Početkom prošlog mjeseca olujno nevrijeme poharalo je Rijeku. Internetski portali izvještavali su o snažnom vjetru koji je nosio limene krovove, obarao stabla i rasvjetne stupove, potapao brodice i paralizirao promet na cestama. Gradsko groblje Kozala, koje je zaštićeno kao kulturno-povijesna cjelina, pretrpjelo je goleme štete. Index je izvijestio da su se na groblju srušila ili nagnula 193 stabla. Oborena stabla oštetila su velik broj grobnica. Fotografije oštećenih grobnica proširile su se i Facebookom.
Oštećene grobnice (preuzeto iz članka Ivice Nikolca "Bura nanijela velike štete na groblju Kozala" objavljenog na portalu Moja Rijeka)
Dvoje studenata konzervacije-restauracije sa dubrovačkog sveučilišta, Riječanin Neven Peko i njegova kolegica Karmen Lečić, zaključili su da nešto treba poduzeti. I poduzeli su! Sastavili su dopis kojim pozivaju studente konzervacije-restauracije da se uključe u projekt dokumentiranja stanja oštećenih grobnica i prikupljanja odlomljenih dijelova. Dopis su uputili pročelnicima triju hrvatskih studija konzervacije-restauracije – svom matičnom, dubrovačkom, te studijima u Splitu i Zagrebu – i zatražili njihovu podršku. Akciju je spremno podržalo Društvo za zaštitu i razvoj baštine, koje je nekoliko mjeseci ranije u Zagrebu organiziralo konferenciju o zaštiti kulturnih dobara u kriznim uvjetima. Kako se cijela stvar dalje odvijala, doznajemo od Nevena i Karmen...
Za početak, možete li objasniti kako ste došli na ideju da pokrenete ovu akciju?
Na ideju smo došli nekoliko dana nakon što smo na Facebooku i raznim portalima vidjeli fotografije i pročitali izvještaje o velikim oštećenjima koja je na Groblju Kozala prouzročilo nevrijeme koje je poharalo Rijeku 11. studenoga. Poticaj za razmišljanje o akciji bila nam je Konferencija o zaštiti kulturnih dobara u kriznim uvjetima kojoj smo prisustvovali u listopadu, a na kojoj smo se dotakli i pitanja sudjelovanja studenata konzervacije-restauracije u akcijama spašavanja ugrožene kulturne baštine.
Kako ste zamislili akciju?
Htjeli smo dokumentirati zatečeno stanje oštećenih grobnica te prikupiti i arhivirati dijelove koji su se odlomili, da ne završe na otpadu. Budući da je groblje jako veliko, znali smo da nam treba veći broj ljudi, zato smo se obratili trima studijima konzervacije-restauracije i zamolili ih da nam pošalju nekoliko svojih studenata. Ipak, glavni razlog za uključivanje studenata u projekt bilo je to što smo htjeli da što više ljudi dobije informaciju o sustavu zaštite kulturne baštine u kriznim situacijama, odnosno o njegovu nepostojanju. Projekt smo, zapravo, zamislili kao "generalnu probu" za uključivanje studenata u veće akcije hitne sanacije kulturne baštine nakon kriznih događaja. Za očekivati je da nakon neke veće nepogode – potresa, poplave, požara ili rata, vandalskih napada i sl. – zaposlenici ustanova koje brinu o kulturnoj baštini neće moći sami dovoljno brzo odreagirati i obaviti "trijažu" i osnovnu zaštitu predmeta koju čuvaju. Razlozi mogu biti različiti, prvi koji nam pada na pamet je da nemaju dovoljan broj zaposlenika. Upravo u takvim situacijama pomoć studenata konzervacije-restauracije bila bi dragocjena.
Čini mi se, ipak, da studenti ne mogu puno toga učiniti ako "nastupaju" sami.
To je točno, i to je jedan od razloga zašto smo se obratili Društvu za zaštitu i razvoj baštine za pomoć. Drugi, važniji razlog je to što je Društvo organiziralo konferenciju o zaštiti kulturnih dobara u kriznim uvjetima, onu o kojoj smo ranije govorili. Gospodin Saša Tkalec, predsjednik Društva, spremno nam je odlučio pomoći u organizaciji akcije.
No, trebalo je brzo djelovati?
Nevrijeme se dogodilo 11. studenoga, a mi smo par dana nakon toga počeli razmišljati o akciji. Željeli smo posao napraviti čim prije pa smo si postavili zadatak da unutar dva tjedna, dakle do kraja studenoga, sve organiziramo, od kompletiranja liste sudionika do rješavanja pitanja smještaja i pribavljanja potrebnih dozvola. Od trenutka kada smo shvatili kakav posao smo si zapravo zadali, postalo je jako intenzivno. Sama akcija je trajala od 25. do 30. studenoga, s tim da su studenti u Rijeku doputovali dan ranije, a otputovali dan nakon završetka akcije.
