojih su nam izuzetno bitna iskustva koja nam mogu pomoći da neke probleme što lakše savladamo. Manifestacija obuhvaća izložbe, predavanja i obilaske industrijskih lokacija, a traje dva do tri tjedna u mjesecu rujnu i listopadu.

Od prošle godine uvedena je jedna novina, a to je Sisački festival piva. On je proizašao iz ideje da se široj javnosti na jednostavan način prezentira industrijska baština. Za to je iskorištena 160. godišnjica prve sisačke pivovare. Na taj je način jedna zaboravljena tradicija grada Siska ponovno prezentirana javnosti. Ja sam pristalica one teorije koja tvrdi da ljude uvijek privlači nešto novo, interesantno, nešto što odudara o svakodnevnih modela ponašanja. Na taj sam način kroz festival piva gradu dao novi sadržaj, novu vrijednost i ljude upozorio na zaboravljenu tradiciju. I to je, naravno, privuklo veliki broj stanovnika grada i njegovih gostiju. 

Moram spomenuti da sam u tome imao veliku podršku i suradnju od Turističke zajednice grada Siska, koja je s Gradskim muzejom Sisak organizirala festival. Ujedno je priču odlično prihvatio i Grad Sisak, tako da sam na toj ideji uspio okupiti sve glavne gradske institucije.


U sklopu 1. Dana industrijske baštine grada Siska bio je organiziran posjet tvornici Segestica. Na fotografiji je prikazana unutrašnjost postrojenja za proizvodnju pare na mazut (listopad 2013.)

Drvene bačve u kojima se dovršavaju ili čuvaju proizvodi Segestice (listopad 2013.)

Obilazak tvornice završio je prezentacijom i degustacijom proizvoda tvornice Segestica


Svi Tvoji projekti imaju jedan cilj: očuvati sisačku industrijsku baštinu i iskoristiti je za dobrobit grada. Koliko su Tvoja nastojanja u Sisku prepoznata – i podržana?

Sisak, kao i drugi gradovi, ima svoje specifičnosti koje treba uvažiti za razumijevanje odnosa prema industrijskoj baštini. Ne mogu reći da me bilo tko odbijao u mojim projektima i zamislima, jer sam uvijek dolazio s gotovim proizvodom koji je bio kvalitetno utemeljen. Više se tu radilo o nedostatku razumijevanja za bavljenje takvom problematikom, koja je bila u pozadini povijesnih istraživanja. Neki pojedinci su gledali industrijsku baštinu kao relikt socijalizma, što bi odmah trebalo imati negativan prizvuk i političke konotacije. Uvijek sam argumentirano pobijao svaki politički kontekst jer su prvi industrijski lokaliteti iz polovice 19. stoljeća i nemaju veze s bilo kojom ideološkom matricom. Treba naglasiti da je razvoju industrije prethodio razvoj obrta i trgovine, tako da je industrijalizacija grada bila dio gospodarskog kontinuiteta i poduzetničke logike. 

Najveći problem je probiti medijsku blokadu grada o kojem možete čuti sve najlošije stvari: od nezaposlenosti, zagađenja, malignih bolesti... No nema informacija o tome da se radi na projektima kojima se nastoje riješiti neki problemi ili pokušava prezentirati drugačija slika o gradu, kako ga vide njegovi stanovnici. Problemi zasigurno postoje, kao i u svakom drugom gradu. Zbog toga je bilo teško naći mjesta za industrijsku baštinu u medijima. I taman kad misliš da si uspio, u medijima se pojavi informacija koja naruši sve ono za što si radio! Drugi Dani industrijske baštine održavali su se u jeku štrajka radnika Rafinerije nafte Sisak, pa su se mediji dosta posprdno odnosili prema toj manifestaciji, ni ne pokušavajući doći do informacija o čemu se tu radi. No, i to je dio borbe za vidljivost koju treba prihvatiti, ustrajati u njoj i prvenstveno vjerovati u ono što radiš.

Danas, kada gledam iz svoje perspektive, mislim da sam uspio povećati vidljivost industrijske baštine. Mene pak prepoznaju kao osobu koja se bavi tom problematikom. Kada netko ima neki projekt na tu temu, obavezno me kontaktira. Isto tako, kada medijima trebaju informacije vezane uz tu temu, obavezno me zovu. Radio sam na projektu "Info centra industrijske baštine  Holandska kuća" koji je danas postao simbol moga istraživačkog rada i zalaganja da takva baština dobije pravo glasa. Moram još napomenuti da nikada nisam gledao industrijsku baštinu kao neki zaseban okvir izdvojen od ukupne kulturno-povijesne i prirodne baštine grada, već kao jedinstvenu cjelinu i jedinstveni razvojni potencijal.

Na ulazu u grad stoji tabla s natpisom "Sisak – grad hrvatskih pobjeda". Može li se Sisak brendirati kao grad industrijske baštine?

To je samo pitanje vremena.

utorak, 2. kolovoza 2016.

Razgovor s Ivanom Aldukom, članom stručnoga tima zaslužnog za upis stećaka na UNESCO-ov Popis svjetske baštine

Od 15. srpnja ove godine Hrvatska ima osam lokaliteta na UNESCO-ovu Popisu svjetske baštine. Toga je dana, naime, Povjerenstvo za svjetsku baštinu donijelo odluku o uvrštenju stećaka, srednjovjekovnih kamenih nadgrobnih spomenika, na popis lokaliteta koji imaju posebnu kulturnu i prirodnu vrijednost. Arheolog Ivan Alduk, pročelnik Konzervatorskog odjela u Imotskom, bio je član stručnoga tima zaslužnog za uvrštenje stećaka na UNESCO-ov Popis.



Ivan Alduk, pročelnik Konzervatorskog odjela u Imotskom


Ivane, molim Te da nam najprije objasniš što je uvršteno na Popis svjetske baštine.

Upisano je 28 grobalja sa stećcima iz četiri države. Bilo je nominirano trideset lokaliteta, ali je Bosna i Hercegovina tijekom sastanka u Istanbulu morala odustati od dva lokaliteta. Na UNESCO-ovu Popisu nalaze se dva lokaliteta iz Hrvatske: Crljivica u Cisti Velikoj kod Imotskog te Sv. Barbara/Dubravka u Konavlima. Sveukupno oko 200 stećaka! Da se razumijemo, postoje još stotine lokaliteta sa stećcima u Republici Hrvatskoj, a na nekima možda ima i "ljepših" stećaka, ali ova dva lokaliteta su do danas velikim dijelom zadržala one karakteristike i kontekst koji doprinose razumijevanju fenomena stećaka, a definitivno doprinose njihovoj univerzalnoj vrijedosti – ma koliko se to jednom manjem broju kolega iz naše struke činilo pomalo i smiješnim. Ali to je činjenica!



