Razgovor s Božom Kesićem o projektu Utorkom u galeriji – Fast Forward

Večeras se u splitskoj Galeriji umjetnina otvara druga izložba iz ciklusa Utorkom u galeriji – Fast Forward. Riječ je o jednodnevnim izložbama mladih umjetnika, mahom studenata završnih godina Umjetničke akademije. Kustoski dio posla obavljaju studenti povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u sklopu vannastavnog programa Kolosijek H6. Projekt, iza kojega stoje Božo Majstorović iz Galerije umjetnina i umjetnik Vedran Perkov, ima dva cilja: potaknuti suradnju i umrežavanje fakulteta i institucija na području (suvremene) umjetnosti, te omogućiti studentima stjecanje praktičnog iskustva u struci.

O projektu sam razgovarala s Božom Kesićem, studentom povijesti umjetnosti koji je napisao popratni tekst za izložbu Frekvencije Vilme Reljić. Tom je izložbom prije tjedan dana otvoren ciklus Utorkom u galeriji – Fast Forward.

Ciklus uključuje deset izložbi – četiri će se održati prije ljeta, a šest u listopadu i studenom

Vilma Reljić i Božo Kesić

Božo, najprije mi reci kako si se odlučio za studij povijesti umjetnosti? Je li to bio tvoj prvi izbor?

Ne, prvo sam upisao studij građevine, no već nakon prve godine odlučio sam da ću upisati povijest umjetnosti. Taj je studij sam po sebi zanimljiv u smislu građe kojom se bavimo i širine znanja koju stječemo. Trenutno sam na trećoj godini preddiplomskog studija povijesti umjetnosti i anglistike. Engleski jezik mi je oduvijek išao, pa sam ga tom logikom odabrao kao drugi predmet.

U projekt Utorkom u galeriji – Fast Forward uključio si se kroz vannastavni program Odsjeka za povijest umjetnosti Kolosijek H6. Kako je do toga došlo?

Uključio sam se u Kolosijek H6 zajedno s ostalim studentima i studenticama treće godine povijesti umjetnosti. Zapravo, riječ je isključivo o još nekoliko studentica. Ja, kao muškarac, predstavljam manjinu. :) Kolosijek H6 vode dvije profesorice s Odsjeka za povijest umjetnosti, dr. sc. Ivana Čapeta Rakić i Ivana Meštrov. Rad studenata povijesti umjetnosti na projektu Utorkom u galeriji – Fast Forward odvija se pod njihovim mentorstvom.

Izložbe se održavaju utorkom pa mi je taj dio naziva jasan. Zašto "Fast Forward"?

Fast Forward je asocijacija na brzu izmjenu postava i kratkotrajan karakter izložbi, gdje se na tjednoj bazi predstavljaju umjetnik i kusos. Vilmina i moja izložba označila je početak cijele priče.

Vilma je na izložbi predstavila dva rada, video instalaciju White for Lilith i skulpturu Bez naziva. Kako ste se vas dvoje "našli"? Što ti je bilo zanimljivo u njezinim radovima?

Mi smo na neki način odmah ''kliknuli''. Na prvom sastanku svatko se morao predstaviti. Umjetnici nisu predstavljali samo sebe, već i svoje radove. Morali su nas uputiti u priču koja stoji iza tih radova, objasniti proces njihovog nastajanja. Meni se odmah svidio Vilmin koncept materijalizacije zvuka u objektu, odnosno činjenica da umjetnica prvo bilježi određene zvučne frekvencije, prevodeći ih zatim u minimalističku skulpturu, koja na određeni način ''reproducira'' zvuk iako ga konkretno ne možemo čuti – samo naslutiti. U radu koji je prikazala na izložbi u Galeriji umjetnina, Vilma je kroz repetitivnost forme tipičnu za minimalizam sugerirala postojanje ritma u njenoj skulpturi, koji sam po sebi navodi na postojanje zvučnosti i svaki promatrač subjektivno doživljava i ''čuje'' različite stvari.

Vilma Reljić, Bez naziva (foto: Zoran Alajbeg; ustupljeno ljubaznošću Galerije umjetnina)

Tekst koji si pisao za Vilminu izložbu objavljen je na blogu Kolosijeka H6. Je li ti pisanje išlo glatko?

