"Our Modern", dan treći

U prošlom sam postu spomenula Dimitriosa Chatzigiannisa koji je u svom izlaganju spomenuo grafite na arheološkim lokalitetima, istaknuvši da se tragovi vandalizma iz prošlosti danas smatraju dragocjenim svjedocima vremena. Prije nekoliko dana objavljena je vijest o kineskom turistu koji se potpisao na kameni reljef u Luxoru. Možda bi neko za dvjesto ili tisuću godina volio znati da je Ding Jinhao posjetio Luxor 2013. godine, no ta je vijest (sada) izazvala zgražanje.

Na reljefu piše "Ding Jinhao je bio ovdje"

Natrag na konferenciju! Trećega dana održana su predavanja na temu očuvanja fotografskih materijala i audiovizualne baštine. Potonjem je bilo posvećeno samo jedno izlaganje, ono Igora Markovića, selektora Human Rights Film Festivala.

Uvodno predavanje održao je sjajni Dusan C. Stulik iz Gettyjeva instituta za restauriranje, kojega smo prošle godine imali priliku slušati u Splitu. Stulik je govorio o najznačajnijim fotografskim procesima prošloga stoljeća, njihovu porijeklu, osobinama i inačicama. Fotografski su procesi pratili razvoj znanosti i tehnologije i mijenjali se u skladu s njima. Da bismo znali kako sačuvati bogatu fotografsku baštinu 20. stoljeća, moramo temeljito poznavati i razumjeti građu fotografija i ponašanje materijala od kojih su one načinjene. Stulik je zaključio da budućnost (i sadašnjost!) ipak pripadaju digitalnom mediju.

Prvi fotoaparat u boji (prva slika, dolje lijevo) i prva digitalna kamera (druga slika, gore lijevo)

Jana Križanová je govorila o povijesti, identifikaciji i istraživanju ručno koloriranih fotografija; koautor toga rada je Dusan C. Stulik 

Jasna Jovanov iz Spomen-zbirke Pavla Beljanskog govorila je o fotografskoj ostavštini Nadežde Petrović (1873.-1915.), srpske slikarice koja je djelovala krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Petrović je prijateljevala s brojnim hrvatskim umjetnicima, poput Ivana Meštrovića, Vladmira Becića i Tomislava Krizmana; neke od njih nalazimo na fotografijama iz njezine zbirke. Slikarica nije koristila fotografije kao predloške za svoje radove, niti ih je fotografirafski dokumentirala. 

Ivana Katušić godinu je dana obavljala pripravnički staž u Strossmayerovoj galeriji starih majstora. Za to je vrijeme katalogizirala i uredila zbirku fotografija koju su Galeriji donirali potomci slikara Bele Scikosa Sesije (1864.-1931.). Od 1200 fotografija, polovina ih je nastala za njegova života. Katušić je svaku fotografiju datirala, identificirala njezin sadržaj i fotografski proces. Datiranje fotografija doima se kao detektivski posao; na jednoj je fotografiji, primjerice, slikar snimljen s učenicima u ateljeu. Fotografija je datirana na temelju analize radova koji se vide na štafelaju, odnosno njihova stupnja dovršenosti. (Poznato je, naime, kada su ti radovi nastali.) Spisak slikarevih studenata također je bio od pomoći. Katušić je na kraju  istaknula da bi zbirku trebalo digitalizirati ne samo da bi se smanjila potreba za rukovanjem fotografijama, već i zato da bi ta građa postala dostupnija široj javnosti. Projekt koji je predstavila mogao bi poslužiti kao uzor drugim ustanovama koje čuvaju fotografske zbirke. Nadamo se, međutim, da se slični projekti neće realizirati isključivo kroz program stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa. Stručnjake imamo, dajmo im posao!

Podjednako zanimljivo bilo je izlaganje Ljerke Dulibić iz Strossmayerove galerije starih majstora koja je govorila o fotografskoj građi koja se čuva u toj ustanovi. Neke zbirke imaju veliku dokumentarnu vrijednost i jako su važne u povijesnoumjetničkim, konzervatorskim i konzervatorsko-restauratorskim istraživanjina. Takav je, primjerice, fotografski arhiv dr. Artura Schneidera koji je "proučavao i fotografijski snimao umjetničke spomenike" diljem Hrvatske. Te su fotografije ponekad jedino što je od spomenika ostalo.

