Što je Mona Lisa prema ovom biću?

Krajem prošle godine boravila sam u Parizu. Naravno, posjetila sam Louvre, a susret s Mona Lisom, najčuvenijom slikom na svijetu, bio je neizbježan. Ipak, teško se "uživjeti" u umjetničko djelo ako ga ne možete vidjeti izbliza, oko vas je gužva i zasljepljuju vas blicevi fotoaparata. Na kraju, zanimljivija od slike bila su mi lica ljudi koji su se pred njom naguravali.

Ova me fotografija podsjetila na Martekov rad Što je umjetnost prema ovom biću

Vlado Martek, Što je umjetnost prema ovom biću (slika preuzeta iz članka SIlve Kalčić objavljenom na portalu inter(aktiv): radionice suvremene umjetničke prakse)

Krajem prosinca objavljena je vijest da je Bogorodica s Djetetom i svetom Anom, još jedno Leonardovo remek-djelo iz Louvrea, prečišćena prilikom restauriranja. Dvoje francuskih stručnjaka, restauratori Ségolène Bergeon Langle i Jean-Pierre Cuzin, istupili su iz međunarodnog odbora koji nadgleda taj zahvat. Smatraju da su prilikom čišćenja sa slike odstranjene lazure, zbog čega je ona sada presvijetla.

Leonardo da Vinci, Bogorodica s Djetetom i svetom Anom, oko 1508. Lijevo je slika prije čišćenja, a desno nakon čišćenja (slike su preuzete iz članka "Was the Leonardo overcleaned?")

Je li slika prečišćena ili su je restauratori približili njenom izvornom izgledu, presudit će struka. U kontekstu rasprave o tome jesu li Leonardove slike izvorno bile "svijetle" ili "tamne", donosim sažetak članka "Cleaning Mona Lisa" koji potpisuje američki povjesničar umjetnosti Lee Sandstead. On smatra da Mona Lisa kakvu danas vidimo nije ono što je Leonardo naslikao.

"Kad sam prvi put vidio Leonardovu Mona Lisu, bio sam jako razočaran," piše Sandstead. "Prvo, očekivali biste da će najpoznatija slika u povijesti biti puno veća. Drugo, slika nije 'iskakala', tek je visila u polumraku iza neprobojnog stakla i tiho provirivala."

Renesansni su umjetnici, tvrdi Sandstead, težili učiniti svoja djela što življima (životnijima), no to se nije moglo postići temperom, koja je u to vrijeme bila uobičajena tehnika slikanja. Uljene boje donijele su revoluciju. Tajna "živosti" slika rađenih u tehnici ulja bila je u lazurama: tankim, transparentnim slojevima boje.

U trenutku kada se prihvatio slikanja Mona Lise, Leonardo je potpuno vladao novim medijem. O tome svjedoči Vasarijev opis čuvene slike: "Ovdje su izrađene i najmanje pojedinosti koje se mogu naslikati samo vrhunskim umijećem. Oči imaju sjaj i vlažnost živog bića, a okružene su crvenkasto-plavom bojom i trepavicama, što se može izvesti samo krajnjom ustrajnošću. Obrve su izrađene kao da dlake doista rastu iz mesa, negdje gušće, negdje rjeđe, raspoređene prema porama kože tako da ne mogu biti prirodnije. Lagano otvorena usta, koja se svojim krajevima i crvenilom spajaju s bojom lica, ostavljaju dojam da se radi o pravom mesu i pravoj krvi. U udubljenju na vratu pažljiv će promatrač primijetiti kucanje žile kucavice. I zaista se može reći da je ova slika napravljena tako da će pred njom zadrhtati i uzmaknuti svaki odvažniji umjetnik." (Prijevod Dine Ferman, Giorgio Vasari : Životi slavnih slikara, kipara i arhitekata, Cid-nova : Zagreb, 2007., str. 258.)

