Razgovor s Ivanom Gržinom i Indirom Šamec Flaschar, autoricama izložbe o fotoarhivu Artura Schneidera

Sredinom listopada 2016. u Strossmayerovoj galeriji HAZU otvorena je izložba "Tragom baštine: Schneiderov fotografijski arhiv". Izložba predstavlja višegodišnji projekt sustavnog proučavanja, popisivanja i fotografskog dokumentiranja umjetničkih spomenika Hrvatskoga primorja, Dalmacije i dijela kontinentalne Hrvatske koji je osmislio, organizirao i koordinirao dr. Artur Schneider (1879. – 1946.), dugogodišnji ravnatelj Strossmayerove galerije i profesor povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu. Autorice izložbe su Ivana Gržina, kustosica Strossmayerove galerije, i Indira Šamec Flaschar, voditeljica Galerijine knjižnice.

Pozivnica za otvorenje izložbe "Tragom baštine: Schneiderov fotografijski arhiv"

Ivana Gržina, kustosica Strossmayerove galerije (autor svih fotografija je Vedran Perkov)

Indira Šamec Flaschar, voditeljica knjižnice Strossmayerove galerije

Schneiderova je kampanja započela u listopadu 1930., a s prekidima je trajala do 1942. godine. U tome je razdoblju nastalo više od dvije i pol tisuće snimaka! Schneider i njegovi suradnici dokumentirali su spomeničku baštinu otoka Raba, Šibenika, Splita s okolicom, otoka Krka, vinodolskog i senjskog područja, Dubrovnika s okolicom, Trsata, Bakra, Kastva, Sušaka, Trogira, Hvara, Korčule, Zagreba s njegovom okolicom i još 150 lokaliteta u području kontinentalne Hrvatske. Zahvaljujući njihovome predanome radu, danas nam je poznat izgled i stanje očuvanosti brojnih spomenika prije Drugog svjetskog rata. Mnogi od tih spomenika u međuvremenu su propali i nestali (dio je stradao za vrijeme Domovinskog rata), pa snimci iz ovoga arhiva predstavljaju jedino vizualno svjedočanstvo o njima.

Izložba "Tragom baštine: Schneiderov fotografijski arhiv" koncepcijski je podijeljena u tri dijela: prvi dio obrađuje arhivsko gradivo (fotografski negativi, albumi s kontaktnim kopijama, popisi snimljenih objekata, inventarna knjiga negativa, kartoteka), drugi dio predstavlja tijek i sudionike Schneiderove kampanje, a treći dio donosi izvorne snimke odabranih objekata uz prikaz njihovog sadašnjeg stanja. Na izložbi se može pogledati i kratki dokumentirani film o digitalizaciji Schneiderova fotografijskog arhiva. Izložena je i fotooprema nalik onoj koju su koristili fotografi koje je Schneider angažirao na svom projektu.

Autorice izložbe osobitu su pažnju posvetile temi zaštite i očuvanja fotografskih materijala. Uz izložbu će biti održano predavanje o fotografskim negativima na staklu i filmu te osobitostima njihove digitalizacije. Predavač je Hrvoje Gržina, pročelnik Središnjeg fotolaboratorija Hrvatskog državnog arhiva. Njegovo predavanje najavljuje skori završetak izložbe, a meni je poslužilo kao za povod za razgovor s njezinim autoricama.

Izložba "Tragom baštine: Schneiderov fotografijski arhiv" nastavak je projekta digitalizacije Schneiderova fotografijskog arhiva. Možete li mi reći nešto više o tom projektu?

Indira i Ivana: Inicijativa potječe od voditeljice knjižnice Strossmayerove galerije, Indire Šamec Flaschar, i datira još u 2012. godinu, kada je kolegica Šamec prvi put aplicirala za dodjelu sredstava za digitalizaciju negativa iz Schneiderova fotoarhiva. Uslijedilo je još nekoliko prijava za potporu digitalizaciji te preventivnoj zaštiti materijala. Sve su prijave okončane pozitivnim ishodom. Svi su negativi digitalizirani, a odabrani je dio digitalnih preslika, opremljen odgovarajućim metapodacima, dostupan u okviru virtualnog repozitorija Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti DiZbi, kao i na portalu jedinstvenog web arhiva europske kulturne baštine − središnje europske digitalne knjižnice Europeana.

U kakvome su stanju bili fotografski materijali prije Vaše stručne obrade?

