U Dubrovniku s restauratorima

Drugi tjedan Međunarodne restauratorske radionice Lopud (International Conservation Workshop Lopud) bliži se kraju. Studenti su jučer posjetili Dubrovnik i tamošnji odjel Hrvatskog restauratorskog zavoda. Dok su oni istraživali povijesnu jezgru Grada, kolegica Nađa Lučić povela je dvoje nastavnika iz Kölna i mene u radionicu za restauraciju tekstila Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku. (U Hrvatskoj postoje tri studija restauracije: u Splitu, Zagrebu i Dubrovniku. Ovaj dubrovački je najmlađi; utemeljen je 2005. godine, a nudi specijalizaciju iz restauracije papira, drva, tekstila, metala i keramike.) U radionici za tekstil dočekala nas je nastavnica Danijela Jemo s troje studenata. Ljubazno su nam pokazali umjetnine na kojima rade.

Posjet radionici za restauraciju tekstila Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku.

Karen Piteša, studentica specijalističkog usmjerenja restauracija tekstila, prezentira umjetninu na kojoj radi profesoru Hansu Portsteffenu.

Detalj kazule iz crkve Navještenja BDM na Lokrumu. Časne sestre prošile su oštećeni dio tkanine crvenom niti i preko oštećenog natpisa 'IHS' izvezle novi. Konzervatorsko-restauratorski zahvat izvodi student Mateo Miguel Kodrič Kesovia pod mentorskim vodstvom Danijele Jemo.

Hrvatski restauratorski zavod smješten je u ljetnikovcu iz 16. stoljeća, prekrasnom zdanju uz rijeku Omblu koje je nekoć pripadalo vlastelinskoj obitelji Stay. Ljetnikovac 'udomljuje' restauratorske radionice za papir, polikromirano drvo i štafelajne slike. Restauratori svake godine organiziraju obilazak uz stručno vodstvo za sudionike Međunarodne restauratorske radionice Lopud.

Studenti u radionici za restauraciju polikromiranog drva Hrvatskog restauratorskog zavoda - Restauratorskog odjela u Dubrovniku.

Nađa Lučić upoznaje studente s projektima na kojima radi. U radionici se trenutno restaurira glavni oltar crkve Gospe od Šunja na Lopudu.

Vijesti u slikama: Lopud

U nedjelju sam doputovala na Lopud; tu se svake godine krajem ljeta okupljaju studenti i nastavnici restauracije dviju škola iz Belgije, jedne iz Njemačke te Odsjeka za konzervaciju-restauraciju splitske Umjetničke akademije. Tijekom dva tjedna zajedno rade na projektu konzervacije i restauracije inventara crkve Gospe od Šunja. Projekt se zove "International Conservation Workshop Lopud".

Dolaskom studenata i nastavnika unutrašnjost crkve Gospe od Šunja pretvara se u restauratorsku radionicu.

Pogled na oltar Navještenja. U prednjem planu su oslikane daske koje uokviruju središnju nišu oltara Sv. Križa, na kojima se se trenutno izvode radovi.

Ovoga je ljeta dovršena restauracija oltara Navještenja koji se nalazi u desnoj bočnoj kapeli. Zahvat na oltaru Sv. Križa u kapeli na suprotnoj strani trebao bi biti okončan 2012. godine. U tijeku je retuširanje oltara, izrada nosive konstrukciju za oslikane daske koje zatvaraju centralnu nišu te uklanjanje preslika sa skulpture Raspetoga Krista.

Studentice Odsjeka za konzervaciju-restauraciju iz Splita, Kristina Krivec i Ana Dukić, izvode retuš na oltar uSv. Križa.

Sa skulpture Raspetoga uklanja se preslik.

Jedan tim studenata izrađuje nosivu konstrukciju za oslikane daske koje zatvaraju centralnu nišu oltara Sv. Križa.

