Potkraj rujna u Sisku su održani Dani industrijske baštine grada Siska. Dvotjednu manifestaciju organizirali su Konzervatorski odjel u Sisku, Gradska galerija Striegl i Gradski muzej Sisak, a program je uključivao javna predavanja, izložbe i projekcije dokumentarnih filmova. U sklopu manifestacije, od 19. do 28. rujna, održana je i druga konzervatorsko-restauratorska radionicu u Parku skulptura nastalih u sklopu Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak". Radionicu smo vodile mr. art. Valentina Ljubić Tobisch i ja, a u njoj je sudjelovalo šestero studenata, petero s Umjetničke akademije u Splitu i jedan student Odjela za umjetnost i restauraciju dubrovačkog sveučilišta. Studenti su svaki dan izvještavali o svojim aktivnostima na blogu Stažiranje među umjetninama.
Otvaranje Dana industrijske baštine grada Siska
U Sisak sam doputovala nekoliko dana prije početka radionice kako bih nazočila svečanom otvaranju Dana industrijske baštine. Na otvaranju je bila i delegacija Ministarstva kulture, jer su usporedo s Danima industrijske baštine u Sisku otvoreni i Dani europske baštine. Svečanost je upriličena u nedavno obnovljenom prizemlju Holandske kuće gdje su posjetitelji mogli razgledati izložbu mr. sc. Vlatka Čakširana, kustosa Gradskog muzeja Sisak, o industrijskoj baštini grada Siska.
U Sisak sam doputovala nekoliko dana prije početka radionice kako bih nazočila svečanom otvaranju Dana industrijske baštine. Na otvaranju je bila i delegacija Ministarstva kulture, jer su usporedo s Danima industrijske baštine u Sisku otvoreni i Dani europske baštine. Svečanost je upriličena u nedavno obnovljenom prizemlju Holandske kuće gdje su posjetitelji mogli razgledati izložbu mr. sc. Vlatka Čakširana, kustosa Gradskog muzeja Sisak, o industrijskoj baštini grada Siska.
Dane industrijske baštine grada Siska osmislili su i organizirali Ivana Miletić Čakširan, pročelnica Konzervatorskog odjela u Sisku (u sredini), mr. sc. Vlatko Čakširan, kustos Gradskoga muzeja Sisak (na slici lijevo) i Alma Trauber, kustosica Gradske galerije Striegl
Dani industrijske baštine grada Siska i Dani europske baštine svečano su otvoreni u zgradi u kojoj se nekoć nalazilo žitno skladište; zgrada je zbog svoga pročelja dobila naziv Holandska kuća
Posjetitelji su nakon otvaranja mogli pogledati izložbu o industrijskoj baštini Siska koju je priredio mr. sc. Vlatko Čakširan iz Gradskog muzeja Sisak
Nakon svečanog otvaranja autobusima smo se zaputili u Caprag, jer se drugi dio programa odvijao u bivšem Institutu Željezare Sisak. Tu je upriličena projekcija dokumentarnog filma Gorana Devića "Dvije peći za udarnika Josipa Trojka", a posjetitelji su mogli pogledati izložbu Marijana Crtalića Nevidljivi Sisak i ambijentalnu instalaciju Gorana Nježića Čemu trud.
Prije odlaska u Institut uzvanicima sam pokazala djelić Park skulptura, a osobito dirljiv bio je susret s akademskim kiparom Josipom Diminićem pored njegove skulpture Objekt II koja će iduće godine biti restaurirana. Premda je skulptura u jako lošem stanju – oštećena, zaprljana i išarana grafitima – gospodin Diminić nije bio razočaran; veselilo ga je što je Park zaštićen i što netko o skulpturama sada brine.
