Razgovor s Ines Palčić o sudbini umjetnina iz Dijecezanskog muzeja u Zagrebu

Na 9. međunarodnoj konferenciji studija konzervacije-restauracije koja je sredinom travnja održana u Splitu, apsolventica zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti Ines Palčić održala je vrlo zanimljivo predavanje o suradnji Odsjeka za restauriranje i konzerviranje umjetnina (ORKU) i Dijecezanskog muzeja Zagrebačke nadbiskupije. Projekt, u sklopu kojega je od propadanja spašeno preko trideset umjetnina, pokrenut je 2007. godine na inicijativu docentice Zvjezdane Jembrih s ORKU-a i uz financijsku podršku Ministarstva kulture. Zamolila sam Ines da mi kaže nešto više o tom projektu i izložbi restauriranih umjetnina koja bi se iduće godine trebala održati u Galeriji Klovićevi dvori.

Na 9. međunarodnoj konferenciji studija konzervacije-restauracije Ines je održala predavanje "Suradnja Odsjeka za restauriranje i konzerviranje umjetnina / ALU i Dijecezanskog muzeja u Zagrebu"

Ines, na konferenciji si govorila o projektu suradnje Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije i ORKU-a. Kada je i kako projekt započeo?

Projekt je započeo 2006. godine, nakon posjeta studenata Odsjeka za restauraciju i konzervaciju umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu riznici Zagrebačke katedrale. Studenti su bili iznenađeni i razočarani stanjem umjetnina koje se tamo nalaze pa se nametnulo pitanje mogu li i što učiniti da se situacija promjeni. Suradnja je inicirana pismom namjere koje je upućeno Nadbiskupiji zagrebačkoj. Nakon toga je potpisan Ugovor između Dijecezanskog muzeja u Zagrebu i Akademije likovnih umjetnosti.

Projekt je podržalo i Ministarstvo kulture?

Da, Akademija je na natječaj Ministarstva kulture prijavila program istraživačkih i konzervatorsko-restauratorskih radova na polikromiranim drvenim skulpturama iz fundusa muzeja. Ministarstvo je potom odobrilo prva financijska sredstva. Nakon što smo dobili odobrenje nadležnog konzervatorskog odjela, 2007. godine započelo se s radovima.

Radovi se kontinuirano izvode u sklopu nastave na studiju konzervacije-restauracije?

Tako je. Radovi se izvode u okviru nastave iz restauratorskih predmeta i diplomskih radova pod mentorstvom docenata mr. Zvjezdane Jembrih i mr. Andreja Aranickog, a posljednje tri godine i u sklopu restauratorske prakse in situ. Preventivna zaštita umjetnina iz fundusa provodi se u depou Dijecezanskog muzeja, uz financijsku potporu Nadbiskupije zagrebačke. Voditeljica programa i glavni inicijator suradnje je moja nastavnica Zvjezdana Jembrih.

Predavanje Ines Palčić po mnogima je bilo jedno od najboljih na konferenciji (foto: Stjepan Krešić)

Koliko je umjetnina iz fundusa Dijecezanskog muzeja do sada obrađeno?

Od 2007. godine, kada se započelo s radovima, istraženo je, konzervirano, restaurirano i dokumentirano dvadesetak skulptura i desetak štafelajnih slika. Treba napomenuti da se suradnja nastavlja.

I ti si radila na nekim umjetninama?

Projektu sam se priključila 2010., na trećoj godini studija. Tada smo, u sklopu nastave iz kolegija Restauriranje i konzerviranje polikromije na drvenom nosiocu, počeli raditi na skulpturama iz Dijecezanskog muzeja. Ja sam radila na skulpturi Raspelo, porijeklom iz župne crkve sv. Martina u Varaždinskim Toplicama. Izvedene radove prezentirala sam na 9. međunarodnoj konferenciji studija konzervacije-restauracije koja je prije dva mjeseca održana u Splitu.

Moram priznati da me tvoje predavanje oduševilo. Koji ti je dio zahvata bio najzanimljiviji? Jesi li naučila nešto novo?

