petak, 23. studenoga 2012.

Sjetna poetika sakralnih prostora

"Što bi trebala biti revitalizacija (rehabilitacija) spomenika, pojedinačnih zdanja i cjelina, sela, gradova što gube svoje izvorne funkcije, pa zamiru i zaboravljaju se, ruše, razgrađuju, rasprodaju?" pita se Ivo Babić u članku "Antopološko shvaćanje spomenika". "Je li revitalizacija napuštene crkve njezina preinaka u vikendicu ili pak u turistički biro? Ne, to nije revitalizacija, to je samo suptilniji oblik oskvrnuća." 

U nastavku teksta Babić donosi možda najljepši opis interijera napuštenih crkvica u našoj znanstvenoj literaturi: "Crkve koje zaboravljaju njihovi bratimi, u kojima je na oltarima pod svetom slikom još uvijek cvijeće u vazama, istina usahlo, svijećnjaci, kapi voska dogorjelih svijeća, niše s polupraznim kutijama žigica, s bočicama, zvoncima, sa svojom sjetnom poetikom i atmosferom posvećenog, ipak nisu zaslužile da se profaniziraju."

Tekst je objavljen u zbirci Babićevih eseja, polemika i članaka Od ubavog do gubavog. U istoj se knjizi nalazi članak "Molitva za moju uvalu", što je i naslov antologijske pjesme splitskoga književnika Ante Cettinea. Evo odlomka iz Cettineove pjesme Četiri pejzaža koji savršeno nadopunjuje Babićev opis:

Na raskršću krst bez lijevog traka.
Na hridini oronula crkvica bez vratiju. 

Na oltaru odavna prosuto ulje 
i vjetar, 
na pragu sunce, sve smrznuto 
kao skitnica, kleči.

Sve smrznuto (u vremenu), prožeto mirnoćom i sjetom.


Škrip, Brač

Svetište Gospe od Prizidnice, Čiovo

Lopud

Lopud

Lopud

ponedjeljak, 12. studenoga 2012.

Ponovno oživljeno Hrvatsko restauratorsko društvo

Hrvatsko restauratorsko društvo, strukovno udruženje hrvatskih konzervatora-restauratora, ove je godine započelo s aktivnijim djelovanjem. Krajem proljeća pokrenuta je službena mrežna stranica Društva, a hrvatskim konzervatorima-restauratorima upućen je poziv na učlanjenje. Bio je to povod za razgovor s mr. art. Andrejem Aranickim, predsjednikom udruge i predstojnikom Katedre za restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Aranicki je diplomirao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1989. godine. Nakon toga je upisao dvogodišnji dodiplomski studij muzeologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je apsolvirao 1993. godine. Poslijediplomski studij restauriranja drvenih skulptura završio je u Budimpešti, na Odsjeku za restauriranje, odnosno pri Konzervatorskom institutu Mađarske akademije likovnih umjetnosti. Od 1994. godine radio je u Zavodu za restauriranje umjetnina, isprva kao vanjski suradnik, zatim u stalnom radnom odnosu. Godine 1998. prešao je na novoosnovani Odsjek za restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Prije tri godine izabran je za predstojnika Katedre za restauriranje umjetnina. U Hrvatsko restauratorsko društvo učlanio se 1996., a funkciju predsjednika preuzeo je 2010. godine.


Mr. art. Andrej Aranicki u svome ateljeu


Hrvatsko restauratorsko društvo ima dugu povijest. Kada je osnovano i s kojim ciljem?

Hrvatsko restauratorsko društvo osnovano je 1994. godine u Zagrebu, a osnovni mu je cilj afirmacija restauratorskog zanimanja sukladno definiciji tog zanimanja u međunarodnim konvencijama. Društvo ima još nekoliko ciljeva: očuvanje i unapređivanje etičkih, socijalnih i legislativnih interesa struke, također u skladu s odgovarajućim međunarodnim konvencijama, zatim poticanje zaštite i stručnog održavanja umjetničke i kulturne baštine, suradnju s drugim stručnim organizacijama sličnih ciljeva na nacionalnom i međunarodnom nivou.

Premda je Društvo osnovano sredinom devedestih godina, neko vrijeme nije bilo aktivno. Zašto?

Neaktivnost Društva je ozbiljno pitanje. Društvo je izbrisano iz Registra udruga 1997. ili 1998. godine zbog navodnog propusta u Statutu. Umjesto "svaki građanin", trebalo je pisati "svaki građanin Republike Hrvatske" ili tako nešto. Ipak, treba reći da se brisanje Društva dogodilo nakon što su naši članovi mr. Zlatko Bielen, Mario Fučić i Želimir Laszlo u novinama reagirali na plan Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu – spomenimo da ona tada još nije imala studij restauriranja umjetnina – u svezi s restauriranjem svečanog zastora Hrvatskog narodnog kazališta koji je izradio Vlaho Bukovac za svečano otvorenje nove kazališne zgrade 1895. godine. ALU-u je time, koliko se sjećam, propalo jedan milijun kuna plus donacija Tvornice duhana Rovinj. Društvo je uspjelo obnoviti registraciju tek nakon izbora 2001. godine, ali smo naučili lekciju. To, međutim, nije bio jedini razlog neaktivnosti društva. Nedostatak financijskih sredstava izravno je dovodio u pitanje naše djelovanje zbog nemogućnosti pronalaženja odgovarajućeg prostora u kojem bi se članstvo HRD-a nalazilo na svojim sastancima i skupštinama. Članarina od 300 kuna udaljila je gotovo svakoga člana od plaćanja članstva, a time i od dolazaka na sastanke. Od Ministarstva kulture nismo uspijevali dobiti ni kune za hladni pogon i redovito poslovanje, jer su Ministarstvo, pa i Hrvatski restauratorski zavod, Društvo doživljavali kao svojeglavog neprijatelja. To izaziva reakciju kolega pa se zbog nakupljenih frustracija svako djelovanje može pretvoriti u zamjeranje Ministarstvu. U pozadini svega, ono nam svima osigurava plaću pa je pitanje što je bolje: djelovati i polomiti zube ili se primiriti dok novije i pismenije generacije ne stasaju.

Rekli ste da je Društvo ponovno registrirano 2001. godine. Čime se bavilo nakon tog perioda?