Crljivica u Cisti Velikoj kod Imotskog, kasnosrednjovjekovno groblje nastalo od 14. do 16. stoljeća, jedan je od dvaju lokaliteta sa stećcima koji su uvršteni na UNESCO-ov Popis svjetske kulturne baštine

Crljivica predstavlja najbrojniju i najznačajniju skupinu stećaka u Republici Hrvatskoj (na ovome ih je lokalitetu sačuvano stotinjak)
  

Velik broj stećaka ukrašen je plitkim reljefima. Križevi otkrivaju vjersko obilježje pokojnika, dok su rozete i polumjeseci preslik nebeskih tijela postavljenih u njihovu položaju u trenutku pokopavanja
  
U blizini groblja, južno od tzv. Velike Crljivice, nalazi se vrtača sa sedam bunara. Bunari, groblje sa stećcima, rimska cesta i prapovijesne gomile tvore jedinstvenu cjelinu – iz toga je razloga ovaj lokalitet upisan na UNESCO-ov Popis


Da bi se neki lokalitet proglasio svjetskom baštinom, mora posjedovati univerzalnu vrijednost i zadovoljiti određene kriterije. Po kojim su kriterijima stećci uvršteni na Popis?

Uvršteni smo po kriterijima III i VI, kako i inače traži UNESCO koji je zapravo često vrlo "činovnička" organizacija. Kroz kriterij III smo dokazivali, što uistinu nije bio problem, da su stećci izvanredan trag kulture i civilizacije koja više ne postoji, a koja se tijekom srednjeg vijeka razvijala na prostorima različitih država, od južnih dijelova Hrvatske, preko BiH do zapadnog dijela Srbije i Crne Gore! Kriterij VI je posebno zanimljiv, jer smo se tu morali koncentrirati na "nematerijalni" dio baštine stećaka, odnosno na sve one tradicije, legende i vjerovanja koje se razvijaju oko stećaka. A u tom dijelu smo došli i do utjecaja stećaka na kasnije vidove umjetnosti, gdje bih posebno istaknuo fotografiju Toše Dabca i poeziju Maka Dizdara!

Kako je cijela priča započela? Tko je s hrvatske strane sudjelovao u nominacijskom procesu?

Ideja je potekla još tijekom organiziranja izložbe "Stećci" u Klovićevim dvorima u Zagrebu 2008. godine. Sam proces započeo je 2009. godine i s hrvatske strane vodilo ga je isključivo Ministarstvo kulture (Zoran Wiewegh, Rut Carek i ja, a na početku i Jasen Mesić). Kada se u priču uključio i ICOMOS, kao stručno tijelo UNESCO-a, onda su nam pomogli i Općina Cista Provo, lokalna udruga "Crljivica", kolege iz dubrovačkog konzervatorskog odjela te Muzeji i galerije Konavala.

Postupak je, dakle, trajao sedam godina. Kako se sve to odvijalo?

Prvi dio, koji je obuhvatio razdoblje od 2009. do 2011. godine, završio je upisom stećaka na tzv. Tentativnu listu UNESCO-a. Radi se o svojevrsnoj pripremnoj listi na kojoj su spomenici koje predlažete UNESCO-u i, ako vas prihvate, idete dalje s Nominacijom. Tada se počelo s izradom iznimno zahtjevne i obuhvatne dokumentacije. Nakon predaje te dokumentacije UNESCO-u uslijedila je evaluacija od strane ICOMOS-a, i to evaluacija dokumentacije i stanja na terenu. ICOMOS je potom dao svoje mišljenje, primjedbe i prijedloge nakon čega smo prilično brzo odgovorili (što ih je začudilo pa čak i zateklo pomalo nespremne). I onda Istanbul, 15. srpnja, odluka Odbora za svjetsku baštinu, vojni udar u Turskoj, sve u nekoliko sati...

Kakve je primjedbe ICOMOS imao na prijedlog za uvrštenje stećaka na UNESCO-ov Popis?

Pa zapravo i nije bilo puno primjedbi, a i one koje su stigle bile su dvojake, odnosno dio je uistinu bio na mjestu, a dio primjedbi je pokazivao da su stručnjaci ICOMOS-a ipak ostali malo začuđeni stećcima i da ih nisu razumjeli. Tako su npr. tražili da imamo zajedničke kriterije za odabir lokaliteta – ne govorimo sad o onim UNESCO-ovim kriterijima – što je zapravo vrlo teško, jer se u obzir mora uzeti toliko specifičnosti svake od država da je vrlo teško stvoriti zajedničke kriterije; od pravnog sustava zaštite spomenika preko lokalne uprave i prostornih planova do samih stećaka i njihove međusobne različitosti. S druge strane, preporuka da u ime Nominacije ubacimo i riječ graveyards tj. groblja je bila prihvatljiva, a meni čak i razumljiva, iako su se pojedini kolege tome protivili. Ni sad mi nije jasno zašto. Naime, osim krutog znanstvenog pristupa morate pokazati malo "diplomacije" i spremnosti na kompromis... Tim više jer s ovim ništa ne gubite!

Koji su bili najveći izazovi u nominacijskom postupku?

Najteži i najdugotrajniji dio posla bio je ispisivanje i usaglašavanje stotina stranica dokumentacije: tekstova, tablica, fotografija, crteža itd. Čitatelje će možda začuditi što je sve trajalo toliko dugo, ali ipak se radilo o prvom projektu ovakve vrste, o različitim pravnim sustavima zaštite spomenika u državama uključenim u projekt, čak i o različitim pogledima na stećke i njihovu važnost unutar cjelokupnog spomeničkog korpusa pojedinih država itd... Od strane našeg Ministarstva, a mislim i ministarstava ostalih država, podrška je bila stalna, a kolege su se zbilja uvijek odazivali na sastanke kojih je bilo barem dvadeset, ako ne i više!

Koliko je činjenica da je prijedlog došao iz četiriju država koje su nekoć bile u ratu mogla utjecati na UNESCO-ovu odluku o uvrštenju stećaka na Popis svjetske kulturne baštine?

Pa mislim da je to mogao nekome biti jedan od faktora za ovakvu odluku, ali ipak ne toliko važan, a daleko od toga da je bio odlučujući! Univerzalna vrijednost stećaka nije u činjenici da smo mi ratovali pa smo sada u miru, već u njihovoj originalnosti i čitavom kontekstu njihovog nastanka i razvoja!

Kakvu ovo dobrobit nosi našim stećcima, a kakvu sredinama u kojima se nalaze?

O dobrobiti ćemo tek razgovarati kada vidimo kako ćemo se nositi s ovom odlukom. Naime, dobrobit može biti velika i u stručnom i u širem smislu. Radi se o mogućnostima promocije ovog dijela baštine općenito te razvijanju interesa za njezino očuvanje. S druge strane, posebno lokalne sredine očekuju onu drugu vrstu dobrobiti: ekonomsku: Što je potpuno legitimno i poželjno. I moram ovo naglasiti: izutetno mi je drago da su upravo Konavle i Imotska krajina dočekali ovakvu odluku UNESCO-a, jer su je definitivno zaslužili. Na njima je da iz ovoga uz našu pomoć izvuku ono najbolje i pokažu svima da se mora i može bolje čak i kad vas pomalo i zaboravljaju i zanemaruju!! Baš onda treba "uzvratit"! Za dišpet!

Spomenuo si problem očuvanja stećaka. Koje im sve opasnosti prijete?

