Doktor za umjetnine: Prag u listopadu

Krajem listopada održala sam radionicu o intervjuiranju umjetnika na Odsjeku za fotografiju Filmske i TV škole Akademije primijenjenih umjetnosti u Pragu (Film and TV School of the Academy of Performing Arts, FAMU). Radionica je bila namijenjena studentima poslijediplomskog studija konzervacije-restauracije fotografije.

Filmska i TV škola (FAMU) dio je praške Akademije primijenjenih umjetnosti (Akademie múzických umění v Praze, AMU)

Na FAMU su me pozvali dr. sc. Libor Jůn i njegova supruga, dr. sc. Adéla Jůnová Macková. Libor vodi restauratorsku radionicu Odsjeka za fotografiju; vrijedno je spomenuti da je to prva sveučilišna restauratorska radionica za fotografsku građu u Češkoj. Libor usto radi kao kustos fotografskih zbirki u arhivu Narodnog muzeja. Završio je dva studija: prvo povijest, a onda filmsku teoriju i multimedijske produkcije. Adélin je životopis podjednako zanimljiv. Nekoliko je godina studirala egiptologiju; odustala je, kaže, jer je jezici nisu previše privlačili, a na fakultetu je morala učiti staroegipatski, novoegipatski, koptski i arapski. (Mislim da je spomenula još neke jezike, ali sam zaboravila koje.) Iako je na kraju diplomirala modernu ekonomsku povijest, i dalje se bavi Orijentom; istražuje političke i ekonomske aktivnosti Čehoslovačke u tom dijelu svijeta u razdoblju između dva svjetska rata.

Zanima je i povijest putovanja. Pričala mi je, primjerice, o jednom međunarodnom natječaju iz dvadesetih godina prošlog stoljeća koji je ljude pozivao da pješke obiđu zemaljsku kuglu.(!) Iz Čehoslovačke se na putovanje otisnulo četvero avanturista; jedna od njih bila je žena. Zvala se Otýlie Malý-Tatranský, a Adéla je spletom okolnosti uspjela doći do njenog dnevnika. Kad su me Adéla i Libor pozvali k sebi na večeru, kao najveću dragocjenost pokazali su mi džezvu iz Otýlijine osobne ostavštine. Razumjela sam njihovo oduševljenje; ta nema svatko doma džezvu koja je proputovala pola svijeta!

Radionica "The Artist Interview"

Radionica koju sam održala na FAMU-u trajala je jedan dan, a uključivala je teorijski i praktični dio. U sklopu teorijskog dijela imala sam tri predavanja: prvo je bilo o povijesti prikupljanja podataka od umjetnika i strukturi intervjua s umjetnicima (eng. artist interview), u drugom sam prezentirala rezultate intervjua s autorima skulptura iz sisačkoga Parka skulptura, a treće je bilo posvećeno mom projektu "Umjetnik u učionici" u sklopu kojega studenti prve godine konzervacije-restauracije intervjuiraju splitske suvremene umjetnike.

U praktičnom dijelu radionice intervjuirali smo češkog kipara i slikara Zdeněka Maninu. Prvotna je ideja bila da ja obavim intervju, no budući da g. Manina ne govori engleski, dogovorili smo se da će to odraditi studenti. Da im malo olakšam posao, zamolila sam g. Maninu da im se prije intervjua predstavi.

Umjetnik Zdeněk Manina pokazuje rad Ne mogu se niti nadati smrti iz 1996. godine

Skulpture koje čine taj rad čuva u svom ateljeu

Slikarski atelje g. Manine nalazi se u potkrovlju njegove kućice u Kladnom; u prizemlju je radionica za keramiku

Kalendar sa slikom g. Manine (snimljen je pred vratima svog ateljea)

Ja sam dan ranije posjetila njegov atelje u Kladnom, gradiću koji se nalazi tridesetak kilometara sjeverozapadno od Praga. Atelje se nalazi u maloj jednokatnici na ivici grada. Možda zbog tmurnog vremena, a možda zbog ugaslih dimnjaka obližnje željezare (Kladno je bilo kolijevka teške industrije u ovoj regiji), sve je podsjećalo na prošlost.

Kladno, rubni dio grada

Prag u društvu pjesnika

Prag sam prvi put posjetila 2010. godine na studijskom putovanju koje je organizirala Katedra za zaštitu spomenika Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Tada smo obišli najvažnije znamenitosti: Hradčane, Starogradski trg, Karlov most... (O tome sam pisala ovdje i ovdje.)

Hotel u kojemu sam sada bila smještena udaljen je nekoliko minuta hoda od Karlovog mosta; idealno polazište za razgledavanje! Ipak, grad nisam istraživala sama: vodič mi je bio moj prijatelj Adin Ljuca. Adin je pisac, pjesnik i bibliotekar. Dugo je godina radio u Slavenskoj knjižnici, a danas vodi povijesni fond Nacionalne tehničke knjižnice.

Stari grad, pogled s rijeke

Pokazao mi je svoje omiljene kutke u Pragu: zavirili smo u veliku čitaonicu Nacionalne knjižnice, lutali unutrašnjim dvorištima Klementinuma, istraživali labirint sporednih uličica oko Starogradskog trga...

Prvu smo večer na tramvajskoj stanici pored mog hotela susreli g. Vladu Milinuća, (ko)autora "kuće koja pleše"

Pražský orloj

U središnjem atriju palače Lucerna izložen je Konj Davida Černýja

Adin mi je skrenuo pažnju na to da je Lucernu projektirao arhitekt i građevinar Václav Havel, otac čuvenog češkog predsjednika

Adin mi je pokazao i kućicu koju su on i njegova supruga Fatima kupili prošle godine. Fatima i Adin žive u četvrti Žižkov, a njihova se vikendica, kako je od milja zovu, nalazi u vrtnoj koloniji Balkan (zahrádkářská osada na Balkáně). To je tek jedna od brojnih vrtnih kolonija u Pragu, no, ako sam dobro upamtila, spada među najveće. Zemljište na kojemu se nalazi pripada Gradu, ali kućice su privatno vlasništvo. Neke su parcele toliko male da su vlasnici na njima podignuli samo šupu za alat. Na drugim, većim parcelama, kućice su prilično velike i sa svih strana okružene vrtovima.

Kolonija je opasana metalnom žicom i ima nekoliko ulaza; svaki vlasnik ima svoj ključ

U Fatiminom vrtu još rastu jagode!

Posjetila sam i njihov stančić. Kroz veliki prozor u dnevnoj sobi dopire buka sa ceste. Posvuda se nalaze knjige. Kad ne piše priče i poeziju, Adin istražuje povijesne veze između Čeha i jugoistočne Europe. Jednom bi mogao napisati knjigu o povijesti češkog turizma na našoj obali. Pokazao mi je album sa starim razglednicama koji su neki davni češki turisti slali u svoju domovinu. Na jednoj od njih prikazana je osnovna škola u Trogiru. U gornjem dijelu piše: "Trogir: Jubilarna Pučka Skola 1848 - 1908 (sagragjena 1909 - 1919)". To je moja škola. Ispred pročelja, pod prozorima učionica u kojima sam pratila nastavu iz Tehničkog i Likovnog, još nema vrta s jukom i grmovima tise. Nema ni štekata na školskom dvorištu.