U periodu nakon ponovnog registriranja Društvo je, u okviru svojih aktivnosti, kao sunakladnik izdalo nekoliko knjiga: Preventivno konzerviranje slika, polikromiranog drva i mješovitih zbirki i Smjernice konzervatorsko-restauratorskog rada autora Denisa Vokića, te knjigu Kosta Strajnić: Dubrovnik bez maske i polemika s Vinkom Brajevićem o čuvanju dalmatinske arhitekture, koju je priredio Ivan Viđen. Prije dvije godine na tome se popisu našao prijevod Torracine knjige Topljivost i otapala u konzervatorsko-restauratorskoj problematici koji potpisuje Tamara Ukrainčik. Društvo je bilo aktivno i na međunarodnom planu. Na Generalnoj skupštini E.C.C.O.-a održanoj 2009. godine u Sofiji sastali su se svi predsjednici nacionalnih udruga – članica E.C.O.O.-a, a tadašnji predsjednik Hrvatskog restauratorskog društva, mr. art. Denis Vokić, održao je predavanje s temom "Hrvatsko restauratorsko društvo i konzerviranje-restauriranje u Hrvatskoj".

Kada je izabrano aktualno vodstvo?

Aktualno vodstvo izabrano je 2010. godine.

Koliko Društvo sada ima članova?

Društvo je 1996. godine imalo pedesetak članova. Do osipanja članstva došlo je zbog razloga koje sam ranije naveo. Sada imamo 22 člana, no brojka pomalo raste iz tjedna u tjedan. Članom Društva postaje se plaćanjem članarine za tekuću godinu. Zainteresirani konzervatori-restauratori u Republici Hrvatskoj mogu se učlaniti putem naše internetske stranice pa ih pozivam da to i učine. Članove, pak, pozivam da dođu na našu godišnju skupštinu koja će se održati 30. studenoga s početkom u 17 sati u Zamenhofovoj 14, na Odsjeku za restauriranje i konzerviranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Čime se Društvo trenutno bavi? Kakvi su vam planovi za narednu godinu?

Društvo ima raznolike aktivnosti: organiziranje znanstvenih skupova i stručnih sastanaka, izdavanje ili suradnja u stručnim publikacijama, savjetodavno, informatorsko i dokumentacijsko djelovanje, razrada smjernica i preporuka za metodologiju rada, dokumentaciju, upravljanje poslovima i uvjete rada, prikupljanje podataka o opremi i materijalima... Nažalost, zbog problema u financiranju Društva i nemogućnosti neovisnog financiranja, te se aktivnosti nisu mogle realizirati. Ove smo si godine dali zadatak ponovno okupiti članstvo nakon nekoliko godina stagniranja aktivnosti Društva. Još jednom pozivam kolege koji to do sada nisu učinili, da se učlane na našu internetsku stranicu. Tako ćemo dobiti uvid u broj i sastav zainteresiranog članstva HRD-a. Iduće godine planiramo aplicirati HRD za punopravno članstvo u E.C.C.O.- u. Nastavit ćemo rad na novoj web stranici te povezivanje sa sličnim strukovnim udrugama u okruženju.

Spomenuli ste web stranicu Društva. Što se sve na njoj može naći?

Web stranicu Društva pokrenuli smo u ožujku ove godine sa ciljem oživljavanja djelatnosti Društva i okupljanja članstva. Želimo, naime, kreirati bazu podataka svih naših članova. Na stranici se sada mogu naći osnovni podaci o Društvu, popis članova, albumi s fotografijama i novosti. Svi članovi mogu objavljivati svoje postove i komentarati postojeće. Tu su i korisni linkovi vezani za konzervatorsko-restauratorsku struku.

Na stranici je objavljena vijest o osnivanju Hrvatske restauratorske komore. O čemu se radi?

Za sada postoji tek ideja o osnivanju Hrvatske restauratorske komore kao tijela koje bi vodilo registar svojih članova, izdavalo, obnavljalo i oduzimalo odobrenje za samostalan rad (licence) te obavljalo stručni nadzor nad radom svojih članova. Smatram izuzetno važnim da se i na taj način naša, restauratorska struka podigne na još viši nivo te da struka počne odlučivati o samoj sebi. Svjestan sam da je pred nama golemi posao, no bez osnivanja Komore s jasno postavljenim ovlastima restauratorska će struka i dalje biti podložna određenim omalovažavanjima od strane pojedinih nadzornih službi, odnosno pojedinih konzervatora u Hrvatskoj. Na svu sreću, to su tek sporadični slučajevi, no slučajevi koji traju već godinama. Naime, od pojedinih članova Društva već neko vrijeme stižu prilično zabrinjavajući apeli da se što hitnije poduzmu nužni koraci u obrani digniteta restauratorske struke.

Koji su, po Vama, glavni problemi s kojima je konzervatorsko-restauratorska struka danas suočena?

Glavni problemi struke danas jesu oni koji bi i bili u nadležnosti Hrvatske restauratorske komore, dakle: jasno postavljeni kriteriji za stručna restauratorska zvanja, pogotovo sada, kad u Hrvatskoj već više od deset godina imamo tri studija konzerviranja i restauriranja, te u manjoj mjeri revidiranje Pravilnika o stjecanju stručnih zvanja u konzervatorsko-restauratorskoj struci. Problem je i usklađivanje cijene koštanja radnih sati po pojedinim fazama unutar određenih specijalnosti, te oštre sankcije – čak i u vidu oduzimanja licence – onima koji su svojim nesavjesnim, a možda i nestručnim konzervatorsko-restauratorskim radovima ugrozili integritet kulturnoga dobra ili ga nepovratno upropastili.

Kako vidite našu struku za pet ili deset godina?

U prvome bih redu volio da naša struka ostvaruje svoja prava, ali i vrši svoje dužnosti, kroz Hrvatsko restauratorsko društvo i Hrvatsku restauratorsku komoru te ostala strukovna udruženja. Volio bih, također, da se ne dešavaju više slučajevi koji su u suprotnosti s etičkim kodeksom naše struke.



Andreja zanimaju klasične tehnike pozlate i posrebrenja s lazurama


Predstojnik ste Katedre za restauriranje umjetnina na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Što su Vam najveći izazovi u nastavničkom poslu?