Skulptura mi se jako svidjela i željela sam raditi baš na njoj, tako da sam od početka do kraja radova bila jednako zainteresirana, odnosno sve su mi faze bile jednako zanimljive. Raspelo je ujedno prva skulptura na kojoj sam radila pa je sve što sam naučila bilo novo.

Raspelo na kojemu je Ines radila potječe iz župne crkve sv. Martina u Varaždinskim Toplicama (foto: Karlo Vučković)

Vratimo se projektu. Koliko je važna suradnja s vlasnikom, u ovom slučaju sa Crkvom? Jesu li vlasnici uopće bili svjesni da njihovim umjetninama prijeti propast?

Suradnja s vlasnikom je izrazito važna, ne samo u ovom slučaju već u svakom. To mi je postalo potpuno jasno tek kada sam počela raditi na diplomskom radu. Uspješnost provođenja radova ovisi o tome koliko je vlasnik svjestan vrijednosti umjetnine koju posjeduje i važnosti njenog očuvanja. Što se Dijecezanskog muzeja tiče, crkvene strukture jesu upoznate sa situacijom, no s njihove strane ne postoji inicijativa da se to promijeni.

Kakva je uloga Ministarstva kulture?

Ministarstvo kulture financijskim sredstvima podupire Program zaštite i očuvanja kulturnih dobara kojim ORKU pokušava pridonijeti rješavanju problema Dijecezanskog muzeja u Zagrebu.

No, postoji osjećaj da bi i vlasnici trebali finacijski poduprijeti projekt. Kada je u pitanju zaštita i očuvanje sakralne baštine, Crkva bi se trebala početi oslanjati na vlastite financijske izvore. Srećom, u Splitu postoje naznake za to. Vratit ću se još jednom na tvoje predavanje. Spomenula si da su neki dijelovi zbirke Dijecezanskog muzeja otpremljeni u druge župe. O čemu se radi?

U fundusu Dijecezanskog muzeja nalazi se veliki broj umjetnina koje su pripadale crkvama s područja Zagrebačke (nad)biskupije. Prikupio ih je dr. Kamilo Dočkal, prvi ravnatelj muzeja. Krajem devedesetih godina počele su se osnivati nove biskupije, koje su se odvojile od matične Zagrebačke nadbiskupije. Iz muzeja su tada otpremljeni dijelovi zbirke koji su vlasništvo župa s njihovog područja. Radi se o varaždinskoj, bjelovarskoj, sisačkoj i požeškoj biskupiji. Samo potonja ima svoj Dijecezanski muzej pa se postavlja pitanje gdje će biti pohranjene umjetnine nakon povratka u matične biskupije i kakva će biti njihova budućnost. Samim povratom nije riješeno pitanje odgovarajućeg smještaja umjetnina, a mnogima će bez odgovarajuće konzervatorsko-restauratorske skrbi preseljenjem biti nanesena nepovratna šteta.

Ni situacija u Zagrebu, međutim, nije idealna. Rekla si da Dijecezanski muzej u Zagrebu zapravo ne postoji. Umjetnine su razasute po gradu; dio je pohranjen na tavanu Nadbiskupskog dvora, dio u depou u Palmotićevoj ulici, a dio u podrumu Nadbiskupske palače. Nove biskupije sada potražuju "svoje" umjetnine. Kakva je, prema tvojim saznanjima, budućnost tog muzeja?

Budućnost muzeja u Zagrebu je neizvjesna, a ovisi o više čimbenika. Glavni je, dakako, novac. Tu je i pitanje prostora u kojemu će građa biti izložena. Tko će investirati u projekt otvaranja muzeja javnosti? Treba li to biti Crkva, Država ili Grad, s obzirom na to da bi muzej mogao biti dio njegove kulturne ponude, i dalje nije razriješeno.

Na kraju predavanja spomenula si izložbu na kojoj bi se predstavile restaurirane umjetnine. Zašto je takva izložba potrebna? Kako je zamišljena?