Ljerka Dulibić 

Stare fotografije svjedoče o rušenjima i pregradnjama

"Our Modern", dan drugi

Drugi dan konferencije započeo je grupom predavanja o kulturnom naslijeđu socijalizma i izazovima njegova očuvanja. Nina Stevanović i Aleksandra Kapetanović donijele su zanimljive primjere iz nama susjednih zemalja, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Kapetanović (nevladina organizacija Expeditio) je govorila o valorizaciji, zaštiti i održavanju spomenika NOB-a. U uvodnom dijelu izlaganja spomenula je da samo dvanaest od 357 nepokretnih kulturnih dobara u Crnoj Gori datira iz prošloga stoljeća. Jedan jedini - Njegošev mauzolej na Lovćenu - nastao je nakon 1950. godine. Žalosno stanje u kojemu se spomenici NOB-a danas nalaze privuklo je i pažnju nekih umjetnika.  

Nina Stevanović slikovito je prikazala sadašnje stanje spomenika iz razdoblja socijalizma u Bosni i Hercegovini; ni u našoj zemlji situacija nije puno drugačija. 

U priču o očuvanju umjetničke produkcije prošlog (i ovog) stoljeća uveo nas je Dimitrios Chatzigiannis iz Uprave za očuvanje antičkih i modernih spomenika Ministarstva obrazovanja, vjere, kulture i sporta Republike Grčke. On smatra da se materijalni tragovi našega vremena, poput grafita na arheološkim lokalitetima, mogu/trebaju smatrati dijelom kulturne baštine. Svoje provokativne stavove nedavno je elaborirao u članku "Rethinking Vandalism: Alternative interpretations of deliberate destruction of cultural heritage".

Will Shank, dopredsjednik organizacije Rescue Public Murals, govorio je o očuvanju murala - zidnih slika na pročeljima i zidovima. Pigmenti i veziva kojima su murali slikani ubrzano propadaju zbog izloženosti UV zračenju, oborinama, ekstremnim temperaturama, kiselim onečišćivačima u zraku... Vandalizam predstavlja veliki problem, a na propadanje murala utječe i (ne)kvaliteta podloge na kojoj su izrađeni. Zanimljivo je bilo vidjeti da se preslikavanje murala smatra prihvatljivim načinom njihove obnove, čak i kada je rezultat potpuno novi mural (dakle, ako je umjetnik naslikao nešto novo). To, međutim, nije slučaj kada su u pitanju djela poznatih/priznatih umjetnika, što me podsjetilo na izjavu Giorgia Bonsantija: "Ako se stolica razbije, popravlja se. Ako je stolicu izradio Brustolon, onda se restaurira."

Po mnogima najbolje predavanje drugoga dana konferencije održala je Friederike Waentig s Instituta za konzervatorsko-restauratorske znanosti Sveučilišta primijenjenih znanosti u Kölnu. Waentig je stručnjakinja za plastiku; pod tim se nazivom krije velik broj umjetnih polimernih materijala različitih po kemijskom sastavu, fizičkim svojstvima, ali i mehanizmima propadanja. Osobito dojmljivi bili su primjeri konzervatorsko-restauratorskih zahvata, poput onog na violini od prozirnog akrila iz 1930-ih godina. Unutrašnjost instrumenta bila je prljava, a trebalo ga je očistiti bez rastavljanja. Restauratori su iznašli rješenje: magnete od neodmija "obukli" su u tkaninu od mikrovlakana i kroz otvore za zvuk ubacili u instrument. Magnetima su "upravljali" s vanjske strane i tako očistili untrašnju stijenku violine. Domišljato, zar ne?

Friederike Waentig održala je sjajno predavanje o plastici i problemima očuvanja tog, tj. tih materijala

"Our Modern", dan prvi

U prošlom sam postu najavila dnevna izvješća o konferenciji "Our Modern: Re-Appropriating Vulnerable 20th Century Heritage". Obećanje nisam održala; nakon cjelodnevnih predavanja i rasprava bila sam toliko umorna da se nisam mogla prisiliti na pisanje. Čitatelji ovoga bloga ipak neće ostati zakinuti za osvrt na dubrovačku konferenciju, jer u nastavku teksta donosim izvješće o najzanimljivijim predavanjima prvoga dana.

