nedjelja, 12. prosinca 2010.

Što kriju slike?

Splitski studij konzervacije-restauracije ima pet specijalističkih usmjerenja. To su: štafelajne slike i polikromirano drvo, zidne slike i mozaici, kamen, metal i arheološka baština. Studenti se s njima upoznaju na prvoj godini kroz kolegije Uvod u specijalistička usmjerenja 1 i 2. Predavanja im drži nekoliko nastavnika, svaki za svoje specijalističko područje. Ja od ove akademske godine držim predavanja s područja konzervacije i restauracije štafelajnih slika i polikromiranog drva. Do sada sam nastavu držala isključivo studentima četvrte godine pa mi je osmišljavanje predavanja i vježbi za studente koji se prvi put susreću s ovom temom veliki izazov.


U prvom bloku predavanja razgovarali smo o gradbenim materijalima slika i skulptura, a studenti su se upoznali s terminologijom koja se koristi za opisivanje njihovog stanja. Kažemo da su slike i skulpture složene trodimenzionalne strukture sastavljene od različitih materijala. Ovaj edukativni video prikazuje izradu jedne drvene polikromirane skulpture iz 17. stoljeća.


Drugi blok predavanja bavio se temom nedestruktivnih metoda ispitivanja. Poznavanje materijala od kojih su umjetnine načinjene i tehnike njihove izrade nužno je da bi se razumjelo njihovo starenje i propadanje te odabrale primjerene metode zaštite. Restauratori koriste različite tehnike ispitivanja i slikovnog prikazivanja (eng. technical imaging) da bi došli do ovih informacija. Prvi korak je vizualni pregled. On otkriva koje je boje slikar koristio, kakvim se alatima služio, koliki je opseg oštećenja i što je mogao biti njihov uzrok, je li umjetnina ranije bila restaurirana i sl. Pod bočnim/kosim svjetlom (eng. raking light) postaje vidljiva tekstura površine: debljina namaza, izobličenja, krakelire, odizanje boje i druge vrste oštećenja.



Portret Hannah Paleske s djetetom, stanje slike prije zahvata: frontalno i bočno svjetlo. (Preuzeto sa stranice Art Conservation Services)



Danas postoje još neke tehnike koje pružaju uvid u površinsku topografiju umjetničkih djela, primjerice Reflectance Transformation Imaging (RTI).


Jedna od uobičajenih tehnika ispitivanja u restauraciji je opažanje ultraljubičaste (UV) fluorescencije. To je vidljiva svjetlost koju predmet emitira kada ga se osvjetli UV svjetlom. Stari slojevi boje i laka jako fluoresciraju pa se naknadne intervencije - preslici i retuši - obično uočavaju kao tamne mrlje. Intenzitet i boja emitiranog svjetla karakteristični su za pojedini materijal i mogu se njegovim starenjem mijenjati; UV fluorescencija tako pomaže u identifikaciji materijala od kojih je umjetnina načinjena. Primjerice, lakovi od prirodnih smola (damar, mastiks) imaju mliječno-žutu fluorescenciju, šelak fluorescira narančasto, a pigment cinkova bijela žuto.



Bogorodica s Djetetom iz 16. stoljeća: UV fluorescencija otkriva tragove ranije restauracije. (Preuzeto sa stranice Pigments through the Ages)



UV zrake prodiru samo kroz sloj laka pa restauratori za ispitivanje slojeva koji se nalaze ispod sloja boje koriste druge dijelove spektra elektromagnetskog zračenja. Infracrveno (IC) zračenje može učiniti slojeve boje prozirnima, jer pokrivnost pigmenata ovisi o valnoj duljini svjetlosti. Infracrvena reflektografija je tehnika koja se najčešće koristi za otkrivanje podcrteža. Najbolji rezultati postižu se na slikama kod kojih je podcrtež izveden crnom bojom na bijeloj preparaciji, a takva je većina renesansnih slika. Crna boja kojom je skica izvedena apsorbira IC zračenje, dok ga bijela preparacija reflektira.