Kao predstojniku Katedre obaveza mi je da brinem o kvaliteti nastave iz glavnih i pomoćnih restauratorskih kolegija. Uz to skrbim o pokrivenosti nastavničkim i asistentskim restauratorskim kadrovima na Odsjeku za restauriranje i konzerviranje umjetnina zagrebačke Akademije. Držim nastavu iz kolegija Restauriranje i konzerviranje drvene skulpture 1 i 2, Restauriranje i konzerviranje 2 te iz izbornog kolegija Rezbarenje i pozlaćivanje 1 i 2. U nastavničkome radu najveći mi je izazov kako studente, buduće restauratore, naučiti promatrati, razmišljati i analizirati svako umjetničko djelo, te na koji način metodološki pristupiti izvođenju konzervatorsko-restauratorskih radova.

Što Vas najviše zanima u restauratorskom poslu?

U restauratorskome poslu najviše me zanimaju klasične tehnike pozlate i posrebrenja s lazurama te tehnike izvedbi imitacija različitih poludragih kamena (npr. Lapis lazuli), mramorizacija kao i instrumentalne metode analiziranja materijala koji su korišteni u tim tehnikama. Glavni motiv je zapravo radoznalost; na koji način su stari majstori izvodili pozlate, posrebrenja i oslike, odnosno lazure na metalnim listićima.

nedjelja, 14. listopada 2012.

Zagrebačka industrijska baština

Sredinom listopada u Muzeju grada Zagreba otvara se izložba "Industrijski centar države: Zagrebačka industrijska baština 1918.-1945.", druga po redu studijska izložba u sklopu projekta "Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive". Autor izložbe i voditelj projekta je Goran Arčabić, viši kustos Muzeja grada Zagreba. S njim je na izložbi surađivala Pia Sopta, studentica prve godine diplomskog studija povijesti umjetnosti i francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Pia je pred ljeto pokrenula seriju tribina studenata povijesti umjetnosti. Prva se tribina bavila temom zagrebačke industrijske arhitekture, što je bio povod za razgovor o očuvanju industrijske baštine u Hrvatskoj i svijetu.


Pia Sopta nedavno je pokrenula seriju tribina studenata povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu


Pia, u lipnju si na Filozofskom fakultetu u Zagrebu organizirala tribinu "Zagrebačka industrijska arhitektura: razgovor o (ne)prepoznatoj baštini", prvu u nizu tribina studenata povijesti umjetnosti. Kako je do toga došlo?

Na ideju o pokretanju serije tribina došla sam dok sam bila predsjednica Kluba studenata povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta. Željela sam pokrenuti nešto što bi studente potaknulo na razmišljanje i razgovor u umjetnosti, na stručan, ali neformalan način, gdje bi naučili nešto novo, saznali nešto što ih je možda zanimalo i gdje bi jednostavno mogli izraziti vlastito mišljenje o određenoj temi. 

Je li ideja o tribinama bila vezana uz konkretan događaj?

O tribinama sam počela razmišljati na Međunarodnom kongresu studenata povijesti umjetnosti održanom u studenome prošle godine. Na tome sam skupu imala izlaganje na temu industrijske baštine. Govorila sam o problemu prenamjene tvornice željezničkih vozila Gredelj, nekadašnje Strojarnice ugarske državne željeznice. Sesija u kojoj sam izlagala, a koju je moderirao moj profesor Marko Špikić, sastojala se od tri izlaganja. Nakon izlaganja se, po običaju, razvila rasprava, no publika je bila toliko zainteresirana za izložene teme da se rasprava protegnula više no što je to bilo predviđeno. Profesor Špikić je tada predložio da raspravu nastavimo nekom drugom prilikom. Time mi je, zapravo, "stavio bubu u uho" pa sam došla na ideju o pokretanju serije tribina.

Koliko je studenata uključeno u taj projekt?

U projekt je uključeno više studenata, mojih kolega s godine. To su uglavnom kolege koji su vodili Klub studenata dok sam ja njime predsjedavala. Priključili su se i drugi studenti koje projekt zanima. 

Koliko je tribina održano?

Zasada smo održali jednu tribinu, onu probnu, da vidimo koliki je interes studenata, kakav je odaziv te ima li uopće smisla nastaviti dalje razvijati ovaj projekt. Prvu tribinu, kojoj je tema bila industrijska baština, sa mnom je vodio kolega s godine (i dečko ☺) Dinko Duančić. S njim surađujem i na projektu "Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive" koji je prije dvije godine pokrenuo Goran Arčabić, viši kustos u Muzeju grada Zagreba. 

Kako je to izgledalo?

Dinko i ja smo najprije održali kratku Powerpoint prezentaciju, da studenti steknu dojam o temi, nakon čega smo započeli s raspravom. Velika pomoć nam je bio profesor Špikić kojega smo zamolili da bude moderator. On je s nama vodio tu prvu tribinu, a uključio se i profesor Franko Ćorić.


Paromlin (snimio Branko Radovanović, preuzeto s Wikipedije)  

Paromlin (snimio Branko Radovanović, preuzeto s Wikipedije)


Je li vrijednost zagrebačke industrijske baštine prepoznata?

Zagrebačka industrijska arhitektura u cjelini je, zapravo, tek nedavno otkrivena, i to putem projekta koji sam ranije spomenula, "Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive". Projekt je to koji je 2010. godine pokrenuo Goran Arčabić, viši kustos u Muzeju grada Zagreba. Njegov projekt, slijedom toga i naša tribina, prezentira industrijske objekte kojima Zagreb obiluje, a koji su većini građana malo poznati. Osim njihovog predstavljanja, pokušavaju se pružiti konkretni prijedlozi za njihovo očuvanje i prenamjenu, budući da danas velik broj njih zjapi prazno ili propada. Na tribini smo željeli upoznati studente s takvim objektima, pokazati im koliko su oni bili važni za razvoj Zagreba kroz desetljeća te u kakvom su oni stanju danas, a zatim im prikazati svjetske primjere prenamjene takvih objekata, kojih ima mnogo, te koji Zagrebu mogu poslužiti kao veoma vrijedan uzor. Tom kratkom prezentacijom smo nastojali potaknuti studente da kažu svoje mišljenje o viđenome: smatraju li da je takva arhitektura vrijedna očuvanja ili ne, kako bi ju oni prenamijenili ili što bi na njezinom mjestu sagradili, što misle na koji način bi se mogli potaknuti građane da postanu svjesni vrijednosti industrijskog naslijeđa, da se uključe u građanske inicijative za njihovo očuvanje i slično. Ukratko, moje je mišljenje da je zagrebačka industrijska arhitektura uglavnom neprepoznata, a ovom tribinom pokušavamo učiniti to da ta baština postane prepoznata i cijenjena.

