Razgovor s Vlatkom Čakširanom, idejnim začetnikom projekta "Info centar industrijske baštine – Holandska kuća"

Dvadeset šest milijuna kuna vrijedan projekt pod nazivom "Info centar industrijske baštine – Holandska kuća" uskoro kreće u realizaciju! Riječ je o najvećem projektu u kulturi u sisačkoj povijesti i za sada jedinom projektu u Hrvatskoj koji prezentira industrijsku baštinu i koristi je za privlačenje posjetitelja. Projekt će se najvećim dijelom financirati iz fondova Europske unije (nadležno je ministarstvo odobrilo bespovratna sredstva u iznosu od 20 milijuna kuna). Preostala će sredstva osigurati Grad Sisak, a realizacija projekta trajat će dvije godine.

Ovu sjajnu vijest – sjajnu za Sisak, Siščane i, dakako, sisačku industrijsku baštinu – prenijele su gotovo sve dnevne novine i internetski portali. Nažalost, u novinskim se napisima često ne nađe mjesta za imena zaslužnih pojedinaca; ljudi koji godinama predano i strpljivo rade za opće dobro. Tako je bilo i ovaj put. Da ispravim tu napravdu, zamolila sam Vlatka Čakširana, idejnoga začetnika projekta "Info centar industrijske baštine – Holandska kuća", za razgovor. Počeci našega poznanstva sežu u 2012. godinu i vezani su uz projekt zaštite i očuvanja sisačkoga Parka skulptura.

Mr. sc. Vlatko Čakširan je ravnatelj Gradskoga muzeja Sisak i neumorni istraživač sisačke industrijske baštine (fotografija preuzeta s web-portala Jutarnjega lista)

Prije desetak dana silno me obradovala vijest da je Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije prihvatilo projekt "Info centar industrijske baštine – Holandska kuća", i odobrilo njegovo financiranje bespovratnim sredstvima u iznosu od 20 milijuna kuna. Taj će projekt, sigurna sam, promijeniti percepciju i tretman industrijske baštine, i pružiti Sisku priliku za ekonomski razvoj kroz kulturni turizam. Malo ljudi zna da je cijela priča potekla od Tebe, i to davne 2006. godine.

Moram reći da sam izuzetno emotivno vezan uz taj projekt, jer je nastao kao plod desetogodišnjeg istraživanja i prezentacije industrijske baštine grada Siska. Preko mojih ruku prošle su velike količine arhivske građe, tiskovina, fotografija; obavio sam niz razgovora s ljudima koji su bili vezani uz sisačku industriju...

Kao prvu fazu te ideje mogu navesti izradu karte industrijske baštine grada Siska koja je tada bila jedinstvena u Hrvatskoj. To je bilo 2011. godine. Na karti su mapirani svi važniji lokaliteti na prostoru grada, što će kasnije poslužiti za razvijanje ideje o obilježavanju tih lokacija i formiranju središnje lokacije koja bi bila zadužena za njihovu promociju i prezentaciju. U drugoj fazi se kao najbolja lokacija za takav proces iskristalizirala Holandska kuća, staro žitno skladište iz druge polovice 19. stoljeća. To je bio zapušteni objekt kojem je bila potrebna hitna obnova. U trećoj fazi osmislio sam za sada jedinstvenu manifestaciju pod nazivom Dani industrijske baštine grada Siska kroz koju sam javnost upoznavao s tom problematikom u našem gradu, državi i inozemstvu. Jedan od značajnih partnera na Danima industrijske baštine bila je tvoja ustanova, Umjetnička akademija iz Splita. Organizirao sam izložbe, predavanja i obilaske raznih industrijskih lokaliteta... Prošle sam godine organizirao festival piva povodom 160. godišnjice Sisačke pivovare. Sve je to u svrhu senzibiliziranja javnosti za taj problem. Na taj sam način inaugurirao Holandsku kuću u središnju lokaciju priče o industrijskoj baštini. Desetogodišnji rad ipak se isplatio!

Holandska kuća se 2013. godine našla na plakatu Dana europske baštine

Te su godine u Holandskoj kući svečano otvoreni Dani europske baštine i prvi Dani industrijske baštine grada Siska (slijeva nadesno: sisačka gradonačelnica Kristina Ikić Baniček, kustosica Alma Trauber, mr. sc. Vlatko Čakširan i pročelnica Konzervatorskog odjela u Sisku Ivana Miletić Čakširan)

Gradski muzej Sisak, ustanova kojoj si ti na čelu, jedan je od nekoliko partnera na projektu "Info centar industrijske baštine – Holandska kuća". Tko su ostali?

Niz je partnera u ovom projektu, uz Gradski muzej Sisak, bez kojeg do projekta ne bi ni došlo. Gradska ustanova Sisak projekti d. o. o. radila je na ispunjavanju dokumentacije koja je bila potrebna za natječaj Ministarstva regionalnog razvoja i europskih fondova. Turistička zajednica grada Siska radila je na segmentu turističke propagande i vidljivosti projekta. Lučka uprava Sisak u sklopu projekta provodi poslove obnove riječnoga broda Biokovo koji je ostao kao uspomena na bogatu povijest sisačkog riječnog brodarstva, te njegovo postavljanje na rijeci Kupi, u centru grada, nasuprot Holandske kuće. To će zasigurno biti velika atrakcija! Gradska galerija Striegl radila je na osmišljavanju izložbenog prostora koji će biti namijenjen prikazivanju bogate umjetničke ostavštine grada vezane uz industriju. Na kraju izdvajam Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Sisku koji se istaknuo kod izrade projektne dokumentacije. Bez te dokumentacije ovaj projekt ne bi bio u fazi izvedbe. Takva suradnja zasigurno je ogledni primjer kako se projekti trebaju izvoditi.

Od ideje do početka realizacije projekta prošlo je dugih deset godina. Zašto je to toliko potrajalo? Koji su bili najveći izazovi, najveće prepreke?

Prvenstveno je dugo trajalo istraživanje navedene problematike koja je do tada bila u pozadini svih povijesnih istraživanja. Trebalo je istražiti veliku količinu arhivskoga gradiva, prelistati puno godišta raznih tiskovina, pregledati brojne fotografije i obaviti razgovore s nizom osoba koje su imale određene informacije... Mislim da se možemo složiti kako je istraživački proces izuzetno zahtjevan i ako se ne napravi kako treba, onda ni rezultati neće biti dobri. Upravo je moj studiozni pristup problemu bio uzrok dugom trajanju procesa od ideje do realizacije.

Na tom putu bilo je dosta nerazumijevanja, jer je tema svima bila nova i naizgled neatraktivna. Bilo je ponekih neargumentiranih kritika, no sve u svemu nije bilo ozbiljnijih problema.

