Prijevod članka S. Everts "Preserving Plastic Art"
Translated and reprinted with permission from Chemical & Engineering News (Volume 89, Number 29, July 18,2011, pp. 29-31). Copyright 2011 American Chemical Society.
Iako su celulozni acetat, celulozni nitrat, PVC i poliuretan najproblematičnije vrste plastike, muzejski predmeti od poliestera i polipropilena također počinju pokazivati probleme, kaže Shashoua.
Kako je svaki postupak restauracije ili čišćenja specifičan za vrstu plastike, muzejski djelatnici moraju znati točan sastav muzejskih predmeta. Ipak, rijetki su predmeti od plastike uz koje dolazi opis kemijskog sastava. Osim toga, nemaju svi muzeji laboratorije s opremom - u prvom redu infracrvenim i drugim spektroskopskim uređajima - koja će im pomoći da analiziraju sastav predmeta. Kako bi postavili dijagnozu, restauratori se ponekad moraju osloniti na svoj njuh, kaže Shashoua. Ftalatni plastifikatori koji se izlučuju iz PVC-a, kaže, daju predmetima miris novog automobila. Celulozni acetat miriše kao ocat, dok poliester ima miris džema od malina, cimeta i goruće gume.
Strlič misli da bi se umjesto ljudskog nosa mogli koristiti prijenosni uređaji poput onih koje vojska koristi za otkrivanje tragova otrovnih plinova. Njegov tim se nada da bi se tehnologija koja se koristi u borbi protiv terorizma - od prijenosnih masenih spektrometara do sićušnih uređaja s 'laboratorijem na čipu' - mogla prilagoditi usavršiti za analizu mirisa plastikâ u muzejima.
Strlič je nedavno izradio još jedan alat koji restauratori mogu koristiti za određivanje vrste plastike od koje je muzejski predmet načinjen, bez njegovog oštećivanja. Uređaj objedinjuje spektroskopiju u bliskom infra-crvenom području i digitalnu kameru. Rezultat su dvodimenzionalne kemijske karte iz kojih restauratori mogu očitati kemijski sastav velikog broja predmeta. Osim toga, ovaj uređaj može detektirati početak migracije plastifikatora prije nego što se pojave vidljivi znakovi njegovog izlučivanja (ispiranja) i razgradnje predmeta. (Strlič et al., "Quantitative NIR Chemical Imaging in Heritage Science", Analytical Chemistry)
Vrag iznutra Uz novu neinvazivnu tehnologiju moguće je identificirati najlon (plavo) i celulozni acetat (crveno) u plastičnoj skulpturi (lijevo)
Kako muzejski djelatnici diljem svijeta postaju svjesni da su plastični predmeti u njihovim zbirkama osjetljivi, sve se više radi na tome da se pronađu rješenja problema koji zasigurno neće nestati sam od sebe. Restauratori Smithsonianovih muzeja i galerija u Sjedinjenim Državama, primjerice, nastoje formirati radnu skupinu koja bi istraživala problem propadanja plastike i dijelila (diseminirala) rješenja. U Danskoj, muzejski kustosi, restauratori, proizvođači plastike i umjetnici također počinju zajedno raditi na rješavanju ovog problema u sklopu projekta Plastics Research & Innovation for Museums & Industry (PRIMI).
Iako znanstvenici postižu napredak u zaštiti umjetnina od plastike, veliki broj umjetnika još nije svjestan kratkog vijeka trajanja ovog materijala, tim više što im postaje sve lakše zamiješati plastiku u vlastitom ateljeu. "Na tržištu je dostupno puno vrsta plastike koje čovjek može sam pripraviti," kaže van Oosten. To je vrlo jednostavno; "zamiješaš dvije kantice tekućeg materijala i pustiš da se polimerizacija odvije u kalupu." Problem s ovim uradi-sam tehnikama leži u tome što umjetnici nisu svjesni toga da smjesi trebaju dodati stabilizatore za svjetlost i toplinu, kakve često nalazimo u industrijski proizvedenim plastikama. "Uočavamo probleme na umjetnima izrađenim prije samo 10 ili 15 godina," dodaje van Oosten.
Umjetničke škole na popunjavaju ovu rupu u obrazovanju. Primjerice, nedavno istraživanje provedeno u europskim umjetničkim školama pokazalo je da samo jedna škola - ona u Münchenu - podučava svoje đake o nestabilnosti karakterističnoj za plastike, kaže Shashoua. "U umjetničkim školama obično smatraju kako ne bi trebali obuzdavati kreativne vještine umjetnika time što će im na početku reći: 'Ako budeš koristio ovu vrstu plastike, trajat će deset godina, a ako budeš koristio ovu drugu, trajat će samo tri godine.' No, činjenica je da je veliki broj muzeja i umjetničkih galerija zabrinut zbog stabilnosti predmeta koje kupuje. To znači da radovi nekih umjetnika možda nikada neće ući u galerije ili muzeje," kaže Shashoua.
To je dilema. "Kao umjetnik, ne bih trebala previše brinuti" o vijeku trajanja materijala - "to sputava kreativnost," kaže Berkhemer. Ipak, smatra da više znanstvenih informacija može biti "velika inspiracija." Jače, trajnije plastike u ženskih čarapama "omogućile bi mi da stvaram nove oblike," zaključuje.
M. Berkhemer radi skulpture od ženskih visokih čarapa (fotografija preuzeta s njene web stranice)
Kako neki umjetnici počinju razmišljati o kemiji materijala s kojima rade, a restauratori-znanstvenici pronalaze bolje načine zaštite umjetnina i predmeta od plastike, čini se da bi muzejski posjetitelji mogli uživati u ovim polimernim umjetničkim formama i u narednim stoljećima. S vremenom, pretpostavlja van Oosten, muzejski bi posjetitelji mogli razviti senzibilitet za izgled ostarjele plastike, baš kao što im se privlačnima čine stari kamen i bronca. Vjerojatno je to samo pitanje vremena.