Detalj flamanskog portreta iz 16. stoljeća: IC slika otkriva podcrtež ispod slojeva boje. (Preuzeto iz: Webber, Sandra L. "Technical Imaging of Paintings" ,Technical Bulletin, Williamstown Art Conservation Center)



Konačno, rendgenske ili X-zrake otkrivaju što se nalazi ispod površine slike: elemente od kojih je sastavljen drveni nositelj, šavove i zakrpe na platnu, oštećenja slikanog sloja, čak i sliku ispod slike! Propusnost X-zraka ovisi o sastavu materijala: što je viši atomski broj tvari i deblji sloj kroz koji zrake prolaze, to će tvar jače apsorbirati X-zrake. Na slikama je debljina sloja boje uglavnom jednolika, a omjer pigmenata i veziva konstantan pa rendgenska radiografija uspješno otkriva raspored pigmenata koji sadrže elemente višeg atomskog broja. Takva je, primjerice, olovna bijela, ali i drugi pigmenti koji sadrže teške metale. Iz ovoga je vidljivo da i radiografija X-zrakama može pomoći u identifikaciji materijala, ali je nužno poznavanje njihovog kemijskog sastava.



Rafaelov portret pape Julija II (1511. g.): rendgenska radiografija otkriva da je pozadina doživjela preinake - najprije je bila ukrašena heraldičkim simbolima, ali ju je slikar premazao zelenom bojom. (Preuzeto sa stranice Nacionalne galerije u Londonu)



Na web stranici Pigments through the Ages naći ćete nekoliko primjera primjene ovih tehnika u istraživanju umjetnina. U restauraciji se koriste i druge tehnike ispitivanja. Neke od njih zahtijevaju uzimanje uzoraka pa kažemo da su destruktivne. Uzorci slikanog sloja promatraju se pod mikroskopom kako bi se utvrdio broj i raspored slojeva. Sastav slojeva analizira se mikrokemijski i uz pomoć sofisticiranih instrumenata.


Za kraj, pogledajte video o tehnikama korištenim u ispitivanju autentičnosti drvene vitrine iz 16. stoljeća iz zbirke Gettyjevog muzeja u Los Angelesu. Dugo se sumnjalo da je riječ o krivotvorini iz 19. stoljeća, ali je znanstvenim i vizualnim analizama te istraživanjem arhiva utvrđeno da je predmet doista nastao u renesansnom periodu.





petak, 3. prosinca 2010.

Problemi u Eufrazijani

Umjesto završetka češko-njemačke avanture donosim nekoliko sličica iz kompleksa Eufrazijeve bazilike u povijesnoj jezgri Poreča. U ovom je istarskom gradiću sredinom studenoga održan 14. seminar Arhivi, knjižnice, muzeji. Što su bile teme predavanja održanih u sklopu konzervatorsko-restauratorske radionice, možete pročitati na blogu mojih studentica Petre Perlain i Jelene Zagore.


"U svjetsku znanstvenu literaturu, preglede povijesti arhitekture i umjetnosti Eufrazijana je uvrštena već početkom 19. stoljeća. Tada započinje sustavna briga za sklop, kojega počinju cijeniti zbog njegove spomeničke vrijednosti," piše Ivan Matejčić. "Do kraja Prvog svjetskog rata, za spomenik se stručno brine tadašnja austrijska služba zaštite, putem čuvenog Zentralkommisiona. Prečesto se zaboravlja da je Franjo Josip osobno financirao prvi pravi, veliki restauratorski zahvat u Eufrazijani, obnovu atrija 1867. godine. U austrijskom arhivu i dana današnjeg imamo najopsežniju zbirku dokumenata koji govore o restauratorskim zahvatima na Eufrazijani. Aktivnost Zentralkommisiona nastavila je talijanska uprava, za vrijeme koje je arhitekt Bruno Molajoli obavio značajne radove u samoj crkvi i na otkrivanju i konzerviranju ostataka građevina iz 4. i 5. stoljeća. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, već 1947. godine radovi su nastavljeni i skoro bez prekida traju do danas."