Najveća opasnost za stećke je njihov ogroman broj. U Hrvatskoj postoji barem 300 lokaliteta, ako ne i više. I nećemo ih sve moći zaštititi, ali od nečega moramo krenuti. Tako je npr. DUNEA, razvojna agencija Dubrovačko-neretvanske županije, prije nekoliko godina vodila također međunarodni projekt o valorizaciji ovih spomenika. Rezultati su brojni, a po meni najvažnija je činjenica da sada uz cestu prema Dubrovniku i dalje prema Konavlima imate označene i održavane desetke lokaliteta sa stećcima! Oni postaju vidljivi, zanimljivi, o njima se netko brine itd... To je prvi korak. Sve ostalo dolazi kasnije, ali kada lokalno stanovništvo shvati značaj ovih spomenika, a u našim krajevima se često s njima identificiraju, onda smo na dobrim temeljima. Ima možda i onih malo ružnijih primjera, ali vjerujte mi – tako su rijetki da s njima lako izađemo na kraj!

Izoliranost ovih lokaliteta doprinijela je očuvanju njihove autentičnosti. Može li porast broja posjetitelja imati negativan utjecaj?

Definitivno može, i to je uvijek teret koji sa sobom nosi UNESCO-ov pečat! Zato se i traži izrada tzv. Planova upravljanja u kojima predviđate probleme u budućnosti i dajete njihova rješenja. Moram naglasiti da su naši planovi vrlo brzo pohvaljeni i od strane ICOMOS-a i od strane UNESCO-a te da nisu bili predmet ničijih prigovora. Možda bi nas Grad Split trebao pozvati da im oko toga malo pomognemo. (Smijeh)

Prije nekoliko godina zajedno smo posjetili lokalitet Radimlja u BiH. Izgled stećaka na toj nekropoli neugodno me iznenadio: činilo mi se kao da su prečišćeni, njihova je bjelina djelovala neprirodno... Kako bi se, prema Tvom mišljenju, trebalo pristupiti konzerviranju stećaka? Trebaju li sve četiri zemlje imati jedinstven pristup i metodologiju?

Da! Radimlja je i mene intrigirala. Međutim, kolege iz BiH tvrde da je tamo sve urađeno po pravilima struke i u suradnji s UNESCO-ovim uredom u Sarajevu. I što ćemo sada – moramo im vjerovati! Međutim kad smo već kod Radimlje, kao sinonima ze stećke, moramo pohvaliti tamošnju gradsku upravu i mlade ljude koji vode Javnu ustanovu "Radimlja" oko brige za taj lokalitet i njegovu revitalizaciju. Ali i vraćanje u život drugih stolačkih spomenika od kojih stećke u Boljunima, također na UNESCO-ovoj listi, ili ilirski grad Daorson (Ošanići) jednostavno morate posjetiti!



Radimlja kod Stoca broji nešto više od 130 stećaka
  
Sa stećaka je odstranjena mikroflora pa je kamen izrazito bijel. Pronaći mjeru između fizičkog očuvanja kulturnoga dobra i očuvanja njegove starosne vrijednosti predstavlja velik izazov


Što se tiče pristupa konzervaciji stećaka i općenito ovim spomenicima:  U smislu znanstvenog istraživanja u Hrvatskoj se uistinu proteklih desetljeća – od osamdesetih godina 20. stoljeća – napravio veliki pomak i to upravo u okolici Imotskog, Vrgorca, Trilja te u Dubrovačkom primorju i Konavlima. Od četiri države koje su radile na uvrštenju stećaka na UNESCO-ov Popis, Hrvatska je imala najtočniji popis lokaliteta i uvid u njihovo stanje, iako ni taj popis nije konačan. Ostale države još uvijek funkcioniraju s podacima i brojkama starim i nekoliko desetljeća. U sklopu DUNEA-inog projekta koji sam ranije spomenuo dobili smo i neke nove znanstvene podatke o stećcima, primjerice točnije datacije, ali i podatke o tome kako su i gdje stećci rađeni! Za to su velikim dijelom zaslužni kolege iz Dubrovnika, arheolozi Domagoj Perkić i Nela Kovačević-Bokarica. Nedavno preminuli kolega Radoslav Dodig je u okviru tog međunarodnog projekta prikupio podatke o broju i stanju stećaka u okolici Ljubuškog (BiH). Ti se podaci uvelike razlikuju od dosadašnjih brojki, odnosno pokazuju da je stećaka znatno više. 

Na temelju kojih se parametara stećci mogu datirati? Kazao si da sada možemo preciznije odrediti kako su i gdje nastali. Koje nam metode u tome pomažu?

Pa, na lokaciji "Novakovo greblje" u Čepikućama kod Slanog istraživano je manje groblje sa stećcima. Radove su vodili kolege Kovačević Bokarica i Perkić. Radi se o zanimljivom mjestu gdje se pokapanje događalo nekoliko puta tijekom povijesti. Naravno, najzanimljiviji su bili grobovi pod stećcima. Nažalost, teško je bilo utvrditi koji stećak pripada kojem grobu ili grobovima, jer su bili pomicani u prošlosti. Ipak, jedan stećak – ukrašeni sljemenjak  bio je točno iznad groba kojemu je vrlo vjerojatno i pripadao. Iz toga su groba kolege metodom 14C, tj. datacijom pomoću radioaktivnog izotopa ugljika, utvrdili da se radi o ukopu iz sredine 14. stoljeća što pomiče dataciju takvih stećaka dublje u prošlost. Naravno, sada bismo trebali imati i daljnje potvrde ovakvih datacija. Ovo je samo jedna od potvrda da stećke ne smijemo gledati samo kao nadgrobne spomenike i baviti se njima kroz povijesnoumjetničke metode, s obzirom da dio odgovora na brojna pitanja oko stećaka leži u grobovima ispod njih. Moramo ih sve više sagledavati i kroz arheologiju.

Vrlo zanimljiv dio fenomena stećaka su kamenolomi, način klesanja, prijevoz ili prijenos stećaka i sve vezano za njihov nastanak. Tu nam uvelike pomaže nekoliko lokacija na Dubrovačkom primorju i u Konavlima, gdje smo pronašli kamenolome i poluobrađene stećke. S druge strane, nove metode dokumentiranja, primjerice 3D skeniranje, omogućavaju nam da vidimo promjene na stećcima koje su golim okom gotovo nevidljive, a radi se o tragovima preklesavanja pojednih reljefa, načinima klesanja itd.

Nužna je, dakle, interdisciplinarna suradnja. Vratimo se temi konzerviranja i restauriranja: govorio si o velikim pomacima koji su učinjeni u znanstvenom istraživanju stećaka...

Znanstveni pristup stećcima osobito se razvio u zadnjih nekoliko godina, kada su se u Hrvatskoj događali veliki infrastrukturni projekti poput gradnje autoceste prema Pločama uz koju je istraživano i prezentirano nekoliko grobalja sa stećcima (Dugopolje, Zagvozd, Kotezi/Vrgorac, Eraci/Ploče). Čak su se i na Crljivci u Cisti Velikoj, sada UNESCO-vom lokalitetu, obavljala arheološka istraživanja. Provodio ih je Muzej hrvatskih arheoloških spomenika iz Splita. U Konavlima je pak istraživanja vodio pokojni kolega  Zdenko Žeravica.

