Prošli sam tjedan posjetila Beč sa studentima prve godine. U posjet austrijskoj prijestolnici pozvala nas je kolegica Valentina Ljubić, voditeljica konzervatorsko-restauratorske radionice Tehničkog muzeja u Beču (Technisches Museum Wien) i voditeljica specijalističkog usmjerenja konzervacija-restauracija metala splitske Umjetničke akademije. Valentina nam je organizirala posjet najznačajnijim muzejima i obilazak restauratorskih radionica.
Tina Tomšič i Valentina Ljubić ispred Tehničkog muzeja u Beču. Valentina nam je pronašla povoljan smještaj u centru grada, dok se Tina pobrinula da sigurno stignemo u Beč i još sigurnije vratimo kući.
U Beču smo proveli pet dana. Prvi je dan bio rezerviran za Schönbrunn. Kako smo u grad doputovali oko podne, a dva sata kasnije smo imali zakazan posjet Muzeju kočija (Wagenburg), nije bilo vremena za obilazak dvorca.
Zajednička fotografija ispred dvorca Schönbrunn: Valentina Ljubić sa studentima prve godine
Na pomoćnim smo zgradama vidjeli radnike koji izvode manje sanacijske radove
Sanacijski radovi na fasadi Muzeja kočija
Carski je 'vozni park' nekoć brojio 600 kočija, saonica i sličnih prometala. Preživjelo ih je stotinjak, a najljepši su primjerci izloženi u Muzeju kočija. U dijelu muzeja u kojemu se čuva najpoznatija od svih - krunidbena kočija Habsburgovaca - za vrijeme našeg posjeta obavljala se dezinsekcija parketa visokom temperaturom. Za ovo su korištene specijalne 'deke', poput onih koje se koriste za zagrijavanje guma u Formuli 1. (Drvo se zagrijava na temperaturu od 65 °C i tako ostavlja sat vremena.) Muzejski su nam restauratori objasnili da dezinskecija mikrovalovima koju su ranije proveli nije dala željene rezultate. Prisutnost i aktivnost insekata prate pomoću feromonskih klopki.
Dezinsekcija parketa zagrijavanjem
Od svih me se izložaka najviše dojmila velika crna pogrebna kočija s kraja 19. stoljeća. Posljednji je put korištena 1989. godine na pogrebu posljednje austrijske carice Zite.
Carska pogrebna kočija (kraj 19. stoljeća)
Nakon posjeta restauratorskoj radionici za predmete (eng. objects, njem. Objekten), restauratorica Daniela Sailer provela nas je kroz muzejski depo. Svi su predmeti prekriveni plahtama kako bi se zaštitili od prašine. Na svakoj kočiji nalazi se jedna feromonska klopka. Uz pomoć Oddyjevog testa ispituje se prikladnost materijala korištenih za pohranu.
Depo Muzeja kočija
Test ubrzne korozije (tzv. Oddyjev test)
Daniela radi u radionici za restauraciju tekstila. Pokazala nam je nekoliko predmeta koje trenutno restaurira, između ostalog i dio opreme za konja koji je vukao carske saonice.
Bogato izvezeno 'pokrivalo' za konja ukrašeno je praporcima. Vožnja u ovim saonicama morala je zvučati čarobno!
U prostoriji za snimanje umjetnina pažnju su mi privukle lutke za izlaganje odjeće. Daniela nam je objasnila da postoje različiti modeli - po jedan za svako stilsko razdoblje; kod izlaganja haljina kakve ovaj muzej posjeduje treba voditi računa i o tome!
Lutke za izlaganje odjeće
Zajednička fotografija: Daniela Sailer, Valentina Ljubić i studenti prve godine
Medvjeđa glava po kojoj se Elizabeta od Bavarske (Sisi) navodno penjala na konja?!
Nakon Muzeja kočija laganim smo se korakom zaputili do Glorijeta gdje smo kušali bečke kolače.
Glorijet je sagrađen 1775. godine, a projektirao ga je arhitekt J. F. Hetzendorf von Hohenberg