Zidni mozaici u glavnoj apsidi plijene pažnju posjetitelja. Ipak, pogled mi zapinje za oltarnu pregradu. Mramorne ploče nisu u cijelosti sačuvane; nedostajući dijelovi nadomješteni su cementnim mortom ili betonom. Na nekim je pločama reljefna dekoracija djelomično rekonstruirana, na drugima nije.



Dio oltarne ograde u Eufrazijevoj bazilici. Lijeva strana pregradne ploče gotovo je u cijelosti rekonstruirana.


Pregradna ploča ukrašena motivom vinove loze s grožđem koja raste iz kantharosa (trbušasta posude za piće s ručkama). Dio s lijeve strane djelomično je rekonstruiran.



Korodirana željezna armatura kojom su ojačani rekonstruirani dijelovi na više je mjesta izbila beton.



Pregradna ploča ukrašena motivom jelena koji piju iz kantharosa.


Oštećenja uzrokovana korozijom željezne armature.



Nisu sve rekonstrukcije rađene u istom materijalu. Negdje je korištena smjesa Portland cementa, pijeska i krupnog šljunka. Na drugim je mjestima ovaj sloj presvučen bijelim cementom ili vapnenom žbukom. (Precizno određivanje materijala iziskuje detaljan vizualni pregled i/ili laboratorijsku analizu uzoraka.)



Nedostajući dijelovi pregradne ploče rekonstruirani su smjesom Portland cementa, pijeska i krupnog šljunka.



U krstionici se osjeća teški zadah vlage. Na južnome zidu vlaga se iz temelja kapilarno diže do visine od dva metra, pa i više. U sljubnicama raste mahovina, a mramorni ulomci koji su na zidu izloženi prekriveni su organskim onečišćenjima.



Mramorni ulomci na južnom zidu krstionice.



Lijevo od ulaza nalaze su ostaci nekog mozaika na podlozi od opeke. Željezna ojačanja su korodirala, cementne zakrpe prošarane su pukotinama, a mikroorganizami su obojili površinu zeleno.



Zapušteni mozaik lijevo od ulaza u krstionicu.



U četverokutnom atriju pred bazilikom nalazi se mala zbirka kamenih spomenika. Ulomci nisu zaštićeni pa turisti po njima pišu olovkama i flomasterima. Neki su čak urezali svoja imena i potpise u kamen! Ne znam kad je ova neslavna tradicija započela (vidjela sam neke potpise iz 1965., ali vjerujem da im i starijih) no držim da bi je pod hitno trebalo zaustaviti. Ulomke bi trebalo očistiti i skloniti u muzej, ili odijeliti od posjetitelja zaštitnom ogradom. Među imenima ima puno naših, hrvatskih, i to je ono što najviše zabrinjava: ako sami ne cijenimo vlastitu baštinu, kako to možemo očekivati od drugih?



Lapidarij u atriju.


Detalj jednog stupića.



nedjelja, 14. studenoga 2010.

Gdje smo ono stali... A, još malo Praga

U gotovo svakoj crkvi koji smo obišli mogli su se vidjeti panoi s informacijama o konzervatorsko-restauratorskim radovima na građevini ili umjetninama koje se u njoj nalaze. U praškoj su katedrali, primjerice, prezentirani radovi na obnovi tzv. Zlatnih vrata, ceremonijalnog ulaza kroz portal u južnom zidu crkve. Uz portal je 1367. godine dograđen trijem, iznutra bogato ukrašen skulpturama i arhitektonskom plastikom. Nekoliko godina kasnije, 1371., pročelje trijema ukrašeno je mozaikom Posljednjeg suda, jedinstvenim u ovom dijelu Europe. Mozaik je izrađen od staklenih kockica (tesserae) i ima površinu nešto veću od 80 metara kvadratnih.



