Sredinom listopada u Muzeju grada Zagreba otvara se izložba "Industrijski centar države: Zagrebačka industrijska baština 1918.-1945.", druga po redu studijska izložba u sklopu projekta "Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive". Autor izložbe i voditelj projekta je Goran Arčabić, viši kustos Muzeja grada Zagreba. S njim je na izložbi surađivala Pia Sopta, studentica prve godine diplomskog studija povijesti umjetnosti i francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Pia je pred ljeto pokrenula seriju tribina studenata povijesti umjetnosti. Prva se tribina bavila temom zagrebačke industrijske arhitekture, što je bio povod za razgovor o očuvanju industrijske baštine u Hrvatskoj i svijetu.
Pia Sopta nedavno je pokrenula seriju tribina studenata povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Pia, u lipnju si na Filozofskom fakultetu u Zagrebu organizirala tribinu "Zagrebačka industrijska arhitektura: razgovor o (ne)prepoznatoj baštini", prvu u nizu tribina studenata povijesti umjetnosti. Kako je do toga došlo?
Na ideju o pokretanju serije tribina došla sam dok sam bila predsjednica Kluba studenata povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta. Željela sam pokrenuti nešto što bi studente potaknulo na razmišljanje i razgovor u umjetnosti, na stručan, ali neformalan način, gdje bi naučili nešto novo, saznali nešto što ih je možda zanimalo i gdje bi jednostavno mogli izraziti vlastito mišljenje o određenoj temi.
Je li ideja o tribinama bila vezana uz konkretan događaj?
O tribinama sam počela razmišljati na Međunarodnom kongresu studenata povijesti umjetnosti održanom u studenome prošle godine. Na tome sam skupu imala izlaganje na temu industrijske baštine. Govorila sam o problemu prenamjene tvornice željezničkih vozila Gredelj, nekadašnje Strojarnice ugarske državne željeznice. Sesija u kojoj sam izlagala, a koju je moderirao moj profesor Marko Špikić, sastojala se od tri izlaganja. Nakon izlaganja se, po običaju, razvila rasprava, no publika je bila toliko zainteresirana za izložene teme da se rasprava protegnula više no što je to bilo predviđeno. Profesor Špikić je tada predložio da raspravu nastavimo nekom drugom prilikom. Time mi je, zapravo, "stavio bubu u uho" pa sam došla na ideju o pokretanju serije tribina.
Koliko je studenata uključeno u taj projekt?
U projekt je uključeno više studenata, mojih kolega s godine. To su uglavnom kolege koji su vodili Klub studenata dok sam ja njime predsjedavala. Priključili su se i drugi studenti koje projekt zanima.
Koliko je tribina održano?
Zasada smo održali jednu tribinu, onu probnu, da vidimo koliki je interes studenata, kakav je odaziv te ima li uopće smisla nastaviti dalje razvijati ovaj projekt. Prvu tribinu, kojoj je tema bila industrijska baština, sa mnom je vodio kolega s godine (i dečko ☺) Dinko Duančić. S njim surađujem i na projektu "Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive" koji je prije dvije godine pokrenuo Goran Arčabić, viši kustos u Muzeju grada Zagreba.
Kako je to izgledalo?
Dinko i ja smo najprije održali kratku Powerpoint prezentaciju, da studenti steknu dojam o temi, nakon čega smo započeli s raspravom. Velika pomoć nam je bio profesor Špikić kojega smo zamolili da bude moderator. On je s nama vodio tu prvu tribinu, a uključio se i profesor Franko Ćorić.
Je li vrijednost zagrebačke industrijske baštine prepoznata?
Zagrebačka industrijska arhitektura u cjelini je, zapravo, tek nedavno otkrivena, i to putem projekta koji sam ranije spomenula, "Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive". Projekt je to koji je 2010. godine pokrenuo Goran Arčabić, viši kustos u Muzeju grada Zagreba. Njegov projekt, slijedom toga i naša tribina, prezentira industrijske objekte kojima Zagreb obiluje, a koji su većini građana malo poznati. Osim njihovog predstavljanja, pokušavaju se pružiti konkretni prijedlozi za njihovo očuvanje i prenamjenu, budući da danas velik broj njih zjapi prazno ili propada. Na tribini smo željeli upoznati studente s takvim objektima, pokazati im koliko su oni bili važni za razvoj Zagreba kroz desetljeća te u kakvom su oni stanju danas, a zatim im prikazati svjetske primjere prenamjene takvih objekata, kojih ima mnogo, te koji Zagrebu mogu poslužiti kao veoma vrijedan uzor. Tom kratkom prezentacijom smo nastojali potaknuti studente da kažu svoje mišljenje o viđenome: smatraju li da je takva arhitektura vrijedna očuvanja ili ne, kako bi ju oni prenamijenili ili što bi na njezinom mjestu sagradili, što misle na koji način bi se mogli potaknuti građane da postanu svjesni vrijednosti industrijskog naslijeđa, da se uključe u građanske inicijative za njihovo očuvanje i slično. Ukratko, moje je mišljenje da je zagrebačka industrijska arhitektura uglavnom neprepoznata, a ovom tribinom pokušavamo učiniti to da ta baština postane prepoznata i cijenjena.
