Prag u listopadu

Krajem listopada održala sam radionicu o intervjuiranju umjetnika na Odsjeku za fotografiju Filmske i TV škole Akademije primijenjenih umjetnosti u Pragu (Film and TV School of the Academy of Performing Arts, FAMU). Radionica je bila namijenjena studentima poslijediplomskog studija konzervacije-restauracije fotografije.

Filmska i TV škola (FAMU) dio je praške Akademije primijenjenih umjetnosti (Akademie múzických umění v Praze, AMU)  

Na FAMU su me pozvali dr. sc. Libor Jůn i njegova supruga, dr. sc. Adéla Jůnová Macková. Libor vodi restauratorsku radionicu Odsjeka za fotografiju; vrijedno je spomenuti da je to prva sveučilišna restauratorska radionica za fotografsku građu u Češkoj. Libor usto radi kao kustos fotografskih zbirki u arhivu Narodnog muzeja. Završio je dva studija: prvo povijest, a onda filmsku teoriju i multimedijske produkcije. Adélin je životopis podjednako zanimljiv. Nekoliko je godina studirala egiptologiju; odustala je, kaže, jer je jezici nisu previše privlačili, a na fakultetu je morala učiti staroegipatski, novoegipatski, koptski i arapski. (Mislim da je spomenula još neke jezike, ali sam zaboravila koje.) Iako je na kraju diplomirala modernu ekonomsku povijest, i dalje se bavi Orijentom; istražuje političke i ekonomske aktivnosti Čehoslovačke u tom dijelu svijeta u razdoblju između dva svjetska rata.

Zanima je i povijest putovanja. Pričala mi je, primjerice, o jednom međunarodnom natječaju iz dvadesetih godina prošlog stoljeća koji je ljude pozivao da pješke obiđu zemaljsku kuglu.(!) Iz Čehoslovačke se na putovanje otisnulo četvero avanturista; jedna od njih bila je žena. Zvala se Otýlie Malý-Tatranský, a Adéla je spletom okolnosti uspjela doći do njenog dnevnika. Kad su me Adéla i Libor pozvali k sebi na večeru, kao najveću dragocjenost pokazali su mi džezvu iz Otýlijine osobne ostavštine. Razumjela sam njihovo oduševljenje; ta nema svatko doma džezvu koja je proputovala pola svijeta!

Radionica "The Artist Interview"

Radionica koju sam održala na FAMU-u trajala je jedan dan, a uključivala je teorijski i praktični dio. U sklopu teorijskog dijela imala sam tri predavanja: prvo je bilo o povijesti prikupljanja podataka od umjetnika i strukturi intervjua s umjetnicima (eng. artist interview), u drugom sam prezentirala rezultate intervjua s autorima skulptura iz sisačkoga Parka skulptura, a treće je bilo posvećeno mom projektu "Umjetnik u učionici" u sklopu kojega studenti prve godine konzervacije-restauracije intervjuiraju splitske suvremene umjetnike.

U praktičnom dijelu radionice intervjuirali smo češkog kipara i slikara Zdeněka Maninu. Prvotna je ideja bila da ja obavim intervju, no budući da g. Manina ne govori engleski, dogovorili smo se da će to odraditi studenti. Da im malo olakšam posao, zamolila sam g. Maninu da im se prije intervjua predstavi.

Umjetnik Zdeněk Manina pokazuje rad Ne mogu se niti nadati smrti iz 1996. godine

  

Skulpture koje čine taj rad čuva u svom ateljeu 

  

Slikarski atelje g. Manine nalazi se u potkrovlju njegove kućice u Kladnom; u prizemlju je radionica za keramiku  

  

Kalendar sa slikom g. Manine (snimljen je pred vratima svog ateljea)
  

Ja sam dan ranije posjetila njegov atelje u Kladnom, gradiću koji se nalazi tridesetak kilometara sjeverozapadno od Praga. Atelje se nalazi u maloj jednokatnici na ivici grada. Možda zbog tmurnog vremena, a možda zbog ugaslih dimnjaka obližnje željezare (Kladno je bilo kolijevka teške industrije u ovoj regiji), sve je podsjećalo na prošlost.

Kladno, rubni dio grada


Prag u društvu pjesnika 

Prag sam prvi put posjetila 2010. godine na studijskom putovanju koje je organizirala Katedra za zaštitu spomenika Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Tada smo obišli najvažnije znamenitosti: Hradčane, Starogradski trg, Karlov most... (O tome sam pisala ovdje i ovdje.)

Hotel u kojemu sam sada bila smještena udaljen je nekoliko minuta hoda od Karlovog mosta; idealno polazište za razgledavanje! Ipak, grad nisam istraživala sama: vodič mi je bio moj prijatelj Adin Ljuca. Adin je pisac, pjesnik i bibliotekar. Dugo je godina radio u Slavenskoj knjižnici, a danas vodi povijesni fond Nacionalne tehničke knjižnice.