Projektu su 'kumovali' nastavnici i studenti restauracije iz Kölna; oni su davne 1987. godine počeli raditi na lopudskim umjetninama. Posebno mjesto u toj priči zauzima dominikanska crkva sv. Nikole.

Restaurirani oltar u crkvi sv. Nikole.

Crkva i samostan podignuti su 1482. godine. Samostan je prestao djelovati dolaskom Napoleona 1806. godine, a kasnije je u njemu bila pomorska škola. Nedavno su ga dominikanci prodali nekom privatniku, mještani kažu: kako bi namaknuli novac za gradnju nove crkve u Zagrebu. Glavni oltar bogato je izrezbaren, polikromiran i pozlaćen. Zbog prokišnjavanja krova i velike vlage u crkvi pretrpio je velika oštećenja. Jedno je vrijeme apsida bila zagrađena daskama, a u crkvi su se skladištili brodovi. (Na starim fotografijama vidi se da je cijeli pod crkve bio prekriven pijeskom.) Gornji elementi oltara završili su po kućama otočana, a dio u restoranu (blagovaoni) susjednog hotela Grand. (Grand Hotel sagrađen je 1936. godine prema projektu čuvenog arhitekta Nikole Dobrovića, i to kao prvi hotel u Dalmaciji građen cementom!)

Mještani Lopuda obnovili su crkvu 1994. godine. Godine 1998. tim studenata, predvođen profesorima Visoke škole za restauraciju iz Kölna, prihvatio se restauracije glavnoga oltara. Obnova je završena 2001. godine. Svi dijelovi oltara prikupljeni su i iznova sastavljeni, drvo i polikromija konsolidirani, a nedostajuće rezbarije nadomještene. Rekonstruirani dijelovi potom su pozlaćeni i polikromirani, dok su teško oštećene slike u središnjem i gornjem dijelu oltara samo konzervirane. Svetački kip u sredini i slika Krštenja Kristovog restaurirani su in situ, a slika s prikazom Svetog Jurja u dubrovačkom odjelu Hrvatskog restauratorskog zavoda. Kako za retuš i lakiranje slika nisu korišteni isti materijali, vidljiva je razlika u njihovom izgledu.

Restaurirani dijelovi nisu se 'najsretnije' uklopili u cjelinu.

Pristup koji je primijenjen na glavnom oltaru crkve sv. Nikole - onaj potpune restauracije - znatno se razlikuje od koncepta zahvata na dvama bočnim oltarima iz crkve Gospe od Šunja. Tu se slijedi princip minimalne do umjerene intervencije; zaustavlja se i sprječava propadanje, a izvode samo najnužniji zahvati. Naravno, i tu ima retuša pa čak i sitnih rekonstruktivnih zahvata, ali ideja nije vratiti objekt u izvorno stanje.

Posjet crkvi sv. Nikole studentima je prilika da se upoznaju s ova dva pristupa te ocijene njihove prednosti i nedostatke.

Restauracija je interakcija, 3. dio

U Sjedinjenim Državama, ali i velikom broju europskih zemalja, restauratori zaposleni u muzejima drže javna predavanja, organiziraju izložbe i posjete radionicama uz stručno vodstvo, nude besplatne konzultacije... Puno se truda ulaže i u prezentaciju na internetu. "Korištenje tehnologije za razgovor o restauraciji i restauratorskim projektima ima puno pozitivnih strana. Ako se to radi otvoreno, postoji mogućnost da se više ljudi uključi te da posao koji radimo u muzejima postane dostupniji," piše restaurator Richard McCoy na blogu Muzeja umjetnosti Indianapolis.

Na blogu Van Gogh muzeja u Amsterdamu, prigodno naslovljenom Bedroom secrets ili Tajne iz spavaće sobe, možete, primjerice, pročitati sve o restauraciji čuvene van Goghove slike Spavaća soba (1888.).

Vincent van Gogh, Spavaća soba (1888.) Preuzeto s Wikipedije.