Iz kojega vremena potječu industrijski objekti na području grada Zagreba? Koliko ih ima?
Zagreb obiluje industrijskim naslijeđem koje seže još u sredinu 19. stoljeća, a proteže se sve do 90-ih godina 20. stoljeća. Početak svega je označila izgradnja pruge 1862. godine, koja vodi prema Budimpešti, čime Zagreb prestaje biti periferni grad u monarhiji te se industrijski ubrzano razvija. Ovdje ću navesti samo neke od najreprezentativnijih industrijskih objekata u Zagrebu: u razdoblju od sredine 19. stoljeća do završetka Prvog svjetskog rata to su Strojarnica ugarske državne željeznice (danas TŽV Gredelj), Paromlin, Tvornica duhana, Bubara (tvornica svile), Zagrebačka pivovara, Franck, Cementara ili "Muljara", Tvornica koža (danas Gliptoteka), Gradska električna central ("Munjara"); u razdoblju između dva rata Gradska klaonica i stočna tržnica, tvornički kompleks Arko, odnosno Badel, ljevaonica željeza braće Ševčik, Prva hrvatska tvornica ulja, tvornica Penkala, odnosno Nada Dimić, Tvornica svijeća Iskra te, naposljetku, u razdoblju od 1945. godine do 90-ih godina Tvornica električnih žarulja, Končar, Kemika...
Bubara, tvornica svile (preuzeto s bloga Zdenko's Corner)
Bubara, tvornica svile (preuzeto s bloga Zdenko's Corner)
Jesu li te građevine u funkciji?
Nažalost, mali broj tih postrojenja je danas u funkciji, ili su se ona preselila na nove lokacije, što je, primjerice, slučaj s TŽV Gredelj. Većina objekata propada ili zjape prazni. Bubara je u izrazito lošem stanju, Gredelj je velikim dijelom devastiran, Paromlinu prijeti urušavanje, Klaonica ubrzano propada, Arko također... Ima i pozitivnih slučajeva, iako su oni rijetki: Tvornica koža je danas Gliptoteka HAZU, avangardan primjer prenamjene industrijskog objekta (prenamijenjena je još 40ih godina prošlog stoljeća), Kuća za ljude i umjetnost Lauba je nekada bila jašionica austrougarske vojske, a u tijeku je dugoočekivana prenamjena Tvornice duhana Zagreb u Hrvatski povijesni muzej.
Što je s (pravnom) zaštitom?
Dio ovih objekata jest zaštićen ili su pod zaštitom dijelovi pojedinog kompleksa. Ipak, očito je da, ako zaštita postoji, ona nije dovoljna, ili je neadekvatna, odnosno ne sprječava neki oblik intervencije u objekt niti njegovo propadanje. Velik dio zagrebačkog industrijskog naslijeđa propada i podložan je raznim oblicima devastacije, krađi dijelova građevine, npr. povijesnih strojeva ili opreme i slično. Uzrok tomu je neriješeno imovinsko-pravno pitanje, vlasnički odnosi, nedostatak novca za održavanje te, na kraju, nedostatak ideje što s tim građevinama učiniti. Mnogi od tih objekata su u vlasništvu grada Zagreba, odnosno Zagrebačkog holdinga, kojemu je zadaća brinuti se za njih i očuvati ih.
Gredelj (snimio Denis Lovrović, preuzeto iz: Vanja Vesić, "Opljačkano kulturno dobro: Gredelj se gura na bubanj", novilist.hr)
Spomenula si povijesne strojeve. Možda bismo na ovome mjestu čitateljima mogli objasniti što označava, tj. obuhvaća pojam "industrijska baština". Uvriježeno je mišljenje da se radi o tvorničkim zgradama, no stvar je puno kompleksnija.
Kao odgovor na ovo pitanje citirat ću Povelju o industrijskom naslijeđu iz Nizhny Tagila, donesenu 2003. godine: "Industrijska baština se sastoji od ostataka industrijske kulture koji imaju povijesni, tehnološki, društveni, arhitektonski i znanstveni značaj. Ovi se ostaci sastoje od građevina i strojeva, radionica, mlinova i tvornica, rudnika i mjesta za obradu i preradu, skladišta i odlagališta, mjesta gdje se proizvodi, prenosi i koristi energija, prijevoza i cijele njegove infrastrukture kao i mjesta koja se koriste za društvene aktivnosti vezane uz industriju kao što su kuće, mjesta vjerskog štovanja ili obrazovanja."
Vratimo se temi devastacije industrijske baštine na području Zagreba. Situacija nije sjajna. Možemo li to promijeniti?
Mislim da se na postojeće stanje može utjecati, no potrebno je prije svega podići razinu svijesti i informiranosti o industrijskom naslijeđu i nadati se da će to rezultirati građanskim inicijativama, ali i pokretanjem gradskih vlasti da nešto učine po tom pitanju te da Zagreb bude obogaćen starim prostorima u novom ruhu.
