Kako je izgledao Tutankamon

Sredinom 2005. godine znanstvenici su uz pomoć kompjuterizirane tomografije (CT) uspjeli rekonstruirati izgled najpoznatije mumije na svijetu: Tutankamonove (Tutankhamonove). Projekt je vodio glavni egipatski konzervator za starine, Zahi Hawass. Istraživanje je otkrilo detalje o Tutankamonovom zdravlju i ponudilo odgovor na pitanje o mogućem uzroku smrti.

Dva tima forenzičkih umjetnika i antropologa odvojeno su radila na rekonstrukciji lika mladog faraona. Pomoću CT skenova visoke rezolucije - njih 1700 - prvo je načinjen model lubanje. Francuski stručnjak za forenzičku antropologiju Jean-Noel Vignal pregledao je snimke i zaključio da je muškarac bio star između 18 i 20 godina. Zatim je odredio osnovne mjere i crte lica te izračunao debljinu kože. Zadatak plastične rekonstrukcije glave povjeren je Elisabeth Daynes. (Ova je francuska kiparica izradila rekonstrukcije neandertalaca za novootvoreni Muzej krapinskih neandertalaca. One koji ga još nisu stigli posjetiti, You Tube vodi na virtualni obilazak.) Daynes je na plastičnu lubanju "nalijepila" meso i kožu od gline. Pomoću gipsanog kalupa izradila je silikonski odljev te na njega dodala staklene oči, kosu, trepavice i obrve. Boju kože odredila je prema boji današnjih Egipćana. Kako bi se potvrdila vjerodostojnost ove rekonstrukcije, CT snimci predani su još jednom timu stručnjaka s istim zadatkom, ali im nije rečeno čiji lik rekonstruiraju. Druga je rekonstrukcija jako nalikovala bisti koju je izradila Daynes, čime su potvrđeni rezultati rada prvoga tima.

Pretpostavljeni izgled faraona Tutankamona. Ovdje pročitajte članak o rekonstrukciji njegove biste.

Trenutno jedini domaći stručnjak u radiografskim istraživanjima u restauraciji je Frane Mihanović, nastavnik na splitskoj Medicini i stručni suradnik Akademijinog Odsjeka za konzervaciju-restauraciju. Frane surađuje s Ksenijom Škarić na projektu CT snimanja i 3D prikaza vodnjanskih mumija. Rezultati njihovog rada bit će predstavljeni na kongresu Međunarodnog instituta za konzerviranje krajem rujna u Istanbulu.

You Tube nudi nekoliko kratkih filmova na ovu temu, primjerice impresivnu 3D animaciju tvrtke IMA Solutions, ili video o snimanju mumija u Penn muzeju u Philadelphiji.

Kompjuterizirana tomografija moćna je tehnika. Na ovogodišnjoj konferenciji diplomskih studija restauracije Sjeverne Amerike tim sastavljen od studenata i nastavnika kanadskog Sveučilišta Queens (Kate Sullivan et. al.) predstavio je rezultate primjene CT-a u numizmatici i restauraciji metala. Tehnika je korištena za slikovnu dijagnostiku korodiranih grčko-rimskih novčića iz sveučilišne zbirke. Umjesto tradicionalnog čišćenja, koje uključuje fizičko uklanjanje produkata korozije i može oštetiti visokomineraliziranu površinu predmeta, CT skeniranje omogućuje virtualno "skidanje" slojeva korozije i pogled na površinu novčića bez opasnosti od oštećivanja.

Jedan od najspektakularnijih primjera primjene CT-a u ispitivanju predmeta od metala je snimanje Antikythere, najstarijeg poznatog znanstvenog računala (150.-100. g. pr. Kr.). (Impresivno zvuči podatak da se složenost ovog mehanizma može usporediti s onom satova iz 17. stoljeća.) Istraživanja je 2005. i 2006. godine obavila tvrtka X-Tek Systems. Samo u tu svrhu u Atenu je dopremljen osam tona težak uređaj za kompjuteriziranu tomografiju. Preko CT snimaka otkriveni su brojni natpisi na ovom čudesnom uređaju te utvrđena njegova izvorna namjena. Ovdje pogledajte video o otkrivanju tajni Antikythere.

