Očuvati umjetnine od plastike (2/3)

Prijevod članka S. Everts "Preserving Plastic Art"

Translated and reprinted with permission from Chemical & Engineering News (Volume 89, Number 29, July 18,2011, pp. 29-31). Copyright 2011 American Chemical Society.

Ne postoji jedinstveno rješenje za očuvanje plastičnih predmeta u muzejskim zbirkama - svaka vrsta plastike ima kemijske 'specifičnosti' o kojima treba voditi računa, kaže van Oosten. Primjerice, otkrila je da UV apsorber Tinuvin, koji se nanosi sprejanjem, može zaštititi predmete od poliuretana od oštećenja uzrokovanih svjetlom i tako produljiti vijek trajanja umjetnina za nekoliko desetljeća. No, Tinuvin ima jedan nedostatak: mat površinu nekih radova pretvara u sjajnu, zbog čega većina umjetnika i kustosa odustaje od te metode zaštite, kaže van Oosten.

Ipak, mogućnost produljenja vijeka trajanja poliuretana iznimka je u restauraciji plastikâ. "Jednom kad se plastika napravi," kaže Shashoua, "vrlo je teško u nju dodati materijal koji će spriječiti starenje," prvenstveno stoga što većina plastikâ nije jako porozna.

Umjesto toga, restauratori produljuju život plastičnih predmeta praćenjem i prilagođavanjem okolišnih uvjeta. Ovo osobito vrijedi za predmete izrađene od celuloznog acetata i celuloznog nitrata. Čuvena zamjena za bjelokost i kornjačevinu u proizvodnji nakita krajem 1800-ih i početkom 1900-ih, ove su se vrste plastike također koristile u prvim filmskim trakama i fotografskim filmovima. Izlaganje svjetlosti, vrućini i zraku dovodi do razaranja polimera i posljedičnog otpuštanja nitratne (dušične) i octene kiseline. Ako se kiseline ne uklone iz okoliša u kojemu se predmet nalazi, katalizirat će daljnju razgradnju celuloznog acetata i celuloznog nitrata.

Modni promašaj Kiseline koje se izlučuju iz češljeva za kosu izrađenih od celuloznog nitrata i celuloznog acetata mogu uništiti predmete od tekstila koji se nalaze u njihovoj blizini i uzrokovati koroziju metalnih predmeta. (Fotografiju ustupio M. Strlič)

Štoviše, otpuštanje kiselih tvari toliko je štetno za ostale predmete u muzejskim zbirkama (uništava metale i tekstile) da neki restauratori celulozni acetat i celulozni nitrat nazivaju zloćudnim plastikama. U 'modnim' vitrinama, u kojima se zajedno izlažu pamučna odjeća i plastični modni dodaci, restauratori mogu otkriti nagriženu odjeću i korodirane metalne kopče, objašnjava Shashoua.

Od sredine 1990-ih, kao glavno oružje u borbi protiv ovih kiselina koriste se adsorberi - aktivni ugljen za nitratnu kiselinu i zeoliti [hidratizirani aluminosilikati] za octenu kiselinu. Kako bi 'zarobili' kiseline, restauratori ih obično stavljaju pokraj plastičnih predmeta.

Od 2000. godine provedeno je relativno malo istraživanja o djelotvornosti adsorbera, ponajviše stoga "što u muzejima nema puno znanstvenika koji se bave plastikom," kaže Shashoua. "Adsorbere stavljamo u kutiju za pohranu jer je to zgodno, i uglavnom vidimo da je situacija bolja, ali moguće je da je za to poboljšanje odgovorna kartonska kutija u koju je predmet pohranjen s adsorberom. Možda ona 'izvlači' kiselinu. To jednostavno ne znamo." Shashoua iduće godine planira istražiti učinkovitost adsorbera te proučiti literaturu iz područja medicine, proizvodnje goriva i hrane kako bi pronašla način da izolira spomenute kiseline.

Za razliku od predmeta izrađenih od celuloznog acetata i celuloznog nitrata, koje - da bi se spriječilo daljnje propadanje - treba odvojiti od kiselih tvari koje izlučuju, predmeti od polivinil klorida čuvaju se na način da ih se drži čvrsto zatvorene s tvarima koje otpuštaju. Jedan od najvećih problema kod muzejskih predmeta od PVC-a - bilo da je riječ o lutkama, skulpturama ili namještajaju - jest to što se plastifikator, obično di(2-etilheksil)-ftalat, lako izlučuje iz materijala. Količine o kojima govorimo nisu zanemarive. Iz nekih PVC predmeta "plastifikator se izlijeva", kaže Shashoua, zbog čega plastika postaje krta i sklona raspucavanju. No, ako se plastični predmet odvoji od vanjskog okoliša, tada parcijalni pritisak izlučenog plastifikatora u zatvorenoj atmosferi zaustavlja daljnju migraciju.

Plastifikator di(2-etilheksil)-ftalat

Osim što destabilizira strukturu muzejskih predmeta od PVC-a, zbog gubitka plastifikatora površina predmeta postaje mokra i ljepljiva pa se na nju hvata prašina i nečistoća. Kod bijelih svemirskih odijela koja su koristili astronauti u misiji Apollo, plastifikator koji se izlučuje iz PVC cijevi za održavanje života kristalizirao je na površini plastike i stvorio narančaste mrlje na bijelom najlonu uz koji se nalazi, kaže Lisa Young, restauratorica svemirskih odijela u Smithsonianovom Nacionalnom muzeju zrakoplovstva i istraživanja svemira u Washingtonu, D.C. Young i drugi restauratori morali su staviti PVC iz svemirskih odijela u karantenu kako bi izbjegli pojavu neugodnih mrlja na ovim kulturološki važnim predmetima.

Ovdje možete pogledati fotografije i radiografske snimke svemirskih odijela

No, plastifikator nije jedino što se izlučuje iz PVC-a. Stearinska kiselina, koja se u prozivodnji plastike obično koristi kao lubrikant (sprečava lijepljenje predmeta za kalup), također može migrirati i skrutnuti se, presvlačeći površinu predmeta bijelom praškastom tvari.

Kad restauratori žele očistiti PVC i druge predmete od tvari koje se iz njih izlučuju, moraju oprezno birati kemijska sredstva s kojima će uklanjati prašinu, masnoće ili izlučene aditive. Organska se otapala u pravilu ne smatraju pametnim izborom, jer mogu otopiti plastiku ili uzrokovati njeno raspucavanje. U dodiru s polistirenom aceton će, primjerice, prozirnu plastiku pretvoriti u pokrivno bijelu.

Pa ipak, voda i sapun neće uvijek otopiti problematičnu nečistoću koju restauratori žele ukloniti. "Proces čišćenja ne uključuje samo otapanje nečistoće, već njeno odstranjivanje mehaničkim djelovanjem" kaže Shashoua. "Na primjer, ispiranje Tupperware posude sapunom i vodom neće ukloniti crvenu mrlju od pasirane rajčice. Trebaju vam strugač ili spužva. U muzejima, strugač će nanijeti više štete nego voda." Restauratori su nekoć koristili pamučne krpe za čišćenje plastičnih predmeta, ali sad sve više koriste nova mikrovlakna, poput poliestera ili polipropilena, ili ultrazvuk - za uklanjanje nečistoće uz pomoć zvučnih valova.