Spomenuo si maločas da je Holandska kuća podignuta u drugoj polovici 19. stoljeća i da se izvorno koristila kao žitno skladište. Što mi još možeš reći o njoj? Otkud naziv Holandska kuća?

Zgrada se nalazi u strogom centru grada. Karakterizira je specifično pročelje i oblik krova koji nalikuje nizozemskim građevinama – zbog toga je i dobila svoje ime. Kroz povijest je funkcionirala i kao parni mlin. Nakon Drugog svjetskog rata dugo je bila ugostiteljski objekt. Nešto kraće je u joj bio smješten Pet Shop. Holandska kuća je dio sisačkog identiteta i kao takva zaslužuje potpunu obnovu i prezentaciju.

Holandska kuća (2013.)

Gornji dio pročelja (2013.)

Info centar industrijske baštine nalazit će se u prizemlju zgrade. Što će njegov postav uključivati?

Info centar će uključivati prostor za dobivanje informacija vezanih uz industrijsku baštinu grada, pješačke i biciklističke rute kojima se one mogu obići, povijesni kontekst industrijske baštine... Tu će biti smješten i izložbeni prostor u kojem će se originalnim predmetima i multimedijalnom prezentacijom javnost upozoriti na važnost, bogatstvo i potencijale industrijske baštine grada. To je posebno važno jer je međuodnos između posjetitelja i informacija koje tu može dobiti presudan za razvoj pozitivnog stava o industrijskoj baštini i mijenjanju percepcije o gradu Sisku kao gradu bez perspektive. Ovaj prostor je ujedno i poruka svima.

A na gornjim katovima i u potkrovlju, što će tamo biti?

U ostalim prostorima – osim prizemlja, tu su još tri kata, potkrovlje, podrum i nova zgrada koja će biti dograđena iza postojeće – bit će razni sadržaji. Radi se o oko 2000 m² korisnoga prostora! 

Na prvom katu će se smjestiti Gradska galerija Striegl koja će se baviti prezentacijom bogate umjetničke ostavštine grada Siska vezane uz Likovnu koloniju Željezare Sisak, koja se održavala u Sisku između 1971. i 1990. godine, a okupljala je veliki broj umjetnika iz cijele bivše države. Na drugom katu trebao bi biti smješten Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Sisku, koji je izuzetno doprinio realizaciji projekta. Na trećem katu će biti smještena Zbirka Kraker, poznatog sisačkog kolekcionara Velimira Krakera koji se godinama bavi prikupljanjem starih fonografa, gramofona, radioaparata i ploča. Na taj je način stvorio jedinstvenu kolekciju koja govori o povijesnom razvoju aparata za reprodukciju glazbe, njihovoj industrijskoj proizvodnji i dizajnu od kraja 19. stoljeća do 1950-ih godina. U tavanskom prostoru nalazit će se multimedijalna dvorana za sastanke, skupove, prezentacije. Podrumski je prostor namijenjen društvenim prostorijama, a u njemu će biti smješteno i manje kino za posjetitelje. Svi navedeni prostori i institucije doprinosit će vidljivosti industrijske baštine, njezinoj zašiti i prezentaciji. To je izuzetno bitno za razumijevanje cijelog projekta.

Gdje se sada čuva Zbirka Velimira Krakera? Možeš li mi reći malo više o njemu?

Zbirka Velimira Krakera čuva se u njegovu domu, a kolekcionar živi sa svojom zbirkom. Njegova ideja je da aparati za reprodukciju zvuka prate povijesni razvoj tehnike i na taj način su i prikupljani. U podrumu njegove kuće, u kojem se nalaze uređaji za reprodukciju zvuka, nalazi se i bogata fonoteka s izuzetno vrijednim pločama iz razdoblja od početka 20. stoljeća do 1950-ih godina. Tu se nalazi i oprema za presnimavanje ploča, slušaonica i radionica za restauriranje. Onima koji žele saznati nešto više o ovoj vrijednoj zbirci preporučio bih svoj članak "Zbirka Kraker u Sisku" objavljenen u časopisu Muzeologija, broj 51, iz 2014. godine.

Ako sam dobro shvatila, to će biti "živi" muzej? 

Veliki muzeološki problem koji se postavio i prije realizacije projekta jest to što g. Kraker ne želi svoje aparate spremati u zaštićene vitrine, jer su oni prema njegovu mišljenju živi predmeti koji moraju ispunjavati svoju funkciju. To znači da kada netko donese određenu ploču i želi je poslušati na nekom od gramofona, to može i učiniti. Treba napomenuti da svi njegovi fonografi, gramofoni i radio-aparati funkcioniraju.

Vratimo se zgradi: u kakvome je stanju Holanda kuća sada? Jesu li se na njoj već izvodili sanacijski radovi?

Kuća je u lošem stanju i bili su potrebni hitni radovi na krovištu koje je prokišnjavalo i uništavalo dio drvenih greda. Unutrašnjost kuće je u potpunosti od drveta, osim zidova koji su od cigle, prirodnih materijala koji su se nalazili u Sisku i njegovoj okolici u vrijeme izgradnje. Upravo će se veliki dio drvene građe trebati zamijeniti zbog dotrajalosti i neodržavanja. Osnovna drvena konstrukcija je u relativno dobrom stanju. U dvorištu Holandske kuće sada se provode arheološka istraživanja na mjestu izgradnje nove zgrade koja bi trebala imati servisnu funkciju i u kojoj bi bio ugrađen lift kako bi zgrada bila dostupna svim posjetiteljima.

Projektom nisu predviđeni sadržaji samo u Holandskoj kući: on "izlazi" i u grad?

Tako je. Projektom se predviđa obilježavanje lokacija industrijske baštine, te obilježavanje pješačkih i biciklističkih ruta kojima će se one obilaziti. Ujedno se predviđa i obnova riječnog broda Biokovo, i njegovo postavljanje na rijeci Kupi u neposrednoj blizini Holandske kuće. U brodu će se nalaziti manji izložbeni postav posvećen riječnom brodarstvu Siska.

Na sisačkoj šetnici, malo dalje od broda i Holandske kuće, bit će obnovljena parna dizalica "Granik", jedina takve vrste u Hrvatskoj. Dizalica bi se nakon obnove trebala kretati po lokaciji na kojoj se nalazi, i na taj način biti atrakcija u centru grada. Sve se to radi u svrhu kvalitetnije turističke prezentacije grada.

O karti sisačke industrijske baštine koji su izradio 2011. godine već smo ponešto rekli. Ako se ne varam, to je bila prva takva karta u Hrvatskoj. Kako si došao na tu ideju? 

