Prošlo je više od mjesec dana od mog zadnjeg posta; planirala sam dovršiti priču o konferenciji koja je početkom lipnja održana u Muzeju Kröller-Müller u Nizozemskoj, ali sam se morala posvetiti radovima na i u kući. Radovi se (konačno) primiču kraju pa sam prije nekoliko dana potražila svoje bilješke s konferencije. U nastavku teksta donosim sažeti prikaz najzanimljivijih izlaganja.
Svaki je sudionik na poklon dobio torbu iz muzejske suvenirnice
Dvorana za predavanja
Dvodnevni skup otvorila je Gwynne Ryan iz Muzeja Hirshhorn u Washingtonu. Taj se muzej diči velikim vrtom sa skulpturama (sculpture garden). Ryan je uspoređivala konzerviranje i restauriranje obojenih skulptura na otvorenom s očuvanjem djela medijske umjetnosti, što je njezina specijalnost. (Obavezno pogledajte video "Behind the Scenes: Contemporary Art Conservation", u kojemu Ryan govori o svom poslu.) Naglasila je važnost dokumentacije, ne samo boje (oslika), već procesa donošenja odluka o konzervatorsko-restauratorskom zahvatu na svakoj skulpturi. Dokumentacija nije dovoljna; treba vršiti ispitivanja industrijskih materijala. Razmjena informacija među stručnjacima od velike je važnosti.
Skulptura Davida Smitha Agricola I izvorno nije bila premazana bojom, ali ju je umjetnik obojio da bi spriječio koroziju metala. Za vrijeme predavanja pažnju mi je privukla črčkarija restauratorice koja je sjedila pored mene; i ja si na predavanjima često kratim vrijeme crtanjem
Zee-Young Chin iz Samsungova muzeja umjetnosti u Seoulu govorila je o restauriranju Nam June Paikove instalacije 32 cars for the 20th century: play Mozart's Requiem quietly iz 1997. godine. Rad se sastoji od 32 stara američka automobila koji formiraju krug, trokut, kvadrat i crtu. Automobili su premazani srebrnom bojom, a unutrašnjost im je ispunjena starom elektroničkom opremom iz umjetnikova ateljea. Budući da se nalaze na otvorenom, izloženi su velikim oscilacijama temperature i relativne vlažnosti. Boja se ljušti, osobito s prozora. Od 1998. godine muzejsko je osoblje svake dvije godine bojilo automobile srebrnom bojom u spreju, no time nije riješen problem korozije metala. U sklopu recentnog restauratorskog zahvata automobili su pobrušeni i nanovo prebojani, procijepi i pukotine zapunjeni su silikonom, podvozja su ojačana čelikom, a unutrašnjost svakog automobila očišćena je i zaštićena specijalnim premazom. Oko instalacije su postavljene niske ograde kako se najmlađi posjetitelji muzeja ne bi penjali po automobilima.
Automobili nakon odstranjivanja stare boje i mehaničkog čišćenja
Da bi se spriječilo otvaranje automobila, vrata su fiksirana vijcima
Julie Wolfe iz Gettyjeva instituta za restauriranje govorila je o zahvatu na Lichtensteinovoj skulpturi Three Brushstrokes (1984. godina). Skulptura je već jednom bila restaurirana, a posljednji zahvat izveden je u suradnji s umjetnikovim asistentom, Jamesom DePasqualeom. Na Gettyjevim stranicama možete pročitati izvješće o obavljenim radovima. Video-dokumentacija je rađena u time-lapse tehnici, a možete je pogledati ovdje.
