Ponovno oživljeno Hrvatsko restauratorsko društvo

Hrvatsko restauratorsko društvo, strukovno udruženje hrvatskih konzervatora-restauratora, ove je godine započelo s aktivnijim djelovanjem. Krajem proljeća pokrenuta je službena mrežna stranica Društva, a hrvatskim konzervatorima-restauratorima upućen je poziv na učlanjenje. Bio je to povod za razgovor s mr. art. Andrejem Aranickim, predsjednikom udruge i predstojnikom Katedre za restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Aranicki je diplomirao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1989. godine. Nakon toga je upisao dvogodišnji dodiplomski studij muzeologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je apsolvirao 1993. godine. Poslijediplomski studij restauriranja drvenih skulptura završio je u Budimpešti, na Odsjeku za restauriranje, odnosno pri Konzervatorskom institutu Mađarske akademije likovnih umjetnosti. Od 1994. godine radio je u Zavodu za restauriranje umjetnina, isprva kao vanjski suradnik, zatim u stalnom radnom odnosu. Godine 1998. prešao je na novoosnovani Odsjek za restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Prije tri godine izabran je za predstojnika Katedre za restauriranje umjetnina. U Hrvatsko restauratorsko društvo učlanio se 1996., a funkciju predsjednika preuzeo je 2010. godine.

Mr. art. Andrej Aranicki u svome ateljeu

Hrvatsko restauratorsko društvo ima dugu povijest. Kada je osnovano i s kojim ciljem?

Hrvatsko restauratorsko društvo osnovano je 1994. godine u Zagrebu, a osnovni mu je cilj afirmacija restauratorskog zanimanja sukladno definiciji tog zanimanja u međunarodnim konvencijama. Društvo ima još nekoliko ciljeva: očuvanje i unapređivanje etičkih, socijalnih i legislativnih interesa struke, također u skladu s odgovarajućim međunarodnim konvencijama, zatim poticanje zaštite i stručnog održavanja umjetničke i kulturne baštine, suradnju s drugim stručnim organizacijama sličnih ciljeva na nacionalnom i međunarodnom nivou.

Premda je Društvo osnovano sredinom devedestih godina, neko vrijeme nije bilo aktivno. Zašto?

Neaktivnost Društva je ozbiljno pitanje. Društvo je izbrisano iz Registra udruga 1997. ili 1998. godine zbog navodnog propusta u Statutu. Umjesto "svaki građanin", trebalo je pisati "svaki građanin Republike Hrvatske" ili tako nešto. Ipak, treba reći da se brisanje Društva dogodilo nakon što su naši članovi mr. Zlatko Bielen, Mario Fučić i Želimir Laszlo u novinama reagirali na plan Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu – spomenimo da ona tada još nije imala studij restauriranja umjetnina – u svezi s restauriranjem svečanog zastora Hrvatskog narodnog kazališta koji je izradio Vlaho Bukovac za svečano otvorenje nove kazališne zgrade 1895. godine. ALU-u je time, koliko se sjećam, propalo jedan milijun kuna plus donacija Tvornice duhana Rovinj. Društvo je uspjelo obnoviti registraciju tek nakon izbora 2001. godine, ali smo naučili lekciju. To, međutim, nije bio jedini razlog neaktivnosti društva. Nedostatak financijskih sredstava izravno je dovodio u pitanje naše djelovanje zbog nemogućnosti pronalaženja odgovarajućeg prostora u kojem bi se članstvo HRD-a nalazilo na svojim sastancima i skupštinama. Članarina od 300 kuna udaljila je gotovo svakoga člana od plaćanja članstva, a time i od dolazaka na sastanke. Od Ministarstva kulture nismo uspijevali dobiti ni kune za hladni pogon i redovito poslovanje, jer su Ministarstvo, pa i Hrvatski restauratorski zavod, Društvo doživljavali kao svojeglavog neprijatelja. To izaziva reakciju kolega pa se zbog nakupljenih frustracija svako djelovanje može pretvoriti u zamjeranje Ministarstvu. U pozadini svega, ono nam svima osigurava plaću pa je pitanje što je bolje: djelovati i polomiti zube ili se primiriti dok novije i pismenije generacije ne stasaju.