Napravili smo korak naprijed i u pravnoj zaštiti te konkretnoj konzervaciji i restauraciji stećaka, i to davno prije ove UNESCO-ove odluke. U posljednjih nekoliko godina rađena su brojna restauratorska istraživanja. Dokumentiralo se stanje stećaka, obavljali konkretni restauratorski zahvati... Na temelju svih tih radova dobili smo nove podatke o stanju stećaka, koje i nije toliko loše kako se implicira. Razvili smo metode kojima ublažavamo njihovo propadanje. Ili ga u potpunosti zaustavljamo. Značajne su stvari napravili Hrvatski restauratorski zavod i kolegica restauratorica Vinka Marinković te stručni tim specijalističkog usmjerenja za konzerviranje-restauriranje kamena s Umjetničke akademije u Splitu, posebno u ovom interdisciplinarnom pristupu gdje su uključeni kemičari, biolozi (botaničari), geolozi itd. Takav pristup zbilja budi nadu da se može i mora drugačije. I naravno, naša iskustva i znanja smo spremni dijeliti s drugima, a takva suradnja je i planirana u budućnosti.

Koji su daljnji koraci? Planiraju li partneri iz Hrvatske, BiH, Crne Gore i Srbije pokrenuti zajednički projekt istraživanja, dokumentiranja i konzerviranja stećaka?

Prvo ćemo se malo odmoriti! Onda se moramo jedno vrijeme posvetiti svatko svome lokalitetu i spomenute Planove upravljanja staviti u život, jer ovakva se prilika rijetko kada dobiva! Nakon toga idemo dalje, nema stajanja.






Za one koji žele znati više o stećcima

Obavezno štivo (preporuka Ivana Alduka)

MILETIĆ, Nada, Stećci, Beograd : Zagreb : Mostar, 1982.
MILOŠEVIĆ, Ante, Stećci i Vlasi, Split, 1991.
PERKIĆ, Domagoj, "Arheološka istraživanja Novakovog greblja u Čepikućama", Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka, br. 12, 2015.

Stećci (katalog izložbe), Klovićevi dvori, Zagreb, 2008.


Izvori na internetu (izbor)

BEŠLAGIĆ, Šefik, Stećci : kataloško – topografski pregled, Sarajevo, 1971.
BEŠLAGIĆ, Šefik, Stećci : kultura i umjetnost, Sarajevo, 1982.
WENZEL, Marian, Ukrasni motivi na stećcima, Sarajevo, 1965. 

U godišnjaku Naše starine objavljen je niz članaka o stećcima.

U okviru projekta HER.CUL – Valorizacija kulturne baštine srednjovjekovnih stećaka na zapadnom Balkanu nastale su četiri publikacije:

ALDUK, Ivan; PERKIĆ, Domagoj; AKSIĆ VITKOVIĆ, Marijana; RADOVANOVIĆ, Marija, Stazama stećaka 
ALDUK, Ivan; PERKIĆ, Domagoj; AKSIĆ VITKOVIĆ, Marijana; RADOVANOVIĆ, Marija; www.tzmetkovic.hr, Stazama stećaka: Neretva 
ALDUK, Ivan; PERKIĆ, Domagoj; AKSIĆ VITKOVIĆ, Marijana; RADOVANOVIĆ, Marija; visit.cavtat-konavle.com, Stazama stećaka: Konavle i Župa dubrovačka 
ALDUK, Ivan; PERKIĆ, Domagoj; AKSIĆ VITKOVIĆ, Marijana; RADOVANOVIĆ, Marija; www.tzmetkovic.hr, Stazama stećaka: Dubrovačko primorje



Poezija inspirirana stećcima

Prije nekoliko godina na web-stranici Matice Bosne i Hercegovine pronašla sam tekst pod nazivom "Zapisi sa stećaka". Tekst je u međuvremenu nestao s interneta, a ja sam doznala da se radi(lo) o poeziji Nenada Tanovića inspiriranoj epigrafima sa stećaka. Evo moje najdraže pjesme iz Tanovićeve zbirke Stećci ili oblici bosanskih duša:

A se leži Asta, Bogčina Zloušića kšći,
a ne leži mi se.

Kako bih rado sad pred veče s tobom kroz
livade oko sela našega prošetala i onaj poljubac
što si ga isko, a nikad ga ne dobio, ti dala.

Pa da i nebo pukne. I sruči se na nas.

Ne bi mi bilo žal, ni stid.

Namjerniče, ne tiči mi kam, nek oni koji
netčine utčine tšto ja ne utčinih, jer ja tek sad
znam kako dušu perže neispunjena davanja.

1422. ljeta kad se življenju radovaše sretni, a dobra Asta
zalud, ko što i živje, zmre. Pisa Borić, koji je volje, a usječe
kam Stjepan Komuz muž od Hodidjeda.

petak, 6. svibnja 2016.

Razgovor s Petrom Nevžalom i Dorom Mihanović, dobitnicima Nagrade "Zvonimir Wyroubal" za 2016. godinu

Na 13. međunarodnoj konferenciji studija konzervacije-restauracije, koja je prošloga mjeseca održana u Dubrovniku, nagrada za najbolje usmeno izlaganje pripala je Petru Nevžali, studentu Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku, dok je nagradu za najbolji poster odnijela Dora Mihanović, studentica Odsjeka za konzerviranje i restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Nagrada, koja je utemeljena 2012. godine, nosi ime istaknutog hrvatskog restauratora Zvonimira Wyroubala (Karlovac, 1900. – Zagreb, 1990.).



Dobitnici Nagrade "Zvonimir Wyroubal" na 13. međunarodnoj konferenciji studija konzervacije-restauracije: Dora Mihanović (poster), Martin Siennicki (Power Point prezentacija) i Petar Nevžala (usmeno izlaganje)


Petar je na konferenciji održao predavanje o zahvatu na teško oštećenoj vojnoj kapi iz Gradskoga muzeja u Varaždinu, što je i tema njegova magistarskog stručnog rada. Petar je, naime, polaznik druge godine diplomskoga studija, i specijalizira konzerviranje-restauriranje tekstilnih predmeta. Dora Mihanović je u Dubrovniku predstavila poster o restauriranju stotinjak godina starog drvenog pozlaćenog tabernakula iz Veloga Lošinja. Inače, Dora je studentica četvrte godine konzervacije-restauracije, a njezina su specijalnost skulpture.

Petre, Vi ste na konferenciji govorili o svom magistarskom stručnom radu. O kakvom se projektu radi? Odabir predmeta iz varaždinskog muzeja zasigurno nije bio slučajan? 

Petar: Da, istina! Radi se o časničkoj kapi desete husarske domobranske pukovnije. Takav tip polutvrde kape naziva se "Čako" kapa. Datira iz vremena Austro-Ugarske monarhije. Predmet je zanimljiv zbog svoje problematike, zato je i izabran da bude tema mog magistarskog stručnog rada. Na njemu, naime, mogu pokazati svo znanje koje sam do sada stekao. Kapa pripada Gradskoome muzeju Varaždin, u čijim sam restauratorskim radionicama imao priliku odrađivati jedan dio svoje stručne prakse. Tu sam suradnju htio okruniti ovim projektom. Sve u svemu, to je mali, ali izrazito kompleksan predmet – idealan "zalogaj" za kraj studijskog obrazovanja.



Izlaganje Petra Nevžale


Dora, što je bila tema Vašeg postera? 

