U potrazi za izgubljenim pleterom

Nikolina Uroda, arheologinja i viša kustosica (Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split), nedavno me povela u spilju sv. Filipa i Jakova iznad Marine. Nikolina istražuje arheološku baštinu pustinjaka i redovničkih zajednica u Srednjoj Dalmaciji, a spilja ju je zanimala jer su u njoj nekoć živjeli pustinjaci. Mene je, pak, zanimalo kako se Nikolina počela baviti tom temom i što se sve događalo u maloj spilji iznad Marine.

Nikolina Uroda istražuje arheološku baštinu pustinjaka i redovničkih zajednica u Srednjoj Dalmaciji

Zajedno smo posjetile spilju sv. Filipa i Jakova, u narodu zvanu Grota

Nikolina, tema tvog doktorskog rada je arheološka baština pustinjaka i redovničkih zajednica u Srednjoj Dalmaciji od njihovih početaka do 12. stoljeća. Što te privuklo toj temi?

Temi me privukla činjenica da se o životu u pustinjačkim zajednicama i samostanima vrlo malo zna, iako postaje izvori koji svjedoče o njihovom postojanju, i to vrlo autoritativni kao što su pisma sv. Jeronima i predstavnika dalmatinskog klera u 5. i 6. stoljeću, te darovnice hrvatskih vladara od 9. do 11. stoljeća.

Dakle, postoje pisani tragovi?

Postoje, no najčešće se ne piše o nekom konkretnom samostanu ili pustinjačkoj nastambi već se jednostavno spominje da postoje, što komplicira proces istraživanja, jer se u pojedinim slučajevima ne zna gdje se nalaze niti kako izgledaju. Osobito opskurno je razdoblje 7. i 8. stoljeća za koja nam nedostaju izvori za bilo koji segment života.

Zvuči jako složeno...

Da, iz svega što sam navela može se zaključiti da u stvari volim kada mi se život zakomplicira, no to je već stvar neke druge rasprave (i struke).

S kakvim se problemima u istraživanju susrećeš?

O problemima bi se mogao napisati jedan doktorat, ako je netko zainteresiran, pribavit ću svu literaturu! Prije svega, teško je odrediti određeni objekt kao samostan zbog činjenice da su istraživanjima (ako su uopće provedena) pokrivene najčešće samo crkve a o okolnim se građevinama, ako postoje, ne zna ništa. Također se kod većine istraženih objekata nije pridavalo dovoljno pažnje sakupljanju "sitnog" materijala, kao što su ulomci keramike i stakla za koje se s dosta preciznosti može potvrditi datacija, te se uz podatak o sloju u kojem je pronađen određeni predmet, može uspostaviti relativna kronologija lokaliteta. Osim spomenutog, neke su građevine istražene, no arheološki ostaci nisu bili sačuvani u dovoljnoj mjeri da bi se sa sigurnošću mogao rekonstruirati njihov izgled. Bez obzira na to, u literaturu su ušli idealizirani tlocrti koji se nekritički reproduciraju i uspoređuju s drugim objektima koji su precizno datirani i na taj se način gubi znanstveni pristup te se arheologija opet može svrstati među pomoćne znanosti ili pak definirati kao "disciplina arkana". Postoji još dosta primjera ležernog pristupa rješavanju problema, no mislim da bismo se tu trebali zaustaviti...

'Ajmo onda na "lakše" teme. Nedavno si me povela u jednu spilju iznad Marine u kojoj su nekoć živjeli pustinjaci. Lokalitet, kažeš, ima jako dugu povijest.

Spilja sv. Filipa i Jakova nalazi se iznad mjesta Marina, na brdu Pliće i jedno je od rijetkih pustinjačkih obitavališta u kojima su se vršila sustavna arheološka istraživanja. Zanimljivo je da se nalazi na Hilejskom poluotoku koji je ime baštinio od Hila, sina Herakla i nimfe Melite koja je bila kći boga Egeja. Zemlja Hilejaca spominje se i u mitu o Argonautima koji su uz njenu obalu usidrili svoje brodove. Kako su Hilejci pomogli Argonautima na njihovu putu, zauzvrat su dobili Apolonov tronožac koji se i danas krije negdje ispod Hilejske zemlje. Ova se priča možda čini suvišnom u kontekstu pećine, no ona na slikovit način pokazuje stvarni tijek događaja – kontakte domorodačkih Ilira s Grcima i kolonizaciju ovog područja.