Sandstead smatra da novi medij i način slikanja, dakle ono što je kod Leonardovih suvremenika izazivalo divljenje, danas priječe da uživamo u ljepoti slike. "I ja sam zavirio u njezine oči," kaže, "no nisam vidio ništa od onoga što Vasari hvali - ni obrve, ni oči ispunjene sjajem ili ružičaste nosnice. Što mi je promicalo?" Odgovor je: lak. Sandstead je uvjeren da bi Leonardo svoje slike premazao slojem prozirnog laka. "(...) ono što nisam znao je da Mona Lisu treba očistiti," zaključuje. "Njezin požutjeli lak očajnički treba zamijeniti. Ako se to napravi propisno, možda ćemo vidjeti detalje koje generacije prije nas nisu vidjele."

Sandstead smatra da je Mona Lisa izvorno nalikovala ovom detalju slike Michael Angelo i Clara Peale Rembrandta Pealea (autor: Lee Sandstead, preuzeto iz članka "Cleaning Mona Lisa")

Pored toga, Sandstead smatra da bi sliku trebalo bolje osvijetliti, a ne bi trebalo zanemariti ni površinsku prljavštinu. Ipak, priznaje da čišćenje ne mora nužno vratiti Mona Lisi "izvorni" izgled, jer materijali od kojih je slika načinjena stare i kemijski se mijenjaju.

Sandsteadovu tezu da su boje na Mona Lisi izvorno bile svjetlije i življe mogla bi potvrditi jedna slika iz muzeja Prado u Madridu. Riječ je o kopiji Mona Lise za koju su restauratori nedavno utvrdili da je nastala u Leonardovoj radionici. To je čini najstarijom kopijom čuvene slike. (Sve o tom otkriću pročitajte u članku Martina Baileyja "Earliest copy of Mona Lisa found in Prado".)

Mona Lisa iz Prada vjerojatno je najstarija kopija čuvene Leonardove slike. Budući da je Leonardova slika oštećena prilikom ranijih nestručnih restauriranja ("izbrisane" su joj obrve i neki drugi detalji), madridska nam kopija otkriva kako je izvorno mogla izgledati.

Sandstead na kraju svoga članka donosi brojne primjere slika koje je obradio u Photoshopu kako bi pokazao kako su mogle izvorno izgledati, odnosno kako bi izgledale nakon uklanjanja požutjelog laka.

William Paxton, Kućna pomoćnica, 1910. (autor: Lee Sandstead, preuzeto iz članka "Cleaning Mona Lisa")

Temeljito čišćenje

Mediji su prekjučer prenijeli zanimljivu vijest: čistačica u jednom njemačkom muzeju nehotice je oštetila umjetničku instalaciju vrijednu preko milijun dolara. Misleći da uklanja nečistoću, odstranila je "patinu" koja je bila sastavni dio rada. Još nije odlučeno hoće li se instalacija restaurirati. Da je umjetnik živ, restauratori bi ga mogli pitati mijenja li nastalo oštećenje značenje, odnosno poruku koju njegov rad prenosi, te je li restauriranje uopće potrebno. (Ponekad se restauriranje ne uklapa u umjetnikovu ideju o djelu.) Ovako, posljednju će riječ imati vlasnik umjetnine. Prijevod članka o čistačici koja je oštetila vrijednu umjetničku instalaciju nalazi se na dnu ovog posta.

Kakva je situacija u crkvama?

Čistačice u našim muzejima možda su nešto opreznije, no to se najčešće ne može reći za časne sestre i revne župljanke koje uređuju oltare u našim crkvama. Opisujući jednu sliku iz Dubrovnika, restauratorica Lela Čermak je 1954. godine zapisala: "Opatice je stalno uništavaju brisanjem prašine". Situacija tada nije bila bolja ni u muzejima: za ikone iz dubrovačkog Muzeja pravoslavne crkve Čermak je napisala da su "beznadno oprane".