Iz kojega vremena potječu industrijski objekti na području grada Zagreba? Koliko ih ima?

Zagreb obiluje industrijskim naslijeđem koje seže još u sredinu 19. stoljeća, a proteže se sve do 90-ih godina 20. stoljeća. Početak svega je označila izgradnja pruge 1862. godine, koja vodi prema Budimpešti, čime Zagreb prestaje biti periferni grad u monarhiji te se industrijski ubrzano razvija. Ovdje ću navesti samo neke od najreprezentativnijih industrijskih objekata u Zagrebu: u razdoblju od sredine 19. stoljeća do završetka Prvog svjetskog rata to su Strojarnica ugarske državne željeznice (danas TŽV Gredelj), Paromlin, Tvornica duhana, Bubara (tvornica svile), Zagrebačka pivovara, Franck, Cementara ili "Muljara", Tvornica koža (danas Gliptoteka), Gradska električna central ("Munjara"); u razdoblju između dva rata Gradska klaonica i stočna tržnica, tvornički kompleks Arko, odnosno Badel, ljevaonica željeza braće Ševčik, Prva hrvatska tvornica ulja, tvornica Penkala, odnosno Nada Dimić, Tvornica svijeća Iskra te, naposljetku, u razdoblju od 1945. godine do 90-ih godina Tvornica električnih žarulja, Končar, Kemika...



Bubara, tvornica svile (preuzeto s bloga Zdenko's Corner


Jesu li te građevine u funkciji?

Nažalost, mali broj tih postrojenja je danas u funkciji, ili su se ona preselila na nove lokacije, što je, primjerice, slučaj s TŽV Gredelj. Većina objekata propada ili zjape prazni. Bubara je u izrazito lošem stanju, Gredelj je velikim dijelom devastiran, Paromlinu prijeti urušavanje, Klaonica ubrzano propada, Arko također... Ima i  pozitivnih slučajeva, iako su oni rijetki: Tvornica koža je danas Gliptoteka HAZU, avangardan primjer prenamjene industrijskog objekta (prenamijenjena je još 40ih godina prošlog stoljeća), Kuća za ljude i umjetnost Lauba je nekada bila jašionica austrougarske vojske, a u tijeku je dugoočekivana prenamjena Tvornice duhana Zagreb u Hrvatski povijesni muzej.

Što je s (pravnom) zaštitom?

Dio ovih objekata jest zaštićen ili su pod zaštitom dijelovi pojedinog kompleksa. Ipak, očito je da, ako zaštita postoji, ona nije dovoljna, ili je neadekvatna, odnosno ne sprječava neki oblik intervencije u objekt niti njegovo propadanje. Velik dio zagrebačkog industrijskog naslijeđa propada i podložan je raznim oblicima devastacije, krađi dijelova građevine, npr. povijesnih strojeva ili opreme i slično. Uzrok tomu je neriješeno imovinsko-pravno pitanje, vlasnički odnosi, nedostatak novca za održavanje te, na  kraju, nedostatak ideje što s tim građevinama učiniti. Mnogi od tih objekata su u vlasništvu grada Zagreba, odnosno Zagrebačkog holdinga, kojemu je zadaća brinuti se za njih i očuvati ih.


Gredelj (snimio Denis Lovrović, preuzeto iz: Vanja Vesić, "Opljačkano kulturno dobro: Gredelj se gura na bubanj", novilist.hr) 


Spomenula si povijesne strojeve. Možda bismo na ovome mjestu čitateljima mogli objasniti što označava, tj. obuhvaća pojam "industrijska baština". Uvriježeno je mišljenje da se radi o tvorničkim zgradama, no stvar je puno kompleksnija.

Kao odgovor na ovo pitanje citirat ću Povelju o industrijskom naslijeđu iz Nizhny Tagila, donesenu 2003. godine: "Industrijska baština se sastoji od ostataka industrijske kulture koji imaju povijesni, tehnološki, društveni, arhitektonski i znanstveni značaj. Ovi se ostaci sastoje od građevina i strojeva, radionica, mlinova i tvornica, rudnika i mjesta za obradu i preradu, skladišta i odlagališta, mjesta gdje se proizvodi, prenosi i koristi energija, prijevoza i cijele njegove infrastrukture kao i mjesta koja se koriste za društvene aktivnosti vezane uz industriju kao što su kuće, mjesta vjerskog štovanja ili obrazovanja."

Vratimo se temi devastacije industrijske baštine na području Zagreba. Situacija nije sjajna. Možemo li to promijeniti?

Mislim da se na postojeće stanje može utjecati, no potrebno je prije svega podići razinu svijesti i informiranosti o industrijskom naslijeđu i nadati se da će to rezultirati građanskim inicijativama, ali i pokretanjem gradskih vlasti da nešto učine po tom pitanju te da Zagreb bude obogaćen starim prostorima u novom ruhu.

U svibnju ove godine u Rijeci je održana peta po redu Međunarodna konferencija o industrijskoj baštini. Znači li to da je u Hrvatskoj (ipak) razvijena svijest o potrebi čuvanja tog segmenta baštine?

Čini mi se da nije ili barem da nije dovoljno razvijena. Od presudne je važnosti pobuditi svijest građana o industrijskom naslijeđu, njegovoj važnosti i o tome da bi ono trebalo postati dio građanskog, ako ne i nacionalnog ponosa, kao što je to slučaj u Velikoj Britaniji i Njemačkoj. Prilikom jednog istraživanja naišla sam na raspravu na forumu o ovoj temi i velik broj osoba je izjavilo da su industrijske građevine ruglo grada, da ih treba srušiti i na njihovome mjestu izgraditi nove poslovne prostore. Vjerujem da dosta ljudi razmišlja na ovaj način, ili uopće tomu ne pridaje pažnju, a to treba barem pokušati promijeniti.


Gliptoteka HAZU smještena je u nekadašnjoj Tvornici koža (snimila Roberta F., preuzeto s Wikipedije


Koje zemlje prednjače po pitanju očuvanja industrijske baštine? Možeš li istaknuti neki primjer dobrog gospodarenja, odnosno uspješne revitalizacije industrijske arhitekture?

