U ovom i sljedeća dva posta donosim prijevod članka "Preserving Plastic Art" koji je prije dva dana objavljen u časopisu C&EN (Chemical and Engineering News). Sarah Everts, autorica članka, razgovarala je s nekoliko stručnjaka koji se bave konzervacijom predmeta od plastike.
Thea B. van Oosten restaurirala je Panamarenkov cepelin iz 1971. godine. Više o tome pročitajte na web stranici projekta Inside Installations. (Usput bacite pogled na portal projekta Preservation Of Plastic ARTefacts in museum collections, skraćeno POPART.) Istaknutog slovenskog znanstvenika Matiju Strliča šira je javnost upoznala kroz projekt analize "mirisa starih knjiga", odnosno hlapljivih produkata degradacije papira. Yvonne R. Shashoua autorica je knjige Conservation of Plastics: Materials science, degradation and preservation. (Ovo je još jedna sjajna knjiga o konzervaciji plastičnih materijala.) Njena doktorska disertacija bavi se temom sprečavanja propadanja PVC-a. Pogledajte Shashouino predavanje "Plastika - san 20. stoljeća".
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Očuvati umjetnine od plastike
Kemija umjetničkih djela na bazi polimera restauratorima predstavlja jedinstvene probleme
Translated and reprinted with permission from Chemical & Engineering News (Volume 89, Number 29, July 18,2011, pp. 29-31). Copyright 2011 American Chemical Society.
Nizozemska umjetnica Madeleine Berkhemer počela je izrađivati skulpture od najlonki 1997. godine, koristeći i do tisuću pari čarapa za izradu svojih napetih, prozračnih radova. Isprva nije marila za trajnost najlonskih i spandex čarapa u svojim umjetničkim djelima.
Onda je posjetila muzej u kojemu su bili izloženi radovi francusko-američke umjetnice Louise Bourgeois, koja je od 1940-ih također koristila duge ženske čarape u svojim skulpturama. Čarape u njenim radovima izgubile su elastičnost i objesile se. "Tada sam se zabrinula," kaže Berkhemer. "Pomislila sam, 'Možda će se isto dogoditi i s mojim skulpturama.'".
Raj za najlonke Ove skulpture od najlonki rad su nizozemske umjetnice Berkhemer. Radovi naslovljeni Millyina viseća lampa (2009.) i Millyina viseća lampa 2 (2010.) izrađeni su od najlonskih i spandex visokih ženskih čarapa, koje imaju vijek trajanja od 10 do 15 godina. (Fotografiju ustupila M. Berkhemer)
Berkhemer je stupila u kontakt s Theom van Ooosten, konzervatoricom-znanstvenicom u Nizozemskoj agenciji za kulturnu baštinu. Van Oosten je specijalist za plastične predmete i stručnjak za poliuretan, sastojak spandexa koji čarape čini elastičnima. Njih su dvije zajedno počele tražiti način kako da spriječe da se Berkhemerini umjetnički radovi u narednim desetljećima 'objese'.
Poput Berkhemer, brojni umjetnici koriste plastiku a da nisu svjesni njenog ograničenog vijeka trajanja. Nažalost, "predmeti od plastike ubrajaju se među najosjetljivije u muzejima i galerijama," kaže Matija Strlič, kemičar u Centru za održivo nasljeđe Sveučilišnog koledža London.
'Zelene' brine dugovječnost plastičnih ambalaža na gradskim odlagalištima i u djevičanskim vodama dubokog oceana. Muzejski restauratori, pak, vode bitku s vremenom kako bi spasili plastične predmete u svojim zbirkama; njihov nekoliko desetljeća dug vijek trajanja ne može se nadmetati s tisućljetnom stabilnosti antičkih bronci ili predmeta od kamena, objašnjava Yvonne R. Shashoua, konzervatorica-znanstvenica Nacionalnog muzeja Danske u Kopenhagenu.
Plastika proplakala Shashoua restaurira lutku za testiranje sudara iz 1970-ih godina. Iz PVC lutke izlučuje se plastifikator. (Fotografiju ustupila Y. Shashoua)
Gotovo sve vrste plastike s vremenom tamne, jer prejaka svjetlost pretvara njihove polimerne sastojke u žute, narančaste ili smeđe molekule. Nadalje, svjetlost i fluktuacije temperature, u kombinaciji s kisikom i vodom (vlagom) u zraku, kidaju polimere od kojih je plastika sastavljena. Produkti degradacije imaju tendenciju da se ispiru, pridružujući se 'egzodusu' plastičnih aditiva koji se dodaju u proizvodnom procesu kako bi se materijal učinio rastezljivim ili da bi ga se zaštitilo od ultraljubičaste svjetlosti ili topline. Kako osnovni sastojci izlaze iz plastičnih komada, umjetnine počinju raspucavati i raspadati se - baš kao plastične boce kada ih se ostavi na suncu.
Da bi stvar bila gora, degradacija nekih vrsta plastike nije problem samo za predmet koji je od njih izrađen. Ponekad se molekule koje nastaju raspadom prenesu na obližnje predmete, potičući koroziju, pojavu mrlji ili propadanje. Istraživači i restauratori traže način kako da dijagnosticiraju oštećenja plastičnih predmeta i umjetnina prije nego što ona postanu vidljiva. Uz to razvijaju strategije koje će pomoći da se produlji vijek trajanja ovih vrijednih predmeta.
Od izuma plastike kasnih 1800-ih, umjetnici i dizajneri koristili su ove materijale za izradu različitih predmeta, od 'dizajnerskih' češljeva za kosu i složenih skulptura da svemirskih odijela za misiju na Mjesec. "Broj plastika koje umjetnici koriste dramatično je porastao 1960-ih godina," objašnjava Shashoua, jer je to razdoblje obožavalo sve što je imalo veze s plastikom, a to je pratila povećana dostupnost polimera. Pa ipak, muzejski je svijet tek 1990-ih prebolio ono što restauratori nazivaju 'sindromom poricanja plastike' - nijekanja da plastika u muzejskim zbirkama ima kratki životni vijek te da propada - i prihvatio činjenicu da brojnim umjetničkim radovima koji sadrže plastiku prijeti opasnost da budu izgubljeni, kaže van Oosten.
Četiri vrste plastike osobito su podložne propadanju, objašnjava. Dvije su među prvima razvijene: celulozni acetat i celulozni nitrat. Treći je polivinil klorid, jedan od top pet plastika koje se danas proizvode u svijetu. Četvrta je poliuretanska pjena, čije brojne pore povećavaju površinu materijala, a time i izloženost kisiku, svjetlosti i vodi (vlazi) u zraku - svim čimbenicima koji plastiku čine podložnom razgradnji.
Nema komentara:
Objavi komentar