Antikythera: postojeće stanje i rendgenski snimak.

Radni odmor na Havajima

Koji student ne bi poželio obavljati ljetnu praksu na Havajima?! Upravo se ta prilika pružila dvjema studenticama magistarskog studija restauracije Muzeja Winterthur i Sveučilišta u Delawareu: Sarah Gowen i Stephanie Oman ljeto su provele u Honoluluu restaurirajući povijesne interijere muzeja Shangri La, nekadašnjeg doma američke nasljednice Doris Duke. Shangri La je sagrađen 1937. godine i posjeduje veliku zbirku islamske umjetnosti. Doris Duke oporučno je ustanovila Zakladu za islamsku umjetnost (Doris Duke Foundation for Islamic Art, DDFIA), sa zadatkom da Shangri La postane dostupan istraživačima, studentima i svima koje zanima unaprjeđenje i očuvanje islamske umjetnosti. (Više o projektu konzervacije i restauracije ove građevine, njenog bogatog interijera i okoliša pročitajte ovdje.) Sarah i Stephanie radile su na restauraciji dekorativnog stropa iz 18. stoljeća koji je bogata nasljednica dopremila iz Damaska (Sirija) i krajem 1970-ih postavila u tzv. Turskoj sobi.

Rezidencija / muzej Shangri La. (Slika preuzeta s Wikipedije.)

LeeAnn Barnes Gordon, pak, ljeto provodi u Ateni, gdje s još nekoliko kolega restaurira materijal s arheološkog lokaliteta na Agori. Emily MacDonald-Korth i Carlos Moya otputovali su u Kinu kako bi dokumentirali vrijedne zidne slike iz 12. stoljeća u jednom budističkom hramu.

Trogodišnji program magistarskog studija restauracije Sveučilišta u Delawareu predviđa obavljanje ljetne prakse nakon prve i druge godine studija. Studenti moraju obavljati praksu 6-8 tjedana u nekoj kulturnoj ustanovi, restauratorskom ateljeu, povijesnom ili arheološkom lokalitetu u zemlji ili inozemstvu. Stažiranje je značajan dio obrazovnog iskustva svakog studenta: tako uče rješavati probleme izvan učionice, raditi u timu i komunicirati s kolegama. Stečena iskustva prezentiraju kroz seminare, neki i putem bloga. Nastavnici ih snažno potiču da prezentiraju svoje radove, jer se tako javnost senzibilizira za potrebe restauratorske struke.

Sveučilišne novine UDaily prekjučer su objavile članak o ljetnim projektima WUDPAC-ovih studenata.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Diplomci Sveučilišta u Delawareu pomažu očuvati kulturnu baštinu diljem SAD-a i u svijetu

Piše: Tracey Bryant

"Predsjednik James Monroe treba kupku - a ja mu punim kadu," piše Renee Wolcott, studentica magistarskog studija restauracije Sveučilišta u Delawareu.

Walcott govori o izazovnom zadatku čišćenja bakroreza s prikazom petog američkog predsjednika, požutjelog od starosti i zamrljanog tintom, tijekom ljetne stručne prakse u Smithsonianovoj Nacionalnoj galeriji portreta u Washingtonu.

Wolcott je jedna od dvadeset studenata diplomskog studija resturacije Muzeja Winterthur i Sveučilišta u Delawareu (Winterthur / University of Delaware Program in Art Conservation, WUDPAC) koji, tijekom ljetne prakse u muzejima, privatnim zbirkama i arheološkim lokalitetima u Sjedinjenim Državama i diljem svijeta, pomažu očuvati kulturna dobra: od antičke grčke keramike do dagerotipija iz 1850-ih godina.*

Pod budnim okom sedam 9-metarskih kipova Bude u Velikom Budinom hramu zvanom Fengguosi u Yixianu, Kina, Emily MacDonald-Korth i Carlos Moya pomogli su dokumentirati zidne slike iz 12. stoljeća.