Indira i Ivana: "Schneiderovi" su se negativi godinama čuvali u neodgovarajućoj ambalaži: pojedinačno umetnuti u pergaminske uložnice, a potom poslagani vodoravno jedan povrh drugog, u kutijama od kemijski neprikladnog materijala. Nabrojeni su čimbenici pridonijeli pojavi fizičkih i kemijskih oštećenja, ponajprije kod staklenih negativa: abrazija, lomova staklene podloge, pucanja želatinske emulzije, odvajanja vezivnog sloja od podloge, oksidacije i srebrnih odsjaja, posebice na rubovima i tamnim dijelovima snimke. Nemamo pouzdanih podataka o mikroklimatskim uvjetima spremnica u koje su se tijekom osamdesetak godina pohranjivali. Najveća su oštećenja, međutim, zasigurno nastala uslijed bubrenja emulzije i njezina sljepljivanja s uložnicama pri povišenim vrijednostima relativne vlažnosti zraka.

Gdje se i kako sada čuvaju "Schneiderovi" negativi?

Indira i Ivana:  U novije su vrijeme staklene ploče zaštićene u posebnim namjenskim uložnicama i okomito posložene u kutije s pregradama, dok su isječci nitroceluloznog filma pohranjeni u fotoalbume.

Zaštiti i očuvanju fotografske baštine kod nas još uvijek posvećuje premalo pažnje. Otkud ste crpile znanja o tome kako pravilno skrbiti o fotografskim materijalima?

Indira i Ivana: Znanja smo crpile iz nedavno objavljenog priručnika Identifikacija, zaštita i čuvanje fotografija kolege Hrvoja Gržine iz Hrvatskoga državnog arhiva, koji je po našem mišljenju najupućeniji domaći stručnjak za navedenu problematiku. Kolegica Šamec se s kolegom Gržinom i osobno konzultirala tijekom pripremnih radova za digitalizaciju kao i prilikom planiranja nabave nove zaštitne ambalaže.

"Schneiderovi" stakleni negativi nekoć su se čuvali u neodgovarajućoj ambalaži, vodoravno poslagani jedan povrh drugog

Staklene su ploče sada pohranjene u uložnice, a čuvaju se u foto kutijama s pregradnicima

Koliko ste dugo pripremale ovu izložbu i što su bili najveći izazovi u njezinoj realizaciji?

Indira i Ivana: Priprema izložbe je trajala godinu dana, s time što je najveći dio vremena potrošen na razradu koncepcije te istraživanje i prikupljanje materijala u različitim javnim institucijama i kod pojedinaca. Najveći je izazov bio uravnotežiti raspoloživa financijska sredstva i ograničenja infrastrukture Strossmayerove galerije, s jedne, te autorske zamisli u koncepcijskom i dizajnerskom smislu, s druge strane.

Izložbu "Tragom baštine: Schneiderov fotografijski arhiv" posjetila sam u pratnji Matee Milat, studentice 5. godine konzervacije-restauracije

U trećem dijelu izložbe najviše je zastupljena spomenička baština kontinentalne Hrvatske. Zašto?

Indira i Ivana: Treći je dio zamišljen kao usporedni prikaz stanja odabranih "Schneiderovih" objekata u doba njegove kampanje i danas. Izvorno sam kanile angažirati profesionalne fotografe koji bi ih snimili iz vizura identičnih onima na snimkama iz Arhiva, što se zbog tankog budžeta pokazalo neizvedivim. Tako je naposljetku rođena spasonosna zamisao da uključimo "radne" snimke kolega konzervatora i restauratora koji su skrbili i skrbe o toj baštini. U konačnici, upravo taj moment potcrtava značenje Schneiderova fotoarhiva za istraživanja i svakodnevnu praksu konzervatorsko-restauratorskih službi. Najveći je dio "Schneiderovih" snimki nastao u kontinentalnoj Hrvatskoj, što je i rezultiralo većom zastupljenošću spomenika iz tog dijela zemlje u trećoj dionici izložbe. Tomu nije odmogla niti činjenica da su nam ograničeni financijski resursi "nametnuli" suradnju s najbližim konzervatorskim uredima. 

Spomenule ste da su snimci iz Schneiderova fotoarhiva važan izvor podataka u konzervatorsko-restauratorskim istraživanjima. Možete li to pojasniti?