Selimo se na web stranice londonske Galerije Tate; tu ćete naći pregršt tekstova o restauraciji. Na stranicama Nacionalne galerije pročitajte kako se restaurirao van Eyckov Portret slikareve žene (1439.) ili Rafaelova Bogorodica s djetetom (1509.-1511.). Victoria i Albert muzej nudi jednako atraktivne sadržaje. Prolistajte njihov online časopis o restauraciji. Ako ste nastavnik i želite održati predavanje o restauratorskoj praksi u muzejima, V&A vam je osigurao potrebne materijale. (Metropolitan muzej u New Yorku upoznaje svoje najmlađe posjetitelje s restauracijom kroz edukativno-informativni letak.) Na kraju, posjetite restauratore danske Nacionalne galerije i informirajte se o njihovim najznačajnijim zahvatima i recentnim istraživanjima. Pogledajte kratki film o restauriranju kodeksa Gottorfer iz 17. stoljeća ili seriju predavanja sa simpozija o muzejskoj mikroklimi. Imate pitanja? Pošaljite e-mail muzejskim restauratorima!

Vidjeli smo kako restauratori komuniciraju s vlasnicima umjetnina i (širom) publikom; sada ćemo istražiti interakciju restauratora i umjetnika. Tema je to koja zauzima istaknuto mjesto u priči o konzerviranju i restauriranju suvremene umjetnosti.

Henk Peeters; lijevo je rad 59-18 (1959.; replika iz 1996.), a desno Akvarel (1964.) Preuzeto s umjetnikove web stranice.

U tekstu "Conception, creation and re-creation. Embodied knowledge and the preservation of contemporary art", objavljenom u zborniku međunarodnog seminara "Theory and Practice in Conservation", IJsbrand Hummelen osvrće se na dva rada nizozemskog umjetnika Henka Peetersa (1932.). Peeters je bio jedan od članova nizozemske grupe Nul (nula) koja se formirala krajem 1950-ih. "Rad naslovljen 59-18 jedna je od njegovih tzv. 'pirografija';" piše Hummelen. "Sastoji se od ploče poliuretanske pjene u kojoj je Peeters načinio 6 rupa plinskim plamenikom 1959. godine. Rad je nosio tragove radnje, događaja, gdje kontrast između nasilnog čina paljenja crnih rupa i izvorno čiste poliuretanske pjene, bijele koja je za grupu Nul imala gotovo ideološko značenje, predstavlja herojski čin." Četrdeset godina kasnije taj je kontrast potpuno izgubljen. Poliuretanska pjena promijenila je boju i raspucala, a krakelire su umjetničkom djelu dale potpuno novo značenje: ono propadanja. Kustosi i restauratori konzultirali su se međusobno i sa umjetnikom (!) te zaključili da je stanje u kakvom se djelo nalazi u opreci s izvornom umjetnikovom zamisli. Tako je 1996. godine Peeters načinio novu verziju svog djela; novo "staro" djelo.

"Zanimljivo, Peeters razlikuje ona djela u njegovom opusu koja može napraviti samo on sam, primjerice pirografije, od djela koje mogu izraditi ili iznova napraviti drugi," piše Hummeln. Primjer te druge vrste rada je Akvarel (1965.); nizovi plastičnih vrećica napunjenih vodom. Peeters smatra da vrećice mogu puniti vodom i drugi ljudi, ne nužno on. "U pirografijama je uključena osobna radnja: radnja u kojoj umjetnikova reakcija na slučajnost i rizik ima veću ulogu u realizaciji djela."

No, kako mi možemo razlikovati ova djela? Kako možemo znati što umjetnik misli o materijalima koje je koristio i koliko su mu oni, uopće, važni za poruku koju djelom prenosi? Odgovor je: ne možemo, ne bez umjetnikove pomoći. Konzervacija i restauracija suvremene umjetnosti iziskuje suradnju s umjetnicima. Upravo iz tog razloga restauratori moraju razviti svoje komunikacijske vještine. U 21. stoljeću restauracija je komunikacija.