Realizacija karte je također bila plod istraživanja, i prva faza u realizaciji projekta Holandske kuće kao centra industrijske baštine. Karta je objavljena 2011. godine, a 2015. godine objavljena je i engleska verzija zbog velikog interesa stranih posjetitelja u gradu Sisku. Na ideju o izradi karte došao sam kada sam u istraživačkom procesu htio vizualizirati ukupnost industrijske baštine grada, utvrditi položaj industrijskih objekata i njihov međusobni odnos na razini grada. To je bila prva takva karta u Hrvatskoj. Karta je koncipirana tako da se s jedne strane nalazi karta grada u realnim okvirima i na njoj lokacije industrijske baštine označene rednim brojevima, dok se s druge strane nalaze fotografije lokacija i kraći povijesni tekst. Ja sam i danas zadovoljan izgledom i funkcionalnošću karte. I strani su posjetitelji s njom zadovoljni, tako da je komunikacija i s njima uspješna.

Karta industrijske baštine grada Siska

Karta industrijske baštine grada Siska

Godine 2013. pokrenuo si Dane industrijske baštine grada Siska, manifestaciju koja se održava jednom godišnje. Kako je program koncipiran? Kakav je odaziv Siščana?

Manifestacija je pokrenuta 2013. godine u sklopu Dana europske baštine koji se slave na hrvatskoj razini. Takva usmjerenost manifestacije u kontekstu europske baštine dala joj je na vidljivosti i značaju od samog početka održavanja. Njezin je cilj prezentirati industrijsku baštinu grada Siska, ali i drugih sredina iz kojih su nam izuzetno bitna iskustva koja nam mogu pomoći da neke probleme što lakše savladamo. Manifestacija obuhvaća izložbe, predavanja i obilaske industrijskih lokacija, a traje dva do tri tjedna u mjesecu rujnu i listopadu.

Od prošle godine uvedena je jedna novina, a to je Sisački festival piva. On je proizašao iz ideje da se široj javnosti na jednostavan način prezentira industrijska baština. Za to je iskorištena 160. godišnjica prve sisačke pivovare. Na taj je način jedna zaboravljena tradicija grada Siska ponovno prezentirana javnosti. Ja sam pristalica one teorije koja tvrdi da ljude uvijek privlači nešto novo, interesantno, nešto što odudara o svakodnevnih modela ponašanja. Na taj sam način kroz festival piva gradu dao novi sadržaj, novu vrijednost i ljude upozorio na zaboravljenu tradiciju. I to je, naravno, privuklo veliki broj stanovnika grada i njegovih gostiju. 

Moram spomenuti da sam u tome imao veliku podršku i suradnju od Turističke zajednice grada Siska, koja je s Gradskim muzejom Sisak organizirala festival. Ujedno je priču odlično prihvatio i Grad Sisak, tako da sam na toj ideji uspio okupiti sve glavne gradske institucije.

U sklopu 1. Dana industrijske baštine grada Siska bio je organiziran posjet tvornici Segestica. Na fotografiji je prikazana unutrašnjost postrojenja za proizvodnju pare na mazut (listopad 2013.)

Drvene bačve u kojima se dovršavaju ili čuvaju proizvodi Segestice (listopad 2013.)

Obilazak tvornice završio je prezentacijom i degustacijom proizvoda tvornice Segestica

Svi Tvoji projekti imaju jedan cilj: očuvati sisačku industrijsku baštinu i iskoristiti je za dobrobit grada. Koliko su Tvoja nastojanja u Sisku prepoznata – i podržana?

Sisak, kao i drugi gradovi, ima svoje specifičnosti koje treba uvažiti za razumijevanje odnosa prema industrijskoj baštini. Ne mogu reći da me bilo tko odbijao u mojim projektima i zamislima, jer sam uvijek dolazio s gotovim proizvodom koji je bio kvalitetno utemeljen. Više se tu radilo o nedostatku razumijevanja za bavljenje takvom problematikom, koja je bila u pozadini povijesnih istraživanja. Neki pojedinci su gledali industrijsku baštinu kao relikt socijalizma, što bi odmah trebalo imati negativan prizvuk i političke konotacije. Uvijek sam argumentirano pobijao svaki politički kontekst jer su prvi industrijski lokaliteti iz polovice 19. stoljeća i nemaju veze s bilo kojom ideološkom matricom. Treba naglasiti da je razvoju industrije prethodio razvoj obrta i trgovine, tako da je industrijalizacija grada bila dio gospodarskog kontinuiteta i poduzetničke logike. 

Najveći problem je probiti medijsku blokadu grada o kojem možete čuti sve najlošije stvari: od nezaposlenosti, zagađenja, malignih bolesti... No nema informacija o tome da se radi na projektima kojima se nastoje riješiti neki problemi ili pokušava prezentirati drugačija slika o gradu, kako ga vide njegovi stanovnici. Problemi zasigurno postoje, kao i u svakom drugom gradu. Zbog toga je bilo teško naći mjesta za industrijsku baštinu u medijima. I taman kad misliš da si uspio, u medijima se pojavi informacija koja naruši sve ono za što si radio! Drugi Dani industrijske baštine održavali su se u jeku štrajka radnika Rafinerije nafte Sisak, pa su se mediji dosta posprdno odnosili prema toj manifestaciji, ni ne pokušavajući doći do informacija o čemu se tu radi. No, i to je dio borbe za vidljivost koju treba prihvatiti, ustrajati u njoj i prvenstveno vjerovati u ono što radiš.

Danas, kada gledam iz svoje perspektive, mislim da sam uspio povećati vidljivost industrijske baštine. Mene pak prepoznaju kao osobu koja se bavi tom problematikom. Kada netko ima neki projekt na tu temu, obavezno me kontaktira. Isto tako, kada medijima trebaju informacije vezane uz tu temu, obavezno me zovu. Radio sam na projektu "Info centra industrijske baštine – Holandska kuća" koji je danas postao simbol moga istraživačkog rada i zalaganja da takva baština dobije pravo glasa. Moram još napomenuti da nikada nisam gledao industrijsku baštinu kao neki zaseban okvir izdvojen od ukupne kulturno-povijesne i prirodne baštine grada, već kao jedinstvenu cjelinu i jedinstveni razvojni potencijal.

Na ulazu u grad stoji tabla s natpisom "Sisak – grad hrvatskih pobjeda". Može li se Sisak brendirati kao grad industrijske baštine?

To je samo pitanje vremena.

Sisak u rujnu

Potkraj rujna u Sisku su održani Dani industrijske baštine grada Siska. Dvotjednu manifestaciju organizirali su Konzervatorski odjel u Sisku, Gradska galerija Striegl i Gradski muzej Sisak, a program je uključivao javna predavanja, izložbe i projekcije dokumentarnih filmova. U sklopu manifestacije, od 19. do 28. rujna, održana je i druga konzervatorsko-restauratorska radionicu u Parku skulptura nastalih u sklopu Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak". Radionicu smo vodile mr. art. Valentina Ljubić Tobisch i ja, a u njoj je sudjelovalo šestero studenata, petero s Umjetničke akademije u Splitu i jedan student Odjela za umjetnost i restauraciju dubrovačkog sveučilišta. Studenti su svaki dan izvještavali o svojim aktivnostima na blogu Stažiranje među umjetninama.

