U gotovo svakoj crkvi koji smo obišli mogli su se vidjeti panoi s informacijama o konzervatorsko-restauratorskim radovima na građevini ili umjetninama koje se u njoj nalaze. U praškoj su katedrali, primjerice, prezentirani radovi na obnovi tzv. Zlatnih vrata, ceremonijalnog ulaza kroz portal u južnom zidu crkve. Uz portal je 1367. godine dograđen trijem, iznutra bogato ukrašen skulpturama i arhitektonskom plastikom. Nekoliko godina kasnije, 1371., pročelje trijema ukrašeno je mozaikom Posljednjeg suda, jedinstvenim u ovom dijelu Europe. Mozaik je izrađen od staklenih kockica (tesserae) i ima površinu nešto veću od 80 metara kvadratnih.
U katedrali su prezentirane informacije o recentnim konzervatorsko-restauratorskim radovima na Zlatnim vratima.
Izgled trijema znatno je izmijenjen kasnijim pregradnjama. Josef Mocker, glavni arhitekt katedrale između 1872. i 1899. godine, izveo je prvu restauraciju. Posljednja restauracija, pak, datira iz 2008. godine: tada su uklonjeni tragovi ranijih intervencija, obnovljena je srednjovjekovna žbuka, kamen očišćen i učvršćen, a sljubnice između blokova zapunjene. Rastavljene su i restaurirane vratnice te rešetka sa skulpturama koja je bila dodana sredinom prošloga stoljeća.
Radovi na mozaiku Posljednjeg suda trajali su od 1992. do 2000. godine, a okupili su međunarodni tim stručnjaka: znanstvenike, povjesničare umjetnosti i restauratore. Istraživanje i zahvat povjereni su Gettyjevom institutu za restauriranje iz Los Angelesa. Restauracija je trajala dvije i pol godine, a istraživanje kojim je određena metodologija zahvata pet i pol godina. (Koliko je ovo daleko od prakse u Hrvatskoj!) Zbog tehnologije izrade, staklene kockice od kojih je mozaik načinjen zamutile su se gotovo čim je mozaik postavljen pa su prvi restauratorski zahvati na njemu zabilježeni već u 15. stoljeću. Godine 1890. mozaik je skinut sa zida, restauriran i dvadeset godina kasnije vraćen na katedralu, no problem sa zamućenjem opet se pojavio. Tanki korozivni sloj koji je uzrokovao ovo zamućenje javljao se nakon svakog čišćenja. Glavni 'krivac' za ovo je kalij karbonat koji je u izradi stakla korišten umjesto natrij karbonata. Ovakvo je staklo manje stabilno, jer se kalij karbonat ispire vodom (kišnicom) i reagira s onečišćivačima prisutnim u zraku: posljedica toga je stvaranje sivkastog sloja korozije.
Restauratori su se našli pred složenim zadatkom: kako ukloniti sloj korozije, konzervirati mozaik, rekonstruirati oštećenu pozlatu i (trajno) zaštititi staklene kockice? Ako vas zanima što su napravili, odgovor ćete naći ovdje.
Zlatna vrata i mozaik Posljednjeg suda.
Mozaik Posljednjeg suda.
Od brojnih građevina koje smo u Pragu obišli izdvojila bih još crkvu Sv. Jurja. Utemeljena je u 10. stoljeću, sredinom 12. je stradala u požaru, a nakon toga obnovljena je u romaničkom stilu. U 14. je stoljeću preuređena, a posljednja velika restauracija datira između 1657. i 1680. godine. U 18. joj je stoljeću prigrađena kapela sv. Ivana Nepomuka. U velikoj obnovi krajem 19. i početkom 20. stoljeća vraćen joj je karakteristični srednjovjekovni izgled. Morfologija romaničkih trifora u ovoj crkvi podsjetila me na prozore na nedavno otkrivenoj najstarijoj kući u Trogiru.
Crkva Sv. Jurja.
Romanička trifora u crkvi Sv. Jurja.
Romanička trifora u Torgiru. Možete li reći koji su dijelovi izvorni, a koji dodani u posljednjoj restauraciji?
Jedna od najljepših građevina u Pragu zasigurno je Plečnikova crkva Presvetog Srca Isusova na Vinohradyma. Iako se nismo mogli uspeti na zvonik, evo kako izgleda pogled s tog mjesta.
Plečnikova crkva Presvetog Srca Isusova na Vinohradyma
U idućem postu vodim vas u Kutnu Horu i Dresden.