Indira i Ivana: Svaki zahvat obnove podrazumijeva detaljno istraživanje "životopisa" objekta u fokusu. Osim uslijed propadanja uzrokovanog ratnim razaranjima, vandalizom, neznanjem, nemarom ili naprosto protekom vremena, mnogi su spomenici u većoj ili manjoj mjeri promijenili svoj izvorni izgled i tijekom ranijih konzervatorsko-restauratorskih postupaka, zbog čega je nužno konzultirati svu dostupnu stariju fotodokumentaciju. Snimke iz Arhiva k tomu, u pojedinim slučajevima, nisu služile kao ogledni primjerak koji restauratori trebaju slijediti, već su, naprotiv, svjedočanstvo nestručno obavljenih zahvata i promjena izgleda umjetnina već u Schneiderovo doba.

Vrijedno je spomenuti da je Schneider surađivao s Ferdinandom Goglijom, pionirom restauratorske profesije u Hrvatskoj. Što mi možete reći o njihovoj suradnji?

Indira i Ivana: Goglia je u projekt uključen kako bi izvršio konzervatorsku procjenu dijela umjetnina dokumentiranih tijekom kampanje. Tako je ban Primorske banovine Ivo Tartaglia izričito tražio da ga izvijesti o troškovima konzerviranja "najdragocjenijih slika, kod kojih je to bezuvjetno potrebno". Goglia je sa Schneiderom već otprije surađivao u svojstvu stručnog savjetnika i restauratora slika iz Strossmayerove galerije.

Na izložbi i u popratnome katalogu može se vidjeti Goglijina fotografija. Nisam do sada imala priliku vidjeti njegov portret. Kako ste uspjele do njega doći?

Indira i Ivana: Kako niti jedna od adresiranih baštinskih ustanova nije posjedovala Goglijinu fotografiju, posegnule smo za nestandardnim istraživačkim pristupom i neformalnim informacijskim kanalima, te, uz puno sreće, (ambiciozno je ovom prilikom imenujući) metodom dedukcije locirale privatne imatelje snimki, daljnje potomke Ferdinanda Goglije. Tako su naposljetku fotografije pristigle čak iz Austrije!

Posjetitelji izložbe mogu vidjeti i fotoopremu iz 1930-ih i 1940-ih godina. Jesu li neki od izloženih fotoaparata bili korišteni u Schneiderovoj kampanji?

Indira i Ivana: Ne možemo sa sigurnošću tvrditi kako su baš izloženi fotoaparati korišteni tijekom kampanje, no posve je sigurno da su im barem vremenski odnosno provenijencijom (dakle, prema tomu tko im je bio vlasnik odnosno odakle su pristigle) srodne. Drvena putna kamera vlasništvo je Schneiderovih potomaka, dok je ostatak fotoopreme posuđen od Tehničkog muzeja Nikola Tesla, u čiji je fundus akvirirana donacijom fotografa Đure Griesbacha, jednog od sudionika kampanje.

Fotooprema iz tridesetih i četrdesetih godina prošloga stoljeća

Projekt digitalizacije Schneiderova fotografijskog arhiva nije okončan. Koji su daljnji koraci?

Indira i Ivana: Višegodišnja iskustva baštinske zajednice, uz nesumnjivu korisnost i široku primjenjivost digitalizacije građe, ukazuju i na neke njoj inherentne manjkavosti. Ovom se izložbom nastojalo tome doskočiti: kako prezentacijom materijala koji je u digitalizaciji izostavljen, tako kontekstualizacijom građe koja je njome obuhvaćena. U konačnici, naš je cilj ukazati na važnost nastavka projekta, u smislu digitalizacije cjelokupnoga Arhiva: svih postojećih oblika pohrane "Schneiderovih" snimaka – što uključuje prezentaciju izvornih negativ-slika, potom kontaktnih kopija u relaciji prema albumima u koje su ukoričene, baš kao i starijih fotografskih uvećanja – te popratnih obavijesnih pomagala. Tako shvaćena i provedena digitalizacija, komparativno dopunjujući ranije digitalizirani sadržaj, omogućila bi potpuniji uvid u kompleksnost cjeline i nataložene slojeve u nju upisanoga povijesnog iskustva i znanja.

Schneider naslonjen na motocikl s prikolicom – ta je fotografija postala zaštitni znak vaše izložbe. Koja se priča krije iza nje? Gdje je fotografija snimljena?

Indira i Ivana: Negativ te fotografije smo sasvim slučajno uočile između mnoštva negativa koje su nam na ogled dali Schneiderovi potomci. Na fotografiji Schneider prislonjen na Indian Chief motocikl s prikolicom gleda prema Skradinu. Nastala je najvjerojatnije u srpnju 1931. godine tijekom druge etape terenskoga rada u Šibeniku i okolici.