Otvaranje Dana industrijske baštine grada Siska

U Sisak sam doputovala nekoliko dana prije početka radionice kako bih nazočila svečanom otvaranju Dana industrijske baštine. Na otvaranju je bila i delegacija Ministarstva kulture, jer su usporedo s Danima industrijske baštine u Sisku otvoreni i Dani europske baštine. Svečanost je upriličena u nedavno obnovljenom prizemlju Holandske kuće gdje su posjetitelji mogli razgledati izložbu mr. sc. Vlatka Čakširana, kustosa Gradskog muzeja Sisak, o industrijskoj baštini grada Siska.

Dane industrijske baštine grada Siska osmislili su i organizirali Ivana Miletić Čakširan, pročelnica Konzervatorskog odjela u Sisku (u sredini), mr. sc. Vlatko Čakširan, kustos Gradskoga muzeja Sisak (na slici lijevo) i Alma Trauber, kustosica Gradske galerije Striegl
  

Dani industrijske baštine grada Siska i Dani europske baštine svečano su otvoreni u zgradi u kojoj se nekoć nalazilo žitno skladište; zgrada je zbog svoga pročelja dobila naziv Holandska kuća
  

Holandska se kuća našla i na naslovnici brošure s programom Dana europske baštine
  

Posjetitelji su nakon otvaranja mogli pogledati izložbu o industrijskoj baštini Siska koju je priredio mr. sc. Vlatko Čakširan iz Gradskog muzeja Sisak 
  

Nakon svečanog otvaranja autobusima smo se zaputili u Caprag, jer se drugi dio programa odvijao u bivšem Institutu Željezare Sisak. Tu je upriličena projekcija dokumentarnog filma Gorana Devića "Dvije peći za udarnika Josipa Trojka", a posjetitelji su mogli pogledati izložbu Marijana Crtalića Nevidljivi Sisak i ambijentalnu instalaciju Gorana Nježića Čemu trud.

Prije odlaska u Institut uzvanicima sam pokazala djelić Park skulptura, a osobito dirljiv bio je susret s akademskim kiparom Josipom Diminićem pored njegove skulpture Objekt II koja će iduće godine biti restaurirana. Premda je skulptura u jako lošem stanju – oštećena, zaprljana i išarana grafitima – gospodin Diminić nije bio razočaran; veselilo ga je što je Park zaštićen i što netko o skulpturama sada brine.

Drugi dio svečanog otvaranja Dana industrijske baštine grada Siska i Dana europske baštine odvijao se u bivšem Institutu Željezare Sisak 
  

Projekcije i izložbe održavale su se na 5. katu zgrade. Samo je prizemlje zgrade privedeno svrsi, sve ostalo je zapušteno  
  

Konferencijska sala u kojoj se odvijala projekcija filma, nakon odlaska posjetitelja
  

Napušteni laboratorij (prizori iz Instituta podsjetili su me na ruševine Detroita)
  

Na jedinom sačuvanom uređaju u laboratoriju...
  

...piše da je bezvrijedan
  

Zapuštenost i propadanje vide se i na drugim mjestima u Capragu; ovo je unutrašnjost sportske dvorane Željezarinog "rekreacionog centra" u kojoj se i danas vježba.(!) Zgrada je vrlo lijepa pa se nadam da će je jednom obnoviti
  

Ja bih sačuvala i natpis na pročelju dvorane
  

...i table s obavijestima koje se nalaze u Capragu
  

Evo kako danas izgleda bazen koji je Željezara izgradila za svoje radnike. Najbolju usporedbu Željezarine prošlosti i sadašnjosti dao je (na) svojim fotomontažama sisački umjetnik Marijan Crtalić    
  

Intervjui s umjetnicima

Gospodin Diminić je jedan od šestero umjetnika koje sam u Sisku intervjuirala prije početka radionice. (O intervjuiranju umjetnika pisala sam ovdje.) Umjetnike – autore skulptura iz Parka kontaktirala sam još u ožujku. Da budem preciznija, kontaktirala sam one umjetnike do čijih smo adresa Valentina i ja uspjele doći, njih petanestak. Svakom sam poslala anketni listić s pitanjima o izvornom izgledu njegove skulpture, tehnologiji njezine izrade, njenom sadašnjem stanju i mogućoj restauratorskoj intervenciji. Priložila sam nekoliko fotografija (total i karakteristična oštećenja) te pismo u kojem sam objasnila zašto su restauratorima ti podaci važni. Da budem sigurna da će mi odgovoriti, svakom sam umjetniku poslala frankiranu omotnicu u koju je samo treba(l)o ubaciti popunjeni anketni listić.

Posljednje pitanje u mojoj anketi bilo je da li je umjetnik voljan doći u Sisak da ga intervjuiramo. Deset je umjetnika pristalo, no termin koji smo im ponudili odgovarao je samo šestorici. U Sisak su doputovali Petar Barišić, Peruško Bogdanić, Hamo Čavrk, Josip Diminić, Ante Rašić i Zlatko Zlatić. Svaki je umjetnik intervjuiran pored svoje skulpture, a intervjue smo snimili; za snimanje je bio zadužen gospodin Ratko Vrbanus iz Siska. Transkripte intervjua izradit će moji studenti, a svi će materijali – video zapisi i transkripti – biti priloženi konzervatorsko-restauratorskoj dokumentaciji. Ne samo to; transkripte ću pohraniti u Arhiv intervjua sa suvremenim umjetnicima. Riječ je o projektu koji sam pokrenula u sklopu kolegija o metodama istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji, gdje studenti intervjuiraju suvremene umjetnike o načinu na koji stvaraju svoje radove, metodama i materijalima koje koriste te njihovu pogledu na očuvanje tih radova sada i u budućnosti. Prikupljene informacije koristit će ne samo konzervatorima-restauratorima, već i povjesničarima umjetnosti, kustosima i drugima.