Marinsko polje, pogled s brda Pliće

Ulaz u spilju sv. Filipa i Jakova

A spilja?

To je prostor u kojem se nalazi malena kapela, šest zidanih stupova koji se smatraju oltarima, grobovi nekadašnjih stanovnika pećine te dvije cisterne za vodu koja je bila osnovna potreba čak i eremita koji su na ovakvim mjestima vježbali izdržljivost vlastitog tijela (ali i duha). U pećini se nalazi nekoliko stalaktita koji su spojeni sa stalagmitima te tvore stupove. Neki od njih bili su ukrašeni likovnim prikazima od kojih su danas ostala samo dva, a prikazuju ljudske glave, prilično linearno izvedene.

U spilji se nalazi kapelica; natpis uklesan u kamenu ploču ispred oltara otkriva godinu gradnje: 1790.

Dok je Nikolina istraživala, Ivan Alduk, njezin dečko (inače arheolog-konzervator), vrijedno je dokumentirao unutrašnjost spilje

Reljefni prikaz ljudske glave na jednom "stupu"

Nikolina i Ivan poziraju

Tko je prvi istraživao spilju?

Koliko mi je do sada poznato, lokalitet ulazi u literaturu 1913. godine, objavom Luke Jelića koji opisuje pećinu te pokušava odrediti u kojem je razdoblju bila naseljena. Arheološka istraživanja koja su provođena od 2002. do 2004. godine, rezultirala su objavom rada u kojem se između ostalog navodi da je pećina nastanjena od razdoblja eneolitika do 14. stoljeća, što potvrđuju i nalazi keramike, novca i ostalog materijala. 


Nikolina ispred zida kapelice u koji su urezana imena posjetitelja/hodočasnika

"Autogrami" su se ostavljali i u pretprošlom stoljeću

Spominjala si da su neki reljefi i natpisi devastirani. O čemu se točno radi?

Radi se o prikazu Arkanđela Mihovila i natpisima koji su se nalazili na jednom od stupova u "tamnoj" strani pećine, kao i o prikazu zmaja koji proždire neku životinju, a otučeni su nedugo nakon njihove objave kod Luke Jelića. Što se tiče prikaza zmaja, bilo bi zanimljivo usporediti ovaj prikaz s onim u Zmajevoj (Dragonjinoj) špilji iznad Murvice na otoku Braču, koja je također bila mjesto na kojem su boravili eremiti. Na žalost to neće biti moguće. Devastacija reljefa u špilji jedna je od mnogih koje se i danas događaju na brojnim arheološkim lokalitetima. U ovom se slučaju vidi važnost bilježenja podataka i opisivanja jer nam ti podatci nerijetko ostaju jedino svjedočanstvo postojanja nekog djela.

Pogled na mračni dio spilje

U blizini spilje našli smo ulomke keramike i oštricu jednog noža. Možeš li, na temelju vizualnog pregleda, reći nešto o porijeklu tih nalaza?

Za keramiku se može kazati da pripada antičkom razdoblju i da je dio tegule, za koje se zna da su bile upotrebljavane za natkrivanje građevina, ali mogle su se koristiti i kao građevni materijal osobito u razdoblju kasne antike. Taj se nalaz veže uz ostatke građevine koja je sačuvana u temeljima a smještena je istočno od ulaza u pećinu. Što se, pak, noža tiče, čini mi se recentnim, no trebalo bi ga detaljnije pregledati.

Zanimljiv nalaz u kamenjaru pokraj ulaza u spilju

Kad idem na neku izložbu, obično "zabijem" glavu u sliku i tražim oštećenja ili tragove ranijih restauriranja. Je li traženje keramike profesionalna deformacija arheologa?