U katedrali su prezentirane informacije o recentnim konzervatorsko-restauratorskim radovima na Zlatnim vratima.



Izgled trijema znatno je izmijenjen kasnijim pregradnjama. Josef Mocker, glavni arhitekt katedrale između 1872. i 1899. godine, izveo je prvu restauraciju. Posljednja restauracija, pak, datira iz 2008. godine: tada su uklonjeni tragovi ranijih intervencija, obnovljena je srednjovjekovna žbuka, kamen očišćen i učvršćen, a sljubnice između blokova zapunjene. Rastavljene su i restaurirane vratnice te rešetka sa skulpturama koja je bila dodana sredinom prošloga stoljeća.


Radovi na mozaiku Posljednjeg suda trajali su od 1992. do 2000. godine, a okupili su međunarodni tim stručnjaka: znanstvenike, povjesničare umjetnosti i restauratore. Istraživanje i zahvat povjereni su Gettyjevom institutu za restauriranje iz Los Angelesa. Restauracija je trajala dvije i pol godine, a istraživanje kojim je određena metodologija zahvata pet i pol godina. (Koliko je ovo daleko od prakse u Hrvatskoj!) Zbog tehnologije izrade, staklene kockice od kojih je mozaik načinjen zamutile su se gotovo čim je mozaik postavljen pa su prvi restauratorski zahvati na njemu zabilježeni već u 15. stoljeću. Godine 1890. mozaik je skinut sa zida, restauriran i dvadeset godina kasnije vraćen na katedralu, no problem sa zamućenjem opet se pojavio. Tanki korozivni sloj koji je uzrokovao ovo zamućenje javljao se nakon svakog čišćenja. Glavni 'krivac' za ovo je kalij karbonat koji je u izradi stakla korišten umjesto natrij karbonata. Ovakvo je staklo manje stabilno, jer se kalij karbonat ispire vodom (kišnicom) i reagira s onečišćivačima prisutnim u zraku: posljedica toga je stvaranje sivkastog sloja korozije.


Restauratori su se našli pred složenim zadatkom: kako ukloniti sloj korozije, konzervirati mozaik, rekonstruirati oštećenu pozlatu i (trajno) zaštititi staklene kockice? Ako vas zanima što su napravili, odgovor ćete naći ovdje.



Zlatna vrata i mozaik Posljednjeg suda.


Mozaik Posljednjeg suda.



Od brojnih građevina koje smo u Pragu obišli izdvojila bih još crkvu Sv. Jurja. Utemeljena je u 10. stoljeću, sredinom 12. je stradala u požaru, a nakon toga obnovljena je u romaničkom stilu. U 14. je stoljeću preuređena, a posljednja velika restauracija datira između 1657. i 1680. godine. U 18. joj je stoljeću prigrađena kapela sv. Ivana Nepomuka. U velikoj obnovi krajem 19. i početkom 20. stoljeća vraćen joj je karakteristični srednjovjekovni izgled. Morfologija romaničkih trifora u ovoj crkvi podsjetila me na prozore na nedavno otkrivenoj najstarijoj kući u Trogiru.



Crkva Sv. Jurja.


Romanička trifora u crkvi Sv. Jurja.


Romanička trifora u Torgiru. Možete li reći koji su dijelovi izvorni, a koji dodani u posljednjoj restauraciji?



Jedna od najljepših građevina u Pragu zasigurno je Plečnikova crkva Presvetog Srca Isusova na Vinohradyma. Iako se nismo mogli uspeti na zvonik, evo kako izgleda pogled s tog mjesta.



Plečnikova crkva Presvetog Srca Isusova na Vinohradyma



U idućem postu vodim vas u Kutnu Horu i Dresden.

subota, 30. listopada 2010.