A kakve su informacije prikupljene od umjetnika u Sisku i kako pomažu usmjeriti konzervatorsko-restauratorske radove na skulpturama iz Parka? Ilustrirat ću to najdrastičnijim primjerom, skulpturom Muškarac i žena akademskog kipara Petra Barišića. Autor je skulpturu posljednji put vidio 1979. godine, kada je i nastala. U intervjuu je objasnio da je interes za skulpturu izgubio jer ona nije izvedena prema njegovoj zamisli. Nedostaju neki dijelovi: kroz dvije su figure trebale prolaziti cijevi i ukrštavati se ispred njih. I materijal je izmijenjen; Barišić je htio da skulptura bude načinjena od "golog" željeza koje će, izloženo atmosferilijama, propadati baš kao što propada ljudski život koji predstavlja. Nakon što je napustio Sisak, skulptura je pocinčana, a time je poništena ideja njegova rada. "Ideja mora biti ostvarena," kaže gospodin Barišić u intervjuu, "ako nije ostvarena... I kad je ostvarena, to moram ponoviti, kad je ostvarena ideja može umjetnik biti nezadovoljan i reći ne, rušim sve i doviđenja. I to je njegovo legitimno pravo." Traži da mu se dozvoli da dovrši svoju skulpturu, odnosno da doda elemente koji nedostaju. Ne samo to: zahtijeva da se sa skulpture odstrani sloj cinka i da se materijalu dozvoli da propada. Restauratori se sada nalaze pred velikim izazovom: što napraviti?

Priprema za snimanje intervjua s Petrom Barišićem pored njegove nedovršene skulpture Muškarac i žena 

Isječak iz intervjua s Petrom Barišićem (snimatelj: Ratko Vrbanus)

Petar Barišić (snimatelj: Ratko Vrbanus)

Upoznajte industrijsku baštinu grada Siska!

U rujnu se diljem Europe održavaju Dani europske baštine, manifestacija koja za cilj ima predstaviti kulturnu raznolikost europskog kontinenta i bogato naslijeđe njegovih naroda, ali i upozoriti na potrebu zaštite i očuvanja te baštine. U sklopu manifestacije organiziraju se posjeti lokalitetima koji građanima inače nisu toliko dostupni, izložbe, javna predavanja, okrugli stolovi i druga događanja. Dani europske baštine u Hrvatskoj ove se godine otvaraju u Sisku, a taj ih je grad odlučio obilježiti programom naslovljenim Dani industrijske baštine grada Siska. U programu sudjeluje stručni tim Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu, kojemu je prošle godine povjeren projekt obnove sisačkoga Parka skulptura.

Željeznički most u Sisku (snimio Željko Rakarić; ljubazno ustupila Alma Trauber)

Dani industrijske baštine grada Siska, 20. rujna – 5. listopada 2013. 

Industrijska baština grada Siska izuzetno je bogata: tu su pogoni nekadašnje Željezare Sisak i radnička naselja koja ih okružuju, bogata umjetnička ostavština Željezarine Kolonije likovnih umjetnika, gradska prometna infrastruktura, komunalni objekti i žitna skladišta – sve ono što je od druge polovice 19. stoljeća do danas obilježilo povijest toga grada. Gradski muzej Sisak, Gradska galerija Striegl i Konzervatorski odjel u Sisku žele pokazati da ta, danas zanemarena ostavština, predstavlja izniman povijesni i kulturni resurs koji može biti poticaj daljnjem razvoju grada. Industrijska baština, uvjereni su, može biti okosnica turističke ponude Siska, može pokrenuti njegovu ekonomiju, donijeti nova radna mjesta i poboljšati kvalitetu života njegovih stanovnika.

Da bi javnost upoznali sa svojim idejama, ali i konkretnim projektima, osmislili su bogat i raznovrstan program: Dane industrijske baštine grada Siska. Program započinje u petak 20. rujna; tada će se u Holandskoj kući, starom žitnom magazinu koji je Ministarstvo kulture uključilo u svoj program zaštite kulturnih dobara, otvoriti izložba "Industrijska baština grada Siska". Autor izložbe je mr. sc. Vlatko Čakširan, viši kustos Gradskog muzeja Sisak. Nakon izložbe, u zgradi bivšeg Instituta Željezare Sisak bit će prikazan nagrađeni dokumentarni film režisera Gorana Devića "Dvije peći za udarnika Josipa Trojka". Film prikazuje ostatke nekada velike industrije željeza u Sisku te prati rezanje i demontiranje čuvene peći Siemens-Martin s kojom su radnici svojevremeno nekoliko puta postigli svjetski rekord u proizvodnji željeza.

Plakat Devićevog dokumentarca "Dvije peći za udarnika Josipa Trojka"

Istoga se dana otvaraju još dvije izložbe: "Nevidljivi Sisak – Fenomen Željezara" Marijana Crtalića i "Otisci prostora" Gorana Nježića. Crtalić će svojim sugrađanima predstaviti multimedijsku instalaciju o Željezari koja mu je 2010. godine donijela drugu nagradu na natječaju THT@MSU. Nježić se, pak, publici predstavlja slikarskim i video radovima kojima je zabilježio "otiske'" industrijskih i stambenih prostora (nekoć) radničkog naselja Caprag u Sisku.

Sisački umjetnik Marijan Crtalić predstavit će nagrađenu izložbu "Nevidljivi Sisak – Fenomen Željezara"

Konzervatorsko-restauratorska radionica u Parku skulptura 

Na zelenim površinama naselja Caprag razasuto je četrdesetak metalnih skulptura koje su nastale u sklopu Kolonije likovnih umjetnika Željezare Sisak između 1971. i 1990. godine. Budući da su godinama izložene atmosferilijama, a o njima nitko nije vodio računa, skulpture su jako oštećene pa im predstoji restauriranje. Taj će posao obaviti Odsjek za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu. Kao uvod u predstojeće radove, od 23. do 27. rujna u sisačkome Parku skulptura održat će se konzervatorsko-restauratorska radionica koju ćemo voditi mr. art. Valentina Ljubić Tobisch i ja. U radionici će sudjelovati šestero studenata konzervacije-restauracije, a pridružit će nam se dr. sc. Ivica Ljubenkov, voditelj Akademijinog laboratorija za konzervatorsko-restauratorska istraživanja.

Stara fotografija skulpture Ante Kuduza, koja je nastala u sklopu Željezarine likovne kolonije 1985. godine 

Ista skulptura danas (snimila Sagita Mirjam Sunara)

O lošem odnosu prema baštini svjedoči činjenica da se gornji dio skulpture koristi za privezivanje bicikala (snimila Nađa Šperac). Više o projektu obnove skulptura nastalih u sklopu Kolonije likovnih umjetnika Željezare Sisak možete doznati na blogu Stažiranje među umjetninama. Tekstove pišu studenti konzervacije-restauracije, a uređuje ih docentica Sagita Mirjam Sunara.

Konzervatorsko-restauratorska radionica u Parku skulptura dio je projekta "Tvornica baštine Željezara Sisak" koji je pokrenut prošle godine, a cilj mu je istražiti i revitalizirati kulturne vrijednosti koje je Željezara stvorila nakon Drugog svjetskog rata te očuvati industrijski krajolik Željezare i radničko naselje Caprag s pripadajućim parkom i skulpturama. Uoči početka radionice u Sisak će doputovati desetak umjetnika – autora skulptura, koje će restauratori intervjuirati pored njihovih radova. Cilj je prikupiti podatke o tome kako su skulpture nastale i kako su izvorno izgledale, što će restauratorima pomoći u njihovu poslu.