Izložbom bi se aktualizirala pitanja koja sam ranije spomenula. Ne manje važno, javnost bi se upoznala sa strukom i problematikom konzervatorsko-restauratorskog posla. Koncept izložbe bio bi prvenstveno konzervatorsko-restauratorski, ne samo povijesno-umjetnički ili kulturološki. Edukativnim sadržajem i interaktivnim radionicama ukazalo bi se na važnost preventivne zaštite i spašavanja umjetnina, a publici bi se predstavili rezultati rada na skulpturama iz Dijecezanskog muzeja.

Kako realizirati takav projekt?

Za realizaciju izložbe najvažnije je osigurati financijska sredstva, interdisciplinarnu radnu skupinu, čiju bi jezgru činili nastavnici i studenti ORKU-a, ali i mnogi drugi stručnjaci, te odgovarajuće mikroklimatske uvjete za izlaganje umjetnina. Za sada je oformljena radna skupina koju čine Zvjezdana Jembrih, voditeljica projekta, Heda Šlogar iz Gradskog ureda za kulturu, Želimir Laszlo iz Muzejskog dokumentacijskog centra i Marina Viculin iz Klovićevih dvora. Klovićevi dvori su partner projekta. Program će biti prijavljen na natječaj Ministarstva kulture za 2013. godinu, no tražit će se i potpora Nadbiskupije zagrebačke.

Misliš li da su konzervatori-restauratori u Hrvatskoj dovoljno osviješteni po pitanju važnosti otvaranja struke javnosti i promoviranja onoga čime se bavimo?

Iskreno, mislim da nisu. Nažalost, nerijetko se susrećemo s osobama koje uopće ne znaju što znači konzervacija ili restauracija i čime se konzervatori-restauratori bave, ali i ne moraju to nužno znati. Odgovornost je na nama; mi bismo trebali činiti sve što je u našoj moći da se to promijeni. Ova je izložba korak u tom pravcu.

"Uspješnost provođenja radova ovisi o tome koliko je vlasnik svjestan vrijednosti umjetnine koju posjeduje i važnosti njenog očuvanja," kaže Ines

Za kraj, spomenula si da trenutno radiš na svom diplomskom radu. O čemu je riječ?

Upravo privodim kraju konzervatorsko-restauratorske radove na betonskoj skulpturi Tobogan, kipara Ivice Antolčića. Tobogan se nalazi u dvorištu hostela Stoimena u Crikvenici. Postavljen je tamo 1954. godine kao plod suradnje tadašnje Obrtničke škole i Dječjeg doma u Crikvenici. Ta je primijenjena skulptura bila maturalni rad gospodina Antolčića, što priču čini još zanimljivijom, budući da je sada postala predmetom mog diplomskog rada. Skulptura je bila u vrlo lošem stanju. Iako je izvorno bila namjenjena interakciji s djecom, sve je izglednije da će po završetku radova biti od toga izuzeta. To je želja autora kojemu je, kao i mom mentoru Alenu Novoselcu i meni, najbitnije da se skulptura sačuva i zaštiti.

Uvijek mi je zanimljivo čuti kako su se ljudi odlučili baviti ovim poslom. Što te nagnalo da upišeš studij konzervacije-restauracije? Kako si se odlučila za specijalizaciju restaurator-kipar?

Završila sam Školu primijenjene umjetnosti i dizajna i mnogo prije mature sam znala da ću se nastaviti obrazovati u tom smjeru. Međutim, dvojila sam između Akademije likovnih umjetnosti i studija dizajna. Naposljetku sam odabrala Akademiju, a Odsjek restauracije mi je bio zanimljiv najviše zbog sinteze "disciplina" koju je svojim programom nudio. Osim kiparstva, koje mi je još od srednje škole bilo primarni interes, bilo je tu mnogo povijesti umjetnosti. Na kraju sam dobila vrlo zanimljivu i plemenitu struku.

Razgovor s Božom Kesićem o projektu Utorkom u galeriji – Fast Forward

Večeras se u splitskoj Galeriji umjetnina otvara druga izložba iz ciklusa Utorkom u galeriji – Fast Forward. Riječ je o jednodnevnim izložbama mladih umjetnika, mahom studenata završnih godina Umjetničke akademije. Kustoski dio posla obavljaju studenti povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u sklopu vannastavnog programa Kolosijek H6. Projekt, iza kojega stoje Božo Majstorović iz Galerije umjetnina i umjetnik Vedran Perkov, ima dva cilja: potaknuti suradnju i umrežavanje fakulteta i institucija na području (suvremene) umjetnosti, te omogućiti studentima stjecanje praktičnog iskustva u struci.