U očuvanju industrijske baštine apsolutno prednjače Velika Britanija i Njemačka, europski industrijski velikani, a tu su i  Sjedinjene Američke Države i Francuska, zemlja u kojoj  problem industrijskog naslijeđa postaje sve aktualnije. Velika Britanija je kolijevka industrije, a u njoj se nalazi i nesumnjivo najpoznatiji primjer prenamjene jednog takvog objekta. Radi se o galeriji Tate Modern u Londonu, nekadašnjoj elektrani, Bankside Power Station. Njemačka je pak, nakon Velike Britanije, zasigurno najutjecajnija i najuspješnija industrijska zemlja, što pokazuju mnogobrojni primjeri revitalizacije starih industrijskih postrojenja, od Hamburga do Frankfurta na Majni, a na brojne možemo naići u glavnom gradu Berlinu. Za kraj, spomenut ću i najsvježiji primjer iz SAD-a, High Line u New Yorku, izvorno prugu po kojoj su prometovali teretni vlakovi u najvećem industrijskom dijelu Manhattana, a danas prostor koji je pretvoren u urbanu oazu, odnosno park, no pojedini segmenti tračnica su neznatno izmijenjeni kako bi podsjećali na njihovu prijašnju namjenu.



Galerija Tate Modern u Londonu

Koliko se naši povjesničari umjetnosti bave temom industrijske baštine?

Moram priznati da se tek upoznajem s opusom naših povjesničara umjetnosti u vezi industrijske baštine tako da ću sigurno nekoga izostaviti, no dosad sam se u okviru ove teme susrela s tekstovima Snješke Knežević, Leonide Kovač, Jasne Galjer, Marka Špikića, Zlatka Jurića... Moram spomenuti i Biserku Bilušić Dumbović, arhitekticu po struci, koja se intenzivno bavi problemom industrijskog naslijeđa.


Za kraj, još nekoliko riječi o tribinama studenata povijesti umjetnosti. Obradili ste temu industrijske baštine. Kojim ćete se temama baviti u ovoj akademskoj godini?

Temu zagrebačke industrijske baštine ponovit ćemo i u ovom semestru. Vjerujem da studente ta tema itekako zanima, a o njoj se relativno malo govori, što u okviru predavanja, što u javnosti. Tema će biti vrlo aktualna i iz razloga što se 16. listopada u Muzeju grada Zagreba otvara druga studijska izložba u sklopu ranije spomenutog projekta "Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive". Ta je izložba naslovljena "Industrijski centar države: zagrebačka industrijska baština 1918. – 1945.".  Nadam se da ćemo postići da na drugu tribinu dođe veći broj studenata nego što je to bio slučaj krajem ljeta, a planiramo pozvati i određeni broj stručnjaka koji bi pridonijeli informativnosti i raznovrsnosti rasprave. Osim industrijske baštine, planiramo postaviti tribine na temu volontiranja u muzejskim i galerijskim institucijama u Hrvatskoj i inozemstvu, te na temu studiranja u inozemstvu, bilo putem Erasmus programa, raznih stipendija ili samostalno. Cilj nam je informirati studente te potaknuti one koji su u nečemu takvome sudjelovali da prenesu svoje znanje i iskustvo drugima. Željeli bismo da sami studenti predlože teme za buduće tribine.

Pomažu li vam profesori? Kakve su njihove reakcije?

Profesori i asistenti s Odsjeka su nam trenutno velika pomoć. Štoviše, potonje dvije teme – volontiranje i studiranje u inozemstvu – predložila je asistentica s Katedre za umjetnost renesanse i baroka, Tanja Trška Miklošić. Reakcije nastavnika, onih koji su upoznati s projektom, su zasada vrlo pozitivne. Vijest o tribinama se nije još toliko proširila među svim nastavnicima, a nadam se da će se to dogoditi s novim ciklusom te da će se oni što više uključiti.

utorak, 4. rujna 2012.

Prva pomoć za predmete od tekstila

Studenti i nastavnici Odsjeka za konzervaciju-restauraciju splitske Akademije i ove godine sudjeluju u projektu International Conservation Workshop Lopud (ICWL). Početkom prošloga tjedna na Lopudu su se sastali s kolegama iz Njemačke i Belgije kako bi nastavili rad na umjetninama iz crkve Gospe od Šunja i Gospe od Spilice.


U crkvi Gospe od Spilice rade tri ekipe restauratora. Jedan tim radi na drvenom polikromiranom oltaru Gospe od Karmela; prikupljaju se podaci o tehnologiji izrade oltara, podljepljuje nestabilna pozlata, konsolidira crvotočno drvo. Drugi tim radi na uljanoj slici na platnu s prikazom čistilišta koja pripada istome oltaru. Nakon ravnanja platna i uklanjanja zaštite s lica traži se rješenje za stabiliziranje slikanoga sloja. Treći tim bio je zadužen za preventivnu zaštitu tekstilnih predmeta koje smo prošle godine zatekli na pjevalištu crkve. Bernice Brigou i Sofie Grauwels, dvije studentice koje specijaliziraju konzerviranje i restauriranje tekstila na Kraljevskoj akademiji lijepih umjetnosti u Antwerpenu, obavile su taj dio posla.



Bernice i Sofie, studentice zadužene za preventivnu zaštitu tekstilnih predmeta iz crkve


Prošle smo godine na pjevalištu Gospe od Spilice zatekli stotinjak crkvenih haljina za bogoslužje. Ruho je bilo naslagano na drvene klupe i jednu drvenu konstrukciju s prečkama



Djevojke su najprije razvrstale ruho; misnice su grupirale s misnicama, pluvijale s pluvijalima itd. Zatim su fotografirale prednju i stražnju stranu svakog predmeta. Za unošenje osnovnih podataka o predmetima i bilježenje postojećeg stanja (onečišćenja, oštećenja itd.) izradile su poseban obrazac. Svakome su predmetu dodijelile jedinstvenu oznaku, a trakicu s oznakom prišile su na unutarnju stranu predmeta.