Dora: Moj poster govori o drvenom pozlaćenom tabernakulu s otoka Lošinja. Rad je tirolske drvorezbarske radionice Stuflesser i dar habsburške vladarske obitelji Milosrdnim sestrama svetoga Križa. Datira s početka prošloga stoljeća. Kapela u kojoj se izvorno nalazio bila je devastirana tokom Drugog svjetskog rata. Tabernakul se desetljećima čuvao u neprikladnim uvjetima, pa je pretrpio brojna oštećenja. Srećom, u siječnju prošle godine, zalaganjem sestre Hijacinte Hoblaj, dopremljen je u restauratorsku radionicu moga odsjeka. Tu se pristupilo čišćenju i odstranjivanju djelomičnog preslika. Radovi još traju. Restaurirani tabernakul vratit će se u stručno obnovljenu kapelu Presvetoga srca Isusova u Velome Lošinju.

Kakav je bio osjećaj osvojiti Nagradu "Zvonimir Wyroubal"? Jeste li to očekivali? Kako su mentori primili tu vijest?

Petar: Naravno da je dobar osjećaj osvojiti nagradu, jer je to potvrda uloženog truda, tim više što je bilo i drugih zanimljivih radova. Želio sam svoju prezentaciju učiniti zanimljivom i dobro je isprezentirati. Zadovoljan sam što su je ostali dobro ocijenili. Mentori su zadovoljni, jer je ovo na neki način i njima priznanje. Mentori su mi bili dr. sc. Danijela Jemo i Mateo Miguel Kodrič Kesovia.

Dora: Nagrada je bila potpuno neočekivana, do te mjere da na prvu nisam prepoznala svoje ime kada me profesor Denis Vokić prozvao. Odličan je osjećaj, pogotovo jer se nisam nadala pobjedi, niti da će se ostalim sudionicima moj poster toliko svidjeti. Profesori su oduševljeni nagradom, jer je to, kako mi kažu, prvi "Wyroubal" koji je pripao studentima našega odjela. Osobito su ponosne moje mentorice, mr. art. Zvjezdana Jembrih i Ana Božičević.



Dora Mihanović s plaketom "Zvonimir Wyroubal"


Koliko ste se dugo pripremali za konferenciju? Koliko su vam mentori pomogli oko pripreme predavanja i pismenoga rada, odnosno poster-prezentacije? 

Dora: Moram priznati da mi je trebalo puno manje vremena nego što sam mislila da će mi trebati. Najprije sam napisala tekst na hrvatskom. Sastavila sam ga koristeći se konzervatorsko-restauratorskom dokumentacijom koju sam pisala za taj objekt. Par dana prije roka za prijavu poster-prezentacije, mentorica je napravila prvu korekciju teksta. Prijevod, dizajn i poster kao gotovu cjelinu sam napravila sama. Nakon prijave, s mentoricom sam napravila još neke sitne korekcije u grafičkom oblikovanju postera.

Petar: Dva do tri tjedna prije konferencije se malo spavalo, dijelom zbog organizacijskih poslova, a dijelom zbog pripremanja prezentacije. Najviše sam vremena potrošio na sažimanje prezentacije. Nije bilo lako odlučiti što sve prikazati... Najlakše je pričati o nečemu što si sam radio – to mi je bio gušt. Usput, malo vježbe engleskog ne škodi.

Petre, maločas ste spomenuli da ste sudjelovali u radu organizacijskoga odbora. Za koje ste poslove bili zaduženi?

Petar: Bio sam zadužen za izradu vizualnog identiteta konferencije, što je uključivalo grafičko oblikovanje loga, naslovne slike za web-stranicu konferencije, akreditacija, majica, platnenih vrećica, blokića, plakata i velikog bannera iznad ulaznih vrata. Zanimljivo je bilo vidjeti kako je, uz dobru organizaciju i vodstvo, šačica studenata sposobna napraviti veliku i kvalitetnu stvar. Budući da nitko od nas nije prije radio ništa slično, međusobno smo si pomagali, tako da je za sve, pa i za moj dio posla, zaslužna cijela ekipa.

Mislite li da će Vam znanja i vještine koje ste stekli radom u organizacijskome odboru koristiti kasnije u životu? 

Petar: Da!



Plakat 13. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije (dizajn: Petar Nevžala)
  
Plakat 13. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije (dizajn: Petar Nevžala)


Dora, je li ovo prva studentska konferencija na kojoj ste sudjelovali? Što vam se na dubrovačkoj konferenciji najviše svidjelo? 

Dora: Da, ovo je prva konferencija na kojoj sam izlagač, a treća kojoj sam prisustvovala. Dubrovnik je predivan grad. Ovim putem želim zahvaliti organizatorima što su drugi dan "rezervirali" za razgledavanje i stručno vodstvo kroz radionice Hrvatskog restauratorskog zavoda. Također, drago mi je što sam imala priliku iz prve ruke upoznati proizvode karlovačke tvrtke HAGA Metal. Njihove smo proizvode relativno nedavno počeli koristiti i na našem odsjeku. Koristili smo ih i na lošinjskome tabernakulu koji je tema moga postera.

Koje biste predavanje s ovogodišnje konferencije ocijenili najzanimljivijim? 

Dora: Ove godine bilo je izvrsnih predavanja i postera, ali moj je favorit predavanje o istraživanju, konzerviranju i izradi replike srednjovjekovnoga štita koje je održao Martin Siennicki iz Beča. Fascinirala me njegova potpuna predanost tom projektu, ručna izrada alata za izradu replike, "kućna priprema" životinjskih tetiva za oblaganje štita... Osobito mi se svidio kratki video koji je prikazao na kraju, gdje iz replike srednjovjekovnoga samostrijela ispaljuje strijele u štit koji je izradio i tako testira njegovu izdržljivost. Svaka čast, zaslužena nagrada za najbolju PPT prezentaciju!

A poster? 

Dora: Od postera mi je najzanimljiviji bio onaj pod naslovom "Primjeri bioloških oštećenja na pergamentima" koji su izradile Ivana Cvitanović i Andrea Vlaisavljević. Taj poster naglašava povijesnu vrijednost takvih dokumenata i upozorava na stravične uvjete u kojima su pronađeni. Problematika s kojom se susreću slična je kao kod slika i skulptura. Zanimljivo mi je bilo upoznati se s metodama i materijalima koji se koriste u konzerviranju-restauriranja papira, jer na mome odsjeku nemamo tu specijalizaciju.

Petar: Mislim da su sudionici konferencije realno ocijenili kvalitetu svih radova, i da su nagrađeni studenti to i zaslužili. Bilo je, naravno, još kvalitetnih postera i predavanja. Ne bih nikoga posebno izdvajao, jer su radovi bili različitih tematika i o različitim materijalima. Neki su bili zanimljivi zbog same teme, neki zbog dobre interpretacije, a neki zbog dobre prezentacije popraćene video materijalom.

Kroz usmena izlaganja i postere mogli ste vidjeti što rade vaši kolege s drugih studija, ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu. Zasigurno ste imali priliku i popričati s kolegama. Primjećujete li neke razlike između pojedinih studija? 

Dora: Primijetila sam da se na drugim studijima, naročito u inozemstvu, neki tradicionalni zahvati na umjetninama obavljaju na različit način, da svaki studij ima drugačiji program i da raspolaže drugačijom tehnologijom. Nadam se da ću u budućnosti imati prilike bolje upoznati tu tehnologiju.