O projektu sam razgovarala s Božom Kesićem, studentom povijesti umjetnosti koji je napisao popratni tekst za izložbu Frekvencije Vilme Reljić. Tom je izložbom prije tjedan dana otvoren ciklus Utorkom u galeriji – Fast Forward.

Ciklus uključuje deset izložbi – četiri će se održati prije ljeta, a šest u listopadu i studenom

Vilma Reljić i Božo Kesić

Božo, najprije mi reci kako si se odlučio za studij povijesti umjetnosti? Je li to bio tvoj prvi izbor?

Ne, prvo sam upisao studij građevine, no već nakon prve godine odlučio sam da ću upisati povijest umjetnosti. Taj je studij sam po sebi zanimljiv u smislu građe kojom se bavimo i širine znanja koju stječemo. Trenutno sam na trećoj godini preddiplomskog studija povijesti umjetnosti i anglistike. Engleski jezik mi je oduvijek išao, pa sam ga tom logikom odabrao kao drugi predmet.

U projekt Utorkom u galeriji – Fast Forward uključio si se kroz vannastavni program Odsjeka za povijest umjetnosti Kolosijek H6. Kako je do toga došlo?

Uključio sam se u Kolosijek H6 zajedno s ostalim studentima i studenticama treće godine povijesti umjetnosti. Zapravo, riječ je isključivo o još nekoliko studentica. Ja, kao muškarac, predstavljam manjinu. :) Kolosijek H6 vode dvije profesorice s Odsjeka za povijest umjetnosti, dr. sc. Ivana Čapeta Rakić i Ivana Meštrov. Rad studenata povijesti umjetnosti na projektu Utorkom u galeriji – Fast Forward odvija se pod njihovim mentorstvom.

Izložbe se održavaju utorkom pa mi je taj dio naziva jasan. Zašto "Fast Forward"?

Fast Forward je asocijacija na brzu izmjenu postava i kratkotrajan karakter izložbi, gdje se na tjednoj bazi predstavljaju umjetnik i kusos. Vilmina i moja izložba označila je početak cijele priče.

Vilma je na izložbi predstavila dva rada, video instalaciju White for Lilith i skulpturu Bez naziva. Kako ste se vas dvoje "našli"? Što ti je bilo zanimljivo u njezinim radovima?

Mi smo na neki način odmah ''kliknuli''. Na prvom sastanku svatko se morao predstaviti. Umjetnici nisu predstavljali samo sebe, već i svoje radove. Morali su nas uputiti u priču koja stoji iza tih radova, objasniti proces njihovog nastajanja. Meni se odmah svidio Vilmin koncept materijalizacije zvuka u objektu, odnosno činjenica da umjetnica prvo bilježi određene zvučne frekvencije, prevodeći ih zatim u minimalističku skulpturu, koja na određeni način ''reproducira'' zvuk iako ga konkretno ne možemo čuti – samo naslutiti. U radu koji je prikazala na izložbi u Galeriji umjetnina, Vilma je kroz repetitivnost forme tipičnu za minimalizam sugerirala postojanje ritma u njenoj skulpturi, koji sam po sebi navodi na postojanje zvučnosti i svaki promatrač subjektivno doživljava i ''čuje'' različite stvari.

Vilma Reljić, Bez naziva (foto: Zoran Alajbeg; ustupljeno ljubaznošću Galerije umjetnina)

Tekst koji si pisao za Vilminu izložbu objavljen je na blogu Kolosijeka H6. Je li ti pisanje išlo glatko?