Sa zaštitarima na terenu, 2. dio (Telč, Žďár nad Sázavou, Prag)

Gradić Telč u južnoj Moravskoj utemeljen je u 13. stoljeću. Ima dvije znamenitosti: dvorac, podignut u razdoblju romanike i pregrađen u renesansi, te glavni trg obrubljen čipkom šarenih pročelja uskih dvokatnica. Kuće su izvorno bile podignute u gotičkom slogu, ali ih danas većina nosi barokna obilježja. Za panoramski pogled kliknite ovdje.



Telč, glavni gradski trg.


Obnovljena renesansna i barokna pročelja.



Na putu prema Pragu kratko smo se zaustavili u gradu Žďár nad Sázavou gdje smo posjetili hodočasničku crkvu Sv. Ivana Nepomuka. Crkva je podignuta između 1719. i 1722. godine prema projektu Jana Santinija Aichla (1677.-1723.), a njezin se stil može opisati kao spoj gotike i baroka. Građevina je prožeta dubokim simbolizmom. Sve je u znaku broja pet (toliko je, naime, bilo zvijezda u kruni koja se pojavila iznad mjesta na kojem se utopio sv. Ivan Nepomuk): crkva u tlocrtu ima oblik petokrake zvijezde, ima pet ulaza, pet oltarnih niša, pet anđela na glavnom oltaru...



Crkva Sv. Ivana Nepomuka: u vrijeme našeg posjeta sanirala se oplata na krovu.



Po dolasku u Prag najprije smo obišli Hradčane, četvrt u kojoj se nalazi praški dvorac i predsjednička rezidencija (Pražský hrad). Ime koje se najčešće spominjalo bilo je one Jože Plečnika. "Jože Plečnik (1872.-1957.) bio je jedan od najznačajnijih protagonista arhitekture 20. stoljeća. Bio je prvi post-modernist na početku modernističke ere i posljednji klasični arhitekt," stoji na stranici njegovog virtualnog muzeja. Studirao je arhitekturu u Beču u klasi Otta Wagnera. Od 1911. do 1921. godine živio je i predavao u Pragu. Prvi predsjednik Čehoslovačke, Tomaš Garrigue Masaryk, povjerio mu je rekonstrukciju Hradčana, a Plečnik je na tom projektu radio između 1920. i 1935. godine.



Predvorje predsjedničke palače, projekt J. Plečnika.



Uz pratnju vodiča obišli smo katedralu sv. Vida, čija je gradnja završena tek u prošlom stoljeću. Više o tome doznajte u kratkom ulomku iz HRT-ovog dokumentarca.



Praška katedrala, zapadno pročelje.


Unutrašnjost praške katedrale.



Osobito me se dojmio srebrni sarkofag sv. Ivana Nepomuka izrađen između 1733. i 1736. godine prema nacrtu J. F. Fischera von Erlacha (1693.-1742.). Nad sarkofagom lebde četiri anđela i pridržavaju baldahin koji je crkvi donirala Marija Terezija.



Grob sv. Ivana Nepomuka, detalj.



Imali smo priliku vidjeti ostatke starijih slojeva crkve te zaviriti u kraljevsku kriptu u kojoj se čuvaju sarkofazi čeških vladara. Neki od njih imaju 'svemirski' dizajn tridesetih godina prošlog stoljeća.



Ostaci bazilike iz 11. stoljeća (kripta sv. Kuzme i Damjana).


Kraljevska kripta.

nedjelja, 24. listopada 2010.

Sa zaštitarima na terenu, 1. dio (Český Krumlov)

Marko Špikić, Zlatko Jurić i Franko Ćorić s Odsjeka za povijest umjetnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta organizirali su šestodnevni izlet po Češkoj i Njemačkoj za studente poslijediplomskog magistarskog studija. Pridružile smo im se moja kolegica s doktorskog studija Sandra Šustić i ja.


