nedjelja, 12. prosinca 2010.

Što kriju slike?

Splitski studij konzervacije-restauracije ima pet specijalističkih usmjerenja. To su: štafelajne slike i polikromirano drvo, zidne slike i mozaici, kamen, metal i arheološka baština. Studenti se s njima upoznaju na prvoj godini kroz kolegije Uvod u specijalistička usmjerenja 1 i 2. Predavanja im drži nekoliko nastavnika, svaki za svoje specijalističko područje. Ja od ove akademske godine držim predavanja s područja konzervacije i restauracije štafelajnih slika i polikromiranog drva. Do sada sam nastavu držala isključivo studentima četvrte godine pa mi je osmišljavanje predavanja i vježbi za studente koji se prvi put susreću s ovom temom veliki izazov.


U prvom bloku predavanja razgovarali smo o gradbenim materijalima slika i skulptura, a studenti su se upoznali s terminologijom koja se koristi za opisivanje njihovog stanja. Kažemo da su slike i skulpture složene trodimenzionalne strukture sastavljene od različitih materijala. Ovaj edukativni video prikazuje izradu jedne drvene polikromirane skulpture iz 17. stoljeća.


Drugi blok predavanja bavio se temom nedestruktivnih metoda ispitivanja. Poznavanje materijala od kojih su umjetnine načinjene i tehnike njihove izrade nužno je da bi se razumjelo njihovo starenje i propadanje te odabrale primjerene metode zaštite. Restauratori koriste različite tehnike ispitivanja i slikovnog prikazivanja (eng. technical imaging) da bi došli do ovih informacija. Prvi korak je vizualni pregled. On otkriva koje je boje slikar koristio, kakvim se alatima služio, koliki je opseg oštećenja i što je mogao biti njihov uzrok, je li umjetnina ranije bila restaurirana i sl. Pod bočnim/kosim svjetlom (eng. raking light) postaje vidljiva tekstura površine: debljina namaza, izobličenja, krakelire, odizanje boje i druge vrste oštećenja.



Portret Hannah Paleske s djetetom, stanje slike prije zahvata: frontalno i bočno svjetlo. (Preuzeto sa stranice Art Conservation Services)



Danas postoje još neke tehnike koje pružaju uvid u površinsku topografiju umjetničkih djela, primjerice Reflectance Transformation Imaging (RTI).


Jedna od uobičajenih tehnika ispitivanja u restauraciji je opažanje ultraljubičaste (UV) fluorescencije. To je vidljiva svjetlost koju predmet emitira kada ga se osvjetli UV svjetlom. Stari slojevi boje i laka jako fluoresciraju pa se naknadne intervencije - preslici i retuši - obično uočavaju kao tamne mrlje. Intenzitet i boja emitiranog svjetla karakteristični su za pojedini materijal i mogu se njegovim starenjem mijenjati; UV fluorescencija tako pomaže u identifikaciji materijala od kojih je umjetnina načinjena. Primjerice, lakovi od prirodnih smola (damar, mastiks) imaju mliječno-žutu fluorescenciju, šelak fluorescira narančasto, a pigment cinkova bijela žuto.



Bogorodica s Djetetom iz 16. stoljeća: UV fluorescencija otkriva tragove ranije restauracije. (Preuzeto sa stranice Pigments through the Ages)



UV zrake prodiru samo kroz sloj laka pa restauratori za ispitivanje slojeva koji se nalaze ispod sloja boje koriste druge dijelove spektra elektromagnetskog zračenja. Infracrveno (IC) zračenje može učiniti slojeve boje prozirnima, jer pokrivnost pigmenata ovisi o valnoj duljini svjetlosti. Infracrvena reflektografija je tehnika koja se najčešće koristi za otkrivanje podcrteža. Najbolji rezultati postižu se na slikama kod kojih je podcrtež izveden crnom bojom na bijeloj preparaciji, a takva je većina renesansnih slika. Crna boja kojom je skica izvedena apsorbira IC zračenje, dok ga bijela preparacija reflektira.



Detalj flamanskog portreta iz 16. stoljeća: IC slika otkriva podcrtež ispod slojeva boje. (Preuzeto iz: Webber, Sandra L. "Technical Imaging of Paintings" ,Technical Bulletin, Williamstown Art Conservation Center)



Konačno, rendgenske ili X-zrake otkrivaju što se nalazi ispod površine slike: elemente od kojih je sastavljen drveni nositelj, šavove i zakrpe na platnu, oštećenja slikanog sloja, čak i sliku ispod slike! Propusnost X-zraka ovisi o sastavu materijala: što je viši atomski broj tvari i deblji sloj kroz koji zrake prolaze, to će tvar jače apsorbirati X-zrake. Na slikama je debljina sloja boje uglavnom jednolika, a omjer pigmenata i veziva konstantan pa rendgenska radiografija uspješno otkriva raspored pigmenata koji sadrže elemente višeg atomskog broja. Takva je, primjerice, olovna bijela, ali i drugi pigmenti koji sadrže teške metale. Iz ovoga je vidljivo da i radiografija X-zrakama može pomoći u identifikaciji materijala, ali je nužno poznavanje njihovog kemijskog sastava.



Rafaelov portret pape Julija II (1511. g.): rendgenska radiografija otkriva da je pozadina doživjela preinake - najprije je bila ukrašena heraldičkim simbolima, ali ju je slikar premazao zelenom bojom. (Preuzeto sa stranice Nacionalne galerije u Londonu)



Na web stranici Pigments through the Ages naći ćete nekoliko primjera primjene ovih tehnika u istraživanju umjetnina. U restauraciji se koriste i druge tehnike ispitivanja. Neke od njih zahtijevaju uzimanje uzoraka pa kažemo da su destruktivne. Uzorci slikanog sloja promatraju se pod mikroskopom kako bi se utvrdio broj i raspored slojeva. Sastav slojeva analizira se mikrokemijski i uz pomoć sofisticiranih instrumenata.


Za kraj, pogledajte video o tehnikama korištenim u ispitivanju autentičnosti drvene vitrine iz 16. stoljeća iz zbirke Gettyjevog muzeja u Los Angelesu. Dugo se sumnjalo da je riječ o krivotvorini iz 19. stoljeća, ali je znanstvenim i vizualnim analizama te istraživanjem arhiva utvrđeno da je predmet doista nastao u renesansnom periodu.