Dvotjedne "Interpolacije"

Od 23. rujna do 5. listopada odvijat će se teorijsko-umjetnički program "Interpolacije" posvećen temi Željezare, Capraga i Parka skulptura. Organizatori najavljuju javna predavanja, izložbe, projekcije i likovne radionice za djecu iz lokalnih osnovnih i srednjih škola; razgledavanje industrijskih objekata, obilazak rute industrijske baštine grada Siska, okrugli stol na temu budućnosti njegove industrijske baštine i formiranje Društva prijatelja industrijske baštine grada Siska "Industriopolis". U sklopu programa bit će upriličena i svečana promocija knjige Arhitekt Lavoslav Horvat – kontekstualni ambijentalizam koju potpisuje dr. sc. Zrinka Paladino, a objavljena je u izdanju Meandarmedije i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Program Dana industrijske baštine grada Siska osmislili su mr. sc. Vlatko Čakširan iz Gradskog muzeja Sisak, pročelnica sisačkih konzervatora Ivana Miletić Čakširan i kustosica Gradske galerije Striegl Alma Trauber. Pokrovitelji su Grad Sisak i Sisačko-moslavačka županija. Prostor za dio događanja velikodušno je ustupila tvrtka Applied Ceramics.

Sisak, pogled na riječnu luku (snimio Željko Rakarić; ljubazno ustupila Alma Trauber)

RASPORED DOGAĐANJA

Petak 20. rujna – Holandska kuća: otvaranje izložbe "Industrijska baština grada Siska" i prezentacija manifestacije Dani industrijske baštine grada Siska // Zgrada bivšeg Instituta Željezare Sisak: projekcija dokumentarnog filma "Dvije peći za udarnika Josipa Trojka'', otvaranje izložbe Marijana Crtalića "Nevidljivi Sisak – Fenomen Željezara" i izložbe Gorana Nježića "Otisci prostora"

Subota 21. rujna i nedjelja 22. rujna – Intervjui s umjetnicima – autorima skulptura iz Parka skulptura u Capragu (voditeljica: Sagita Mirjam Sunara, Umjetnička akademija u Splitu / UMAS, uz sudjelovanje Alme Trauber, Gradska galerija Striegl)

Ponedjeljak 23. rujna – nedjelja 29. rujna – Druga konzervatorsko-restauratorska radionica u Parku skulptura nastalih u sklopu Kolonije likovnih umjetnika Željezara Sisak (voditeljice: mr. art. Valentina Ljubić Tobisch i Sagita Mirjam Sunara, UMAS)

Ponedjeljak 23. rujna – Javno predavanje "Idejni projekt revitalizacije naselja Caprag" (predavači: Nina Vojnović, Maksin Pužar i Nikolina Rusac, Filozofski fakultet u Zagrebu / FFZg), projekcija filma "Željezara Sisak – Caprag nekad i danas" 

Utorak 24. rujna – Javno predavanje "Željezara Sisak – nezaobilazan igrač na političkoj sceni grada i države" (predavač: dr. sc. Hrvoje Klasić, FFZg) 

Srijeda 25. rujna – Javno predavanje "Ima li baština (socijalizma) budućnost? – primjer parka skulptura Željezare Sisak" (predavači: dr. sc. Sanja Potkonjak i dr. sc. Tomislav Pletenec, FFZg) 

Četvrtak 26. rujna – Javno predavanje "Industrijsko nasljeđe kao prostori instalacija" (predavači: Ana Sopina i Jasenko Horvat, Arhitektonski fakultet u Zagrebu) 

Petak 27. rujna – Javno predavanje "Glas umjetnika. Informacije prikupljene od autora skulptura nastalih u sklopu Kolonije likovnih umjetnika Željezara Sisak" (predavačica: Sagita Mirjam Sunara, UMAS); javno predavanje "Izrada 3D modela za skulpture iz Parka skulptura nastalih u sklopu Kolonije likovnih umjetnika Željezara Sisak" (predavač: Zlatan Novak, Vektra d.o.o., Varaždin)

Subota 28. rujna – Razgledavanje industrijskih objekata u gradu Sisku, uz stručno vodstvo

Ponedjeljak 30. rujna – Javno predavanje "Likovna kolonija Željezare Sisak" (predavač: mr. sc. Vlatko Čakširan, Gradski muzej Sisak) i razgledavanje istoimene izložbe 

Utorak 1. listopada – Javno predavanje "Industrijska baština grada Zagreba" (predavač: mr. sc. Goran Arčabić, Muzej grada Zagreba) 

Srijeda 2. listopada – Promocija knjige dr. sc. Zrinke Paladino Arhitekt Lavoslav Horvat – kontekstualni ambijentalizam (izdavači: Meandarmedia i HAZU) 

Petak 4. listopada – Okrugli stol o sudbini industrijske baštine grada Siska, formiranje Društva prijatelja industrijske baštine grada Siska "Industriopolis"

Subota 5. listopada – Obilazak rute industrijske baštine grada Siska, uz stručno vodstvo

Zagrebačka industrijska baština

Sredinom listopada u Muzeju grada Zagreba otvara se izložba "Industrijski centar države: Zagrebačka industrijska baština 1918.-1945.", druga po redu studijska izložba u sklopu projekta "Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive". Autor izložbe i voditelj projekta je Goran Arčabić, viši kustos Muzeja grada Zagreba. S njim je na izložbi surađivala Pia Sopta, studentica prve godine diplomskog studija povijesti umjetnosti i francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Pia je pred ljeto pokrenula seriju tribina studenata povijesti umjetnosti. Prva se tribina bavila temom zagrebačke industrijske arhitekture, što je bio povod za razgovor o očuvanju industrijske baštine u Hrvatskoj i svijetu.

Pia Sopta nedavno je pokrenula seriju tribina studenata povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Pia, u lipnju si na Filozofskom fakultetu u Zagrebu organizirala tribinu "Zagrebačka industrijska arhitektura: razgovor o (ne)prepoznatoj baštini", prvu u nizu tribina studenata povijesti umjetnosti. Kako je do toga došlo?

Na ideju o pokretanju serije tribina došla sam dok sam bila predsjednica Kluba studenata povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta. Željela sam pokrenuti nešto što bi studente potaknulo na razmišljanje i razgovor u umjetnosti, na stručan, ali neformalan način, gdje bi naučili nešto novo, saznali nešto što ih je možda zanimalo i gdje bi jednostavno mogli izraziti vlastito mišljenje o određenoj temi. 

Je li ideja o tribinama bila vezana uz konkretan događaj?