Izlet je uključivao obilazak nekoliko lokaliteta s UNESCO-ove Liste svjetske kulturne baštine te posjet gradovima porušenim i obnovljenim nakon Drugog svjetskog rata. Prvo nam je odredište bio gradić Český Krumlov na jugu Češke, čija je povijesna jezgra upisana na UNESCO-ovu Listu 1992. godine. Český Krumlov se smatra najočuvanijim srednjovjekovnim gradićem u srednjoj Europi.



Český Krumlov


Fotografija koja sjajno ilustrira povijesnu slojevitost starih gradskih središta.


Pažnju posjetitelja privlače bogato oslikana pročelja zgrada. (Slika Sveta Obitelj na pročelju jedne kuće.)


Oštećenja retuširana tehnikom tratteggio.


Zbunjujuća prezentacija: je li slika ispod ili iznad geometrijskog ukrasa na pročelju?



Dvorac oko kojega je izgrađen Český Krumlov drugi je po veličini u Češkoj. (Ispred njega je Praški dvorac - Pražský hrad - u četvrti Hradčani, koji je u Guinnessovu knjiga rekorda upisan kao najveći dvorac na svijetu.) Podignut je u 13. stoljeću na stjenovitoj uzvisini iznad Vltave. Proširen je u 14. stoljeću, u 16. preobilikovan u renesansnom stilu, a u baroknom i rokoko razdoblju doživljava nove preinake. Osobito su me se dojmila oslikana dvorišta Gornjega dvorca (Horní Hrad). Zidni oslici u tzv. trećem i četvrtom dvorištu bili su prežbukani, najvjerojatnije u baroku. Između 1910. i 1913. godine očistio ih je i obnovio Teofil Melicher, restauratori slikar iz Beča. Između 1971. i 1975. godine obnavljaju se zidne slike u četvrtom dvorištu, a od 1976. do 1979. oslici u trećem dvorištu. Posljednji zahvat izveden je 1997. i 1998. godine. Treba spomenuti da je projekt obnove južne fasade Gornjega dvorca 2008. godine dobio nagradu Europa Nostra. (Više o obnovi Dvorca pročitajte ovdje.)



Četvrto dvorište Gornjega dvorca sa zidnim oslicima iz 1580-ih.


Detalj zidnog oslika: uočavaju se zakrpe i retuši.


Treće dvorište Gornjega dvorca oslikano je 1570-ih.

petak, 8. listopada 2010.

Čarolija za kraj: Aja Sofija

"Prva crkva na tom mjestu, koju je započeo Konstantin, bila je dovršena 360. godine, ali je bila razorena, uz mnoge druge spomenike, u vrijeme pobune 532. godine, kad je Justinijan umalo izgubio prijestolje. No on ju je odmah dao ponovo izgraditi. Aja Sofija, završena za samo pet godina, postigla je toliku slavu da su zapamćena i imena arhitekata: to su Antemije iz Trala, stručnjak za geometriju, teoriju statike i kinetike, te Izidor iz Mileta, fizičar koji je pisao o tehnikama presvođivanja." [1]



Aja Sofija ili Crkva Svete mudrosti danas je muzej.


Crkva je nakon pobjede Turaka 1453. godine pretvorena u džamiju. Muslimani nisu uništavali mozaike koje su u njoj zatekli, već su ih djelomično prežbukali i preslikali. Dio mozaika otučen je u doba ikonoklazma, dio ih je stradao u križarskim pustošenjima 1204. godine, a dio ih je nestao u velikom potresu 1894. godine.



Sonde otkrivaju mozaike ispod sloja žbuke.


Uklanjanje žbuke izrazito je složen zahvat. Ukoliko su mozaici jako oštećeni, žbuka se neće uklanjati: nema smisla prezentirati golu plohu zida.