Rekli ste da je Društvo ponovno registrirano 2001. godine. Čime se bavilo nakon tog perioda?

U periodu nakon ponovnog registriranja Društvo je, u okviru svojih aktivnosti, kao sunakladnik izdalo nekoliko knjiga: Preventivno konzerviranje slika, polikromiranog drva i mješovitih zbirki i Smjernice konzervatorsko-restauratorskog rada autora Denisa Vokića, te knjigu Kosta Strajnić: Dubrovnik bez maske i polemika s Vinkom Brajevićem o čuvanju dalmatinske arhitekture, koju je priredio Ivan Viđen. Prije dvije godine na tome se popisu našao prijevod Torracine knjige Topljivost i otapala u konzervatorsko-restauratorskoj problematici koji potpisuje Tamara Ukrainčik. Društvo je bilo aktivno i na međunarodnom planu. Na Generalnoj skupštini E.C.C.O.-a održanoj 2009. godine u Sofiji sastali su se svi predsjednici nacionalnih udruga – članica E.C.O.O.-a, a tadašnji predsjednik Hrvatskog restauratorskog društva, mr. art. Denis Vokić, održao je predavanje s temom "Hrvatsko restauratorsko društvo i konzerviranje-restauriranje u Hrvatskoj".

Kada je izabrano aktualno vodstvo?

Aktualno vodstvo izabrano je 2010. godine.

Koliko Društvo sada ima članova?

Društvo je 1996. godine imalo pedesetak članova. Do osipanja članstva došlo je zbog razloga koje sam ranije naveo. Sada imamo 22 člana, no brojka pomalo raste iz tjedna u tjedan. Članom Društva postaje se plaćanjem članarine za tekuću godinu. Zainteresirani konzervatori-restauratori u Republici Hrvatskoj mogu se učlaniti putem naše internetske stranice pa ih pozivam da to i učine. Članove, pak, pozivam da dođu na našu godišnju skupštinu koja će se održati 30. studenoga s početkom u 17 sati u Zamenhofovoj 14, na Odsjeku za restauriranje i konzerviranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Čime se Društvo trenutno bavi? Kakvi su vam planovi za narednu godinu?

Društvo ima raznolike aktivnosti: organiziranje znanstvenih skupova i stručnih sastanaka, izdavanje ili suradnja u stručnim publikacijama, savjetodavno, informatorsko i dokumentacijsko djelovanje, razrada smjernica i preporuka za metodologiju rada, dokumentaciju, upravljanje poslovima i uvjete rada, prikupljanje podataka o opremi i materijalima... Nažalost, zbog problema u financiranju Društva i nemogućnosti neovisnog financiranja, te se aktivnosti nisu mogle realizirati. Ove smo si godine dali zadatak ponovno okupiti članstvo nakon nekoliko godina stagniranja aktivnosti Društva. Još jednom pozivam kolege koji to do sada nisu učinili, da se učlane na našu internetsku stranicu. Tako ćemo dobiti uvid u broj i sastav zainteresiranog članstva HRD-a. Iduće godine planiramo aplicirati HRD za punopravno članstvo u E.C.C.O.- u. Nastavit ćemo rad na novoj web stranici te povezivanje sa sličnim strukovnim udrugama u okruženju.

Spomenuli ste web stranicu Društva. Što se sve na njoj može naći?

Web stranicu Društva pokrenuli smo u ožujku ove godine sa ciljem oživljavanja djelatnosti Društva i okupljanja članstva. Želimo, naime, kreirati bazu podataka svih naših članova. Na stranici se sada mogu naći osnovni podaci o Društvu, popis članova, albumi s fotografijama i novosti. Svi članovi mogu objavljivati svoje postove i komentarati postojeće. Tu su i korisni linkovi vezani za konzervatorsko-restauratorsku struku.