Stari grad, pogled s rijeke 


Pokazao mi je svoje omiljene kutke u Pragu: zavirili smo u veliku čitaonicu Nacionalne knjižnice, lutali unutrašnjim dvorištima Klementinuma, istraživali labirint sporednih uličica oko Starogradskog trga...

  

Prvu smo večer na tramvajskoj stanici pored mog hotela susreli g. Vladu Milinuća, (ko)autora "kuće koja pleše"
  

Pražský orloj  

U središnjem atriju palače Lucerna izložen je Konj Davida Černýja

  

Adin mi je skrenuo pažnju na to da je Lucernu projektirao arhitekt i građevinar Václav Havel, otac čuvenog češkog predsjednika   

Adin mi je pokazao i kućicu koju su on i njegova supruga Fatima kupili prošle godine. Fatima i Adin žive u četvrti Žižkov, a njihova se vikendica, kako je od milja zovu, nalazi u vrtnoj koloniji Balkan (zahrádkářská osada na Balkáně). To je tek jedna od brojnih vrtnih kolonija u Pragu, no, ako sam dobro upamtila, spada među najveće. Zemljište na kojemu se nalazi pripada Gradu, ali kućice su privatno vlasništvo. Neke su parcele toliko male da su vlasnici na njima podignuli samo šupu za alat. Na drugim, većim parcelama, kućice su prilično velike i sa svih strana okružene vrtovima.

Kolonija je opasana metalnom žicom i ima nekoliko ulaza; svaki vlasnik ima svoj ključ  

  

  

  

U Fatiminom vrtu još rastu jagode!   
  

Posjetila sam i njihov stančić. Kroz veliki prozor u dnevnoj sobi dopire buka sa ceste. Posvuda se nalaze knjige. Kad ne piše priče i poeziju, Adin istražuje povijesne veze između Čeha i jugoistočne Europe. Jednom bi mogao napisati knjigu o povijesti češkog turizma na našoj obali. Pokazao mi je album sa starim razglednicama koji su neki davni češki turisti slali u svoju domovinu. Na jednoj od njih prikazana je osnovna škola u Trogiru. U gornjem dijelu piše: "Trogir: Jubilarna Pučka Skola 1848 - 1908 (sagragjena 1909 - 1919)". To je moja škola. Ispred pročelja, pod prozorima učionica u kojima sam pratila nastavu iz Tehničkog i Likovnog, još nema vrta s jukom i grmovima tise. Nema ni štekata na školskom dvorištu.

Fatimin i Adinov stan prepun je knjiga (nadam se da mi neće zamjeriti što sam objavila ovu fotografiju :)
  

Album sa starim razglednicama 
  

...u kojemu sam pronašla razglednicu moje osnovne škole!  
  

Pozdrav... iz Praga!

Sisak u rujnu

Potkraj rujna u Sisku su održani Dani industrijske baštine grada Siska. Dvotjednu manifestaciju organizirali su Konzervatorski odjel u Sisku, Gradska galerija Striegl i Gradski muzej Sisak, a program je uključivao javna predavanja, izložbe i projekcije dokumentarnih filmova. U sklopu manifestacije, od 19. do 28. rujna, održana je i druga konzervatorsko-restauratorska radionicu u Parku skulptura nastalih u sklopu Kolonije likovnih umjetnika "Željezara Sisak". Radionicu smo vodile mr. art. Valentina Ljubić Tobisch i ja, a u njoj je sudjelovalo šestero studenata, petero s Umjetničke akademije u Splitu i jedan student Odjela za umjetnost i restauraciju dubrovačkog sveučilišta. Studenti su svaki dan izvještavali o svojim aktivnostima na blogu Stažiranje među umjetninama.

Otvaranje Dana industrijske baštine grada Siska

U Sisak sam doputovala nekoliko dana prije početka radionice kako bih nazočila svečanom otvaranju Dana industrijske baštine. Na otvaranju je bila i delegacija Ministarstva kulture, jer su usporedo s Danima industrijske baštine u Sisku otvoreni i Dani europske baštine. Svečanost je upriličena u nedavno obnovljenom prizemlju Holandske kuće gdje su posjetitelji mogli razgledati izložbu mr. sc. Vlatka Čakširana, kustosa Gradskog muzeja Sisak, o industrijskoj baštini grada Siska.

Dane industrijske baštine grada Siska osmislili su i organizirali Ivana Miletić Čakširan, pročelnica Konzervatorskog odjela u Sisku (u sredini), mr. sc. Vlatko Čakširan, kustos Gradskoga muzeja Sisak (na slici lijevo) i Alma Trauber, kustosica Gradske galerije Striegl
  

Dani industrijske baštine grada Siska i Dani europske baštine svečano su otvoreni u zgradi u kojoj se nekoć nalazilo žitno skladište; zgrada je zbog svoga pročelja dobila naziv Holandska kuća
  

Holandska se kuća našla i na naslovnici brošure s programom Dana europske baštine
  

Posjetitelji su nakon otvaranja mogli pogledati izložbu o industrijskoj baštini Siska koju je priredio mr. sc. Vlatko Čakširan iz Gradskog muzeja Sisak 
  

Nakon svečanog otvaranja autobusima smo se zaputili u Caprag, jer se drugi dio programa odvijao u bivšem Institutu Željezare Sisak. Tu je upriličena projekcija dokumentarnog filma Gorana Devića "Dvije peći za udarnika Josipa Trojka", a posjetitelji su mogli pogledati izložbu Marijana Crtalića Nevidljivi Sisak i ambijentalnu instalaciju Gorana Nježića Čemu trud.