Jedan od - meni - najljepših mozaika: Deisis, oko 1261. godine



Najčuvenija restauracija Aje Sofije datira između 1847. i 1849. godine. Tada su učvršćeni kupola i lukovi, ojačani stupovi, popravljene dekoracije, u unutrašnjosti postavljeni okrugli medaljoni s kaligrafski ispisanim imenima proroka, a visine četiriju minareta uz građevinu izjednačene. Radove je izvodilo osamsto radnika, a nadgledali su ih švicarski arhitekti Gaspare i Giuseppe Fossati. Braća Fossati prvi su otkrili mozaičke ukrase ispod žbuke i neke od njih restaurirali.


Godine 1935. Aja Sofija je pretvorena u muzej. Tih godina restauratori počinju uklanjati žbuku i otkrivati mozaike na gornjoj galeriji. Od 1993. godine izvode se opsežni konzervatorsko-restauratorski radovi. U vrijeme moga posjeta u muzeju je bila podignuta visoka skela radi restauracije jednog "medaljona".



U tijeku je restauracija medaljona s imenima proroka.



Nedavno je, pak, restauriran serafin na jednom od pandantiva. Najprije je uklonjena metalna maska, dodana u vrijeme kada je Aja Sofija bila džamija, a nakon toga debeli sloj žbuke. Ovakvi zahvati uvijek predstavljaju etičku dilemu, jer prezentiranje jednog sloja zahtijeva uništavanje drugog.



Serafin naslikan u 19. stoljeću prilikom restauracije koju su vodila braća Fossati.


Nedavno restaurirani mozaik s prikazom serafina.


I Vikinzi su šarali po spomenicima. (Rukohvat ograde na galeriji.)



[1] H. W. Janson; Anthony F. Janson, Povijest umjetnosti - dopunjeno izdanje, 2005., str. 252

srijeda, 6. listopada 2010.

Između doma i srca

Drugog dana kongresa pažnju mi je privuklo predavanje Abdelrazeka Elnaggara (Arheološki muzej, Kairo) o laserskom čišćenju arheološkog stakla. Stephen Koob (Muzej stakla Corning) komentirao je kako uklanjanje produkata korozije i naslaga od ukopa (eng. burial encrustation) sa staklenih predmeta nije etički ispravno, jer su ti slojevi dio predmeta.



Usporedba mehaničkog i laserskog čišćenja stakla. Za analizu sastava naslaga i optimizaciju parametara laserskog čišćenja korištene su sofisticirane instrumentne tehnike.


Ulomak antičke posude prije i poslije čišćenja laserom.



Michael Maggen (Izraelski muzej, Jeruzalem) govorio je o restauraciji dragocjene lepeze koja je, sa cijelom zbirkom satova, 1983. godine otuđena iz Muzeja islamske umjetnosti Mayer u Jeruzalemu. (U dršku lepeze, naime, ugrađen je satni mehanizam.) Ukradena lepeza pronađena je 2008. godine. Teško oštećena, podvrgnuta je složenom restauratorskom zahvatu. Maggen je publiku nasmijao kratkim videom o tajnom jeziku lepeza.


Treći dan konferencije bio je rezerviran za obilazak Istanbula (o tome u sljedećem postu). Narednoga dana najviše me zainteresirala serija predavanja o reprezentativnim primaćim sobama iz Damaska. Tzv. 'otomanske sobe' datiraju od 16. do 19. stoljeća, a danas ih nalazimo u zbirkama Muzeja islamske umjetnosti u Maleziji, Muzeja Metropolitan u New Yorku, Muzeja islamske umjetnosti u Berlinu, Etnografskog muzeja u Dresdenu i drugdje. Neke se nalaze u privatnom vlasništvu. Restauratorica Anke Scharrahs radila je na njemačkim primjericima, ali i na sačuvanim sobama u Damasku. Zastrašujuće zvuči podatak da je u 600 kuća iz ovog razdoblja sačuvano svega 60 ovakvih soba, a njih 80 % preslikano je i/ili lakirano uljno-smolnim lakom. Na stranicama aukcijske kuće Christie's pronašla sam "oglas" za jednu sobu iz 19. stoljeća; prodana je za nešto više od 360 tisuća britanskih funti.