Sveučilište Tsinghua iz Pekinga ponudilo je Sveučilištu u Delawareu suradnju na ovom projektu. Ova dva sveučilišta ostvaruju sve veći broj akademskih i istraživačkih suradnji u području mehaničkog inženjerstva, povijesti umjetnosti, arhitekture i restauracije.

"Rad u Fengguosiju, pod veličanstvenim Budinim kipovima, bilo je nadnaravno i očaravajuće iskustvo, koje nikada nećemo zaboraviti," napisali su studenti.

Debra Hess Norris, pro-rektorica za diplomsko i stručno obrazovanje, Henry Francis du Pont predsjedateljica Odjela za lijepe umjetnosti i pročelnica Odsjeka za restauraciju, kaže da su ljetna stažiranja (koja traju između osam i deset tjedana) osmišljena tako da usavrše istraživačke i praktične vještine kod studenata, dok istovremeno ustanovama-domaćinima pružaju stručnu pomoć u skrbi za umjetničke zbirke.

Jennifer Jae Gutierrez, privremena voditeljica studija restauracije, konzultirala se sa studentima i nastavnim osobljem oko odabira institucija-domaćina te, prema potrebi, osiguravanja vanjske potpore.

"Naši studenti imaju tu sreću što su dobili smještaj na značajnim institucijama, privatnim restauratorskim ateljeima i povijesnim lokalitetima u zemlji i inozemstvu. Ponosni smo na doprinos koji ostvaruju kroz svoje ljetne projekte," kaže Gutierrez.

"Imati dobro upućene, dobro obučene restauratore ključno je za očuvanje umjetničkih i kulturnih zbirki diljem svijeta," dodaje Norris, koja je u studenom prošle godine su-predsjedala globalnim skupom restauratora iz 35 zemalja u Salzburgu, Austrija. "Cilj nam je da studentima damo znanje i iskustvo potrebno za zaštitu tih nezamjenjivih blaga."

Studijski program restauracije Muzeja Winterthur i Sveučilišta u Delawareu jedan je od svega četiri programa u SAD-u koji nude magisterij u polju restauracije. Studenti ovoga programa očuvali su brojne vrijedne predmete, od Deklaracije o nezavisnosti do svitaka iz Crnog mora, od arhitektonskih interijera Mount Vernona do Zabranjenog grada; slike Rembradta i Wyetha, američki barjak, ugovor bejzbolske zvijezde B. Rutha, zlatne ploče Elvisa Preslyja pa čak i crvene papučice iz Čarobnjaka iz Oza.

* Ispod izvornog članka nalaze se linkovi na izvješća o ljetnoj praksi svih dvadeset studenata.

Virtualno restauriranje

Na simpoziju o tehničkoj dijagnostici u umjetnosti i arheologiji, koji je sredinom srpnja održan u Britanskom muzeju u Londonu, fizičar Jans Stenger iz Muzeja Harvard održao je predavanje o restauraciji uz pomoć digitalne projekcije. (Sažetke najzanimljivijih predavanja uskoro ćete moći pročitati na blogu Rose Daly.) 