Prije odlaska u Institut uzvanicima sam pokazala djelić Park skulptura, a osobito dirljiv bio je susret s akademskim kiparom Josipom Diminićem pored njegove skulpture Objekt II koja će iduće godine biti restaurirana. Premda je skulptura u jako lošem stanju – oštećena, zaprljana i išarana grafitima – gospodin Diminić nije bio razočaran; veselilo ga je što je Park zaštićen i što netko o skulpturama sada brine.

Drugi dio svečanog otvaranja Dana industrijske baštine grada Siska i Dana europske baštine odvijao se u bivšem Institutu Željezare Sisak 
  

Projekcije i izložbe održavale su se na 5. katu zgrade. Samo je prizemlje zgrade privedeno svrsi, sve ostalo je zapušteno  
  

Konferencijska sala u kojoj se odvijala projekcija filma, nakon odlaska posjetitelja
  

Napušteni laboratorij (prizori iz Instituta podsjetili su me na ruševine Detroita)
  

Na jedinom sačuvanom uređaju u laboratoriju...
  

...piše da je bezvrijedan
  

Zapuštenost i propadanje vide se i na drugim mjestima u Capragu; ovo je unutrašnjost sportske dvorane Željezarinog "rekreacionog centra" u kojoj se i danas vježba.(!) Zgrada je vrlo lijepa pa se nadam da će je jednom obnoviti
  

Ja bih sačuvala i natpis na pročelju dvorane
  

...i table s obavijestima koje se nalaze u Capragu
  

Evo kako danas izgleda bazen koji je Željezara izgradila za svoje radnike. Najbolju usporedbu Željezarine prošlosti i sadašnjosti dao je (na) svojim fotomontažama sisački umjetnik Marijan Crtalić    
  

Intervjui s umjetnicima

Gospodin Diminić je jedan od šestero umjetnika koje sam u Sisku intervjuirala prije početka radionice. (O intervjuiranju umjetnika pisala sam ovdje.) Umjetnike – autore skulptura iz Parka kontaktirala sam još u ožujku. Da budem preciznija, kontaktirala sam one umjetnike do čijih smo adresa Valentina i ja uspjele doći, njih petanestak. Svakom sam poslala anketni listić s pitanjima o izvornom izgledu njegove skulpture, tehnologiji njezine izrade, njenom sadašnjem stanju i mogućoj restauratorskoj intervenciji. Priložila sam nekoliko fotografija (total i karakteristična oštećenja) te pismo u kojem sam objasnila zašto su restauratorima ti podaci važni. Da budem sigurna da će mi odgovoriti, svakom sam umjetniku poslala frankiranu omotnicu u koju je samo treba(l)o ubaciti popunjeni anketni listić.

Posljednje pitanje u mojoj anketi bilo je da li je umjetnik voljan doći u Sisak da ga intervjuiramo. Deset je umjetnika pristalo, no termin koji smo im ponudili odgovarao je samo šestorici. U Sisak su doputovali Petar Barišić, Peruško Bogdanić, Hamo Čavrk, Josip Diminić, Ante Rašić i Zlatko Zlatić. Svaki je umjetnik intervjuiran pored svoje skulpture, a intervjue smo snimili; za snimanje je bio zadužen gospodin Ratko Vrbanus iz Siska. Transkripte intervjua izradit će moji studenti, a svi će materijali – video zapisi i transkripti – biti priloženi konzervatorsko-restauratorskoj dokumentaciji. Ne samo to; transkripte ću pohraniti u Arhiv intervjua sa suvremenim umjetnicima. Riječ je o projektu koji sam pokrenula u sklopu kolegija o metodama istraživanja i dokumentiranja u konzervaciji-restauraciji, gdje studenti intervjuiraju suvremene umjetnike o načinu na koji stvaraju svoje radove, metodama i materijalima koje koriste te njihovu pogledu na očuvanje tih radova sada i u budućnosti. Prikupljene informacije koristit će ne samo konzervatorima-restauratorima, već i povjesničarima umjetnosti, kustosima i drugima.