O tribinama sam počela razmišljati na Međunarodnom kongresu studenata povijesti umjetnosti održanom u studenome prošle godine. Na tome sam skupu imala izlaganje na temu industrijske baštine. Govorila sam o problemu prenamjene tvornice željezničkih vozila Gredelj, nekadašnje Strojarnice ugarske državne željeznice. Sesija u kojoj sam izlagala, a koju je moderirao moj profesor Marko Špikić, sastojala se od tri izlaganja. Nakon izlaganja se, po običaju, razvila rasprava, no publika je bila toliko zainteresirana za izložene teme da se rasprava protegnula više no što je to bilo predviđeno. Profesor Špikić je tada predložio da raspravu nastavimo nekom drugom prilikom. Time mi je, zapravo, "stavio bubu u uho" pa sam došla na ideju o pokretanju serije tribina.

Koliko je studenata uključeno u taj projekt?

U projekt je uključeno više studenata, mojih kolega s godine. To su uglavnom kolege koji su vodili Klub studenata dok sam ja njime predsjedavala. Priključili su se i drugi studenti koje projekt zanima. 

Koliko je tribina održano?

Zasada smo održali jednu tribinu, onu probnu, da vidimo koliki je interes studenata, kakav je odaziv te ima li uopće smisla nastaviti dalje razvijati ovaj projekt. Prvu tribinu, kojoj je tema bila industrijska baština, sa mnom je vodio kolega s godine (i dečko ☺) Dinko Duančić. S njim surađujem i na projektu "Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive" koji je prije dvije godine pokrenuo Goran Arčabić, viši kustos u Muzeju grada Zagreba. 

Kako je to izgledalo?

Dinko i ja smo najprije održali kratku Powerpoint prezentaciju, da studenti steknu dojam o temi, nakon čega smo započeli s raspravom. Velika pomoć nam je bio profesor Špikić kojega smo zamolili da bude moderator. On je s nama vodio tu prvu tribinu, a uključio se i profesor Franko Ćorić.

Paromlin (snimio Branko Radovanović, preuzeto s Wikipedije)  

Paromlin (snimio Branko Radovanović, preuzeto s Wikipedije)

Je li vrijednost zagrebačke industrijske baštine prepoznata?

Zagrebačka industrijska arhitektura u cjelini je, zapravo, tek nedavno otkrivena, i to putem projekta koji sam ranije spomenula, "Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive". Projekt je to koji je 2010. godine pokrenuo Goran Arčabić, viši kustos u Muzeju grada Zagreba. Njegov projekt, slijedom toga i naša tribina, prezentira industrijske objekte kojima Zagreb obiluje, a koji su većini građana malo poznati. Osim njihovog predstavljanja, pokušavaju se pružiti konkretni prijedlozi za njihovo očuvanje i prenamjenu, budući da danas velik broj njih zjapi prazno ili propada. Na tribini smo željeli upoznati studente s takvim objektima, pokazati im koliko su oni bili važni za razvoj Zagreba kroz desetljeća te u kakvom su oni stanju danas, a zatim im prikazati svjetske primjere prenamjene takvih objekata, kojih ima mnogo, te koji Zagrebu mogu poslužiti kao veoma vrijedan uzor. Tom kratkom prezentacijom smo nastojali potaknuti studente da kažu svoje mišljenje o viđenome: smatraju li da je takva arhitektura vrijedna očuvanja ili ne, kako bi ju oni prenamijenili ili što bi na njezinom mjestu sagradili, što misle na koji način bi se mogli potaknuti građane da postanu svjesni vrijednosti industrijskog naslijeđa, da se uključe u građanske inicijative za njihovo očuvanje i slično. Ukratko, moje je mišljenje da je zagrebačka industrijska arhitektura uglavnom neprepoznata, a ovom tribinom pokušavamo učiniti to da ta baština postane prepoznata i cijenjena.

Iz kojega vremena potječu industrijski objekti na području grada Zagreba? Koliko ih ima?

Zagreb obiluje industrijskim naslijeđem koje seže još u sredinu 19. stoljeća, a proteže se sve do 90-ih godina 20. stoljeća. Početak svega je označila izgradnja pruge 1862. godine, koja vodi prema Budimpešti, čime Zagreb prestaje biti periferni grad u monarhiji te se industrijski ubrzano razvija. Ovdje ću navesti samo neke od najreprezentativnijih industrijskih objekata u Zagrebu: u razdoblju od sredine 19. stoljeća do završetka Prvog svjetskog rata to su Strojarnica ugarske državne željeznice (danas TŽV Gredelj), Paromlin, Tvornica duhana, Bubara (tvornica svile), Zagrebačka pivovara, Franck, Cementara ili "Muljara", Tvornica koža (danas Gliptoteka), Gradska električna central ("Munjara"); u razdoblju između dva rata Gradska klaonica i stočna tržnica, tvornički kompleks Arko, odnosno Badel, ljevaonica željeza braće Ševčik, Prva hrvatska tvornica ulja, tvornica Penkala, odnosno Nada Dimić, Tvornica svijeća Iskra te, naposljetku, u razdoblju od 1945. godine do 90-ih godina Tvornica električnih žarulja, Končar, Kemika...



Bubara, tvornica svile (preuzeto s bloga Zdenko's Corner) 

Jesu li te građevine u funkciji?

Nažalost, mali broj tih postrojenja je danas u funkciji, ili su se ona preselila na nove lokacije, što je, primjerice, slučaj s TŽV Gredelj. Većina objekata propada ili zjape prazni. Bubara je u izrazito lošem stanju, Gredelj je velikim dijelom devastiran, Paromlinu prijeti urušavanje, Klaonica ubrzano propada, Arko također... Ima i  pozitivnih slučajeva, iako su oni rijetki: Tvornica koža je danas Gliptoteka HAZU, avangardan primjer prenamjene industrijskog objekta (prenamijenjena je još 40ih godina prošlog stoljeća), Kuća za ljude i umjetnost Lauba je nekada bila jašionica austrougarske vojske, a u tijeku je dugoočekivana prenamjena Tvornice duhana Zagreb u Hrvatski povijesni muzej.

Što je s (pravnom) zaštitom?

Dio ovih objekata jest zaštićen ili su pod zaštitom dijelovi pojedinog kompleksa. Ipak, očito je da, ako zaštita postoji, ona nije dovoljna, ili je neadekvatna, odnosno ne sprječava neki oblik intervencije u objekt niti njegovo propadanje. Velik dio zagrebačkog industrijskog naslijeđa propada i podložan je raznim oblicima devastacije, krađi dijelova građevine, npr. povijesnih strojeva ili opreme i slično. Uzrok tomu je neriješeno imovinsko-pravno pitanje, vlasnički odnosi, nedostatak novca za održavanje te, na  kraju, nedostatak ideje što s tim građevinama učiniti. Mnogi od tih objekata su u vlasništvu grada Zagreba, odnosno Zagrebačkog holdinga, kojemu je zadaća brinuti se za njih i očuvati ih.