Mark Rothko (1903.-1970.) je 1963. godine naslikao pet slika za Sveučilište Harvard. Zbog nestabilnosti jednog od pigmenata i prekomjernog izlaganja sunčevoj svjetlosti, slike su izblijedjele u tolikoj mjeri da su 1979. morale biti skinute sa zida i pohranjene u depo. Njihovo je restauriranje povjereno Stengeru i njegovu timu. Da bi se utvrdio izvorni izgled slika, trebalo je pronaći stare fotografije. Da ironija bude veća, i fotografije su starenjem izblijedjele pa su podvrgnute restauraciji. Nakon toga je trebalo odlučiti kako slikama vratiti izgubljenu boju. Preslikavanje nije dolazilo u obzir. Stenger je rješenje pronašao u članku Raymonda H. Lafontainea iz 1986., "Seeing Through a Yellow Varnish: A Compensating Illumination System". Da bi pokazao kako slika izgleda ispod sloja požutjelog laka, Lafontaine ju je obasjao plavim i bijelim svjetlom iz dijaprojektora. Stenger i njegov tim jednako su postupili: fotografirali su Rothkove slike i njihove restaurirane fotografije te kompjuterski izračunali kakva se slika (boja) mora na njih projicirati da bi im se vratio izvorni izgled. Za projekciju su koristili najobičniji digitalni projektor, no da bi stvar funkcionirala, trebalo je prilagoditi osvjetljenje u prostoriji. Naravno, time nije riješen problem nestabilnog pigmenta pa se slike i dalje moraju izlagati u strogo kontroliranim uvjetima.

Rothkove slike nisu jedine umjetnine na kojima je izvedena svjetlosna ili virtualna restauracija. Na ovaj su način restaurirane tapiserije Henrika VIII. (obavezno pogledajte video o njihovom čišćenju), Trajanov stup i katedrala u Amiensu. Treba istaknuti rad stručnjaka s Odsjeka za kompjutorske znanosti Sveučilišta Purdue (pogledajte i njihov video).

Veličanstveni portal srednjovjekovne katedrale u Amiensu. (Slika je preuzeta s ovog bloga.)

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Kako se restaurira Rothko

Priču o restauraciji Rothkovog harvardskog ciklusa u kratkim crtama donosi web portal Popular Mechanics u članku Andrewa Mosemana "Umjetnički detektiv: Ovo je moj posao".

Kada slika tijekom vremena izblijedi i promijeni boju, kako napraviti da izgleda bolje; preslikavanjem originala?

Kad je fizičar Jans Stenger 2004. godine počeo raditi u Muzeju Harvard, osoblje je bilo zaokupljeno misterijom - zašto serija murala, koje je 1960-ih naslikao Mark Rothko, mijenja boju? Stengerov tim utvrdio je da su tijekom godina Rothkovi pigmenti 'kućne' izrade kemijski izreagirali s vezivima. Stenger sada pokušava restaurirati murale kako bi naredne generacije mogle u njima uživati. U prošlosti su neki restauratori slikama znali nanijeti više štete nego koristi - čak su slikali preko originala - pa će Stenger murale obnoviti uz pomoć digitalne projekcije. "Želimo opet izložiti slike," kaže. "Vratit ćemo boje uz pomoć trika."

1. Mikroskop

Stenger analizira uzorak boje pomoću Ramanove spektroskopije. Laser pobuđuje elektrone u materijalu; ovisno o vrsti prisutnih kemijskih veza, elektroni emitiraju svjetlost čije su valne duljine dulje ili kraće od valnih duljina lasera. Stenger mjeri ovaj pomak kako bi odredio koje su molekule prisutne, a tako određuje koje je pigmente Rothko koristio.

2. Rendgenski spektrometar

Stenger također ispituje murale uz pomoć ručnog XRF spektrometra.* Ovaj instrument identificira pigmenete s određenim elementnim potpisom, ali ne govori u kojem su obliku prisutni. "Ovaj bi uređaj identificirao barij ili sumpor," objašnjava Stenger, "no da bi se potvrdila prisutnost barij sulfata, trebalo bi koristiti Ramanovu spektroskopiju."

3. Kamera

Budući da preslikavanje nije dozvoljeno, Stenger muralima želi vratiti izvornu boju pomoću svjetlosne projekcije. Nakon što fotografira svaku sliku, upotrijebit će posebni software kako bi izračunao boje koje nedostaju. Tako će se Rothkove slike opet moći izložiti s projektorima koji će te boje projicirati preko platana, kako bi djela izgledala onako kako su izgledala 1962. godine.