A kakve su informacije prikupljene od umjetnika u Sisku i kako pomažu usmjeriti konzervatorsko-restauratorske radove na skulpturama iz Parka? Ilustrirat ću to najdrastičnijim primjerom, skulpturom Muškarac i žena akademskog kipara Petra Barišića. Autor je skulpturu posljednji put vidio 1979. godine, kada je i nastala. U intervjuu je objasnio da je interes za skulpturu izgubio jer ona nije izvedena prema njegovoj zamisli. Nedostaju neki dijelovi: kroz dvije su figure trebale prolaziti cijevi i ukrštavati se ispred njih. I materijal je izmijenjen; Barišić je htio da skulptura bude načinjena od "golog" željeza koje će, izloženo atmosferilijama, propadati baš kao što propada ljudski život koji predstavlja. Nakon što je napustio Sisak, skulptura je pocinčana, a time je poništena ideja njegova rada. "Ideja mora biti ostvarena," kaže gospodin Barišić u intervjuu, "ako nije ostvarena... I kad je ostvarena, to moram ponoviti, kad je ostvarena ideja može umjetnik biti nezadovoljan i reći ne, rušim sve i doviđenja. I to je njegovo legitimno pravo." Traži da mu se dozvoli da dovrši svoju skulpturu, odnosno da doda elemente koji nedostaju. Ne samo to: zahtijeva da se sa skulpture odstrani sloj cinka i da se materijalu dozvoli da propada. Restauratori se sada nalaze pred velikim izazovom: što napraviti?

Priprema za snimanje intervjua s Petrom Barišićem pored njegove nedovršene skulpture Muškarac i žena 

Isječak iz intervjua s Petrom Barišićem (snimatelj: Ratko Vrbanus)

Petar Barišić (snimatelj: Ratko Vrbanus)

Our Modern: Re-Appropriating Vulnerable 20th Century Heritage (Dubrovnik, 21.-23. svibnja 2013.)

Dubrovnik, pogled na zidine. Sv. Vlaho je dobio novi atribut - lopticu za golf

Danas sam doputovala u Dubrovnik povodom međunarodnog skupa "Our Modern: Re-Appropriating Vulnerable Twentieth Century Heritage" koji sutra započinje s radom, a trajat će do četvrtka. Skup se bavi "ranjivom" baštinom prošloga stoljeća i problemima njezina očuvanja. Izlaganja su podijeljena u tri sekcije: Urbana baština i arhitektura, Likovne umjetnosti te Fotografija i audiovizualna baština. Svakoj je sekciji posvećen jedan dan konferencije. 

Izlagači dolaze iz svih dijelova svijeta, od Brazila do Rusije. Sažetke svih izlaganja možete pročitati ovdje. Ja ću u srijedu držati predavanje o projektu Umjetnik u učionici kojemu je cilj sustavno prikupljanje podataka od suvremenih hrvatskih umjetnika kroz intervjue koje obavljaju studenti konzervacije-restauracije. Umjetnici posjeduju važne informacije o tome kako su njihova djela izrađena, koju poruku prenose i kako trebaju izgledati; ti podaci ne samo što pomažu usmjeriti konzervatorsko-restauratorski zahvat, već su i jamstvo primjerene prezentacije umjetničkog djela. Kakve se sve informacije mogu prikupiti kroz intervjue s umjetnicima prikazat ću na primjeru dvaju razgovora s konceptualnim umjetnikom Vedranom Perkovom iz Splita.

Vedran Perkov, Spreman sam pucati, ali nemam top , 2010. (snimio A. Verzotti, ljubazno ustupio V. Perkov) 

Konferenciju "Our Modern" organizirali smo dr. sc. Ana Šverko iz Instituta za povijest umjetnosti – Centar Cvito Fisković u Splitu, dr. sc. Sandra Uskoković sa Sveučilišta u Dubrovniku, Hrvoje Gržina iz Državnog arhiva u Zagrebu i moja malenkost. Partneri na projektu bili su nam Tehničko sveučilište u Berlinu, Moskovski institut za arhitekturu – Državna akademija i ICOMOS-ov Međunarodni znanstveni odbor za baštinu 20. stoljeća. Domaćin skupa je Interuniverzitetski centar Dubrovnik. Organizacijski je posao bio vrlo zahtjevan, ali mi je omogućio da steknem nova znanja i upoznam kolege iz cijeloga svijeta.

Na blogu ću svaki dan izvještavati o najzanimljivijim predavanjima pa vas pozivam da pratite moje postove! 

The Artist Interview

Prije nekoliko mjeseci objavljena je knjiga (priručnik) The Artist Interview : For Conservation and Presentation of Contemporary Art : Guidelines and Practice. Knjiga je namijenjena konzervatorima-restauratorima, kustosima, povjesničarima umjetnosti i studentima. "Intervjuiranje umjetnika o njihovom radu, idejama i težnjama već je dugo uobičajena praksa u novinarstvu i (povijesno) umjetničkim časopisima", stoji u predgovoru. "Intervju s umjetnikom u međuvremenu se pokazao još jednim učinkovitim alatom u području konzervacije-restauracije, jer pruža savršenu mogućnost da se umjetnika pita o stvaralačkom procesu, značenju njegova rada te materijalima i tehnikama koje koristi."

Knjiga The Artist Interview : For Conservation and Presentation of Contemporary Art : Guidelines and Practice objavljena je u travnju ove godine

U prvome dijelu knjige nalaze se smjernice za intervjuiranje umjetnika. Drugi dio obuhvaća deset intervjua s umjetnicima. Ti su tekstovi priređeni u obliku članaka, a uključuju kritički osvrt autora (konzervatora-restauratora i kustosa) na tijek i rezultate razgovora. Intervjuirani umjetnici "pokrivaju" sve umjetničke forme, od skulptura i slika do video radova i prostornih instalacija.