Razvrstavanje tekstilnih predmeta


Svaki je predmet dobio oznaku



Obrazac u koji su uneseni podaci o tekstilnim predmetima



Budući da je predmete trebalo zaštititi od svjetlosti, prašine i drugih uzroka propadanja, djevojke su zamolile lopudskoga župnika, don Franu, da im da dva ormara za pohranu ruha. Ormari su preneseni na pjevalište crkve Gospe od Spilice. Na poleđini ormara nalazili su se otvori koje je trebalo zatvoriti komadom Tyveka da bi se spriječio ulazak kukaca i omogućila ventilacija (strujanje zraka).


Prilikom slaganja odjeće u ormare Bernice i Sofie jako su pazile da se ona ne gužva te da ormari ne budu pretrpani. Predmete su slagale prema dimenzijama i obliku. Nakon otprašivanja, manje predmete umotale su u beskiselinski "svileni" papir i pohranile na police. Odjeću koja se nalazi na vješalicama na koncu su prekrile Tyvekom. Idealno bi bilo da svaki predmet dobije svoju "košuljicu" od Tyveka, no za to nije bilo vremena, a ni materijala nije bilo dovoljno. Nažalost, nije bilo vremena niti za oblaganje vješalica beskiselinskim papirom. Ni mjesta na kojima se tkanina pregiba nisu mogla biti "osigurana"; taj posao čeka buduće sudionike ICWL-a.



Za uklanjanje prašine i nevezane prljavštine u pravilu se koriste meki, suhi kistovi. Usisivač, kako vidimo, jedva dodiruje površinu predmeta


Slaganje tekstilnih predmeta u ormar


Ormari u koje su pohranjeni tekstilni predmeti


U ormarima nije bilo dovoljno mjesta za sve tekstilne predmete pa su Bernice i Sofie od beskiselinskog kartona izradile nekoliko kutija za pohranu. Prilikom slaganja predmeta pazile su da oni budu raspoređeni tako da se odmah vidi što se nalazi u kutiji.


U svega tjedan dana ove su dvije djevojke potpuno samostalno (bez mentorskog vodstva profesora) obradile preko stotinu tekstilnih predmeta.


Izrada kutije za pohranu liturgijskoga ruha




petak, 24. kolovoza 2012.

Welcoming students in the professional arena

I would like to thank Amber Kerr-Allison for encouraging me to write this text and for her help editing and translating it to English. The text is also available in Croatian.


In 1961, the International Institute for Conservation of Historic and Artistic Works (IIC) organized its first international conference in Rome. In September this year Vienna will host IIC's 24th Biennial Congress.

At the Istanbul Congress two years ago conservation students and recent graduates were, for the first time, given the opportunity to preset the results of their work and research through posters. Their poster presentations took place along with the poster presentations of professional conservators. Delegates were invited to speak to student authors and after the Congress all student posters were published on the IIC web page. A Student Poster Exhibition will also accompany this year's Congress. The exhibition aims to provide a look at emerging conservators' research and work experiences, as well as a platform for the exchange of ideas and knowledge.


IIC's 24th Biennial Congress will take place in Vienna, September 10-14


The evaluation process

Amber Kerr-Allison, paintings conservator at the Lunder Conservation Center in Washington D.C. and a member of the IIC Council, has served as chair on the Student Poster Committee of the Istanbul Congress and Vienna Congress. Last December she invited me to join the Committee, along with Lisa Gräber, assistant professor at the Institute of Conservation of the University of Applied Arts in Vienna, wall paintings conservator Maram Na'es, currently a visiting scholar at the Institute for Optics and Atomic Physics of the Technical University in Berlin, and objects conservator Anna Serotta, who works as a contract conservator at the Metropolitan Museum in New York. Our task was to promote the student poster session to institutions across the globe, and then evaluate the poster abstracts submitted by the deadline. Thirty-two student abstracts were received and evaluated by the IIC Student Poster Committee, of which twenty "finalists" were selected. The committee members were then tasked with mentoring the finalists through the process of creating the posters. Final editing of the posters was entrusted to Joyce H. Townsend, IIC's Director of Publications and the chair of the Vienna Congress Editorial Committee.


Student author Caroline Roberts, Amber Kerr-Allison, Maram Na'es and me in Istanbul


After having reviewed each poster abstract, the Student Poster Committee was asked to evaluate and rank each submission based on several criteria points, which included: How effectively does the author convey the ideas and subject matter in the abstract? How well is the text structured? Does the subject relate to the theme of the Congress (The Decorative - Conservation and the Applied Arts)? What is its scientific relevance to the conservation field? Would the subject matter be interesting to a broad audience?

We had to provide a brief explanation for each score, and were asked to advise the authors on how they could improve their posters. Surprisingly (or not?), all members of the committee were pretty close in their scoring. We seemed to be unanimous about which subject matters were relevant, and which required some "polishing". Final ranking of all the abstracts was based on the averaged score for each category we ranked them by. The top twenty students were to be accepted, along with two alternates. Before the results were made official, we were asked to review and approve the rankings. At this point committee members were offered the opportunity to "lobby" for a particular author if we felt that they deserved to be among the top twenty. After the committee's approval of the rankings, the authors were informed about the results of the evaluation process.

Guidance and support

By the end of May we had received poster guidelines from the IIC Council, which our chair forwarded to the student authors. Then, each member of the Student Poster Committee was appointed as an advisor to five authors. I thought it was great that IIC leaves nothing to chance and that these young people were getting (our) full attention. I wish I had the opportunity to learn how to present a poster or a paper with the help of senior colleagues. At the IIC, participation in Congress is seen not just an opportunity to present the results of one's work to the community of experts, but also as an opportunity to broaden one's knowledge. Besides, one must keep in mind that many of the students have never made a poster presentation before.

Manuela Wiesend, 5th year student at the National Academy of Art and Design in Stuttgart who will be presenting a poster on "cobweb paintings" (that is the topic of her diploma thesis), says that designing the poster was the hardest part for her. "I have never worked in InDesign before so it was quite a pain in the neck to get used to it. And it was very difficult to select images, because I've collected a hundred of interesting photos so far." The authors were asked to secure permission for data and images, but Manuela says that the "paperwork" was not very complicated.

Manuela was one of the five students I mentored, so I wanted to know how she decided to apply for the student poster exhibition. "A friend of mine from the University of Applied Arts in Vienna forwarded me IIC's call for student poster presentations," she explained. "I thought the topic of my thesis would fit quite nicely to the Congress theme 'The Decorative'". Manuela, who will be attending the Congress as a representative of her fellow students, thinks that German graduate programs need to show interest in communication and exchange on international level. "I am really interested in getting new suggestions and experiencing different point of views. Besides, I always wanted to present at an international conference." She feels that attending the Congress could also benefit her professional future. "After I earn my diploma in October, I would love to work abroad again. I already did a four-month internship at the National Galleries of Scotland. I hope to make new contacts in Vienna and create new opportunities for my future career."