U kolovozu ove godine Sandra Šustić i ja razgovarale smo s Filipom Dobroševićem, prvim splitskim restauratorom. (Restauratorska radionica Konzervatorskog zavoda u Splitu, u kojoj je Dobrošević radio, osnovana je 1954. godine.) U razgovoru smo se dotaknuli pitanja suradnje s vlasnicima umjetnina i postupanja sa (starim) umjetninama u crkvama. Evo što nam je Dobrošević rekao:

"Oni su to i radili [bacali stare umjetnine, op. Sunara]. Bilo je onih mešetara koji su... koji su odlazili od crkve do crkve pa in nudili ove, ove savremene, moderne, lipe stvari (...) reprodukcije, i do... Uzimali bi ono šta vrijedi, je l'. (...) I dan-danas... Možda danas manje, jer su se ipak... i kroz medije, i kroz štampu, i televizija... To je ipak malo drukčije propagira, u ono vrijeme što nije bilo."

Filip Dobrošević radio je u restauratorskoj radionici Konzervatorskog odjela u Splitu, koja je osnovana 1954. godine.

"Pa čitave barokne oltare su znali zapalit', uništit'... I to pozlaćene, to je... A stavljali bi nešto novo i tako. (...) A koliko je stradalo ovi' oltarna... oltarnih slika. Došlo je devetnaesto stoljeće, došlo je vrijeme kada se procesije rade. Procesija to je neka, neka... Jedan... Kako bi reka': jedna ceremonija, koja je svakome draga, je l. Oltarne slike koje su bile za određenu crkvu, recimo Sv. Martin - moje mjesto - oni su jednostavno tu sliku skinuli, a uzeli su Sv. Martina por... Ova takozvana tirolska škola... Da ga mogu stavit' na ono prijestolje, da mogu nosit' sliku. Nisu mogli nosit', je l': velika oltarna slika, ne možeš ić' u procesiju. Jednostavno, nju su makli i stavili, kao, u zapećak, a uzeli su ovu... Tirolska škola."

Odbačeni drveni svijećnjaci u crkvi sv. Nikole na Lopudu. Drveni su svijećnjaci često bili pozlaćeni, odnosno "prekriveni" tankim listićima zlata preko sloja bolusa. Kako su podložni slojevi - bolus i preparacija - higroskopni, takva se pozlata lako oštećivala kod čišćenja predmeta vlažnom krpom, ali i u doticaju s vlagom od cvijeća ili ruku. Osim toga, vodena se pozlata lako fizički oštećuje (abrazijom i sl.).

"I znate kako je još stradalo te...(...) ove oltarne slike. Imate... Puno su prije ove naše žene... Najprije su uništavale ove svijećnjake, one pozlatu. One bi to sa krpom ribale, onda bi jednostavno to nestalo, one [?], podloga i tako... Ali, cvijeće bi stavljali ispred slika, cvijeće. I to cvijeće, to bogato cvijeće, sa vodom koje bi ispâralo. Stvarale bi se, stvarale bi se jedna... i kondenziralo bi se na samom... A di? Na donji dio slike. Tako su te donje... dio slika oltarnih, sve su većinom stradale. To je to. Mi smo to upozoravali... Puno smo upozoravali te ljude - popove - da, da ove žene koje rade da pripaze... Ako već stavi cvijeće, neka ga od slike odmakne bar dvadeset centimetara, da ne bude blizu. To je neko posluša, neko nije..."

Detalj iz crkvice sv. Jeronima na Lopudu. Srećom, na oltaru je plastično cvijeće.

Slika na jednom od bočnih oltara u crkvi sv. Marije od Špilica na Lopudu stradala je zbog paljenja voštanih svijeća.

Većina problema koje Dobrošević spominje i danas je prisutna: nemar, neprimjereno čuvanje, namjerno oštećivanje... U korijenu svega uglavnom leži neznanje. Držim da ljudima treba objasniti da kulturna baština nije breme - ona je naše blago. Mi restauratori imamo zadatak podučiti ih kako se čuva i to je jedan od najvećih izazova ovog posla.

