Krajem prošle godine boravila sam u Parizu. Naravno, posjetila sam Louvre, a susret s Mona Lisom, najčuvenijom slikom na svijetu, bio je neizbježan. Ipak, teško se "uživjeti" u umjetničko djelo ako ga ne možete vidjeti izbliza, oko vas je gužva i zasljepljuju vas blicevi fotoaparata. Na kraju, zanimljivija od slike bila su mi lica ljudi koji su se pred njom naguravali.
Ova me fotografija podsjetila na Martekov rad Što je umjetnost prema ovom biću
Vlado Martek, Što je umjetnost prema ovom biću (slika preuzeta iz članka SIlve Kalčić objavljenom na portalu inter(aktiv): radionice suvremene umjetničke prakse)
Krajem prosinca objavljena je vijest da je Bogorodica s Djetetom i svetom Anom, još jedno Leonardovo remek-djelo iz Louvrea, prečišćena prilikom restauriranja. Dvoje francuskih stručnjaka, restauratori Ségolène Bergeon Langle i Jean-Pierre Cuzin, istupili su iz međunarodnog odbora koji nadgleda taj zahvat. Smatraju da su prilikom čišćenja sa slike odstranjene lazure, zbog čega je ona sada presvijetla.
Leonardo da Vinci, Bogorodica s Djetetom i svetom Anom, oko 1508. Lijevo je slika prije čišćenja, a desno nakon čišćenja (slike su preuzete iz članka "Was the Leonardo overcleaned?")
Je li slika prečišćena ili su je restauratori približili njenom izvornom izgledu, presudit će struka. U kontekstu rasprave o tome jesu li Leonardove slike izvorno bile "svijetle" ili "tamne", donosim sažetak članka "Cleaning Mona Lisa" koji potpisuje američki povjesničar umjetnosti Lee Sandstead. On smatra da Mona Lisa kakvu danas vidimo nije ono što je Leonardo naslikao.
"Kad sam prvi put vidio Leonardovu Mona Lisu, bio sam jako razočaran," piše Sandstead. "Prvo, očekivali biste da će najpoznatija slika u povijesti biti puno veća. Drugo, slika nije 'iskakala', tek je visila u polumraku iza neprobojnog stakla i tiho provirivala."
Renesansni su umjetnici, tvrdi Sandstead, težili učiniti svoja djela što življima (životnijima), no to se nije moglo postići temperom, koja je u to vrijeme bila uobičajena tehnika slikanja. Uljene boje donijele su revoluciju. Tajna "živosti" slika rađenih u tehnici ulja bila je u lazurama: tankim, transparentnim slojevima boje.
U trenutku kada se prihvatio slikanja Mona Lise, Leonardo je potpuno vladao novim medijem. O tome svjedoči Vasarijev opis čuvene slike: "Ovdje su izrađene i najmanje pojedinosti koje se mogu naslikati samo vrhunskim umijećem. Oči imaju sjaj i vlažnost živog bića, a okružene su crvenkasto-plavom bojom i trepavicama, što se može izvesti samo krajnjom ustrajnošću. Obrve su izrađene kao da dlake doista rastu iz mesa, negdje gušće, negdje rjeđe, raspoređene prema porama kože tako da ne mogu biti prirodnije. Lagano otvorena usta, koja se svojim krajevima i crvenilom spajaju s bojom lica, ostavljaju dojam da se radi o pravom mesu i pravoj krvi. U udubljenju na vratu pažljiv će promatrač primijetiti kucanje žile kucavice. I zaista se može reći da je ova slika napravljena tako da će pred njom zadrhtati i uzmaknuti svaki odvažniji umjetnik." (Prijevod Dine Ferman, Giorgio Vasari : Životi slavnih slikara, kipara i arhitekata, Cid-nova : Zagreb, 2007., str. 258.)
Sandstead smatra da novi medij i način slikanja, dakle ono što je kod Leonardovih suvremenika izazivalo divljenje, danas priječe da uživamo u ljepoti slike. "I ja sam zavirio u njezine oči," kaže, "no nisam vidio ništa od onoga što Vasari hvali - ni obrve, ni oči ispunjene sjajem ili ružičaste nosnice. Što mi je promicalo?" Odgovor je: lak. Sandstead je uvjeren da bi Leonardo svoje slike premazao slojem prozirnog laka. "(...) ono što nisam znao je da Mona Lisu treba očistiti," zaključuje. "Njezin požutjeli lak očajnički treba zamijeniti. Ako se to napravi propisno, možda ćemo vidjeti detalje koje generacije prije nas nisu vidjele."
Sandstead smatra da je Mona Lisa izvorno nalikovala ovom detalju slike Michael Angelo i Clara Peale Rembrandta Pealea (autor: Lee Sandstead, preuzeto iz članka "Cleaning Mona Lisa")
Pored toga, Sandstead smatra da bi sliku trebalo bolje osvijetliti, a ne bi trebalo zanemariti ni površinsku prljavštinu. Ipak, priznaje da čišćenje ne mora nužno vratiti Mona Lisi "izvorni" izgled, jer materijali od kojih je slika načinjena stare i kemijski se mijenjaju.
Sandsteadovu tezu da su boje na Mona Lisi izvorno bile svjetlije i življe mogla bi potvrditi jedna slika iz muzeja Prado u Madridu. Riječ je o kopiji Mona Lise za koju su restauratori nedavno utvrdili da je nastala u Leonardovoj radionici. To je čini najstarijom kopijom čuvene slike. (Sve o tom otkriću pročitajte u članku Martina Baileyja "Earliest copy of Mona Lisa found in Prado".)
Mona Lisa iz Prada vjerojatno je najstarija kopija čuvene Leonardove slike. Budući da je Leonardova slika oštećena prilikom ranijih nestručnih restauriranja ("izbrisane" su joj obrve i neki drugi detalji), madridska nam kopija otkriva kako je izvorno mogla izgledati.
Sandstead na kraju svoga članka donosi brojne primjere slika koje je obradio u Photoshopu kako bi pokazao kako su mogle izvorno izgledati, odnosno kako bi izgledale nakon uklanjanja požutjelog laka.
William Paxton, Kućna pomoćnica, 1910. (autor: Lee Sandstead, preuzeto iz članka "Cleaning Mona Lisa")