Mislim da jest iako većina arheologa to ne želi priznati. Samo se razmeću tipologijom, strukturom i fakturom keramike kao da je to najzabavnija stvar na svijetu. Doduše, ponekad je dovoljno sakupiti nekoliko komada keramike na nekom području kojima se može odrediti da li se na tom mjestu nalaze arheološki ostaci iz razdoblja prapovijesti, antike ili srednjega vijeka. Takvi se podaci prikupljaju prilikom rekognosciranja terena.

Ivan dokumentira ostatke tegula koje je pronašao u kamenjaru pokraj spilje

Za kraj, jedno pitanje o istraživačkom dijelu posla. Ja sam najveći dio doktorskog istraživanja "odradila" u arhivima. Tvoj terenski rad čini se jako uzbudljiv. Je li to uvijek tako?

Rad na terenu predstavlja tek 10 % (možda i manje!) mog ukupnog rada na doktoratu. I ja najveći dio posla obavljam u bibliotekama tražeći ranije objave, izvore i analogije za samostane o kojima pišem. No, ne mogu poreći da ovaj posao nosi određenu dozu uzbuđenja.

Dijalozi za novo stoljeće i arheološki muzej pod morem

Istanbulski kongres otvorio je predsjednik Međunarodnog instituta za restauriranje Jerry Podany. U uvodnom je govoru spomenuo projekt Dialogues for the new century, seriju događanja i rasprava na temu restauracije u vremenu globalnih promjena: klimatske krize, osiromašenja prirodnih resursa, financijske krize, ubrzanog rasta stanovništva... U sklopu ovoga projekta od 2008. godine održano je nekoliko okruglih stolova: "Climate Change and Museum Collections" (utjecaj klimatskih promjena na kulturnu baštinu, poglavito muzejske zbirke), "Before the Unthinkable Happens Again" (zaštita kulturne baštine od potresa), "Conservation in Crisis: Communicating the Value of What We Do" (položaj restauracije u financijski izazovnim vremenima) te "The Plus / Minus Dilemma" (muzejska mikroklima). Druga značajna inicijativa IIC-a je projekt Lingua, posvećen prevođenju materijala s engleskog na jezike zemalja iz kojih dolaze članovi. Treba reći da su se članovi hrvatske sekcije među prvima uključili u ovaj projekt i već rade na prevođenju transkripata okruglih stolova. Volonteri su uvijek dobrodošli!

Domaćin okrugloga stola "Before the Unthinkable Happens Again" bio je, prigodno, grad Tokio. Ova karta prikazuje seizmičku aktivnost u svijetu; vidljivo je da ona predstavlja značajnu prijetnju kulturnoj baštini (izvor: USGS).

Projekt Lingua jedna je od novijih inicijativa Međunarodnog instituta za restauriranje.

Godine 1958. IIC je ustanovio Forbes Prize Lecture, u čast Edwarda Walda Forbesa (1873.-1969.), ravnatelja harvardskog Muzeja Fogg. Ovogodišnji je laureat profesor emeritus David Lowenthal, autor brojnih članaka i knjiga s područja odnosa povijesti i kulturne baštine. Osobito su značajne njegove knjige The Past is a Foreign Country i The Heritage Crusade and the Spoils of History.

Jedno od najzanimljivijih predavanja prvoga dana konferencije bilo je ono o in situ očuvanju olupine broda iz 5. stoljeća u Crnom Moru, na lokalitetu zvanom Sinop D. Olupina leži u anoksičnoj vodi na 325 metara dubine, daleko od štetnog utjecaja svjetla, olujnih struja i djelovanja valova. U ovako surovim uvjetima opstaju samo jednostanične anaerobne bakterije, što jamči očuvanje organskog materijala. Nakon snimanja lokaliteta pristupilo se djelomičnom iskopavanju, za što je korištena inspekcijska robot ronilica. Pionirski je to pothvat u istraživanju podvodnih lokaliteta na velikim dubinama; stručni je tim okupio arheologe, restauratore i inženjere. (Istraživačke ekspedicije možete pratiti u živo na web stranici Nautilus Live.) Cilj projekta je in situ očuvanje i prezentacija lokaliteta Sinop D. Predlaže se postavljanje podvodnih kamera koje bi sliku olupine projicirale u muzej na kopnu, ili više muzeja diljem svijeta. Hidroarheološki lokalitet tako bi postao jedan od prvih podvodnih muzeja.

