Umjesto završetka češko-njemačke avanture donosim nekoliko sličica iz kompleksa Eufrazijeve bazilike u povijesnoj jezgri Poreča. U ovom je istarskom gradiću sredinom studenoga održan 14. seminar Arhivi, knjižnice, muzeji. Što su bile teme predavanja održanih u sklopu konzervatorsko-restauratorske radionice, možete pročitati na blogu mojih studentica Petre Perlain i Jelene Zagore.
"U svjetsku znanstvenu literaturu, preglede povijesti arhitekture i umjetnosti Eufrazijana je uvrštena već početkom 19. stoljeća. Tada započinje sustavna briga za sklop, kojega počinju cijeniti zbog njegove spomeničke vrijednosti," piše Ivan Matejčić. "Do kraja Prvog svjetskog rata, za spomenik se stručno brine tadašnja austrijska služba zaštite, putem čuvenog Zentralkommisiona. Prečesto se zaboravlja da je Franjo Josip osobno financirao prvi pravi, veliki restauratorski zahvat u Eufrazijani, obnovu atrija 1867. godine. U austrijskom arhivu i dana današnjeg imamo najopsežniju zbirku dokumenata koji govore o restauratorskim zahvatima na Eufrazijani. Aktivnost Zentralkommisiona nastavila je talijanska uprava, za vrijeme koje je arhitekt Bruno Molajoli obavio značajne radove u samoj crkvi i na otkrivanju i konzerviranju ostataka građevina iz 4. i 5. stoljeća. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata, već 1947. godine radovi su nastavljeni i skoro bez prekida traju do danas."
Zidni mozaici u glavnoj apsidi plijene pažnju posjetitelja. Ipak, pogled mi zapinje za oltarnu pregradu. Mramorne ploče nisu u cijelosti sačuvane; nedostajući dijelovi nadomješteni su cementnim mortom ili betonom. Na nekim je pločama reljefna dekoracija djelomično rekonstruirana, na drugima nije.
Dio oltarne ograde u Eufrazijevoj bazilici. Lijeva strana pregradne ploče gotovo je u cijelosti rekonstruirana.
Pregradna ploča ukrašena motivom vinove loze s grožđem koja raste iz kantharosa (trbušasta posude za piće s ručkama). Dio s lijeve strane djelomično je rekonstruiran.
Korodirana željezna armatura kojom su ojačani rekonstruirani dijelovi na više je mjesta izbila beton.
Pregradna ploča ukrašena motivom jelena koji piju iz kantharosa.
Oštećenja uzrokovana korozijom željezne armature.
Nisu sve rekonstrukcije rađene u istom materijalu. Negdje je korištena smjesa Portland cementa, pijeska i krupnog šljunka. Na drugim je mjestima ovaj sloj presvučen bijelim cementom ili vapnenom žbukom. (Precizno određivanje materijala iziskuje detaljan vizualni pregled i/ili laboratorijsku analizu uzoraka.)
Nedostajući dijelovi pregradne ploče rekonstruirani su smjesom Portland cementa, pijeska i krupnog šljunka.
U krstionici se osjeća teški zadah vlage. Na južnome zidu vlaga se iz temelja kapilarno diže do visine od dva metra, pa i više. U sljubnicama raste mahovina, a mramorni ulomci koji su na zidu izloženi prekriveni su organskim onečišćenjima.
Mramorni ulomci na južnom zidu krstionice.
Lijevo od ulaza nalaze su ostaci nekog mozaika na podlozi od opeke. Željezna ojačanja su korodirala, cementne zakrpe prošarane su pukotinama, a mikroorganizami su obojili površinu zeleno.
Zapušteni mozaik lijevo od ulaza u krstionicu.
U četverokutnom atriju pred bazilikom nalazi se mala zbirka kamenih spomenika. Ulomci nisu zaštićeni pa turisti po njima pišu olovkama i flomasterima. Neki su čak urezali svoja imena i potpise u kamen! Ne znam kad je ova neslavna tradicija započela (vidjela sam neke potpise iz 1965., ali vjerujem da im i starijih) no držim da bi je pod hitno trebalo zaustaviti. Ulomke bi trebalo očistiti i skloniti u muzej, ili odijeliti od posjetitelja zaštitnom ogradom. Među imenima ima puno naših, hrvatskih, i to je ono što najviše zabrinjava: ako sami ne cijenimo vlastitu baštinu, kako to možemo očekivati od drugih?
Lapidarij u atriju.
Detalj jednog stupića.