Na stranici je objavljena vijest o osnivanju Hrvatske restauratorske komore. O čemu se radi?

Za sada postoji tek ideja o osnivanju Hrvatske restauratorske komore kao tijela koje bi vodilo registar svojih članova, izdavalo, obnavljalo i oduzimalo odobrenje za samostalan rad (licence) te obavljalo stručni nadzor nad radom svojih članova. Smatram izuzetno važnim da se i na taj način naša, restauratorska struka podigne na još viši nivo te da struka počne odlučivati o samoj sebi. Svjestan sam da je pred nama golemi posao, no bez osnivanja Komore s jasno postavljenim ovlastima restauratorska će struka i dalje biti podložna određenim omalovažavanjima od strane pojedinih nadzornih službi, odnosno pojedinih konzervatora u Hrvatskoj. Na svu sreću, to su tek sporadični slučajevi, no slučajevi koji traju već godinama. Naime, od pojedinih članova Društva već neko vrijeme stižu prilično zabrinjavajući apeli da se što hitnije poduzmu nužni koraci u obrani digniteta restauratorske struke.

Koji su, po Vama, glavni problemi s kojima je konzervatorsko-restauratorska struka danas suočena?

Glavni problemi struke danas jesu oni koji bi i bili u nadležnosti Hrvatske restauratorske komore, dakle: jasno postavljeni kriteriji za stručna restauratorska zvanja, pogotovo sada, kad u Hrvatskoj već više od deset godina imamo tri studija konzerviranja i restauriranja, te u manjoj mjeri revidiranje Pravilnika o stjecanju stručnih zvanja u konzervatorsko-restauratorskoj struci. Problem je i usklađivanje cijene koštanja radnih sati po pojedinim fazama unutar određenih specijalnosti, te oštre sankcije – čak i u vidu oduzimanja licence – onima koji su svojim nesavjesnim, a možda i nestručnim konzervatorsko-restauratorskim radovima ugrozili integritet kulturnoga dobra ili ga nepovratno upropastili.

Kako vidite našu struku za pet ili deset godina?

U prvome bih redu volio da naša struka ostvaruje svoja prava, ali i vrši svoje dužnosti, kroz Hrvatsko restauratorsko društvo i Hrvatsku restauratorsku komoru te ostala strukovna udruženja. Volio bih, također, da se ne dešavaju više slučajevi koji su u suprotnosti s etičkim kodeksom naše struke.



Andreja zanimaju klasične tehnike pozlate i posrebrenja s lazurama

Predstojnik ste Katedre za restauriranje umjetnina na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Što su Vam najveći izazovi u nastavničkom poslu?

Kao predstojniku Katedre obaveza mi je da brinem o kvaliteti nastave iz glavnih i pomoćnih restauratorskih kolegija. Uz to skrbim o pokrivenosti nastavničkim i asistentskim restauratorskim kadrovima na Odsjeku za restauriranje i konzerviranje umjetnina zagrebačke Akademije. Držim nastavu iz kolegija Restauriranje i konzerviranje drvene skulpture 1 i 2, Restauriranje i konzerviranje 2 te iz izbornog kolegija Rezbarenje i pozlaćivanje 1 i 2. U nastavničkome radu najveći mi je izazov kako studente, buduće restauratore, naučiti promatrati, razmišljati i analizirati svako umjetničko djelo, te na koji način metodološki pristupiti izvođenju konzervatorsko-restauratorskih radova.

Što Vas najviše zanima u restauratorskom poslu?

U restauratorskome poslu najviše me zanimaju klasične tehnike pozlate i posrebrenja s lazurama te tehnike izvedbi imitacija različitih poludragih kamena (npr. Lapis lazuli), mramorizacija kao i instrumentalne metode analiziranja materijala koji su korišteni u tim tehnikama. Glavni motiv je zapravo radoznalost; na koji način su stari majstori izvodili pozlate, posrebrenja i oslike, odnosno lazure na metalnim listićima.