Manuela thinks that it is important for students to know what is going on in the field, so she agreed to share her experiences from the conference on the IIC blog. She also plans to blog for the German Conservators Association (Verband der Restauratoren, VDR). "When I told my friend who chairs the student section of that Association that I will attend the Congress, she asked me if I would like to blog for their website. Of course I said yes!" An additional incentive came from the fact that many of Manuela's colleagues wanted to attend the Vienna Congress, but could not afford it. She thought it was very important to give them a summary of the conference.

IIC is committed to assisting its student members in attending congresses. All students were invited to apply for a grant from the Brommelle Memorial Fund. Manuela admits that she was not aware that this opportunity was available, but another student from my group, Kyriaki Tsirita, did receive the grant. As doctoral students are eligible to apply for the Brommelle grant, I, too, was one of its recipients two years ago. Thanks to IIC's support, I was able to attend the Istanbul Congress and to present the poster on the conservation works at the Peristyle of Diocletian's Palace. Attending that conference was an experience I will treasure for life.





Student Poster Session in Istanbul

Caroline Roberts (Winterthur / University of Delaware Program in Art Conservation, WUDPAC) won the student poster prize


Participation matters!

When I asked our chair, Amber Kerr-Allison, how this initiative was started she said that prior to the IIC Istanbul Congress in 2010 she was contacted by IIC President Jerry Podany regarding an opportunity to expand the poster session to include students. A select group of five emerging conservators were selected to serve on the committee, which would provide a peer review of the student poster abstracts. It was at that time that she was asked to chair the first student poster committee in order to facilitate the selection process and implementation of the Student Poster Session in 2010. She stated, "It was an amazing opportunity and honour for me to participate in this new initiative. The experience provided me the chance to collaborate with four other emerging conservators from around the world to form the first Student Poster Committee for IIC. We took our responsibilities very seriously and were so proud of the student authors and posters presented at the Istanbul congress in 2010. This is a remarkable opportunity for students to present their research, become engaged in a professional venue, and segue them into becoming conservation professionals and participating members of the IIC."

I believe that the Student Poster Session of the Vienna Congress will be as successful as the one held in Istanbul. In order to make that happen, your help/attendance is needed. Participation matters: it is what makes one a part of the global community of experts. More importantly, it gives one a chance to shape the profession.

Poželimo studentima dobrodošlicu u restauratorsku zajednicu!

Tekst je dostupan i na engleskom jeziku. Toplo zahvaljujem Amber Kerr-Allison na poticaju za njegovo pisanje te na pomoći oko uređivanja i prevođenja.


Godine 1961. Međunarodni institut za restauriranje povijesnih i umjetničkih djela (International Institute for Conservation of Historic and Artistic Works, IIC) organizirao je u Rimu svoju prvu međunarodnu konferenciju. U rujnu ove godine Beč će biti domaćin 24. bijenalnog kongresa IIC-a.

Na kongresu koji je prije dvije godine održan u Istanbulu, studenti i tek završeni konzervatori-restauratori prvi su put mogli prezentirati rezultate svojega rada i istraživanja putem postera. Poster prezentacije studenata odvijale su se usporedo s prezentacijima postera starijih kolega. Sudionici kongresa imali su priliku razgovarati s autorima, a nakon kongresa svi su posteri objavljeni na web stranici IIC-a. Izložba studentskih postera održat će se i u sklopu ovogodišnjeg kongresa, a cilj joj je pružiti uvid u istraživački rad i praktična iskustva konzervatora-restauratora – početnika, te stvoriti platformu za razmjenu ideja i znanja.



24. bijenalni kongres IIC-a održat će se od 10. do 14. rujna u Beču


Evaluacijski postupak

Amber Kerr-Allison, restauratorica slika u Centru za konzervaciju-restauraciju Lunder u Washingtonu i članica Vijeća IIC-a, sudjelovala je u radu Povjerenstva za studentske postere istanbulskog i bečkog kongresa. Prošloga prosinca pozvala me da se priključim tom povjerenstvu. Poziv je upućen i Lisi Gräber, docentici na Institutu za konzervaciju-restauraciju Sveučilišta primijenjenih znanosti u Beču, restauratorici zidnih slika Maram Na'es koja, kao gostujuća znanstvenica, trenutno boravi Institutu za optiku i atomsku fiziku Sveučilišta u Berlinu, te restauratorici Anni Serotti koja radi za Metropolitan muzej u New Yorku. Naš je zadatak bio promovirati izložbu studentskih postera i evaluirati sažetke postera koji su pristigli unutar roka. Zaprimljena su i evaluirana trideset dva sažetka, nakon čega je odabrano dvadeset "finalista". Članovi povjerenstva su, kao mentori, trebali pratiti izradu svakog postera. Završno uređivanje postera obavila je Joyce H. Townsend, predsjedateljica Uredničkog odbora 24. bijenalnog kongresa i osoba odgovorna za sve IIC-ove publikacije.


Caroline Roberts, dobitnica nagrade za najbolji studentski poster 2010. godine, Amber Kerr-Allison, Maram Na'es i ja u Istanbulu


Nakon čitanja, sažetke smo trebali ocijeniti i rangirati prema nekoliko kriterija: Koliko je uspješno autor izlažio svoju temu/ideju? Je li rad dobro strukturiran? Ima li tema postera veze s temom kongresa ("Konzerviranje-restauriranje i primijenjena umjetnost")? Kakav je znanstveni doprinos rada? Da li bi tema mogla biti zanimljiva široj publici? Svaku je ocjenu trebalo obrazložiti, a autore savjetovati kako postere mogu učiniti boljima.

Začudo (ili ne?), nije bilo velikih odstupanja u ocjenama. Svi smo bili složni oko toga koje su teme relevantne, a na kojima još treba raditi. Na temelju prosječne ocjene iz svake kategorije prema kojoj smo ocjenjivali pristigle radove, formirana je rang-lista sažetaka. Prihvaćeno je dvadeset najbolje ocijenjenih radova, uz dvije "rezerve". Nakon toga mogli smo "lobirati" za rad (poster) za koji smo smatrali da bi trebao biti među prvih dvadeset. Kada je povjerenstvo odobrilo rang-listu, studenti su obaviješteni o rezultatima evaluacijskog postupka.