Studentica Nikki van Basten sa Sveučilišta u Amsterdamu predstavila je rezultate ispitivanja mogućnosti lokalnog retuširanja monokromnih površina. Skulptura na kojoj je vršila istraživanje je Oldenburgov Trowel, smješten nedaleko od ulaza u Muzej Kröller-Müller. Skulptura je nastala 1971. godine i nekoliko je puta prebojana, zadnji put prije desetak godina. Izvorno je bila srebrne boje, ali ju je umjetnik 1976. godine obojio u plavo. Sadašnja boja je u relativno dobrom stanju, ali se na nekim mjestima odvaja od podloge i ljušti. Van Basten je ispitivala industrijske boje kojima je dodavala različite aditive (sredstva za matiranje i sl.) Iskušavala je i različite metode nanošenja: kistom, spužvom, valjkom, sprejanjem... Zaključila je da se industrijskim bojama mogu postići dobri rezultati, ali aditivi mogu utjecati na starenje boje. Ipak, lokalni retuš nije trajno rješenje; nova boja drugačije stari pa retuši vrlo brzo postaju vidljivi. Koliko je retuširanje (monokromnih) skulptura problematično, sudionici skupa mogli su vidjeti prilikom obilaska muzejskoga vrta; na di Suverovoj skulpturi K-piece retuši su jako uočljivi.
Metodologija istraživanja
Sudionici skupa ispred Oldenburgove skulpture
Oštećena boja
Lydia Beerkens pokazuje di Suverovu skulpturu K-piece
Retuši se od izvornog premaza razlikuju bojom i sjajem
Frederike Breder iz Muzeja Folkwang govorila je o izazovima restauriranja rukom oslikanih skulptura. U konzervaciji-restauraciji obojenih skulptura na otvorenom etički je prihvatljivo i vrlo uobičajeno da se premaz boje - čak i onaj izvorni - zamijeni novim. Čuva se izvorni izgled skulpture, ne izvorni premaz/materijal, jer "ideja je važnija od osobe koja drži kist," kako je netko rekao u raspravi nakon predavanja. Ipak, kod skulptura koju su umjetnici sami oslikali - Breder je navela primjer Niki de Saint Phalle - restaurator će se teško odlučiti na kompletno odstranjivanje izvorne boje. Znači li to da rukom nanesena boja ima veću vrijednost od industrijskog premaza?
Detalj skulpture prije i poslije restauriranja
Paul L. Benson održao je sjajno predavanje o restauriranju dviju skulptura iz zbirke Muzeja Nelson-Atkins u Kanzasu. Najprije je govorio o skulpturama Shuttlecocks Claesa Oldenburga i njegove supruge Coosje van Bruggen. Skulpture su izrađene od nekoliko materijala: aluminij, fiberglas, epoksidna smola... Zbog razlike u toplinskoj diletaciji materijala, na skulpturama su se pojavile pukotine. Boja je raspucala, a u donjem dijelu bila su prisutna oštećenja od kosilice za travu. U ugovoru koji je prilikom akvizicije sklopljen s umjetnikom stajalo je da skulpture treba premazati novom bojom svake tri godine. Osim što je takav zahvat skup, postojala je opasnost da se ispod debelih premaza boje izgube fini detalji pa su restauratori razmotrili druge opcije. Najzanimljivije mi je bilo rješenje koje je ponudio prof. Richard Wolbers sa Sveučilišta u Delawareu; odstraniti postojeću boju do temeljne boje (primer), nakon toga na površinu nanijeti premaz točno određene pH vrijednosti koji će bojom kontarstirati podložnom sloju i završnom premazu. Taj bi sloj bio topljiv u vodi, ali samo pri određenoj pH pa ga kiša ne bi mogla isprati. Završni sloj boje u tom bi slučaju bila polivinil akrilna boja koja propušta vodenu paru.
Raspucavanje je uzrokovano razlikom u termalnom širenju materijala
Na Oldenburgove je skulpture nanesena nova, postojanija boja, ali u vrlo tankom sloju (0,23 mm)
Druga skulptura o kojoj je Benson govorio zove se Rumi, a autor je Mark di Suvero. Oko baze skulpture raspoređene su vreće sa cinkom i povezane žicama; žice su potom spojene sa skulpturom. To je tzv. katodna zaštitita, tehnika kojom se korozija metalne površine kontrolira na način da je se pretvori u elektrokemijsku ćeliju. Ovaj sustav zaštite funkcionira samo na dijelovima skulpture koji se nalaze ispod zemlje.