Konferenciju je otvorio Krunoslav Pisk, ravnatelj Interuniverzitetskog centra Dubrovnik 


Pvoga dana konferencije održano je dvanaest predavanja na temu urbane baštine i arhitekture dvadesetog stoljeća. Predavanja su bila podijeljena u četiri grupe: Kreiranje politike i dokumentacija, Metodologija, Povijest arhitekture i urbani prostori te Tehnologija restauracije i obnove. Uvodno je izlaganje održao Jörg Haspel, profesor na Tehničkom sveučilištu u Berlinu, predsjednik ICOMOS-a Njemačke i jedan od osnivača ICOMOS-ovog Znanstvenog odbora za baštinu dvadesetog stoljeća. Haspel je upozorio da se na UNESCO-ovoj Listi nalazi svega 2-3 % kulturnih dobara iz dvadesetog stoljeća. U registru dokumentarne baštine Memory of the World, pak, situacija je potpuno drugačija: 20 do 30 % liste čine zbirke (pisani izvori) iz 20. stoljeća. Haspel je stoga pozvao Hrvatsku i druge zemlje da predlože svoja kulturna dobra za upis na UNESCO-ovu Listu.

U registar Memory of the World upisan je, primjerice, nalog za uhićenje Nelsona Mandele

Finkinja Riita Maija Salastie iz Odjela za urbanizam grada Helsinkija održala je zanimljivo izlaganje o zaštiti graditeljske baštine u tom gradu. Budući da je 99 % građevina u Helsinkiju nastalo nakon 1900. godine (!), on se s pravom može zvati gradom dvadesetog stoljeća. U finskoj prijestolnici zaštitom nisu obuhvaćeni samo ključni arhitektonski spomenici, već graditeljska baština kao cjelina. Grad ima čak četiri tisuće zaštićenih građevina i područja. Salastie se u predavanju kratko osvrnula na pitanje vrijednosti sačuvanih interijera. Govoreći o adaptacijama, upozorila je da nepromišljena promjena makar i jednog detalja, poput balkonske ograde, može značajno izmijeniti izgled i kulturnu važnost zgrade pa čak i kvarta.

Treba li (i kako) očuvati interijere?

Salastie je upozorila da sitne preinake mogu značajno izmijeniti izgled (zaštićene) građevine; nužan je dijalog i suradnja sa stanarima

Fernando Diniz Moreira iz Brazila, izvanredni profesor na Federalnom sveučilištu u Pernambucu, održao je dva izlaganja. Najprije je govorio o tečaju za konzervaciju-restauraciju moderne arhitekture u Južnoj Americi, a potom predstavio projekt obnove i adaptacije sportske dvorane iz 1970. godine, izgrađene prema projektu Ícara de Castra (1913.-1986.). Premda dvorana nije zaštićena kao kulturno dobro, arhitekti su vrlo oprezno pristupili obnovi, minimalno zadirući u njezinu fizičku strukturu. Neke su preinake ipak bile neizbježne, budući da se sigurnosni i drugi uvjeti danas značajno razlikuju od onih iz 1970-ih. Trebalo je, primjerice, povećati površinu terena u središnjoj dvorani, što je postignuto izbacivanjem nekoliko redova stolica. Uz dvoranu je dodan pomoćni objekt s rezervnim terenima i terenima za zagrijavanje te prostorijama za administraciju.

Sportska dvorana koju je projektirao Ícaro de Castro

Smjernice za obnovu dvorane

Nakon svakog predavanja slijedile su zanimljive rasprave

Posljednje predavanje prvoga dana održala je Natalia Dushkina s Moskovskog instituta za arhitekturu – Državne akademije. Dushkina se gorljivo zalaže za očuvanju kuće arhitekta Konstantina Melnikova u Moskvi koja predstavlja jedan od simbola i ikonu modernističkoga pokreta. Podignuta između 1927. i 1929 godine, kuća utjelovljuje Melnikovu filozofiju u arhitekturi i osobnom životu. Njezin vizualni identitet danas je narušen visokim zgradama koje su podignute oko parcele. Zbog nove je gradnje ugrožena i statika kuće. Dushkina je pokrenula međunarodnu zajednicu stručnjaka kako bi se izvršio pritisak na političke strukture i kuća zaštitila; zasad, nažalost, bez uspjeha.

SOS za Melnikovu kuću u Moskvi

Kuća je danas "zarobljena" između novogradnji koje su ozbiljno ugrozile njezinu statiku