Vođenje i podrška

Krajem svibnja Vijeće IIC-a poslalo nam je smjernice za izradu postera, a predsjednica našega povjerenstva proslijedila ih je autorima. Svaki član povjerenstva trebao je savjetovati petero studenata oko izrade postera. Oduševilo me to što u IIC-u ništa nije prepušteno slučaju, a mladim se ljudima posvećuje puno pažnje. Voljela bih da sam i sama mogla od starijih kolega naučiti kako se prezentira poster i drži usmeno izlaganje. U IIC-u, sudjelovanje na kongresu ne smatra se samo prilikom da se rezultati rada predstave kolegama; to je i prilika da se nešto nauči. Osim toga, treba imati na umu da je izrada postera za većinu studenata novo iskustvo.

Manuela Wiesend, studentica pete godine na Državnoj akademiji za umjetnost i dizajn u Stuttgartu koja će u Beču prezentirati svoj diplomski rad o "slikama na paukovoj mreži" (to je tema njezina diplomskoga rada), kaže da joj je grafičko oblikovanje bilo najteži dio posla. "Ovo mi je bio prvi put da radim u InDesignu pa mi je bilo teško priviknuti se na program. Osim toga, nije mi bilo lako odabrati ilustracije, jer sam do sada prikupila stotinu zanimljivih slika." Premda se od autora tražilo da dostave odobrenje za korištenje slikovnih materijala, Manuela ističe da "papirologija" nije bila složena.

Manuela je bila jedna od petero studenata kojima sam ja bila mentor, pa me zanimalo kako se odlučila prijaviti za sudjelovanje na izložbi studentskih postera. "Prijateljica sa Sveučilišta primijenjenih umjetnosti u Beču proslijedila mi je pozivni e-mail Vijeća IIC-a," objasnila mi je. "Pomislila sam da bi tema moga diplomskoga rada dobro odgovarala temi kongresa." Manuela, koja u Beč dolazi kao predstavnica svojih kolega sa studija konzervacije-restauracije, smatra da bi njemački fakulteti trebali pokazati veći interes za komunikaciju i razmjenu na međunarodnom nivou. "Ja doista želim dobiti nove prijedloge i iskusiti drugačije poglede. Osim toga, oduvijek sam željela prezentirati svoj rad na međunarodnoj konferenciji." Sudjelovanje na ovome skupu vidi kao veliku priliku za svoju profesionalnu budućnost. "U listopadu ću diplomirati, a nakon toga bih voljela opet raditi u inozemstvu. Već sam provela četiri mjeseca u Nacionalnim galerijama Škotske. Nadam se da ću u Beču uspostaviti nove kontakte i stvoriti si nove mogućnosti za nastavak karijere."

Manuela smatra da je za studente važno da znaju što se u struci zbiva, stoga je pristala podijeliti svoja iskustva s konferencije na blogu IIC-a. Ne samo to; Manuela će pisati za blog Njemačkog udruženja konzervatora-restauratora (Verband der Restauratoren, VDR). "Kada sam prijateljici koja predsjedava studentskom sekcijom toga udruženja rekla da ću sudjelovati na kongresu u Beču, upitala me želim li pisati za njihov blog. Naravno da sam pristala!" Dodatni joj je poticaj bilo to što je puno njezinih kolega htjelo sudjelovati na kongresu, ali im financijske mogućnosti to nisu dopustile. Činilo joj se važnim da im da sažeti prikaz konferencije.

IIC predano radi na tome da svojim članovima-studentima omogući sudjelovanje na kongresima. Svi su se studenti mogli prijaviti na natječaj za stipendiju Memorijalne zaklade Brommelle. Manuela priznaje da nije znala za tu mogućnost, no druga studentica iz moje grupe, Kyriaki Tsirita, primila je tu stipendiju. Budući da se i doktorski studenti mogu natjecati za stipendiju ove zaklade, prije dvije godine i sama sam se našla među dobitnicima. Zahvaljući potpori IIC-a sudjelovala sam na kongresu u Istanbulu, gdje sam prezentirala poster o konzervatorsko-restauratorskim radovima na Peristilu Dioklecijanove palače. Sudjelovanje na toj konferenciji zauvijek ću pamtiti.



Prezentacija studentskih postera u Istanbulu

Nagrada za najbolji poster 2010. godine pripala je Caroline Roberts sa studija konzervacije-restauracije Muzeja Winterthur i Sveučilišta u Delawareu


Sudjelovanje je važno!

Kada sam predsjednicu Povjerenstva za studentske postere, Amber Kerr-Allison, pitala kako je pokrenuta ova inicijativa, rekla mi je da ju je 2010. godine kontaktirao predsjednik IIC-a Jerry Podany vezano uz mogućnost uključivanja studenata u izložbu postera. Formirano je peteročlano povjerenstvo koje će recenzirati sažetke njihovih radova. Povjerenstvo je bilo sastavljeno od konzervatora-restauratora u ranom stadiju karijere. Da bi se olakšao proces odabira radova i implementacija studentske izložbe, Amber je zamoljena da preuzme ulogu predsjednice Povjerenstva. "Sudjelovanje u toj novoj inicijativi bila je sjajna prilika i velika čast," kaže. "Kroz Povjerenstvo za studentske postere dobila sam priliku surađivati sa četvero drugih, tek diplomiranih konzervatora-restauratora iz različitih dijelova svijeta. Svoje smo zadatke vrlo ozbiljno shvatili i bili smo jako ponosni na autore i postere koje su prezentirali na kongresu u Istanbulu 2010. godine. Ovo je izvanredna prilika da studenti predstave svoja istraživanja, da se uključe u stručna zbivanja, ali i da se prometnu u profesionalne konzervatore-restauratore i aktivne članove IIC-a."

Vjerujem da će izložba studentskih postera u Beču biti jednako uspješna kao ona u Istanbulu. Da bi se to dogodilo, potrebna je vaša pomoć, tj. sudjelovanje na kongresu. Sudjelovanje je važno: to je ono što nas čini dijelom globalne zajednice stručnjaka. Još važnije, to je ono što nam daje priliku da oblikujemo struku.