Zajednička fotografija: Matea Milat, Ivana Gržina, Indira Šamec Flaschar i Sagita Mirjam Sunara. U rukama držim katalog izložbe koji su mi poklonile ljubazne autorice

Blago sa šufita: spašavanje sakralne baštine u srcu splitske Zagore

U posljednjem broju Universitasa, sveučilišnih novina koje izlaze jednom mjesečno kao podlistak Jutarnjega lista i Slobodne Dalmacije, objavljen je moj članak "Blago sa šufita: spašavanje sakralne baštine u srcu splitske Zagore”. Tekst govori o višegodišnjem projektu očuvanja umjetnina iz crkve Rođenja Blažene Djevice Marije u Muću Donjem koji je uspješno okončan u rujnu ove godine. Novinski je članak bio popraćen dvjema slikama, a ovdje ih donosim desetak.

Blago sa šufita: spašavanje sakralne baštine u srcu splitske Zagore", članak objavljen u 83. broju Universitasa 

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Blago sa šufita: spašavanje sakralne baštine u srcu splitske Zagore 

PIŠE: Sagita Mirjam Sunara (pseudonim: Anastazia Cambi)

Objavljeno u Universitasu : hrvatskim sveučilišnim novinama, god. VIII., br. 83, 10. listopada 2016., str. 23

U crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije u Muću Donjem svečano je obilježen kraj četverogodišnjeg projekta u okviru kojega je sačuvana od propadanja zbirka umjetnina te crkve. Konzerviranje i prezentacija te male, ali vrijedne sakralne zbirke trebali bi služiti kao poticaj i putokaz ostalim župama 



U subotu 10. rujna 2016. svečano je otvoren stalni izložbeni postav zbirke umjetnina crkve Rođenja Blažene Djevice Marije (Male Gospe) u Muću Donjem. Tom je prigodom Sagita Mirjam Sunara, pročelnica Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu, održala predavanje o višegodišnjem projektu očuvanja predmeta pronađenih u potkrovlju, zvoniku i sakristiji crkve, a koji čine okosnicu stalnoga postava ove male zbirke. U konzervatorsko-restauratorskim radovima na umjetninama sudjelovalo je nekoliko naraštaja studenata konzervacije-restauracije. Mnogi od njih na tom su projektu stekli prva praktična znanja i vještine. Realizacija projekta ne bi bila moguća bez svesrdne podrške don Ivana Barišića, čija je župa ove godine proslavila 298. godišnjicu svojega utemeljenja.

Svečano otvorenje stalnog izložbenog postava zbirke umjetnina crkve Rođenja B. D. Marije privuklo je brojnu publiku (foto: Vedran Perkov)

  

Unutrašnjost crkve Rođenja B. D. Marije. Stalni postav crkvene zbirke nalazi se na pjevalištu

  

Sagita Mirjam Sunara održala je predavanje o konzervatorsko-restauratorskim radovima na izloženim predmetima (foto: V. Perkov)

Prvi kontakt između Župe Male Gospe iz Muća Donjeg i Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu uspostavljen je 2005. godine. Suradnja je formalizirana godinu dana kasnije, 2006., kada je na restauriranje zaprimljena slika Gospa Lurdska iz crkve Imena Isusova / Imena Marijina u Postinju Gornjem, jedne od dvije velike crkve Župe Male Gospe. Konzervatorsko-restauratorski zahvat na Gospi Lurdskoj trajao je šest godina, a vodila ga je Sagita Mirjam Sunara.

Kada su 2012. godine okončani radovi na slici, Sunara je pokrenula još jedan veliki projekt u Župi Male Gospe: preventivnu zaštitu, konzerviranje i djelomično restauriranje ugrožene sakralne baštine iz crkve Rođenja B. D. Marije u Muću Donjem. Tim su projektom bile obuhvaćene dvije skulpture, Božji grob, desetak kanonskih tablica, nekoliko manjih metalnih predmeta i liturgijsko ruho. Najstariji predmeti datiraju iz 18. stoljeća. Većina ih je bila u jako lošem stanju, jer su godinama, pa i desetljećima, bili prepušteni propadanju.

Konzervatorsko-restauratorski radovi započeli su sredinom 2012. godine, a okončani su u rujnu 2016. U njima je sudjelovalo četrdesetak studenata konzervacije-restauracije. Radovi su se izvodili dijelom u okviru nastave iz kolegija koje vodi profesorica Sunara, a dijelom preko ljetnih praznika i za vrijeme ispitnih rokova. Studenti su, dakle, odvajali svoje slobodno vrijeme za rad na projektu. Svojim radom i zalaganjem osobito su se istaknuli: Jure Balić, Mateo Curić, Nikolina Drlje, Bernarda Đurić, Lucija Fradelić, Jelena Hudinčec, Dorotea Krstić, Silvija Matas, Nives Mijić, Matea Milat, Sara Schmidt, Katarina Strinić, Tina Tomšič, Emilija Vranković i Martin Zohil.