* X-Ray Fluorescence Spectrometry (XRF) - rendgenska fluorescentna spektrometrija

Restaurator(i) na blogu!

Prije nekoliko tjedana primila sam e-mail od Amande Norbutus, studentice poslijediplomskoga doktorskoga studija očuvanja kulturne baštine Muzeja Winterthur i Sveučilišta u Delawareu, u kojemu mi javlja da na njezinom blogu mogu pročitati izvještaj o njezinoj ljetnoj turneji po Europi i Americi. Amanda je proteklih mjeseci obilazila murale, dokumentirala njihovo stanje i prikupljala podatke o njihovu očuvanju. Murali su, naime, tema njezinog doktorskog istraživanja, a rezultate svojega rada redovito dijeli s kolegama putem bloga.

Philadelphia je poznata po muralima. S ciljem njihovog očuvanja, godine 2006. pokrenut je program Rescue Public Murals!

Nedugo nakon toga javila mi se Rose Daly, studentica 3. godine magistarskog studija konzerviranja-restauriranja u Delawareu, sa zamolbom da za njezin blog napišem izvještaj o jednom londonskom simpoziju na kojemu sam sudjelovala početkom srpnja. To me natjeralo na razmišljanje: možda bih i ja trebala pokrenuti restauratorski blog?

Na studiju konzerviranja-restauriranja Muzeja Winterhur i Sveučilišta u Delawareu studenti putem bloga dijele svoja iskustva s kolegama i prijateljima te grade mrežu profesionalnih kontakata; na njihovoj ćete stranici pronaći linkove na druge blogove vezane uz očuvanje kulturne baštine. Student magistarskog studija Steven O'Banion, primjerice, na blogu duhovitog naziva When Super Glue Won't Do piše o svom obrazovnom iskustvu i restauratorskoj praksi. Kako se doktorska disertacija može pretvoriti u lako razumljivo štivo, doznajte na blogu Christine Cole, još jedne WUDPAC-ove studentice. Chris je bila prva studentica doktorskoga studija očuvanje kulturne baštine, jedinog te vrste u Sjevernoj Americi.

Blog Stevena O'Baniona zove se When Super Glue Won't Do

Temom restauratorskih blogova bavio se Richard McCoy iz Muzeja umjetnosti u Indianapolisu. McCoy na blogu art:21 piše kolumnu pod nazivom No Preservatives: Conversations about Conservation. Sažeti pregled blogova restauratorske tematike donosi online časopis e-conservation; na vrhu njihove liste nalaze se blogovi Daniela Culla, restauratora etnografskog materijala u Muzeju glazbenih instrumenata u Arizoni, i Portugalca Ruija Bordala, koji na blogu Art Conservation Research donosi pregled stručnih publikacija koje se mogu besplatno preuzeti s interneta.

Udruženje mladih restauratora Emerging Conservation Professionals Network također koristi blog za prezentaciju svoga rada i promociju svojih aktivnosti. Blogovi mogu imati i važno mjesto u nastavi. Jedan takav primjer je blog Critical Issues in Art Conservation koji je osmislila i održava Sanchita Balachandran sa Sveučilišta Johns Hopkins. Studenti na blogu objavljuju svoje tekstove i komentare, pokrivajući širok spektar tema: od dobrobiti i rizika konzervatorsko-restauratorskih zahvata do znanstvenih metoda koje nalaze primjenu u istraživanju umjetničkih djela.

Restauratori danas sve češće koriste blogove za povezivanje s kolegama, promoviranje struke i informiranje javnosti o svojoj profesiji. Public outreach fraza je koja opisuje aktivnosti kojima pojedinci, skupine ili organizacije povezuju svoje ideje i rad s aktivnostima drugih organizacija i skupina ili sa širom javnosti. Blogovi i društvene mreže zauzimaju važno mjesto u priči o konzervaciji-restauraciji. Nažalost, u inozemstvu više nego u Hrvatskoj. Možda ovaj blog to promijeni!