U jučerašnjem Universitasu objavljen je članak "Utorkom u Galeriji – Fast Forward" u kojemu sam pisala o ciklusu jednodnevnih izložaba kojima se predstavljaju mladi splitski umjetnici, studenti završnih godina slikarstva i kiparstva. Studenti povijesti umjetnosti splitskog Filozofskog fakulteta zaduženi su za kustoski dio posla. Projekt su osmislili i pokrenuli Božo Majstorović, muzejski savjetnik Galerije umjetnina, i Vedran Perkov, samostalni umjetnik.
Prva izložba, Frekvencije, održana je početkom lipnja. Vilma Reljić, studentica druge godine diplomskog studija slikarstva, tom je prilikom predstavila dvije skulpture i jedan video rad. Nakon izložbe napravila sam intervju s Božom Kesićem, koji je napisao popratni tekst za Vilminu izložbu. Članak koji je jučer izašao u Universitasu bio je povod da s Vilmom popričam o skulpturama koje je prikazala na izložbi.
Treba, ipak, napomenuti da ovo nije "običan" intervju. Cilj mi je bio doznati s kakvim materijalima Vilma radi, što smatra prihvatljivim stupnjem oštećenja te gdje je, po njoj, granica između starenja i propadanja. Intervjuiranje umjetnika jedan je od osnovnih načina prikupljanja informacija o suvremenim umjetničkim radovima. Poznavanje umjetnikove nakane važno je za određivanje koncepta konzervatorsko-restauratorskog zahvata, ali i za (buduće) izlaganje umjetničkog djela. Tema je to koju sam obradila u jednom od ranijih postova.
Vilma Reljić
Vilma, razgovarat ćemo o dvjema skulpturama – objektima – koje si prikazala na izložbi Frekvencije u Galeriji umjetnina. Rad čine dvije željezne konstrukcije u prostoru. U popratnom tekstu izložbe Božo Kesić istaknuo je da je obrađuješ temu materijalizacije zvuka, odnosno zvučne frekvencije u objektu. Kako bi ti opisala svoju skulpturu, tj. skulpture?
Rad Bez naziva nastao je u procesu promišljanja o temi "Između jednakog" i dio je mog završnog, diplomskog rada na temu "Frekvencija u izolaciji zvuka". Dijalektika zvuka i objekta u prostoru tematika je koja obilježava moje prethodne radove, pa tako i ovaj. To je neka vrsta mog dijaloga s prostorom. Konstruiram objekt koji postaje oblik koji, u percepciji, frekvencija može mijenjati, ali perspektiva ne može. Budući da simboličke dimenzije nema, konstrukcija je jednaki dio praznine koliko i prostora, i na taj način objekt bilježi frekvenciju. Objekte / konstrukcije postavila sam direktno u perspektivu prije nego što im je prostor "napravio" skraćenja. Udaljenost objekta u prostoru izračunala sam prema frekvenciji oktave na klaviru, po nekim svojim, zamišljenim koordinatama, tako da ne postoji rezultat, već svaki sljedeći takav objekt zauzima novu poziciju u intervalima. Treći objekt koji ide uz ove dvije konstrukcije stvara harmonijsku rezonancu direktnom frekvencijom u pritisku "klavirske tipke". Intervali frekvencije su zapisani, tj. ocrtani u dijagramu ili geometrijskom grafu. Harmonija koju stvara pritisak na tipku, i koja ovisi o brzini i jačini pritiska, može u jednom trenutku ostvariti osnovnu frekvenciju oktavne linije, ali je to prepušteno slučaju i osobi, jer je rad interaktivan.
Vilma Reljić, Bez naziva (foto: Z. Alajbeg, ustupljeno ljubaznošću Galerije umjetnina u Splitu)
Radi se, zapravo, o dvije "klavirske tipke". Jedna je samostalna vertikala, a pritiskom o drugu iscrtava se, u grafičkoj dimenziji, frekvencija osobe, tj. jačinu i brzinu pokreta kreira u apstraktnom grafu. Kako promatrač pritisne tipku, tako se na papiru iscrtava frekvencija. Na ovaj sam način fizički izolirala zvuk od njegove pojavnosti i od frekvencije, unutar nje same, jer objekt ovdje ovisi isključivo o dodiru, tj. o pokretu i tako osvaja prostor. Frekvenciju, koju i dalje bilježi unutar sebe, objekt zadržava.Radovi koje radim u pravilu nemaju konačan rezultat. Uvijek ih vidim kao izvor, uzrok i "oscilaciju" ideje, neku vrstu iskušenja koje koncentraciju dovodi u stanje istraživanja. Tehničke dimenzije rada vidim kao ekstenziju i mogućnost nastavka, zbog čega su one ponekad promjenjive.
Kad ljudi pogledaju tvoj rad, što bi trebali vidjeti? Kako bi ga trebali doživjeti?
Važno mi je da radovi stvaraju osjećaj zvuka, da na njega upućuju i da se, eventualno, stvori pitanje (ili odgovor) gdje se taj zvuk zapravo nalazi, dok je zvuk doslovno preveden u oblik.
Za izradu ovih konstrukcija koristila si željezo. S kojim materijalima inače radiš? Utječu li oni na značenje, odnosno poruku tvojih radova?
Koristila sam razne materijale, ne znam koje nisam. :) Ja doista budem u euforiji kad otkrijem neki novi materijal, čak i kad ponovno otkrijem onaj koji mi je otprije poznat. Materijal me uvijek vodi; mislim da je prvo na što pomislim ta nota koja zrači iz nekog materijala. Zapravo, kad radim, vidim rad kao da on već postoji pa odmah znam od čega ću ga napraviti.