Stručnjaci iz Muzeja Metropolitan u New Yorku rekonstruirali su izvornu tehniku ukrašavanja i oslikavanja tzv. otomanskih soba. Debeli sloj požutjelog laka i naslage nečistoće prikrivaju izvornu ljepotu dekorativnih ploča.


Rekonstrukcija tzv. adjami tehnike.


Konzervacija i restauracija otomanske sobe u Muzeju Metropolitan. Renovirana galerija otvorit će se u jesen 2011. godine.



Posljednjeg dana konferencije pratila sam dva zanimljiva predavanja na temu očuvanja arheoloških lokaliteta. Trevor Proudfoot govorio je o žbukanju gornjih ploha zidova radi sprječavanja propadanja. Thomas Roby (The Getty Conservation Institute) predstavio je rezultate kampanje zatrpavanja mozaika u Tunisu. Posljednjih je desetljeća tendencija da se mozaici prenose u muzeje samo kada im prijeti opasnost od oštećivanja ili krađe. One koji se čuvaju in situ treba zaštititi od propadanja. Kada njihovo sustavno održavanje nije moguće, treba razmotriti mogućnosti trajn(ij)e zaštite, a zatrpavanje, odnosno prekrivanje šljunkom, nameće se kao najjeftinije rješenje. (Ovakve bi projekte i kod nas trebalo pokrenuti; sjećam se posjeta lokalitetu Bribirska glavica prije nekoliko godina i podnim mozaicima koji su zarasli u korov.) Gettyjev institut za restauriranje vodi još jedan značajan projekt vezan uz mozaike, MOSAIKON.



Fotografija iz 1970-ih pokazuje stanje mozaika nakon arheoloških istraživanja. Na fotografiji desno vidi se što su ostavila desetljeća zanemarivanja i neodržavanja lokaliteta u Tunisu.



Konferenciju je zaključila Mügge Akkar Ercan predavanjem o stvaranju održivih zajednica u povijesnim četvrtima Istanbula. Njeno se izlaganje nadovezalo na temu okruglog stola "Između doma i povijesti" / "Between Home and History" održanog u utorak navečer u predivnom Muzeju Sakıp Sabancı. Jerry Podany, ravnatelj IIC-a, otvorio je raspravu jednim citatom (nisam uspjela 'uloviti' ime autora): "Povijesnu i kulturnu baštinu gradova čine ne samo povijesni elementi i povijesna urbana tkiva, primjerice svjedoci prošlih civilizacija i izvorni ostatci, već i povijest svih zajednica koje su u toj zemlji stvorile dom. Ova povijesna mjesta izvori su i resursi pa trebamo pronaći ravnotežu između revitalizacije gradova, povijesnog očuvanja i društvenih, kulturnih, ekoloških i zdravstvenih potreba zajednice." Okupljeni stručnjaci razgovarali su o važnosti očuvanja društva i nematerijalne baštine, ne samo građevina. Postavlja se pitanje: za koga čuvamo? Identificiraju li se ljudi s baštinom, prepoznaju li je uopće kao svoju?


Osobito dirljiva bila je projekcija intervjua s proslavljenim piscem i Nobelovcem Orhanom Pamukom naslovljena "Između doma i srca". Pamuk je govorio o Istanbulu svoje mladosti i Istanbulu kakav je danas: bogat, raznobojan, mamac za turiste. Govorio je o katalogu zvukova koji svaki grad posjeduje, o tome kako predmeti imaju moć podsjećanja (o čemu je pisao i Proust), o našem nagonu za (o)čuvanjem. Moderator okruglog stola, Neil Asher Silberman (ICOMOS; Sveučilište Massachusetts), sažeo je ove dvojbe u jedno pitanje: "Je li dom mjesto, društvena struktura ili osjećaj pripadanja?"



Panelisti okruglog stola "Between Home and History"



Napomena: U postu su korištene obrađene fotografije slajdova iz Powerpoint prezentacija.