Primjer dobre prakse

Moja studentica Nives Mijić prošle je godine napisala izvrstan seminarski rad iz kolegija Preventivna konzervacija 1. Obradila je temu preventivne zaštite dijela inventara crkve sv. Frane na Rivi. Kako su umjetnine u toj crkvi uglavnom dobro očuvane, Nives je izradila smjernice za njihovo održavanje. Njezin je prijedlog bio da se naputci isprintaju i postave na oltar ispred svake umjetnine. Evo kako izgleda jedan takav naputak: "Čistite isključivo mekim kistom. Ako morate dirati umjetninu, koristite pamučne rukavice! Upamtite da su otisci prstiju vrlo štetni: masnoća i prljavština, koji su naoko nevidljivi, kemijski reagiraju s bojanim slojem. Osim toga, pogoduju razvoju mikroorganizama. Nemojte koristiti krpe, oštre četke i komercijalne preparate za čišćenje. Ako primijetite neko oštećenje, prekinite čišćenje! Bolje da se nečistoća taloži nego da se bojani sloj ošteti. Restaurator će znati kako na siguran način ukloniti nečistoću."

Nives dobro zna da zabrane djeluju odbojno. Umjesto da ljude "lupamo po prstima" i prekoravamo ih jer su nešto pogrešno napravili, trebamo im pokazati kako se pravilno postupa i objasniti im zašto tako radimo.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Njemačka: Čistačica oštetila skulpturu

Vijest je objavljena na web portalu Chron.com. Autorica članka je Melissa Eddy.

Na fotografiji snimljenoj u četvrtak 4. studenoga 2011. vidi se donji dio skulpture Wenn's anfaengt durch die Decke zu tropfen (Kad počne kapati sa stropa) njemačkog umjetnika Martina Kippenbergera u muzeju Ostwall u Dortmundu, zapadna Njemačka. Čistačica u muzeju oštetila je umjetničku instalaciju vrijednu 800 tisuća eura (1.1 milijun američkih dolara) prerevno čisteći patinu koja je trebala izgledati kao kišna lokva u podnožju instalacije. Glasnogovornica grada Dortmunda, Dagmar Papjewski, kaže da će instalacija ostati u muzeju Ostwall usprkos oštećenju koje je nastalo početkom mjeseca. Papajewski je rekla da je osoblje zaduženo za održavanje čistoće dobilo naputak da bude najmanje 20 centimetara udaljeno od rada pa nije jasno zašto je patina postala žrtva četke za čišćenje.

BERLIN - Moderna umjetnička instalacija, čija se vrijednost procjenjuje na 800 tisuća eura (1.1 milijun američkih dolara) oštećena je nakon što je odveć revna čistačica oribala patinu koja je trebala izgledati kao sasušena lokva kiše, izjavila je u petak službenica grada Dortmunda.

Instalacija Martina Kippenbergera Kad počne kapati sa stropa ostat će na svome mjestu u dortmundskom muzeju Ostwall, usprkos šteti koju je pretrpjela početkom mjeseca, kada je čistačica oribala lokvu naslikanu pod gumenim koritom postavljenim ispod stoga drvenih letvi.

Kippenbergerov rad (riječ je o umjetniku rođenom u Njemačkoj, koji je preminuo 1997. godine) privatni je kolekcionar posudio muzeju Ostwall. Dagmar Papajewski, glasnogovornica grada Dortmunda, kaže da se vlasnik složio da umjetnina bude izložena u muzeju usprkos incidentu. U međuvremenu, osiguravatelji procjenjuju štetu.

Još nije odlučeno hoće li se patina restaurirati ili će se umjetnina ostaviti u novo-"očišćenom" stanju, kaže Papajewski. "To će odlučiti kolekcionar," dodala je. "Ne možemo pitati Kippenbergera za mišljenje."

Tvrtka koja zapošljava osoblje za čišćenje, kaže Papajewski, upozorila ih je da se ne približavaju radovima više od 20 centimetara pa nije jasno kako je patina postala žrtva četke za čišćenje. "Ova tvrtka za nas radi od prošloga listopada," rekla je Papajewski.

Kippenbergerovi radovi bili su izlagani u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku i galeriji Tate Modern u Londonu.