Prije odlaska u Institut uzvanicima sam pokazala djelić Park skulptura, a osobito dirljiv bio je susret s akademskim kiparom Josipom Diminićem pored njegove skulpture Objekt II koja će iduće godine biti restaurirana. Premda je skulptura u jako lošem stanju – oštećena, zaprljana i išarana grafitima – gospodin Diminić nije bio razočaran; veselilo ga je što je Park zaštićen i što netko o skulpturama sada brine.
Drugi dio svečanog otvaranja Dana industrijske baštine grada Siska i Dana europske baštine odvijao se u bivšem Institutu Željezare Sisak
Projekcije i izložbe održavale su se na 5. katu zgrade. Samo je prizemlje zgrade privedeno svrsi, sve ostalo je zapušteno
Zapuštenost i propadanje vide se i na drugim mjestima u Capragu; ovo je unutrašnjost sportske dvorane Željezarinog "rekreacionog centra" u kojoj se i danas vježba.(!) Zgrada je vrlo lijepa pa se nadam da će je jednom obnoviti
Evo kako danas izgleda bazen koji je Željezara izgradila za svoje radnike. Najbolju usporedbu Željezarine prošlosti i sadašnjosti dao je (na) svojim fotomontažama sisački umjetnik Marijan Crtalić
Intervjui s umjetnicima
Gospodin Diminić je jedan od šestero umjetnika koje sam u Sisku intervjuirala prije početka radionice. (O intervjuiranju umjetnika pisala sam ovdje.) Umjetnike – autore skulptura iz Parka kontaktirala sam još u ožujku. Da budem preciznija, kontaktirala sam one umjetnike do čijih smo adresa Valentina i ja uspjele doći, njih petanestak. Svakom sam poslala anketni listić s pitanjima o izvornom izgledu njegove skulpture, tehnologiji njezine izrade, njenom sadašnjem stanju i mogućoj restauratorskoj intervenciji. Priložila sam nekoliko fotografija (total i karakteristična oštećenja) te pismo u kojem sam objasnila zašto su restauratorima ti podaci važni. Da budem sigurna da će mi odgovoriti, svakom sam umjetniku poslala frankiranu omotnicu u koju je samo treba(l)o ubaciti popunjeni anketni listić.
Posljednje pitanje u mojoj anketi bilo je da li je umjetnik voljan doći u Sisak da ga intervjuiramo. Deset je umjetnika pristalo, no termin koji smo im ponudili odgovarao je samo šestorici. U Sisak su doputovali Petar Barišić, Peruško Bogdanić, Hamo Čavrk, Josip Diminić, Ante Rašić i Zlatko Zlatić. Svaki je umjetnik intervjuiran pored svoje skulpture, a intervjue smo snimili; za snimanje je bio zadužen gospodin Ratko Vrbanus iz Siska. Transkripte intervjua izradit će moji studenti, a svi će materijali – video zapisi i transkripti – biti priloženi konzervatorsko-restauratorskoj dokumentaciji. Ne samo to; transkripte ću pohraniti u Arhiv intervjua sa suvremenim umjetnicima. Riječ je o projektu koji sam pokrenula u sklopu kolegija o metodama istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji, gdje studenti intervjuiraju suvremene umjetnike o načinu na koji stvaraju svoje radove, metodama i materijalima koje koriste te njihovu pogledu na očuvanje tih radova sada i u budućnosti. Prikupljene informacije koristit će ne samo konzervatorima-restauratorima, već i povjesničarima umjetnosti, kustosima i drugima.