Teško oštećeni Božji grob (19. st.) pronađen je na prvome katu zvonika (foto: S. M. Sunara)

Božji grob – stanje nakon konzervatorsko-restauratorskog zahvata. Cilj zahvata na svim drvenim polikromiranim predmetima bio je zaustaviti njihovo propadanje i omogućiti njihovo izlaganje. Naknadne intervencije, poput preslika, nisu se uklanjale (foto: S. M. Sunara)

Skulptura Sv. Antuna Padovanskog (18. st.), kanonske tablice (19. i 20. st.) i nekoliko manjih metalnih predmeta (18. i 19. st.) pronađeni su u potkrovlju crkve. Potkrovlja i podrumi nisu dobra mjesta za čuvanje umjetnina (foto: S. M. Sunara)

Studenti konzervacije-restauracije spuštaju skulpturu Sv. Antuna Padovanskog

Skulptura Sv. Antuna Padovanskog – detalj nakon čišćenja (foto: S. M. Sunara)

Skulptura Sv. Antuna Padovanskog – detalj nakon konzervatorsko-restauratorskog zahvata. Rekonstrukcijski zahvati ograničili su se na lice sv. Antuna: nadomješten mu je vrh nosa, jer je to oštećenje agresivno narušavalo ljepotu skulpture (foto: S. M. Sunara)

Vraćanje dostojanstva odbačenim i zaboravljenim umjetninama

Konzervatorsko-restauratorske radove na predmetima iz crkve Rođenja B. D. Marije najvećim je dijelom financiralo Ministarstvo kulture RH kroz program financiranja zaštite kulturnih dobara. Dio troškova podmirila je Župa Male Gospe. Sva su sredstva utrošena za nabavu restauratorskih materijala; rad se nije naplaćivao.

Za vrijeme trajanja radova, u siječnju 2014., rodila se ideja da se u crkvi postavi vitrina u kojoj će biti izložene obrađene umjetnine. Većina se predmeta, naime, ranije nalazila u potkrovlju i zvoniku crkve, u popuno neprimjerenim uvjetima koji su i doveli do njihova propadanja. Jedini slobodan prostor u crkvi gdje bi se takva vitrina mogla postaviti bio je na pjevalištu. Daljnjom razradom te ideje odlučeno je da će se na pjevalište postaviti stalna izložba kojom će se vjernicima i posjetiteljima predstaviti zbirka sakralnih umjetnina i radovi na njezinu očuvanju.

Likovni postav izložbe koncipirali su Sagita Mirjam Sunara i Vedran Perkov. Perkov je projektirao dvije izložbene vitrine, a Sunara je priredila tekst i fotografije koji prate eksponate. Izrada vitrina povjerena je stolaru Mladenu Stipici. Trošak izrade vitrina podmiren je iz sredstava donacija Splitsko-dalmatinske županije, Općine Klis, Grada Solina i župljana Župe Male Gospe. Zahvaljujući zalaganju don Ivana Barišića i predanome radu profesorice Sunare, njezinih studenata i stručnih suradnika, u srcu splitske Zagore sada se nalazi školski primjer konzerviranja i prezentiranja sakralne baštine.

Gornji dio vitrine namijenjen je izlaganju predmeta, a donji dio služi za pohranu (foto: S. M. Sunara)

Svečano otvorenje ove male zbirke, koje je bilo upriličeno dva dana nakon proslave blagdana Male Gospe, zaštitnice crkve i župe u Donjemu Muću, privuklo je brojne posjetitelje. Svečanost su svojom prisutnošću uveličali članovi Povijesne postrojbe "Kliški uskoci", Kulturno-umjetničkog društva "Branimir 888 Muć", Dobrovoljnog vatrogasnog društva Muć i polaznici Dječjega vrtića Muć koji su za tu prigodu odjenuli tradicionalne nošnje svojega kraja. Tri mlade glazbenice iz Muća – Anđela Orlović (klavir), Emanuela Jerčić (violina) i Ivana Bebić (gitara) – izvele su nekoliko prigodnih skladbi.

Zajednička fotografija pred crkvom (foto: I. Alduk)