U svibnju ove godine u Rijeci je održana peta po redu Međunarodna konferencija o industrijskoj baštini. Znači li to da je u Hrvatskoj (ipak) razvijena svijest o potrebi čuvanja tog segmenta baštine?
Čini mi se da nije ili barem da nije dovoljno razvijena. Od presudne je važnosti pobuditi svijest građana o industrijskom naslijeđu, njegovoj važnosti i o tome da bi ono trebalo postati dio građanskog, ako ne i nacionalnog ponosa, kao što je to slučaj u Velikoj Britaniji i Njemačkoj. Prilikom jednog istraživanja naišla sam na raspravu na forumu o ovoj temi i velik broj osoba je izjavilo da su industrijske građevine ruglo grada, da ih treba srušiti i na njihovome mjestu izgraditi nove poslovne prostore. Vjerujem da dosta ljudi razmišlja na ovaj način, ili uopće tomu ne pridaje pažnju, a to treba barem pokušati promijeniti.
Koje zemlje prednjače po pitanju očuvanja industrijske baštine? Možeš li istaknuti neki primjer dobrog gospodarenja, odnosno uspješne revitalizacije industrijske arhitekture?
U očuvanju industrijske baštine apsolutno prednjače Velika Britanija i Njemačka, europski industrijski velikani, a tu su i Sjedinjene Američke Države i Francuska, zemlja u kojoj problem industrijskog naslijeđa postaje sve aktualnije. Velika Britanija je kolijevka industrije, a u njoj se nalazi i nesumnjivo najpoznatiji primjer prenamjene jednog takvog objekta. Radi se o galeriji Tate Modern u Londonu, nekadašnjoj elektrani, Bankside Power Station. Njemačka je pak, nakon Velike Britanije, zasigurno najutjecajnija i najuspješnija industrijska zemlja, što pokazuju mnogobrojni primjeri revitalizacije starih industrijskih postrojenja, od Hamburga do Frankfurta na Majni, a na brojne možemo naići u glavnom gradu Berlinu. Za kraj, spomenut ću i najsvježiji primjer iz SAD-a, High Line u New Yorku, izvorno prugu po kojoj su prometovali teretni vlakovi u najvećem industrijskom dijelu Manhattana, a danas prostor koji je pretvoren u urbanu oazu, odnosno park, no pojedini segmenti tračnica su neznatno izmijenjeni kako bi podsjećali na njihovu prijašnju namjenu.
Galerija Tate Modern u Londonu
Galerija Tate Modern u Londonu
Koliko se naši povjesničari umjetnosti bave temom industrijske baštine?
Moram priznati da se tek upoznajem s opusom naših povjesničara umjetnosti u vezi industrijske baštine tako da ću sigurno nekoga izostaviti, no dosad sam se u okviru ove teme susrela s tekstovima Snješke Knežević, Leonide Kovač, Jasne Galjer, Marka Špikića, Zlatka Jurića... Moram spomenuti i Biserku Bilušić Dumbović, arhitekticu po struci, koja se intenzivno bavi problemom industrijskog naslijeđa.
Za kraj, još nekoliko riječi o tribinama studenata povijesti umjetnosti. Obradili ste temu industrijske baštine. Kojim ćete se temama baviti u ovoj akademskoj godini?
Temu zagrebačke industrijske baštine ponovit ćemo i u ovom semestru. Vjerujem da studente ta tema itekako zanima, a o njoj se relativno malo govori, što u okviru predavanja, što u javnosti. Tema će biti vrlo aktualna i iz razloga što se 16. listopada u Muzeju grada Zagreba otvara druga studijska izložba u sklopu ranije spomenutog projekta "Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive". Ta je izložba naslovljena "Industrijski centar države: zagrebačka industrijska baština 1918. – 1945.". Nadam se da ćemo postići da na drugu tribinu dođe veći broj studenata nego što je to bio slučaj krajem ljeta, a planiramo pozvati i određeni broj stručnjaka koji bi pridonijeli informativnosti i raznovrsnosti rasprave. Osim industrijske baštine, planiramo postaviti tribine na temu volontiranja u muzejskim i galerijskim institucijama u Hrvatskoj i inozemstvu, te na temu studiranja u inozemstvu, bilo putem Erasmus programa, raznih stipendija ili samostalno. Cilj nam je informirati studente te potaknuti one koji su u nečemu takvome sudjelovali da prenesu svoje znanje i iskustvo drugima. Željeli bismo da sami studenti predlože teme za buduće tribine.
Pomažu li vam profesori? Kakve su njihove reakcije?
Profesori i asistenti s Odsjeka su nam trenutno velika pomoć. Štoviše, potonje dvije teme – volontiranje i studiranje u inozemstvu – predložila je asistentica s Katedre za umjetnost renesanse i baroka, Tanja Trška Miklošić. Reakcije nastavnika, onih koji su upoznati s projektom, su zasada vrlo pozitivne. Vijest o tribinama se nije još toliko proširila među svim nastavnicima, a nadam se da će se to dogoditi s novim ciklusom te da će se oni što više uključiti.