Isprva nije, no nakon komunikacije s umjetnicom, koja je ključna za pisanje valjanog i istinitog teksta, sve je išlo više-manje glatko. Uz komunikaciju s umjetnicom na ovoj razini, dobro mi je došlo i mentorstvo profesorica Ivane Čapete Rakić i Ivane Meštrov, kojima sam tekst slao na uvid prije no što se našao u izložbenom prostoru i na internetu. Slične sam tekstove već pisao na fakultetu, no ovo je prvi put da je neki moj rad javno dostupan.

Što obuhvaća posao kustosa?

Obuhvaća gotovo sve: od pisanja o izložbi i svemu što ide uz nju, organizacijskih poslova i neprestane komunikacije, do postava izložbe. Posla ima dosta, no budući da mi je ovo prvi put, kao i svim sudionicima ovog programa, mentori programa su nam maksimalno olakšali rad. Moram istaknuti odličnu tehničku potporu Galerije umjetnina.

Smatraš li da će ti ovo iskustvo koristiti u daljnjem radu?

Kroz projekt sam naučio puno toga: kako pristupiti izložbi, što je potrebno napraviti da bi se ona na pravi način realizirala, kako "teče" komunikacija na različitim razinama, od razgovora s umjetnikom/com do razine institucije. Shvatio sam koliko je važna suradnja između ljudi koji rade na nekom projektu, jer je teško – gotovo nemoguće – sav posao odraditi sam. Siguran sam da će mi ovo iskustvo koristiti u daljnjem radu. Bilo mi je bitno, kao i svima nama, što prije uključiti se u ovakve programe upravo radi stjecanja iskustva i "automatizma" u poslu kojim će se neki od nas baviti u budućnosti.

Jesu li ovakvi projekti potrebni Splitu?

Apsolutno, ne samo radi obogaćivanja kulturnog života grada, već i zbog suradnje Odsjeka za povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta i Umjetničke akademije. Takvu bi suradnju trebalo poticati i razvijati kako bi postala razumljiva i prirodna pojava, što ona u osnovi i jest.

Otvaranje izložbe Vilme Reljić Frekvencije

Iako te od diplome dijele još dvije godine studija, sigurno imaš neke planove za budućnost. Čime bi se volio baviti kad diplomiraš?

Volio bih raditi kao kustos. Bilo bi mi drago kada bih mogao raditi u nekoj instituciji kojoj je fokus suvremena umjetnost. Bojim se, međutim, da su to samo snovi. :)

Posjećuješ li redovito izložbe? Imaš li omiljenog umjetnika ili umjetničko djelo?

Posjećujem kad god mi je nešto interesantno. Nemam omiljenog umjetnika, iako bih mogao nabrojati nekoliko imena za koje smatram da su izvrsni umjetnici, neovisno o tome kojem su povijesnom razdoblju pripadali. Pitanje je možda bilo usmjerno na suvremenu umjetnost. Moram reći da ne volim kada je netko doslovan, što se u posljednje vrijeme događa kada umjetnici postaju kritičari vlasti radeći to na "proziran" način.

Na otvaranju Vilmine izložbe razgovarali smo o problemu očuvanja suvremene umjetničke produkcije. Jedna od osnovnih metoda koju konzervatori-restauratori koriste je intervjuiranje umjetnika. Tako se prikupljaju informacije o materijalima s kojima umjetnici rade, ali i o njihovom značenju, što je važno za očuvanje i prezentaciju umjetničkih djela. Koliko si upoznat s ovom temom?

Ideja s intervjuima je odlična; tko će bolje znati kako postupati s nekim umjetničkim djelom od osobe koja ga je napravila? Znam da očuvanje suvremene umjetnosti predstavlja veliki problem, jer su u nekim slučajevima takva djela sklonija trošenju i propadanju, čak i više od onih stoljećima starijih. Ne razumijem se puno u konzervaciju i restauraciju, ali prepostavljam da upravo ta djela mogu biti najveći izazov struci, jer su često izvedena u neuobičajenim tehnikama. Osim toga, naviknuli smo se na odmak od slike, kipa ili lijepe građevine kao paradigme umjetnosti pa se postavlja pitanje kako očuvati i dokumentirati druge vidove umjetnosti poput, primjerice, performansa, je li to onda isto djelo, odnosno posjeduje li istu vrijednost, te tko odlučuje o tome.