A kakve su informacije prikupljene od umjetnika u Sisku i kako pomažu usmjeriti konzervatorsko-restauratorske radove na skulpturama iz Parka? Ilustrirat ću to najdrastičnijim primjerom, skulpturom Muškarac i žena akademskog kipara Petra Barišića. Autor je skulpturu posljednji put vidio 1979. godine, kada je i nastala. U intervjuu je objasnio da je interes za skulpturu izgubio jer ona nije izvedena prema njegovoj zamisli. Nedostaju neki dijelovi: kroz dvije su figure trebale prolaziti cijevi i ukrštavati se ispred njih. I materijal je izmijenjen; Barišić je htio da skulptura bude načinjena od "golog" željeza koje će, izloženo atmosferilijama, propadati baš kao što propada ljudski život koji predstavlja. Nakon što je napustio Sisak, skulptura je pocinčana, a time je poništena ideja njegova rada. "Ideja mora biti ostvarena," kaže gospodin Barišić u intervjuu, "ako nije ostvarena... I kad je ostvarena, to moram ponoviti, kad je ostvarena ideja može umjetnik biti nezadovoljan i reći ne, rušim sve i doviđenja. I to je njegovo legitimno pravo." Traži da mu se dozvoli da dovrši svoju skulpturu, odnosno da doda elemente koji nedostaju. Ne samo to: zahtijeva da se sa skulpture odstrani sloj cinka i da se materijalu dozvoli da propada. Restauratori se sada nalaze pred velikim izazovom: što napraviti?
Posljednje pitanje u mojoj anketi bilo je da li je umjetnik voljan doći u Sisak da ga intervjuiramo. Deset je umjetnika pristalo, no termin koji smo im ponudili odgovarao je samo šestorici. U Sisak su doputovali Petar Barišić, Peruško Bogdanić, Hamo Čavrk, Josip Diminić, Ante Rašić i Zlatko Zlatić. Svaki je umjetnik intervjuiran pored svoje skulpture, a intervjue smo snimili; za snimanje je bio zadužen gospodin Ratko Vrbanus iz Siska. Transkripte intervjua izradit će moji studenti, a svi će materijali – video zapisi i transkripti – biti priloženi konzervatorsko-restauratorskoj dokumentaciji. Ne samo to; transkripte ću pohraniti u Arhiv intervjua sa suvremenim umjetnicima. Riječ je o projektu koji sam pokrenula u sklopu kolegija o metodama istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji, gdje studenti intervjuiraju suvremene umjetnike o načinu na koji stvaraju svoje radove, metodama i materijalima koje koriste te njihovu pogledu na očuvanje tih radova sada i u budućnosti. Prikupljene informacije koristit će ne samo konzervatorima-restauratorima, već i povjesničarima umjetnosti, kustosima i drugima.
A kakve su informacije prikupljene od umjetnika u Sisku i kako pomažu usmjeriti konzervatorsko-restauratorske radove na skulpturama iz Parka? Ilustrirat ću to najdrastičnijim primjerom, skulpturom Muškarac i žena akademskog kipara Petra Barišića. Autor je skulpturu posljednji put vidio 1979. godine, kada je i nastala. U intervjuu je objasnio da je interes za skulpturu izgubio jer ona nije izvedena prema njegovoj zamisli. Nedostaju neki dijelovi: kroz dvije su figure trebale prolaziti cijevi i ukrštavati se ispred njih. I materijal je izmijenjen; Barišić je htio da skulptura bude načinjena od "golog" željeza koje će, izloženo atmosferilijama, propadati baš kao što propada ljudski život koji predstavlja. Nakon što je napustio Sisak, skulptura je pocinčana, a time je poništena ideja njegova rada. "Ideja mora biti ostvarena," kaže gospodin Barišić u intervjuu, "ako nije ostvarena... I kad je ostvarena, to moram ponoviti, kad je ostvarena ideja može umjetnik biti nezadovoljan i reći ne, rušim sve i doviđenja. I to je njegovo legitimno pravo." Traži da mu se dozvoli da dovrši svoju skulpturu, odnosno da doda elemente koji nedostaju. Ne samo to: zahtijeva da se sa skulpture odstrani sloj cinka i da se materijalu dozvoli da propada. Restauratori se sada nalaze pred velikim izazovom: što napraviti?
Priprema za snimanje intervjua s Petrom Barišićem pored njegove nedovršene skulpture Muškarac i žena
Nema komentara:
Objavi komentar