Intervjuiranje možda izgleda jednostavno, no iziskuje puno pripreme i dobre komunikacijske vještine. Jedno poglavlje knjige posvećeno je praktičnim savjetima za vođenje intervjua. Možda zvuči smiješno, no jedna od stvari na koje treba pripaziti je stav (držanje). Autori napominju da je važno pristupiti intervjuu kao razgovoru ravnopravnih osoba. Preformalan ili prepristojan stav može stvoriti distancu. Evo još nekoliko savjeta koji, vjerujem, mogu biti korisni i u svakodnevnim situacijama:

– Nemojte prečesto kimati; umjetnik će steći dojam da vam je to o čemu priča poznato pa će prestati govoriti. Zadržite ulogu onoga koji postavlja pitanja.

– Dok priča, govorite što je manje moguće; izbjegavajte potvrdne riječi poput "da, da". To zvuči iritantno u završnom snimku, a umjetnika može odvući od onoga što je htio reći. Osim toga, takve riječi ne potiču daljnja pojašnjenja. [Ovo me prvo nasmijalo, no onda sam se sjetila transkribiranja okruglog stola "Restauratori: Što nakon diplome?" i mojih brojnih upadica, poštapalica i dr. To stvarno je iritantno.]

– Zauzmite otvoren stav; nemojte križati ruke [na prsima].

– Pitanja nemojte započinjati sa "ali", jer je to defenzivna riječ; radije koristite riječ "a" ["i"]: A što je s...

– Upamtite da trebate šutjeti i upitno [questioningly] gledati umjetnika da vidite što će sljedeće reći. Slušajte pozorno i kritički.

– Neka sve bude neutralno i profesionalno, ostanite zainteresirani.

– Budite otvorenog duha, osobito ako poznajete umjetnika.

– Obratite pažnju na intonaciju: pitanje postavljeno s uzlaznom intonacijom može zvučati agresivno. Pitanje kod kojega linija tona ide uzlazno pa silazno (od niskog prema visokom tonu, pa opet prema niskom) djeluje poticajno.

– Kada je to primjereno, ubacite malo humora - tako ćete stvoriti dobru atmosferu.

(Odlomak preuzet iz: Lydia Beerkens [et al.], The Artist Interview : For Conservation and Presentation of Contemporary Art : Guidelines and Practice, Jap Sam Books : Heijningen, 2012., str. 51)

Podaci prikupljeni kroz intervju pomažu usmjeriti konzervatorsko-restauratorski zahvat. Srećom, autorovi stavovi o postupanju s umjetninom u slučaju oštećenja nisu obvezujući za konzervatora-restauratora. Kažem "srećom", jer se mišljenje umjetnika i profesionalna etika konzervatora-restauratora ne podudaraju uvijek. Evo, primjerice, kako Eugen Feller odgovara konzervatorici-restauratorici Tanji Vukmanić na pitanje kako bi trebalo postupiti s njegovom slikom Malampija u slučaju znantnog propadanja: "Jednostavno kanta za smeće. Bolje da postoji mit." Muzej suvremene umjetnosti, u čijem se vlasništvu slika nalazi, ne bi se, dakako, složio s Fellerovim prijedlogom. (Što se dogodilo sa slikom Malampija Vukmanić je opisala u članku "Problematika konzerviranja i restauriranja slike Malampija Eugena Fellera".)

Ako niste u mogućnosti kupiti knjigu The Artist Interview, a zanima vas kako se rade intervjui s umjetnicima, pročitajte brošuru Concept Scenario : Artists' Interviews ili dokument "Guide to good practice: Artist' interviews". Na web stranici projekta Artists Documentation Program možete pogledati intervjue s nekim suvremenim umjetnicima i pročitati transkripte tih razgovora.

Razgovor s umjetnikom: Vilma Reljić

U jučerašnjem Universitasu objavljen je članak "Utorkom u Galeriji – Fast Forward" u kojemu sam pisala o ciklusu jednodnevnih izložaba kojima se predstavljaju mladi splitski umjetnici, studenti završnih godina slikarstva i kiparstva. Studenti povijesti umjetnosti splitskog Filozofskog fakulteta zaduženi su za kustoski dio posla. Projekt su osmislili i pokrenuli Božo Majstorović, muzejski savjetnik Galerije umjetnina, i Vedran Perkov, samostalni umjetnik.

Prva izložba, Frekvencije, održana je početkom lipnja. Vilma Reljić, studentica druge godine diplomskog studija slikarstva, tom je prilikom predstavila dvije skulpture i jedan video rad. Nakon izložbe napravila sam intervju s Božom Kesićem, koji je napisao popratni tekst za Vilminu izložbu. Članak koji je jučer izašao u Universitasu bio je povod da s Vilmom popričam o skulpturama koje je prikazala na izložbi.