Gredelj (snimio Denis Lovrović, preuzeto iz: Vanja Vesić, "Opljačkano kulturno dobro: Gredelj se gura na bubanj", novilist.hr) 

Spomenula si povijesne strojeve. Možda bismo na ovome mjestu čitateljima mogli objasniti što označava, tj. obuhvaća pojam "industrijska baština". Uvriježeno je mišljenje da se radi o tvorničkim zgradama, no stvar je puno kompleksnija.

Kao odgovor na ovo pitanje citirat ću Povelju o industrijskom naslijeđu iz Nizhny Tagila, donesenu 2003. godine: "Industrijska baština se sastoji od ostataka industrijske kulture koji imaju povijesni, tehnološki, društveni, arhitektonski i znanstveni značaj. Ovi se ostaci sastoje od građevina i strojeva, radionica, mlinova i tvornica, rudnika i mjesta za obradu i preradu, skladišta i odlagališta, mjesta gdje se proizvodi, prenosi i koristi energija, prijevoza i cijele njegove infrastrukture kao i mjesta koja se koriste za društvene aktivnosti vezane uz industriju kao što su kuće, mjesta vjerskog štovanja ili obrazovanja."

Vratimo se temi devastacije industrijske baštine na području Zagreba. Situacija nije sjajna. Možemo li to promijeniti?

Mislim da se na postojeće stanje može utjecati, no potrebno je prije svega podići razinu svijesti i informiranosti o industrijskom naslijeđu i nadati se da će to rezultirati građanskim inicijativama, ali i pokretanjem gradskih vlasti da nešto učine po tom pitanju te da Zagreb bude obogaćen starim prostorima u novom ruhu.

U svibnju ove godine u Rijeci je održana peta po redu Međunarodna konferencija o industrijskoj baštini. Znači li to da je u Hrvatskoj (ipak) razvijena svijest o potrebi čuvanja tog segmenta baštine?

Čini mi se da nije ili barem da nije dovoljno razvijena. Od presudne je važnosti pobuditi svijest građana o industrijskom naslijeđu, njegovoj važnosti i o tome da bi ono trebalo postati dio građanskog, ako ne i nacionalnog ponosa, kao što je to slučaj u Velikoj Britaniji i Njemačkoj. Prilikom jednog istraživanja naišla sam na raspravu na forumu o ovoj temi i velik broj osoba je izjavilo da su industrijske građevine ruglo grada, da ih treba srušiti i na njihovome mjestu izgraditi nove poslovne prostore. Vjerujem da dosta ljudi razmišlja na ovaj način, ili uopće tomu ne pridaje pažnju, a to treba barem pokušati promijeniti.

Gliptoteka HAZU smještena je u nekadašnjoj Tvornici koža (snimila Roberta F., preuzeto s Wikipedije) 

Koje zemlje prednjače po pitanju očuvanja industrijske baštine? Možeš li istaknuti neki primjer dobrog gospodarenja, odnosno uspješne revitalizacije industrijske arhitekture?

U očuvanju industrijske baštine apsolutno prednjače Velika Britanija i Njemačka, europski industrijski velikani, a tu su i  Sjedinjene Američke Države i Francuska, zemlja u kojoj  problem industrijskog naslijeđa postaje sve aktualnije. Velika Britanija je kolijevka industrije, a u njoj se nalazi i nesumnjivo najpoznatiji primjer prenamjene jednog takvog objekta. Radi se o galeriji Tate Modern u Londonu, nekadašnjoj elektrani, Bankside Power Station. Njemačka je pak, nakon Velike Britanije, zasigurno najutjecajnija i najuspješnija industrijska zemlja, što pokazuju mnogobrojni primjeri revitalizacije starih industrijskih postrojenja, od Hamburga do Frankfurta na Majni, a na brojne možemo naići u glavnom gradu Berlinu. Za kraj, spomenut ću i najsvježiji primjer iz SAD-a, High Line u New Yorku, izvorno prugu po kojoj su prometovali teretni vlakovi u najvećem industrijskom dijelu Manhattana, a danas prostor koji je pretvoren u urbanu oazu, odnosno park, no pojedini segmenti tračnica su neznatno izmijenjeni kako bi podsjećali na njihovu prijašnju namjenu.



Galerija Tate Modern u Londonu

Koliko se naši povjesničari umjetnosti bave temom industrijske baštine?

Moram priznati da se tek upoznajem s opusom naših povjesničara umjetnosti u vezi industrijske baštine tako da ću sigurno nekoga izostaviti, no dosad sam se u okviru ove teme susrela s tekstovima Snješke Knežević, Leonide Kovač, Jasne Galjer, Marka Špikića, Zlatka Jurića... Moram spomenuti i Biserku Bilušić Dumbović, arhitekticu po struci, koja se intenzivno bavi problemom industrijskog naslijeđa.

Za kraj, još nekoliko riječi o tribinama studenata povijesti umjetnosti. Obradili ste temu industrijske baštine. Kojim ćete se temama baviti u ovoj akademskoj godini?

Temu zagrebačke industrijske baštine ponovit ćemo i u ovom semestru. Vjerujem da studente ta tema itekako zanima, a o njoj se relativno malo govori, što u okviru predavanja, što u javnosti. Tema će biti vrlo aktualna i iz razloga što se 16. listopada u Muzeju grada Zagreba otvara druga studijska izložba u sklopu ranije spomenutog projekta "Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive". Ta je izložba naslovljena "Industrijski centar države: zagrebačka industrijska baština 1918. – 1945.".  Nadam se da ćemo postići da na drugu tribinu dođe veći broj studenata nego što je to bio slučaj krajem ljeta, a planiramo pozvati i određeni broj stručnjaka koji bi pridonijeli informativnosti i raznovrsnosti rasprave. Osim industrijske baštine, planiramo postaviti tribine na temu volontiranja u muzejskim i galerijskim institucijama u Hrvatskoj i inozemstvu, te na temu studiranja u inozemstvu, bilo putem Erasmus programa, raznih stipendija ili samostalno. Cilj nam je informirati studente te potaknuti one koji su u nečemu takvome sudjelovali da prenesu svoje znanje i iskustvo drugima. Željeli bismo da sami studenti predlože teme za buduće tribine.

Pomažu li vam profesori? Kakve su njihove reakcije?

Profesori i asistenti s Odsjeka su nam trenutno velika pomoć. Štoviše, potonje dvije teme – volontiranje i studiranje u inozemstvu – predložila je asistentica s Katedre za umjetnost renesanse i baroka, Tanja Trška Miklošić. Reakcije nastavnika, onih koji su upoznati s projektom, su zasada vrlo pozitivne. Vijest o tribinama se nije još toliko proširila među svim nastavnicima, a nadam se da će se to dogoditi s novim ciklusom te da će se oni što više uključiti.