Petar: Jedna studentica iz Njemačke kazala mi je da je ovo prva konferencija na kojoj je imala priliku pobliže upoznati ljude. Slažem se u potpunosti s njom, jer sam i sam tijekom konferencije razgovarao s jako puno studenata. Pitali ste po čemu se studiji razlikuju... Naravno, svaki studij im svoje prednosti, ali i mane. Čar je upravo u raznovrsnosti. Ako pogledamo predavanja i postere s ovogodišnje konferencije, vidimo da naši studiji nimalo ne zaostaju za onima iz inozemstva.


Petar Nevžala


Hoćete li potaknuti svoje kolege da se dogodine prijave za sudjelovanje na konferenciji? 

Dora: Naravno da ću ih potaknuti! Nagrada "Zvonimir Wyroubal" će, nadam se, biti vjetar u leđa i motivacija ostalim studentima s moga odsjeka da i dalje konkuriraju na međunarodnoj razini.

Petar: Mislim da je studentima koji su ove godine sudjelovali na konferenciji to bio dovoljan poticaj da se i narednih godina uključe. Ja bi im to svakako preporučio, jer je to idealna prilika da nauče prezentirati svoj rad i da uspostavljaju nove kontakte. Ja sam, primjerice, na konferenciji u Zagrebu prije dvije godine upoznao jednoga kolegu s kojim sam se sprijateljio. Ponovno sam se s njim našao tijekom svog boravka na Erasmus razmjeni u Beču. Na ovogodišnjoj je konferenciji sudjelovala moja prijateljica koju sam upoznao na razmjeni. Ja sam je, zapravo, i pozvao da sudjeluje na konferenciji.

Kakav biste savjet dali svojim kolegama vezano uz pripremu predavanja, odnosno postera? 

Dora: Kada su posteri u pitanju, treba voditi računa o dizajnu, čitljivosti i kontrastu između teksta i pozadine. Poster mora na prvi pogled privući pažnju i mora zadržati osobu dovoljno dugo zainteresiranom, kako bi prepoznala da ste uložili jako puno truda u poster i u cijeli projekt.

Kakvi su vaši planovi za budućnost? Gdje se vidite za deset godina? 

Petar: Nakon diplome, čeka me stažiranje i polaganje stručnog ispita. Moja želja je raditi u svom rodnom gradu, Varaždinu. Jedini plan koji trenutno imam je stvoriti sebi priliku da se to ostvari. Volio bih nadograditi svoje znanje i upoznati rad s drugim materijalima i tehnikama. Mislim da je to u poslu konzervatora-restauratora jednako važno kao i to koliko je dobar u svojoj specijalizaciji.

Dora: Kako stvari trenutno stoje, planiram stručnu praksu i licencu ostvariti u Hrvatskoj, a zatim, ako se ukaže bolja prilika, a vjerujem da hoće, naći posao u struci negdje u inozemstvu.

Želim vam puno sreće u nastavku školovanja i nadam se da će se svi vaši planovi ostvariti!

četvrtak, 5. svibnja 2016.

13. međunarodna konferencija studija konzervacije-restauracije: razgovor s organizatorima

Od 21. do 23. travnja u Dubrovniku je održana 13. međunarodna konferencija studija konzervacije-restauracije. Godišnji je to susret studenata konzervacije-restauracije iz Hrvatske, susjednih nam zemalja (Slovenija, Bosna i Hercegovina), ali i iz drugih dijelova Europe (Austrija, Poljska...). Trodnevni skup je organizirao Odjel za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku. Konferencija je okupila stotinjak sudionika: studenata, nastavnika i profesionalnih konzervatora-restauratora. Studenti su kroz usmena izlaganja i postere predstavili najzanimljivije i najzahtjevnije projekte u kojima su sudjelovali tijekom protekle akademske godine.



Plakat 13. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije (dizajn: Petar Nevžala)


Za besprijekornu organizaciju skupa, koji je sudionicima ponudio puno više od dobrih predavanja i zanimljivih poster-prezentacija, bio je zaslužan organizacijski odbor kojim su predsjedavali Tanja Dujaković i Mateo Miguel Kodrič Kesovia, asistenti zaposleni na Odjelu za umjetnost i restauraciju dubrovačkoga sveučilišta.



Mateo Miguel Kodrič Kesovia i Tanja Dujaković s Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku


Tanja i Mateo, oboje ste završili studij konzervacije-restauracije na Sveučilištu u Dubrovniku, i oboje ste kao studenti sudjelovali na Konferenciji studija konzervacije-restauracije. Ti si, Tanja, držala predavanje 2009. godine, a Mateo 2012. U kakvom vam je sjećanju ostalo to iskustvo? 

Mateo: Još uvijek se sjećam kakva me trema "prala" noć prije izlaganja! Moram priznati da sam nešto slično osjetio i uoči ove konferencije, ali ovaj put iz perspektive organizatora. Znam kako je teško i stresno bilo našim predavačima javno izlagati pred dvoranom punom nepoznatih osoba, no doista mislim da svi mogu biti vrlo zadovoljni i ponosni na svoje nastupe, posebice kad se uzme u obzir da ih je većina izlaganje držala na engleskom jeziku. S vremenom i iskustvom to će im postati sve prirodnije i lakše.





Tanja: Ja sam, kao što si rekla, na konferenciji sudjelovala 2009. godine. Tada sam bila na 3. godini preddiplomskog studija konzervacije-restauracije artefakata od papira, i to mi je bilo jedno od prvih javnih izlaganja takvog karaktera. Razbilo mi je strah od javnog nastupa i potaklo zainteresiranost na realizaciju još takvih pothvata. U kakvome mi je sjećanju ostalo sudjelovanje na toj prvoj konferenciji? Moram priznati da je posebno iskustvo bilo izlagati pred kolegama, razmijeniti iskustva i naučiti nešto iz svih specijalističkih područja naše struke. Smatram da je bit ove konferencije upravo druženje i upoznavanje s kolegama. Neka poznanstva traju još uvijek i temelj su za daljnje širenje i povezivanje.

Mateo: Slažem se s ovim što je Tanja rekla, da su ovakvi događaji važni ne samo zbog razmjene iskustva i znanja, nego i zbog uspostavljanje poznanstava i kontakata među sudionicima. Naša zajednica – mislim na konzervatore-restauratore – ionako je malena, čak i ugrožena, pa je svaka pomoć ili savjet zlata vrijedan.



Sudionici 13. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije ispred tzv. Stare bolnice, zgrade u kojoj je smješten Odjel za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku


Studentska se konferencija tijekom godina značajno izmijenila. Po čemu se te prve konferencije na kojima ste sudjelovali razlikuju od ove koja je nedavno održana?

Tanja: Studentska konferencija, koja je prvotno bila zamišljena kao godišnji susret hrvatskih studenata, s vremenom je poprimila međunarodni karakter. To se odražava i u činjenici da se prezentacije danas održavaju na engleskom jeziku. Takav model je preuzet i nastavljen na ovogodišnjoj konferenciji, i smatram da polučuje izuzetan uspjeh. To se vidi po tome što konferencija privlači sve više kolega stručnjaka i njihovih studenata iz raznih zemalja. Tako se stvara atmosfera još većeg zajedništva i otvara mnoštvo različitih pogleda na konzervatorsko-restauratorsku problematiku.