Treba, ipak, napomenuti da ovo nije "običan" intervju. Cilj mi je bio doznati s kakvim materijalima Vilma radi, što smatra prihvatljivim stupnjem oštećenja te gdje je, po njoj, granica između starenja i propadanja. Intervjuiranje umjetnika jedan je od osnovnih načina prikupljanja informacija o suvremenim umjetničkim radovima. Poznavanje umjetnikove nakane važno je za određivanje koncepta konzervatorsko-restauratorskog zahvata, ali i za (buduće) izlaganje umjetničkog djela. Tema je to koju sam obradila u jednom od ranijih postova.

Vilma Reljić

Vilma, razgovarat ćemo o dvjema skulpturama – objektima – koje si prikazala na izložbi Frekvencije u Galeriji umjetnina. Rad čine dvije željezne konstrukcije u prostoru. U popratnom tekstu izložbe Božo Kesić istaknuo je da je obrađuješ temu materijalizacije zvuka, odnosno zvučne frekvencije u objektu. Kako bi ti opisala svoju skulpturu, tj. skulpture?

Rad Bez naziva nastao je u procesu promišljanja o temi "Između jednakog" i dio je mog završnog, diplomskog rada na temu "Frekvencija u izolaciji zvuka". Dijalektika zvuka i objekta u prostoru tematika je koja obilježava moje prethodne radove, pa tako i ovaj. To je neka vrsta mog dijaloga s prostorom. Konstruiram objekt koji postaje oblik koji, u percepciji, frekvencija može mijenjati, ali perspektiva ne može. Budući da simboličke dimenzije nema, konstrukcija je jednaki dio praznine koliko i prostora, i na taj način objekt bilježi frekvenciju. Objekte / konstrukcije postavila sam direktno u perspektivu prije nego što im je prostor "napravio" skraćenja. Udaljenost objekta u prostoru izračunala sam prema frekvenciji oktave na klaviru, po nekim svojim, zamišljenim koordinatama, tako da ne postoji rezultat, već svaki sljedeći takav objekt zauzima novu poziciju u intervalima. Treći objekt koji ide uz ove dvije konstrukcije stvara harmonijsku rezonancu direktnom frekvencijom u pritisku "klavirske tipke". Intervali frekvencije su zapisani, tj. ocrtani u dijagramu ili geometrijskom grafu. Harmonija koju stvara pritisak na tipku, i koja ovisi o brzini i jačini pritiska, može u jednom trenutku ostvariti osnovnu frekvenciju oktavne linije, ali je to prepušteno slučaju i osobi, jer je rad interaktivan.

Vilma Reljić, Bez naziva (foto: Z. Alajbeg, ustupljeno ljubaznošću Galerije umjetnina u Splitu)

Radi se, zapravo, o dvije "klavirske tipke". Jedna je samostalna vertikala, a pritiskom o drugu iscrtava se, u grafičkoj dimenziji, frekvencija osobe, tj. jačinu i brzinu pokreta kreira u apstraktnom grafu. Kako promatrač pritisne tipku, tako se na papiru iscrtava frekvencija. Na ovaj sam način fizički izolirala zvuk od njegove pojavnosti i od frekvencije, unutar nje same, jer objekt ovdje ovisi isključivo o dodiru, tj. o pokretu i tako osvaja prostor. Frekvenciju, koju i dalje bilježi unutar sebe, objekt zadržava.Radovi koje radim u pravilu nemaju konačan rezultat. Uvijek ih vidim kao izvor, uzrok i "oscilaciju" ideje, neku vrstu iskušenja koje koncentraciju dovodi u stanje istraživanja. Tehničke dimenzije rada vidim kao ekstenziju i mogućnost nastavka, zbog čega su one ponekad promjenjive.

Kad ljudi pogledaju tvoj rad, što bi trebali vidjeti? Kako bi ga trebali doživjeti?

Važno mi je da radovi stvaraju osjećaj zvuka, da na njega upućuju i da se, eventualno, stvori pitanje (ili odgovor) gdje se taj zvuk zapravo nalazi, dok je zvuk doslovno preveden u oblik.

Za izradu ovih konstrukcija koristila si željezo. S kojim materijalima inače radiš? Utječu li oni na značenje, odnosno poruku tvojih radova?

Koristila sam razne materijale, ne znam koje nisam. :) Ja doista budem u euforiji kad otkrijem neki novi materijal, čak i kad ponovno otkrijem onaj koji mi je otprije poznat. Materijal me uvijek vodi; mislim da je prvo na što pomislim ta nota koja zrači iz nekog materijala. Zapravo, kad radim, vidim rad kao da on već postoji pa odmah znam od čega ću ga napraviti.

Zašto ti se željezo činilo dobrim materijalom za izvedbu ovoga rada? Čime ti ono "zrači"? Je li te asociralo na neki zvuk?

Željezo mi je stvorilo osjećaj mineralnog zvuka, nekakvu hladnu ekstenziju, poput nekakvog magneta koji je zapisao mapu zvuka ili njegov fraktal.

Kod odabira materijala, je li ti važno isključivo kako on izgleda ili materijal ima neku simboliku?