Predavanje "In situ preservation of a deep-sea wreck site: Sinop D in the Black Sea".

Mehanička ruka inspekcijske robot ronilice kistom uklanja naslage s drvenog jarbola potopljenog trgovačkog broda iz 5. stoljeća. UNESCO-ova konvencija o zaštiti podvodne kulturne baštine predviđa (o)čuvanje svih nalaza in situ.

Priroda i dobro društvo

Prošli sam se tjedan zaputila prema izvoru Cetine s Franom Dumandžićem, mladim perspektivnim studentom splitske Arhitekture. (Frane i ja upoznali smo se 2008. godine na međunarodnoj konferenciji Trainmonher / Training in Monumental Heritage.) Iz Splita smo krenuli prema Sinju, a odatle prema Vrlici vijugavom cestom između sjevernih obronaka Svilaje i Peručkoga jezera. Cesta koja povezuje Sinj i Knin dio je puta koji je probijen za vrijeme francuske uprave u Dalmaciji, a nosi naziv Napoleonova cesta. Prošavši Vrliku, skrenuli smo prema selu Cetina. Put nas je prvo odveo do starohrvatske crkve sv. Spasa koju je u 9. stoljeću podigao cetinski župan Gastika, o čemu svjedoči natpis na ulomku arhitravne grede koji je pronašao arheolog Stjepan Gunjača. Iako je crkva u kasnijim stoljećima doživjela određene preinake, sačuvan je prigrađeni westwerk, sa zvonikom u osi crkve na zapadnoj strani.

Sa zidovima ojačanim polukružnim kontraforima, crkva sv. Spasa na izvoru Cetine doima se poput utvrde. Panoramski prikaz crkve sv. Spasa pogledajte ovdje.

U sjeverni zid četvrtaste apside danas je uzidana kopija ulomka arhitravne grede ukrašenog pleterom. Izvornik je uništen početkom osamdesetih godina. (Sve koje ova tema više zanima upućujem na Wikipedijin članak i putopis "Starohrvatska crkva Svetog Spasa na izvoru rijeke Cetine" na portalu hrsvijet.net.) Uz crkvu se nalazi velika nekropola, ali su njezini tragovi danas za(s)trti pravoslavnim grobljem.

Kopija kamenog ulomka koji je uništen početkom osamdesetih godina.

Nakon malo lutanja uspjeli smo pronaći Glavaš, najveći od nekoliko izvora Cetine.

Izvor Glavaš.

Krenuli smo prema Drnišu, putem odlučivši obići ostatke ranosrednjovjekovnih crkava u Biskupiji pored Knina. Iako je signalizacija uz cestu prilično dobra, nisamo uspjeli pronaći svih pet. Najprije smo obišli lokalitet Lopuška Glavica i sačuvane temelje crkvice iz 9. stoljeća. Impresivno djeluje arheološko nalazište Crkvina, gdje su se nekoć nalazili trobrodna crkva sv. Marije (8.-9. st.), mauzolej hrvatskih vladara i veliki stambeni kompleks. Na ovom je mjestu pronađen kameni zabat s likom Bogorodice iz 11. stoljeća, najstariji poznati prikaz Gospe u hrvatskoj umjetnosti. (Čuva se u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu.)

Arheološki lokalitet Crkvina. Uz svaki lokalitet postavljene su ploče s osnovnim informacijama.

Nakon šetnje po drniškoj gradini posjetili smo crkvu Presvetog Otkupitelja u Otavicama, koju mnogi poznaju kao Meštrovićev mauzolej ili Meštrovićevu obiteljsku grobnicu. Crkva se od 1991. do 1995. godine nalazila na okupiranom području i koristila ju je vojska. Kod čuvara se raspitujemo za oštećenja koja je građevina pretrpjela u ratu. Reljefi na zidovima bili su djelomično otučeni, ploče na prozirima razbijene, pokretni inventar otuđen. Grobnica je bila otvorena i opljačkana, a teren oko crkve miniran i spaljen. Unutrašnjost građevine danas je potpuno obnovljena. Još uvijek se traga za brončanim vratnicama s portretima članova Meštrovićeve obitelji.