Pažnju mi je privuklo i predavanje Kanađanke Stéphanie Gagné koja je govorila o očuvanju javnih skulptura u Quebecu. Taj je grad 1961. godine usvojio odredbu o uključivanju umjetnosti u arhitekturu i okoliš, za što se iz svakog projekta izdvaja 1 % sredstava. Zahvaljujući toj inicijativi Quebec danas broji preko 1300 skulptura na otvorenom. Spomenimo i to da je od 1964. do 1997. godine u Kanadi organizirano više od trideset simpozija na temu skulptura na javnim površinama. Potkraj 1970-ih kanadsko Ministarstvo kulture i komunikacija osnovalo je Centre de conservation du Québec, službu koja se bavi očuvanjem kulturne baštine Quebeca. Obojene skulpture na otvorenom čine gotovo 40 % njihovog godišnjeg posla. Zbog ograničenog budžeta, nedovoljne ekipiranosti i klime koje ograničava mogućnost rada na otvorenom, restauratori su morali osmisliti inovativne strategije očuvanja skulptura na otvorenom. Nude besplatne savjete umjetnicima koji rade skulpture, pomažu lokalnim zajednicama u konkretnim zahvatima i nude obuku zaposlenika u javnim službama.
Pažnju mi je privuklo i predavanje Kanađanke Stéphanie Gagné koja je govorila o očuvanju javnih skulptura u Quebecu. Taj je grad 1961. godine usvojio odredbu o uključivanju umjetnosti u arhitekturu i okoliš, za što se iz svakog projekta izdvaja 1 % sredstava. Zahvaljujući toj inicijativi Quebec danas broji preko 1300 skulptura na otvorenom. Spomenimo i to da je od 1964. do 1997. godine u Kanadi organizirano više od trideset simpozija na temu skulptura na javnim površinama. Potkraj 1970-ih kanadsko Ministarstvo kulture i komunikacija osnovalo je Centre de conservation du Québec, službu koja se bavi očuvanjem kulturne baštine Quebeca. Obojene skulpture na otvorenom čine gotovo 40 % njihovog godišnjeg posla. Zbog ograničenog budžeta, nedovoljne ekipiranosti i klime koje ograničava mogućnost rada na otvorenom, restauratori su morali osmisliti inovativne strategije očuvanja skulptura na otvorenom. Nude besplatne savjete umjetnicima koji rade skulpture, pomažu lokalnim zajednicama u konkretnim zahvatima i nude obuku zaposlenika u javnim službama.
Rizici i dobrobiti obuke zaposlenika u javnim službama
U sklopu konferencije organiziran je obilazak parka skulptura Muzeja Kröller-Müller. Odabrano je nekoliko problematičnih skulptura o kojima su muzejski restauratori razgovarali sa sudionicima skupa.
Jean Dubuffet, Jardin d'émail (1974.)
Jardin d'émail , detalj
Kenneth Snelson, Needle tower (1968.)
Muzejski restaurator objašnjava sistem spajanja elemenata od kojih je skulptura načinjena
Konferencija je zaključena okruglim stolom na temu uloge nasljednika umjetnika, njihovih zaklada i imanja (artist's foundations and estates) u odlučivanju o konzervatorsko-restauratorskom zahvatu. Razgovaralo se i o mogućnosti suradnje s proizvođačima boja. Raspravu je vodio Tom Learner iz Gettyja, a sudjelovali su Sophie Webel (Zaklada Debuffet), Giotta Tajiri (Zaklada Tajiri), restauratorice Gwynne Ryan i Lydia Beerkens te Hans Springvloet Dubbeld iz tvrke De Ijssel Coatings.
Sudionici okruglog stola