Bitno mi je da je materijal u izravnoj vezi s idejom. To ne znači da ga uvijek uzimam onakvog kakav je; ponekad mi odgovara ono što se krije u njemu pa ga mijenjam dok to ne bude to. Čuda su ti materijali, stvarno mogu napraviti svašta... Mogu, primjerice, smanjiti rad, nadodati mu nešto, obojati ga, umiriti ga. Stvarno svašta.

Vratimo se objektima iz Galerije umjetnina. Kako si razvila ideju o tom radu? Jesi li, možda, crtala skice ili radila modele?

Ideju za ovaj rad razvila sam kroz prethodne radove i tematiku o ponavljanju i umanjivanju značenja, kroz frekvenciju, minimum i zvuk. Napravila sam skicu, mislim da je to bilo u nekoj gužvi. Ne znam... Vidjela sam neku sliku u glavi, to sam nacrtala i skicu kasnije doradila.

Razlikuje li se završeni rad od prvotne ideje?

Ne, barem za sada.

Jesi li ti netko pomogao oko izrade?

Inače sam radove radila sama, no za ovaj mi je rad pomogao kolega Đani Martinić, student kiparstva, jer je trebalo zavariti željezo, a to nisam nikad radila. Mogu reći da je to bilo zanimljivo iskustvo, sad me već poznaju u željezariji. :)

Kad si znala da je rad gotov?

Odmah znam da je rad gotov. Ako je skica dobra, tj. ako precizno prikazuje ono što sam zamislila, onda se samo krećem prema cjelini. Ako rad mijenjam dok nastaje, onda jednostavno osjetim da čujem sve što treba... Ovo zvuči pomalo metafizički, no jednostavno se radi o osjećaju koji dolazi iznutra. Točno znaš da su kazaljke preklopljene.

Jesi li bila prisutna kod postavljanja skulpture u izložbenom prostoru Galerije umjetnina? Jesi li imala neke posebne zahtjeve što se tiče njezinog smještaja u prostoru ili, primjerice, rasvjete?

Božo i ja smo postavljali radove. Točno smo znali kakvo nam svjetlo treba i koja je pozicija najbolja. Stvarno smo se odmah shvatili i oko prostora i oko namjere koju smo imali za poziciju radova... I Božo fenomenalno radi kao kustos.

Vilma Reljić i Božo Kesić na otvaranju izložbe Frekvencije

Smatraš li da bi vizualna promjena materijala utjecala na poruku koju tvoj rad nosi? Primjerice, da željezo korodira pa da površina promijeni boju i strukturu, bi li to utjecalo na značenje tvojih objekata?

Vizualna promjena bi apsolutno utjecala, taj rad ne bi mogao više imati svoju kretnju. Promijenile bi mu se koordinate i to iznenada. Ipak, to mijenjanje je dio strukture.

Ako materijal počne propadati, treba li ga popraviti ili zamijeniti novim?

Ako materijal počne propadati... To je neka vrsta dvostruke linije. Mislim da neke materijale ne bi trebalo mijenjati. Mislim da bi se u tom slučaju, takvim potezom, dosta toga sakrilo. Drugi materijali, pretpostavljam, "traže" da uvijek budu isti.

A u slučaju skulpture Bez naziva? Toleriraš li, primjerice, koroziju željeza?

Konstrukcije sam za sada izolirala pastom. U slučaju korozije pronašla bih način, ali bi to opet bio "rad u radu". Radije bih se pobrinula da do toga ne dođe, nego sanirala posljedice. U principu, korozija mi ne bi smetala.

Koju si pastu koristila?

Koristila sam prozirnu pastu za cipele.

Gdje je, po tebi, granica između starenja i propadanja materijala?

Mislim da je materijal bitan dio rada koji bilježi promjenu. Neki je materijali usvajaju i prihvaćaju, čak i trebaju, a neki ne, pa se, pretpostavljam, prema tome i ponaša njihov vizualni identitet. Neki materijali naprosto trebaju to vrijeme, dok druge treba zaštititi, jer bi se bez toga pretvorili u ono što ne predstavljaju.

Do koje je mjere promjena materijala za tebe prihvatljiva?

Za moj rad? Prihvatljiva mi je utoliko da se, ako se nešto razbije, zamijeni istim materijalom. Ne bih htjela da mi se, primjerice, boja koja je napukla ili se promjenila zbog kiše ili vremena mijenja i obnavlja. Tako barem sada mislim i to vrijedi za ove radove. Bitna mi je struktura i potez, bitna je čak i ta greška koja je namjerna ili nenamjerna, pa je ne bih htjela skrivati. Dobro je da se vidi ruka onoga koji radi; to otkriva tu kreativnu igru i mišljenje.

Zamisli da neki muzej kupi tvoju skulpturu. Kada bi se na njoj pojavilo neko oštećenje, bi li htjela da te konzultiraju oko restauratorskog zahvata ili ti ne bi bilo važno kako će restauratori riješiti problem?

Ako bi došlo do nekog oštećenja, voljela bih da me zovu i da budem prisutna kad se na skulpturi bude radilo.