Svod kupole s drvenim pločama koje je oslikao Meštrović. Muzeji Ivana Meštrovića vode vas na virtualnu šetnju po crkvi Presvetog Otkupitelja.

Prije povratka u Split zaustavili smo se na kliškoj tvrđavi. U posljednjih desetak godina obnovljeni su manji dijelovi kompleksa, a radovi se trenutno izvode na Providurovom stanu. U tijeku je saniranje i konsolidiranje zidova injektiranjem veziva. (Getty Conservation Institute pokrenuo je 2004. godine interdisciplinarni projekt ispitivanja i procjene veziva za injektiranje arhitektonskih površina.) Izlet smo završili šetnjom po utvrdi, uz pogled na Split koji polako tone u sumrak.

S kliške tvrđave pogled puca na cijeli splitski bazen.

Dalmatinski putopis, 2. dio

N.P. Krka - Šibenik - Split - Stari Grad - Ogorje

Nakon šetnje po Skradinu zaputile smo se u Nacionalni parka Krka. Kulturno-povijesna baština ovoga kraja izrazito je bogata. Tu su brojni arheološki lokaliteti, srednjovjekovne utvrde, sakralni objekti, vodenice... Od 'arheologije' svakako treba istaknuti legijski logor Burnum i amfiteatar koji se nalazi u njegovoj blizini. Sustavna istraživanja ovih lokaliteta započela su 2003. godine, a vode ih Gradski muzej Drniš, Odjel za arheologiju Sveučilišta u Zadru i Odjel za arheologiju Sveučilišta u Bolonji. Ljeti se ovdje organizira arheološka škola u kojoj hrvatski i talijanski studenti uče o metodologiji arheoloških istraživanja i konzervaciji arheoloških nalaza. (Na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća pročitajte članak o obnovi logora i amfiteatra te o rezultatima istraživanja rimskog vojnog logora Tilurij pored Trilja.) Nama su ovaj put privlačnije bile prirodne ljepote Krke.

LeeAnn su oduševile obnovljene vodenice u kojima se prezentira mljevenje žita, pranje i stupanje tkanina, priprema hrane, stara oruđa i uporabni predmeti. U jednoj od ovih vodenica izložene su pletene košare, a na zidu se projicira film o njihovoj izradi. Ovo me podsjetilo na kolegij Objects Conservation koji sam pratila tijekom ljetnog semestra u Delawareu. Voditelj kolegija Bruno Pouliot u goste nam je doveo Anne Bowers koja se bavi izradom košara. Studenti su imali priliku upoznati i druge stare zanate, primjerice izradu predmeta od rogova. Poznavanje tehnologije izrade predmeta nužno je za razumijevanje njihovog propadanja, ali i za njihovo očuvanje.

Pletena košara izložena u vodenici na Skradinskom buku.

Sljedeća postaja bio je Šibenik i njegova najveća znamenitost: katedrala sv. Jakova. Ovo remek-djelo renesansne arhitekture upisano je na UNESCO-ovu Listu svjetske kulturne baštine 2000. godine. Kupola katedrale bila je teško oštećena u bombardiranju 1991. godine, a sanacija je izvršena 1996. i 1997. Nakon toga započinje sustavna obnova građevine. Pjeskarenje fasade izazvalo je bujicu negodovanja. U restauraciji portala korištene su sofisticiranije metode, između ostalog i laserska tehnologija.

Glave s friza na apsidama šibenske katedrale trebale bi se u budućnosti zamijeniti kopijama i tako zaštititi od daljnjeg propadanja.

Tvrtka Topomatika obavila je 3D snimanje friza. Modeli dobiveni 3D digitalizacijom poslužit će za izradu kopija.