Mateo: Meni se uistinu svidio koncept javne tribine kakva je bila održana na konferenciji 2012. godine u Splitu, kada se raspravljalo o problematici zapošljavanja i stručnog usavršavanja netom diplomiranih konzervatora-restauratora u Hrvatskoj. Ipak, jedan od prvih zaključaka organizacijskog odbora ovogodišnje konferencije bio je da nećemo forsirati uvođenje novinâ u program, odnosno da program nećemo "preopteretiti" s događanjima. Iako to ne mora biti točno, činilo nam se da je prethodnih godina među organizatorima postojao natjecateljski duh, i da su se svi htjeli pokazati boljim domaćinom od svojih prethodnika. To je razumljivo i nije uopće loša motivacija, jer nas natjecateljski duh potiče na usavršavanje i napredak. No, nakon dvanaest uspješno organiziranih konferencija dosegnut je visok stupanj kvalitete, i nismo željeli dobiti kontra-efekt. Složili smo da da bi najbolje da se ugledamo na naše drage kolege iz Splita i Zagreba, i da ljepota događaja bude u njegovoj jednostavnosti. Cilj nam je bio zadržati profesionalnost i kvalitetu konferencije, ali s velikom dozom opuštenosti. Nadamo se da smo u tome uspjeli!

Po mom mišljenju, jeste! Vas ste dvoje predsjedavali organizacijskim odborom 13. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije. Možete li mi ukratko predstaviti to tijelo? 

Tanja: Najprije želim zahvaliti pročelniku našega Odjela, dr. sc. Denisu Vokiću, na povjerenju koje nam je ukazao kada nas je potaknuo da se primimo vođenja organizacijskog odbora. Također želimo zahvaliti nastavnicima i suradnicima Odjela za umjetnost i restauraciju koji su nam pružali podršku, posebno kolegici Sanji Serhatlić. Dakako, bez studenata ništa od ovoga ne bi bilo moguće! U organizaciji ovogodišnje konferencije sudjelovalo je dvanaestero studenata, i to sa specijalističkih usmjerenja Papir, Drvo i Tekstil.

Mateo: Rad na organiziranju konferencije započeo je početkom ove akademske godine. Prvi sastanci Odbora tekli su sasvim opušteno, uz brainstorming svih nazočnih. Organizacijski je tim većinom bio sastavljen od studenata, ali ni Tanja ni ja nismo željeli vršiti utjecaj na njih, kao ni na odluke koje je Odbor donosio. Ipak je riječ o studentskoj konferenciji, pa smo se rado oslanjali na njihova kreativna mišljenja. Dakako, i odgovornosti smo ravnopravno podijelili. Formirali smo nekoliko radnih grupa. Za vizualni identitet konferencije bio je zadužen Petar Nevžala. Obveze uredništva programa konferencije preuzele su Irma-Maria Dropulić i Daria Margeta. Sistematiziranje i lektoriranje materijala provodile su Lucija Roce, Ivana Cvitanović i Nina Cvitanović. Službenu web-stranicu konferencije administrirao je Hrvoje Smoljan. Promociju i uređivanje društvenih stranica preuzele su Domenika Krasan i Valentina Roso. Jako nam je važna bila ekipa odgovorna za catering i prehranu sudionika konferencije, koja se sastojala od Marina Vokića, Hrvoja Smoljane, Domenike Krasan i Vasilije Todorović. Tanja i ja smo na sebe preuzeli ulogu "logistike", nabavu materijala, službenu korespondenciju i sve "molbene" dužnosti, tj. pisanje i distribuciju raznih molbi za potporu i sufinanciranje konferencije. Naravno, sve je bilo vrlo fleksibilno, i svi smo prema potrebi priskakali jedni drugima u pomoć. To je naročito bilo vidljivo tijekom same konferencije – svi smo bili hostese, tehničari, fotografi, voditelji i konobari! Pokazalo se zapravo idealnim da za 13. konferenciju bude zaduženo upravo 13 osoba!

Tanja: Ja bih još samo dodala da sam sigurna da će naši studenti znanja i vještine koje su stekli sudjelujući u radu organizacijskoga odbora moći primijeniti i na studiju i u životu.



Organizacijski odbor 13. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije


Što biste izdvojili kao najveći izazov u organiziranju konferencije?

Mateo: Izazova je bilo mnogo. Do zadnjeg trena nismo znali s kolikim financijskim sredstvima raspolažemo, jer državni proračun još nije bio izglasan. Jedno je vrijeme organizacijski odbor bio brojčano prepolovljen, jer su naši studenti na preddiplomskom studiju bili obvezni mjesec dana provesti u Firenci ili u nekoj konzervatorsko-restauratorskoj radionici u Hrvatskoj. Bilo je i drugih "iznenađenja", no u izazovnim i teškim situacijama pokazuje se zajednička snaga i snalažljivost grupe.

U okviru konferencije organizirali ste posjet dubrovačkom odjelu Hrvatskog restauratorskog zavoda i ponudili sudionicima skupa mogućnost obilaska gradskih znamenitosti.

Mateo: Točno, od samoga smo početka planirali uključiti u program posjet radionicama Hrvatskog restauratorskog zavoda, ali je zbog njegove lokacije i velikog broja sudionika to predstavljalo velik izazov. Ipak, uz potporu Grada i malo dobre volje uspjeli smo organizirati prijevoz od Grada do HRZ-a. Unatoč početnom strahu od kiše i općem "sivilu dana", na terasi ljetnikovca Stay, u kojemu je smješten dio HRZ-ovih radionica, dočekale su nas zrake sunca, prekrasan pogled na Rijeku Dubrovačku, nasmijani kolege i pića za osvježenje. Ovim idiličnim prizorom bili su oduševljeni i naši gosti, koji su zadivljeni razgledavali radionice. Neki su izjavili da bi se rado preselili u Dubrovnik i radili u HRZ-u!



Detalj iz restauratorske radionice Hrvatskog restauratorskog zavoda - Restauratorskog odjela Dubrovnik
  
Samir Serhatlić (Hrvatski restauratorski zavod) sa sudionicima 13. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije

Nađa Lučić (u sredini) sa studentima Odjela za umjetnost i restauraciju dubrovačkog sveučilišta u restauratorskoj radionici Hrvatskog restauratorskog zavoda - Restaurarorskog odjela Dubrovnik


Popodnevni program drugoga dana bio je u potpunosti prepušten na volju gostima. Ponudili smo im mogućnost da istraže bogatu kulturnu baštinu Dubrovnika: organizirali smo vođenje kroz gradsku jezgru (službena vodičica bila je naša kolegica Danijela Erak, kojoj i ovom prilikom zahvaljujemo), osigurali besplatan ulaz u sve muzeje i sniženu cijenu ulaznice za gradske zidine. Da bismo potaknuli druženje među studentima i kolegama i učinili njihov boravak u gradu još ugodnijim, organizirali smo i noćni izlazak. Svi dojmovi su bili vrlo pozitivni. Sudionici konferencije su bili jako zadovoljni što im program nije nametnut, već su samostalno mogli odabrati aktivnosti koje ih zanimaju.

Na konferenciji su se predstavile i dvije tvrtke? 