Restauracija je interakcija, 3. dio

U Sjedinjenim Državama, ali i velikom broju europskih zemalja, restauratori zaposleni u muzejima drže javna predavanja, organiziraju izložbe i posjete radionicama uz stručno vodstvo, nude besplatne konzultacije... Puno se truda ulaže i u prezentaciju na internetu. "Korištenje tehnologije za razgovor o restauraciji i restauratorskim projektima ima puno pozitivnih strana. Ako se to radi otvoreno, postoji mogućnost da se više ljudi uključi te da posao koji radimo u muzejima postane dostupniji," piše restaurator Richard McCoy na blogu Muzeja umjetnosti Indianapolis.

Na blogu Van Gogh muzeja u Amsterdamu, prigodno naslovljenom Bedroom secrets ili Tajne iz spavaće sobe, možete, primjerice, pročitati sve o restauraciji čuvene van Goghove slike Spavaća soba (1888.).

Vincent van Gogh, Spavaća soba (1888.) Preuzeto s Wikipedije.

Selimo se na web stranice londonske Galerije Tate; tu ćete naći pregršt tekstova o restauraciji. Na stranicama Nacionalne galerije pročitajte kako se restaurirao van Eyckov Portret slikareve žene (1439.) ili Rafaelova Bogorodica s djetetom (1509.-1511.). Victoria i Albert muzej nudi jednako atraktivne sadržaje. Prolistajte njihov online časopis o restauraciji. Ako ste nastavnik i želite održati predavanje o restauratorskoj praksi u muzejima, V&A vam je osigurao potrebne materijale. (Metropolitan muzej u New Yorku upoznaje svoje najmlađe posjetitelje s restauracijom kroz edukativno-informativni letak.) Na kraju, posjetite restauratore danske Nacionalne galerije i informirajte se o njihovim najznačajnijim zahvatima i recentnim istraživanjima. Pogledajte kratki film o restauriranju kodeksa Gottorfer iz 17. stoljeća ili seriju predavanja sa simpozija o muzejskoj mikroklimi. Imate pitanja? Pošaljite e-mail muzejskim restauratorima!

Vidjeli smo kako restauratori komuniciraju s vlasnicima umjetnina i (širom) publikom; sada ćemo istražiti interakciju restauratora i umjetnika. Tema je to koja zauzima istaknuto mjesto u priči o konzerviranju i restauriranju suvremene umjetnosti.

Henk Peeters; lijevo je rad 59-18 (1959.; replika iz 1996.), a desno Akvarel (1964.) Preuzeto s umjetnikove web stranice.

U tekstu "Conception, creation and re-creation. Embodied knowledge and the preservation of contemporary art", objavljenom u zborniku međunarodnog seminara "Theory and Practice in Conservation", IJsbrand Hummelen osvrće se na dva rada nizozemskog umjetnika Henka Peetersa (1932.). Peeters je bio jedan od članova nizozemske grupe Nul (nula) koja se formirala krajem 1950-ih. "Rad naslovljen 59-18 jedna je od njegovih tzv. 'pirografija';" piše Hummelen. "Sastoji se od ploče poliuretanske pjene u kojoj je Peeters načinio 6 rupa plinskim plamenikom 1959. godine. Rad je nosio tragove radnje, događaja, gdje kontrast između nasilnog čina paljenja crnih rupa i izvorno čiste poliuretanske pjene, bijele koja je za grupu Nul imala gotovo ideološko značenje, predstavlja herojski čin." Četrdeset godina kasnije taj je kontrast potpuno izgubljen. Poliuretanska pjena promijenila je boju i raspucala, a krakelire su umjetničkom djelu dale potpuno novo značenje: ono propadanja. Kustosi i restauratori konzultirali su se međusobno i sa umjetnikom (!) te zaključili da je stanje u kakvom se djelo nalazi u opreci s izvornom umjetnikovom zamisli. Tako je 1996. godine Peeters načinio novu verziju svog djela; novo "staro" djelo.

"Zanimljivo, Peeters razlikuje ona djela u njegovom opusu koja može napraviti samo on sam, primjerice pirografije, od djela koje mogu izraditi ili iznova napraviti drugi," piše Hummeln. Primjer te druge vrste rada je Akvarel (1965.); nizovi plastičnih vrećica napunjenih vodom. Peeters smatra da vrećice mogu puniti vodom i drugi ljudi, ne nužno on. "U pirografijama je uključena osobna radnja: radnja u kojoj umjetnikova reakcija na slučajnost i rizik ima veću ulogu u realizaciji djela."

No, kako mi možemo razlikovati ova djela? Kako možemo znati što umjetnik misli o materijalima koje je koristio i koliko su mu oni, uopće, važni za poruku koju djelom prenosi? Odgovor je: ne možemo, ne bez umjetnikove pomoći. Konzervacija i restauracija suvremene umjetnosti iziskuje suradnju s umjetnicima. Upravo iz tog razloga restauratori moraju razviti svoje komunikacijske vještine. U 21. stoljeću restauracija je komunikacija.