Kroz povijesnu jezgru Splita provela sam je na brzinu, jer smo žurile na trajekt za Stari Grad. Pokazala sam joj Zlatna vrata (na tom se dijelu gradskih zidina trenutno izvodi konstruktivna sanacija), Podrume, Jupitrov hram (mnogi još pamte impresivan zahvat demontaže kamenih blokova svoda) i nedavno obnovljenu Mletačku kulu. O projektu obnove i sanacije Peristila, čija će posljednja i najzahtjevnija faza obuhvatiti Protiron i prolaz prema Vestibulu, već sam joj ranije govorila. Prošetale smo kroz katedralu čiji je bogati inventar - gotičke kapele, romanička propovjedaonica, brojne slike, biskupski tron i dr. - restauriran u proteklih desetak godina. Zatim smo obišle jugoistočni kvadrant Palače; zapušteni prostor koji konzervatorima i urbanistima danas predstavlja veliki izazov. Rezultati radova na obnovi i rehabilitaciji povijesne jezgre Splita prikazani su sredinom prosinca prošle godine na izložbi o trideset godina Splita na UNESCO-ovoj Listi svjetske kulturne baštine. Svima koje ova tema zanima preporučujem knjigu autora Duška Marasovića Povijesna jezgra Splita : studije – programi – realizacije.

Kako nije bilo vremena za posjet muzejima i galerijama, LeeAnn je uhvatila Grgura Ninskog za palac i poželjela da se vrati u Split. (Čini mi se da će i izlizani palac uskoro trebati restauraciju.)

Dok u Hvaru vlada gužva, Stari Grad bio je ugodno prazan. Prošetale smo gradskim uličicama, meditirale uz ribnjak u Hektorovićevom ljetnikovcu Tvrdalj, pohodile sakralne građevine. Najviše nas je oduševila crkvica sv. Ivana uz koju se nalazi veliko arheološko nalazište. U prostoru svetišta vide se ostaci mozaičnih podova. Na temelju sačuvanih ulomaka rekonstruiran je oltar, jednostavna kvadratična ploča na četiri noge.

Rekonstruirani oltar u crkvici sv. Ivana u Starom Gradu na Hvaru. Vidljivi su ulomci izvornog oltara.

Detalj mozaika s prikazom kantarosa na kojem stoje golubice koje piju vodu.

Posljednjie odredište bilo nam je selo Ogorje Donje. Pitomi zaseoci razasuti su po obroncima Svilaje koja sa sjeverne strane uokviruje danas zapušteno polje. Iznad sela nalazi se prapovijesna gomiila. Šetnja zemljanim puteljcima među starim kamenim kućama evocira neka davna vremena i ispunjava sjetom. Tradicijska arhitektura, čini mi se, još uvijek nije dovoljno valoriziran segment naše graditeljske baštine pa smo nerijetko svjedoci najgrubljeg oblika devastacije: rasprodaje starih kuća za građevni kamen. Ni krađa kamenog materijala danas nije rijetkost. Neprikladne dogradnje i nadogradnje predstavljaju osobit problem.

Kućice u Ogorju Donjem. Pokrov od kamenih ploča često se mijenja glinenim crijepom. (Ovdje pročitajte članak o tradicijskom graditeljstvu senjskog zaleđa.)

Dalmatinski putopis, 1. dio

Trogir - Marina - Drniš - Zadar

Prošli mi je tjedan u posjet doputovala LeeAnn Barnes Gordon, studentica treće godine magistarskog studija restauracije Muzeja Winterthur i Sveučilišta u Delawareu. Upoznala sam je početkom godine u Sjedinjenim Državama, kada sam kao stipendist Junior Faculty Development programa provela proljetni semestar na delawareskom sveučilištu.

LeeAnn je od kraja svibnja boravila u Ateni dokumentirajući i konzervirajući nalaze s arheološkog lokaliteta na Agori kao dio obavezne ljetne prakse. Sudjelovala je i u organizaciji nekoliko restauratorskih radionica za studente i arheologe. Moj ambiciozni plan razgledavanja predviđao je 'turneju' od Vida pored Metkovića do Zadra i njegovog zaleđa, ali sam od toga odustala kad mi je rekla koliko ju je naporno ljeto u Ateni iscrpilo. Obilazak smo, stoga, započele u Trogiru.