Richard Wolbers u Zagrebu

Muzej suvremene umjetnosti prošloga je tjedna ugostio četrdesetak restauratora iz svih dijelova Hrvatske. Oni su u Zagreb doputovali na radionicu o čišćenju slika koju vodi čuveni Richard Wolbers. Nema tog restauratora koji ne zna njegovo ime: Wolbers je autor dviju kapitalnih knjiga o čišćenju oslikanih površina: Cleaning Painted Surfaces: Aqueous Methods i Solvent Gels for the Cleaning of Works of Art : The Residue Question. Profesora sam imala čast upoznati prošle godine u SAD-u. Predaje na magistarskom studiju konzervacije-restauracije Muzeja Winterthur i Sveučilišta u Delawareu, a sam je polaznik doktorskog studija konzervacije-restauracije istoga sveučilišta. Kada sam u siječnju 2010. doputovala u Delaware, prezentacija njegovog doktorskog istraživanja o mogućnostima čišćenja akrilnih slika 'vodenim' metodama bila je prvo predavanje koje sam čula.

Ovo je fotografija Richarda Wolbersa koju sam snimila prošle godine u SAD-u. Zapazivši moju strast za dokumentiranjem i dobar fotoaparat, voditelji studija zamolili su me da snimim portrete nastavnika i studenata za njihovu novu web stranicu. Ova se fotografija sada nalazi na Wolbersovoj osobnoj stranici. (Kako bi mi se odužili, ali i pokazali da me smatraju dijelom svoga tima, na stranicu moje mentorice Joyce Hill Stoner stavili su našu zajedničku fotografiju. Nisam zadovoljna frizurom. :)

Fotografija snimljena u Wolbersovom laboratoriju u Istraživačkom centru Louise du Pont Crowninshield. Wolbersovi studenti kažu da ponekad zaborave koliko su sretni što mogu učiti od takvog stručnjaka.

Kad je vijest o zagrebačkoj radionici Richarda Wolbersa objavljena na web stranici MSU-a, nastala je prava pomutnja. Interes je bio velik, a broj sudionika ograničen: 40 za jutarnja predavanja i 20 za popodnevni praktični dio. Sva su mjesta popunjena u samo jedno jutro! "Bilo je mnogo zainteresiranih kolega za ovu radionicu," izjavila je za Večernji list organizatorica radionice, MSU-ova restauratorica Mirta Pavić, "Morali smo napraviti 'listu čekanja' te bi radionicu trebalo ponoviti. Iskustva su izvrsna, a prof. Wolbers radi s malim grupama."

Među četrdeset sretnika koju su pratili Wolbersova predavanja našla se i mala delegacija splitskog Odsjeka za konzervaciju-restauraciju: doc. dr. sc. Ivica Ljubenkov, voditelj analitičkog laboratorija, asistentica Lana Kekez i tri studentice pete godine: Ana Dukić, Aida Grga i Kristina Krivec. Lana je imala tu sreću da je 'upala' u grupu koja prati popodnevne vježbe, odnosno radi smjese otapala, emulzije i gelove za čišćenje. Priredila je album s fotografijama za Facebook stranicu Odsjeka za konzervaciju-restauraciju, upravo završava članak o radionici za online časopis In situ, a na jesen će održati predavanje za studente konzervacije-restauracije. Svoje mi je dojmove sažela u jednoj sms poruci: "Koji divan, dobar, smiren i pristupačan čovjek! Famozan je! I s kojom lakoćom ide kroz probleme, fascinantno! Da mi je samo stoti dio njegovog znanja, bila bih genij. Pozdravio te puno i rekao da je idući posjet Hrvatskoj sigurno Split!"

Lana Kekez sudjelovala je u praktičnom dijelu radionice "Metode čišćenja slika" (foto: Žarko Bašić, preuzeto iz članka objavljenog u Večernjem listu). Vijest o Wolbersovom dolasku prenio je i portal Dalmacija news.

Eto, dakle, paklenog plana: za godinu, dvije organizirati gostovanje Richarda Wolbersa na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju splitske Akademije. Krećemo u lov na sponzore!