Isprva nije, no nakon komunikacije s umjetnicom, koja je ključna za pisanje valjanog i istinitog teksta, sve je išlo više-manje glatko. Uz komunikaciju s umjetnicom na ovoj razini, dobro mi je došlo i mentorstvo profesorica Ivane Čapete Rakić i Ivane Meštrov, kojima sam tekst slao na uvid prije no što se našao u izložbenom prostoru i na internetu. Slične sam tekstove već pisao na fakultetu, no ovo je prvi put da je neki moj rad javno dostupan.

Što obuhvaća posao kustosa?

Obuhvaća gotovo sve: od pisanja o izložbi i svemu što ide uz nju, organizacijskih poslova i neprestane komunikacije, do postava izložbe. Posla ima dosta, no budući da mi je ovo prvi put, kao i svim sudionicima ovog programa, mentori programa su nam maksimalno olakšali rad. Moram istaknuti odličnu tehničku potporu Galerije umjetnina.

Smatraš li da će ti ovo iskustvo koristiti u daljnjem radu?

Kroz projekt sam naučio puno toga: kako pristupiti izložbi, što je potrebno napraviti da bi se ona na pravi način realizirala, kako "teče" komunikacija na različitim razinama, od razgovora s umjetnikom/com do razine institucije. Shvatio sam koliko je važna suradnja između ljudi koji rade na nekom projektu, jer je teško – gotovo nemoguće – sav posao odraditi sam. Siguran sam da će mi ovo iskustvo koristiti u daljnjem radu. Bilo mi je bitno, kao i svima nama, što prije uključiti se u ovakve programe upravo radi stjecanja iskustva i "automatizma" u poslu kojim će se neki od nas baviti u budućnosti.

Jesu li ovakvi projekti potrebni Splitu?

Apsolutno, ne samo radi obogaćivanja kulturnog života grada, već i zbog suradnje Odsjeka za povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta i Umjetničke akademije. Takvu bi suradnju trebalo poticati i razvijati kako bi postala razumljiva i prirodna pojava, što ona u osnovi i jest.

Otvaranje izložbe Vilme Reljić Frekvencije

Iako te od diplome dijele još dvije godine studija, sigurno imaš neke planove za budućnost. Čime bi se volio baviti kad diplomiraš?

Volio bih raditi kao kustos. Bilo bi mi drago kada bih mogao raditi u nekoj instituciji kojoj je fokus suvremena umjetnost. Bojim se, međutim, da su to samo snovi. :)

Posjećuješ li redovito izložbe? Imaš li omiljenog umjetnika ili umjetničko djelo?

Posjećujem kad god mi je nešto interesantno. Nemam omiljenog umjetnika, iako bih mogao nabrojati nekoliko imena za koje smatram da su izvrsni umjetnici, neovisno o tome kojem su povijesnom razdoblju pripadali. Pitanje je možda bilo usmjerno na suvremenu umjetnost. Moram reći da ne volim kada je netko doslovan, što se u posljednje vrijeme događa kada umjetnici postaju kritičari vlasti radeći to na "proziran" način.

Na otvaranju Vilmine izložbe razgovarali smo o problemu očuvanja suvremene umjetničke produkcije. Jedna od osnovnih metoda koju konzervatori-restauratori koriste je intervjuiranje umjetnika. Tako se prikupljaju informacije o materijalima s kojima umjetnici rade, ali i o njihovom značenju, što je važno za očuvanje i prezentaciju umjetničkih djela. Koliko si upoznat s ovom temom?

Ideja s intervjuima je odlična; tko će bolje znati kako postupati s nekim umjetničkim djelom od osobe koja ga je napravila? Znam da očuvanje suvremene umjetnosti predstavlja veliki problem, jer su u nekim slučajevima takva djela sklonija trošenju i propadanju, čak i više od onih stoljećima starijih. Ne razumijem se puno u konzervaciju i restauraciju, ali prepostavljam da upravo ta djela mogu biti najveći izazov struci, jer su često izvedena u neuobičajenim tehnikama. Osim toga, naviknuli smo se na odmak od slike, kipa ili lijepe građevine kao paradigme umjetnosti pa se postavlja pitanje kako očuvati i dokumentirati druge vidove umjetnosti poput, primjerice, performansa, je li to onda isto djelo, odnosno posjeduje li istu vrijednost, te tko odlučuje o tome.