Trogir je jedan od onih naših gradova koji se diče bogatim kulturnim naslijeđem. Najznačajniji konzervatorsko-restauratorski radovi proteklih se godina vezuju uz katedralu. Restaurirana je kapela Orsini - taj biser renesansne arhitekture. Izvedeni su radovi na zvoniku, laserom je očišćen portal majstora Radovana, restaurirani su ciborij i bočni oltari, obnovljeno predvorje katedrale, sakristija te romanički portal i dio zidnog platna na južnoj strani crkve, a trenutno je pod skelama njezino istočno pročelje. Ovi zahvati nisu prošli bez polemika. To se osobito odnosi na zvonik kojemu je, zbog načina na koji su tretirane sljubnice, obnova 'podarila' čipkastu teksturu.

Detalj restaurirane kapele Orsini.

Vitraj u središnjoj rozeti na zapadnom pročelju trogirske katedrale (XV. st.). Ovdje pogledajte video o njegovoj restauraciji.

Na putu za Zadar kratko smo se zaustavile u Marini i Primoštenu. Negdje pored Šibenika promašila sam skretanje pa smo nakon polusatne vožnje završile u Drnišu. Cilj nam je bio domoći se Zadra prije sumraka pa smo na brzinu obišle drnišku Gradinu. Njezin najstariji arheološki sloj potječe još iz prapovijesti. Danas je djelomično sačuvana srednjovjekovna tvrđava na jugu te kula centralnog tlocrta i obrambeni zid iz turskoga doba. S ovoga mjesta puca pogled na cijelo Petrovo polje.

Kula u Marini potječe iz XV. stoljeća.

Drniška Gradina pokazuje izuzetnu povijesnu slojevitost. U drniškom se kraju nalazi još nekoliko utvrda: Kamičak, Ključ, Nečven, Bogočin.

Prvo odredište u Zadru bio nam je impresivni Muzej antičkog stakla. Smješten u nekadašnjoj klasicističkoj palači Cosmacendi (druga polovica 19. stoljeća) iznad gradskih zidina, muzej je nedavno proslavio svoj prvi rođendan. Uz bogati stalni postav, posebnu atrakciju predstavlja radionica za puhanje stakla. Tu posjetitelji mogu pratiti proces ručne izrade staklenih predmeta. Restauratore će zanimati da muzej raspolaže radionicom za restauraciju arheološkog stakla koju vodi arheolog i restaurator Šime Perović. Nas je, pak, obradovala izložba 'Hrvatski Apoksiomen'.

Brončani atleta jedan je od naših najznačajnijih arheoloških nalaza. (U svijetu je sačuvano osam kopija i inačica ovoga tipa.) Njegova je restauracija povjerena Hrvatskom restauratorskom zavodu, a zahvat je izveden u suradnji s Opificiom delle Pietre Dure iz Firence. Konzervatorsko-restauratorske zahvate pratila su arheološka istraživanja podmorskog lokaliteta te konzervatorsko-restauratorska istraživanja skulpture. Obavljeno je i trodimenzionalno snimanje kipa. (Više o primjeni optičkih mjernih metoda u očuvanju spomenika kulture pročitajte ovdje.)

Osobito su zanimljivi rezultati ispitivanja organskog materijala koji je pronađen u njegovoj unutrašnjosti. Čini se da je kroz rupu u stopalu lijeve noge, ili kroz oštećenje na desnoj nozi, još u antičko doba u skulpturu ušao mali glodavac. To je utvrđeno analizom materijala od kojih je načinio gnijezdo te ostataka plodova i sjemenki kojima se hranio.

Apoksiomen je odliven u bronci, ali su usnice izrađene od bakrenog lima.

Šetnju po Zadru okončali smo na Morskim orguljama i Pozdravu suncu, projektima arhitekta Nikole Bašića. Ove arhitektonsko-umjetničke interpolacije iz temelja su preobrazile zapadnu stranu poluotoka i vratile joj izgubljeni život.

Pozdrav suncu oživio je zapadnu stranu zadarskoga poluotoka.