(Priča o Americi u pet slika - autoportreta - snimljenih iSight kamerom.)
Photo 61 (23-02-2010)
Fotografija snimljena u laboratoriju istraživačkog centra Louise du Pont Crowninshield u pauzi između predavanja i vježbi iz kolegija Instrumentna analiza. Studenti magistarskog studija na drugoj godini prate samo ovaj kolegij; ostatak vremena (nerijetko i vikende!) provode u radionici odabrane specijalizacije (namještaj, predmeti /eng. objects/, oslikane površine, slike, papir, fotografije, tekstili). Tijekom godine moraju odraditi cjeloviti konzervatorsko-restauratorski zahvat na jednoj umjetnini, prirediti dokumentaciju i izraditi tehničku studiju. Ovo posljednje pišu u formi znanstvenog rada; taj se zadatak ocjenjuje u sklopu kolegija Instrumentna analiza.
Kolegij vodi dr. sc. Joseph N. Webber ili, kako ga studenti od milja zovu, Doctor Joe. U jesenskom semestru predaje o spektroskopskim tehnikama ispitivanja, a u proljetnom o kromatografiji. U skripti koju studentima daje na početku semestra sabrani su tekstovi koje moraju pročitati prije njegovih predavanja, tzv. pre-assigned readings. U uvodnom se dijelu nalazi opis kolegija, pregled prava i obaveza studenata i, što je osobito važno, kriteriji ocjenjivanja. "A označava izvanredan rad; ocjena se dodjeljuje onima čija je izvedba nadmašila navedene kriterije kolegija. B označava kompetenciju; dodjeljuje se onima koji na zadovoljavajući način obave sve zadatke. C se dodjeljuje radu koji je ispod nivoa navedenih kriterija, odnosno koji ih ne zadovoljava." Dr. Joe poznaje samo ocjene odličan, vrlo dobar i dobar. Ako si odradio sve što se od tebe očekuje i zadovoljio postavljene kriterije, to još uvijek nije dovoljno za ocjenu 'odličan'. Da bi dobio tu ocjenu, trebaš nadmašiti očekivanja. Čini vam se pretjerano? Jedna od stvari koje sam u Americi naučila: ako tražiš puno od studenata, puno i dobiješ. "Svi, ali doista SVI, moraju sudjelovati u raspravi o umjetninima na kojima kolege rade," stoji dalje u tekstu. "Vaše sudjelovanje u raspravama ocjenjivat će se. Sposobnost da raspravljate o svom i znanstvenom radu Vaših kolega na informiran i uljudan način bitna je osobina svakog zrelog stručnjaka." Ovako se studenti uče kritičkom razmišljanju i argumentiranom raspravljanju.
U vrijeme mog boravka za vježbe iz kolegija Instrumentna analiza bila je zadužena Amanda Norbutus, studentica doktorskog studija restauracije. (WUDPAC-ovci nastoje uključiti doktorske studente u izvođenje nastave, a studente dodiplomskog studija u istraživanja svojih doktorskih studenata - to se zove sinergija.) Do kraja proljetnog semestra studenti nauče rukovati svim instrumentima u laboratoriju, od XRF- a do FTIR-a. Analizu umjetnina obavljaju gotovo samostalno, ne zato što će to sutra morati raditi - neće; samo najveći muzeji raspolažu vlastitim istraživačkim laboratorijima, a u njima rade specijalizirani stručnjaci, tzv. conservation scientists. Usvajanje ovih znanja i vještina nužno je kako bi se budući restauratori upoznali s metodologijom znanstvenog istraživanja, naučili pripravljati uzorke koje će slati na analizu te, možda najvažnije, kako bi znali interpretirati podatke koje im laboratorij dostavi.
Photo 102 (07-04-2010)
Priču o Americi završavam fotografijom snimljenom u Central Parku; sat vremena kasnije držala sam predavanje o konzervatorsko-restauratorskim radovima na Peristilu u Centru za restauraciju Instituta za umjetnost Sveučilišta u New Yorku. Tamo sam provela nekoliko dana kao gostujući nastavnik; bio je to dio mini-turneje po istočnoj obali koja me odvela do restauratorskih radionica Metropolitana i Muzeja moderne umjetnosti (MoMA) u New Yorku te bostonskog Museum of Fine Arts (BMFA). New York ću najviše pamtiti po jednoj mladoj restauratorici fotografija koju sam upoznala za svog prvog posjeta Metropolitanu.
U sklopu kolegija o restauriranju fotografskih materijala, jednog od četiri kolegija koja sam pratila u Delawareu, krajem siječnja bio je organiziran posjet Metropolitanovoj radionici za restauraciju fotografija. Nora Kennedy, voditeljica radionice, govorila je o povijesti fotografije i pokazala nam svoje najdraže primjerke iz Metropolitanove zbirke, od Talbotovih pionirskih radova do suvremene američke fotografije. (Ako ste raspoloženi za kratku šetnju kroz povijest i fotografiju, kliknite ovdje.) Jedna druga restauratorica govorila je o restauraciji dagerotipija. Posljednje je predavanje održala Luisa Casella, Portugalka koja je kao stipendist Zaklade Mellon u Metropolitanu istraživala "postojanost autokromnih bojila u anoksičnoj atmosferi". (Za one koji žele znati više, ovo je Luisina web stranica.)
Po naglasku mi je bilo jasno da je Europljanka pa sam joj nakon predavanja prišla i upitala je odakle je. Odgovorila je da je iz Portugala, ja sam joj rekla da sam iz Hrvatske, dala mi je svoju posjetnicu i rekla da joj se javim ako opet budem u gradu. Desetak dana kasnije planirala sam otići u New York na predstavu koju su TBF-ovci radili sa Zagrebačkim kazalištem mladih. Poslala sam Luisi mail i pitala je želi li mi se pridružiti; pristala je i pozvala me do odsjednem kod nje. Luisin se stančić nalazio na sjevernom kraju Manhattana; mali jednosobni stan s velikim prozorima bez zavjesa. Ni u zgradi preko puta nitko nije imao zavjese na prozorima pa si mogao vidjeti što ljudi rade. Čini mi se, ipak, da su ljudi u New Yorku previše zaokupljeni vlastitim životima da bi pokazivali interes za tuđe. "Tri sam godine u ovome gradu," rekla mi je Luisa, "A ti si prva osoba koja me pozvala da nešto radimo zajedno. Ljudi ti ovdje neće samo pristupiti i predložiti da se nađete - ne ako od toga nemaju koristi. Ako ti njima pristupiš, odmah će pomisliti da nešto tražiš. Ovdje ne možeš nekoga nazvati u 11 ujutro i pitati ga želi li ići s tobom na ručak u podne - ljudima je raspored popunjen tjednima unaprijed."
Live in New York City once, but leave before it makes you hard, kaže Baz Luhrmann u pjesmi Sunscreen, i jasno mi je na što cilja. Kako o Americi uvijek pričam s oduševljenjem, ljudi me često pitaju želim li se tamo vratiti. "Da," odgovaram, "Ali samo na nekoliko godina."