Zašto ti se željezo činilo dobrim materijalom za izvedbu ovoga rada? Čime ti ono "zrači"? Je li te asociralo na neki zvuk?
Željezo mi je stvorilo osjećaj mineralnog zvuka, nekakvu hladnu ekstenziju, poput nekakvog magneta koji je zapisao mapu zvuka ili njegov fraktal.
Kod odabira materijala, je li ti važno isključivo kako on izgleda ili materijal ima neku simboliku?
Bitno mi je da je materijal u izravnoj vezi s idejom. To ne znači da ga uvijek uzimam onakvog kakav je; ponekad mi odgovara ono što se krije u njemu pa ga mijenjam dok to ne bude to. Čuda su ti materijali, stvarno mogu napraviti svašta... Mogu, primjerice, smanjiti rad, nadodati mu nešto, obojati ga, umiriti ga. Stvarno svašta.
Vratimo se objektima iz Galerije umjetnina. Kako si razvila ideju o tom radu? Jesi li, možda, crtala skice ili radila modele?
Ideju za ovaj rad razvila sam kroz prethodne radove i tematiku o ponavljanju i umanjivanju značenja, kroz frekvenciju, minimum i zvuk. Napravila sam skicu, mislim da je to bilo u nekoj gužvi. Ne znam... Vidjela sam neku sliku u glavi, to sam nacrtala i skicu kasnije doradila.
Razlikuje li se završeni rad od prvotne ideje?
Ne, barem za sada.
Jesi li ti netko pomogao oko izrade?
Inače sam radove radila sama, no za ovaj mi je rad pomogao kolega Đani Martinić, student kiparstva, jer je trebalo zavariti željezo, a to nisam nikad radila. Mogu reći da je to bilo zanimljivo iskustvo, sad me već poznaju u željezariji. :)
Kad si znala da je rad gotov?
Odmah znam da je rad gotov. Ako je skica dobra, tj. ako precizno prikazuje ono što sam zamislila, onda se samo krećem prema cjelini. Ako rad mijenjam dok nastaje, onda jednostavno osjetim da čujem sve što treba... Ovo zvuči pomalo metafizički, no jednostavno se radi o osjećaju koji dolazi iznutra. Točno znaš da su kazaljke preklopljene.
Jesi li bila prisutna kod postavljanja skulpture u izložbenom prostoru Galerije umjetnina? Jesi li imala neke posebne zahtjeve što se tiče njezinog smještaja u prostoru ili, primjerice, rasvjete?
Božo i ja smo postavljali radove. Točno smo znali kakvo nam svjetlo treba i koja je pozicija najbolja. Stvarno smo se odmah shvatili i oko prostora i oko namjere koju smo imali za poziciju radova... I Božo fenomenalno radi kao kustos.
Vilma Reljić i Božo Kesić na otvaranju izložbe Frekvencije
Smatraš li da bi vizualna promjena materijala utjecala na poruku koju tvoj rad nosi? Primjerice, da željezo korodira pa da površina promijeni boju i strukturu, bi li to utjecalo na značenje tvojih objekata?
Vizualna promjena bi apsolutno utjecala, taj rad ne bi mogao više imati svoju kretnju. Promijenile bi mu se koordinate i to iznenada. Ipak, to mijenjanje je dio strukture.
Ako materijal počne propadati, treba li ga popraviti ili zamijeniti novim?
Ako materijal počne propadati... To je neka vrsta dvostruke linije. Mislim da neke materijale ne bi trebalo mijenjati. Mislim da bi se u tom slučaju, takvim potezom, dosta toga sakrilo. Drugi materijali, pretpostavljam, "traže" da uvijek budu isti.
A u slučaju skulpture Bez naziva? Toleriraš li, primjerice, koroziju željeza?
Konstrukcije sam za sada izolirala pastom. U slučaju korozije pronašla bih način, ali bi to opet bio "rad u radu". Radije bih se pobrinula da do toga ne dođe, nego sanirala posljedice. U principu, korozija mi ne bi smetala.
Koju si pastu koristila?
Koristila sam prozirnu pastu za cipele.
Gdje je, po tebi, granica između starenja i propadanja materijala?
Mislim da je materijal bitan dio rada koji bilježi promjenu. Neki je materijali usvajaju i prihvaćaju, čak i trebaju, a neki ne, pa se, pretpostavljam, prema tome i ponaša njihov vizualni identitet. Neki materijali naprosto trebaju to vrijeme, dok druge treba zaštititi, jer bi se bez toga pretvorili u ono što ne predstavljaju.
Do koje je mjere promjena materijala za tebe prihvatljiva?
Za moj rad? Prihvatljiva mi je utoliko da se, ako se nešto razbije, zamijeni istim materijalom. Ne bih htjela da mi se, primjerice, boja koja je napukla ili se promjenila zbog kiše ili vremena mijenja i obnavlja. Tako barem sada mislim i to vrijedi za ove radove. Bitna mi je struktura i potez, bitna je čak i ta greška koja je namjerna ili nenamjerna, pa je ne bih htjela skrivati. Dobro je da se vidi ruka onoga koji radi; to otkriva tu kreativnu igru i mišljenje.
Zamisli da neki muzej kupi tvoju skulpturu. Kada bi se na njoj pojavilo neko oštećenje, bi li htjela da te konzultiraju oko restauratorskog zahvata ili ti ne bi bilo važno kako će restauratori riješiti problem?
Ako bi došlo do nekog oštećenja, voljela bih da me zovu i da budem prisutna kad se na skulpturi bude radilo.
Nema komentara:
Objavi komentar