Mateo: Tako je. Uz zanimljiva predavanja i izložbu postera, sudionicima smo priredili mali "sajam" proizvoda vezanih za konzervaciju-restauraciju. James Black, direktor izdavačke kuće Archetype Publications Ltd. iz Londona, izložio je vrhunsku literaturu iz gotovo svih područja naše struke. Te su knjige sudionici konferencije mogli kupiti po sniženoj cijeni. Tvrtka HAGA Metal d.o.o. iz Karlovca, koja u Hrvatskoj zastupa tvrtku Noris Blattgoldfabrik iz Njemačke, prezentirala je svoje proizvode i tehnike za pozlatu materijala. Iz Njemačke su doveli majstora za pozlatu koji je demonstrirao tehniku pozlaćivanja. Ta tvrtka planira organizirati u Karlovcu radionicu pozlaćivanja 15. listopada.



Štand izdavačke kuće Archetype Publications Ltd. iz Londona
  
Gužva pored štanda tvrtke HAGA Metal d.o.o. iz Karlovca


I ove su godine dobitnici Nagrade "Zvonimir Wyroubal" za najbolje usmeno izlaganje, PPT-prezentaciju i poster otišli kući s pregršt poklona. Što ste im sve pripremili? 

Tanja: Naravno, dobili su plaketu "Zvonimir Wyroubal". Plaketa je ove godine izrađena od glazirane keramike, s postoljem od mahagonija. Ovim putem želim zahvaliti kolegama iz radionice za konzerviranje-restauriranje keramike koji su, prema našem nacrtu, oblikovali plaketu. Zahvaljujemo kolegicama dr. sc. Kristini Kojan Goluža i Romani Manenica koje su pratile i nadgledale postupak njezine izrade. Nagrađeni studenti kući su ponijeli knjige izdavačke kuće Archetype Publications Ltd. (hvala gospodinu Blacku!), znanstveni časopis Portal koji izdaje Hrvatski restauratorski zavod, vino Rukatac vinarije Palihnić i ručno izrađenu karamičku šalicu s logom Sveučilišta u Dubrovniku za svoje mentore. Naši "keramičari" su izradili i 120 magneta koji su se mogli naći u platnenoj vrećici kao jedan od poklona za naše goste – izlagače i njihove mentore.


Ovogodišnja plaketa "Zvonimir Wyroubal". Više o nagradi pročitajte ovdje


Kakav biste savjet dali kolegama iz Zagreba koji organiziraju iduću konferenciju?

Tanja: Nemam savjet, nego sugestiju! Jedna od ideja ovogodišnje konferencije bila je organizirati okrugli stol na temu "Modeli studiranja na konzervatorsko-restauratorskim studijima". Za naš je odjel ta tema vrlo zanimljiva, jer ubrzo planiramo raditi reviziju svog studijskog programa. Mislim da bi se kroz okrugli stol moglo prikupiti puno informacija o tome kako funkcioniraju studiji konzervacije-restauracije na drugim visokoškolskim ustanovama, i pronaći najbolji model.

Vidite li značajne razlike između studija u Dubrovniku, Zagrebu i Splitu? A između hrvatskih i inozemnih studija? 

Mateo: Primarna razlika je u specijalizacijama, a zatim i u modelu po kojemu je naš studij u Dubrovniku koncipiran. On, naime, nije integrirani studij. Ne vidim ništa loše u našoj različitosti. Ona nas potiče da učimo od tuđih uspjeha ili neuspjeha, da proširimo znanstvene vidike i razvijemo nove ili drugačije metode i tehnike unutar naše struke. Ono što me žalosti je naš tipičan mentalitet koji svugdje, osim u sportu, nameće osjećaj manje vrijednosti naspram inozemnog ekvivalenta. To je potpuno neutemeljeno i pogrešno! Ovogodišnja je konferencija još jednom pokazala da istraživanja i radovi naših studenata kvalitetom nimalo ne zaostaju za kvalitetom radova njihovih kolega iz inozemstva. Dapače, najljepši kompliment koji mogu reći za predavače i autore postera ovogodišnje konferencije jest, da nisam bio upoznat s programom konferencije i imenima autora, ne bih znao je li riječ o domaćem ili o stranom autoru, o studentu ili renomiranom stručnjaku.



Sudionici 13. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije


Tanja: Ja bih samo dodala da mi se čini da su inozemni studiji koncipirani tako da student "prolazi" više specijalizacija odjednom, dok je kod nas u Hrvatskoj praksa takva da se studenti na ranijim godinama studija opredijele za jednu ili najviše dvije specijalizacije. Osobno smatram da je dobro znati raditi s različitim materijalima, budući da su predmeti koji dolaze u radionicu nerijetko upravo takvog karaktera. Osim toga, nakon studija u Hrvatskoj studenti se prijavljuju na natječaje koji u svom pozivu često ne navode konkretnu specijalizaciju. Iz tog razloga smatram da bi se tijekom studija studenti trebali upoznati s konzerviranjem-restauriranjem što više različitih materijala.

Mateo, prije ovog intervjua kazao si mi da uskoro odlaziš na nekoliko mjeseci u inozemstvo na stručno usavršavanje. O čemu se radi? 

Mateo: Cijelo ću ljeto provesti u Alpama! Prijavio sam se, naime, na natječaj za stručno usavršavanje u zakladi Abegg Stiftung u Švicarskoj. Tamo se nalazi vrhunska škola i radionica za restauriranje tekstila, što je moja specijalnost. U sklopu Zaklade djeluje i muzej u kojem se čuvaju neki od najvrjednijih tekstilnih artefakata i najljepši primjerci tekstilne umjetnosti u Europi.

Tanja, kakvi su tvoji planovi za 2016. godinu? 

Tanja: U veljači sam upisala poslijediplomski studij Društvo znanja i prijenos informacija na Odjelu za Informacijske znanosti Sveučilišta u Zadru. Najvažnije mi je da izvršim sve obveze prema studiju. Nadam se ponekom putovanju sa ciljem stručnog usavršavanja iz područja zaštite pisane baštine. To je, naime, predmet mog profesionalnog interesa.

Hvala vam oboma na vremenu koje ste izdvojili za ovaj intervju. Želim vam puno uspjeha u daljnjem radu i veselim se ponovnom susretu iduće godine, na 14. međunarodnoj konferenciji studija konzervacije-restauracije u Zagrebu! 



Organiziranje 13. međunarodne konferencija studija konzervacije-restauracije ne bi bilo moguće bez podrške brojnih sponzora i donatora. Organizatori zahvaljuju Gradu Dubrovniku i tvrtki Crescat d.o.o. na financijskoj potpori; Skybaru kao glavnom sponzoru prehrambenih proizvoda, kave, čaja i sokova; Jamesu Blacku iz Archetype Publications Ltd. na knjigama koje je donirao dobitnicima Nagrade "Zvonimir Wyroubal"; Turističkoj zajednici grada Dubrovnika koja je sudionike i goste počastila besplatnim ulazom u gradske muzeje i promotivnim materijalima o Gradu; djelatnicima Hrvatskog restauratorskog zavoda – Restauratorskog odjela Dubrovnik što su ugostili sudionike skupa i proveli ih kroz svoje radionice; Društvu prijatelja dubrovačke starine koje je sudionicima Konferencije omogućilo ulaz na gradske zidine po sniženoj cijeni.

Albume s fotografijama 13. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije možete pogledati na Facebook stranici Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu (prvi dan, drugi dan, treći dan). Studentska televizija Sveučilišta u Dubrovniku snimila je kratku reportažu o Konferenciji koju možete pogledati ovdje.