Stanje koje su studenti zatekli na terenu (Neven Peko mi je ljubazno ustupio sve fotografije u nastavku teksta)
Iako akcija počiva na volonterskom radu, neki su troškovi neizbježni: prijevoz, smještaj, prehrana... Kako ste to riješili?
Financijska konstrukcija projekta od početka je bila problematična. Zamislili smo da odjeli/odsjeci podmire troškove putovanja za svoje studente, a da smještaj pokrijemo iz donacija. Komunalno društvo Autotrolej omogućilo nam je da se besplatno koristimo javnim gradskim prijevozom, a za smještaj smo dobili sponzorstvo hostela Dharma, na čemu im od srca zahvaljujemo. Budući da je ipak trebalo pokriti troškove boravišne pristojbe i održavanja soba, zatražili smo pomoć sponzora, a odazvali su nam se izdavačka kuća EDIT, Vijeće talijanske nacionalne manjine Primorsko-goranske županije, Komunalno društvo Kozala i Ris d.o.o. Akciji su pokroviteljstvo dali Ministarstvo kulture i ASCE. Grad i Županija nam, nažalost, nisu mogli pomoći, jer im taj trošak nije bio predviđen proračunom.
Kakav je bio odaziv fakulteta? Koliko se studenata uključilo u projekt?
Pročelnici su se manje-više odmah pozitivno izrazili o našoj inicijativi. Odaziv studenata bio je izrazito dobar; u akciji je sudjelovalo njih četrnaestero, po pet sa splitskog i dubrovačkog studija te četvero sa zagrebačkog. Sa zagrebačkim je studentima u Rijeku doputovao i jedan nastavnik, docent Alen Novoselec, no nije mogao ostati dulje od jednoga dana. Žao nam je što se akciji nije priključilo više profesora, jer bi nam njihovo iskustvo zasigurno ubrzalo i olakšalo rad.
'Ajmo sad malo o konkretnim radovima. Kakvo ste stanje zatekli na groblju? Je li situacija bila bolja ili gora od onoga što se spominjalo na portalima?
Stanje koje smo zatekli dva tjedna nakon nevremena zapravo je bilo bolje nego što smo očekivali! Da podsjetimo, prve informacije o oštećenjima dobili smo s Facebooka i internetskih portala, a potom i direktno od ljudi koji su obišli Kozalu i vidjeli razmjere oštećenja. Fotografije su zaista izgledale zastrašujuće, no dogodilo se da je bura puhala nekim neobičnim koridorima pa su, zapravo, najveća oštećenja pretrpjele grobnice na tim pravcima, dok je dio grobnica bio neoštećen.
Neven i Karmen pokraj ostataka jednog oborenog stabla
Još jedan primjer oštećenja grobnica
Jeste li se odmah bacili na posao?
Ne, najprije je trebalo obaviti neke pripremne radnje. Prvog smo se dana sastali s konzervatorima u Konzervatorskom odjelu u Rijeci. Oni su nam prezentirali elaborat o Groblju Kozala iz 2006. godine, u kojemu je zabilježeno stanje grobnica od posebnog interesa. Predložili su da taj elaborat koristimo kao podlogu za našu dokumentaciju, što smo mi i prihvatili. Na sastanku su nam objasnili koji su njihovi prioriteti u ovoj akciji. U Konzervatorskom odjelu pridružila nam se mr. sc. Daina Glavočić, kustosica Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci i autorica monografije Groblja Kozala, koja nam je održala predavanje o povijesnom razvoju i značaju groblja. Nakon toga smo prionuli poslu. Nismo si zacrtali koliki dio groblja želimo obraditi, jer nismo bili sigurni kolikom ćemo dijelu uopće moći pristupiti, budući da su se pojedini dijelovi groblja u to vrijeme još raščišćavali.
Kako je izgledao vaš radni dan?
Na Groblje smo dolazili oko 8.30 ujutro. Podijelili bismo se u nekoliko grupa, a svaka je grupa trebala "pokriti" jedan sektor. Sredinom dana napravili bismo pauzu za grijanje i kavu. Radili smo dokle smo mogli izdržati hladnoću i vjetar. S poslom smo obično završavali oko 15 ili 15.30 sati. Nakon toga je slijedio ručak u menzi te odlazak u hostel ili druženje u centru. Tijekom pet dana izradili smo dokumentaciju koja uključuje opis i fotografije zatečenog stanja gotovo tri tisuće grobnica, mauzoleja i kapela.
Odradili ste ogroman posao!
Da, ali on još nije završen. Budući da je dokumentacija na terenu pisana rukom, još nam predstoji njena digitalizacija i povezivanje s odgovarajućim fotografijama, nakon čega ćemo je predati Konzervatorskom odjelu u Rijeci.
Kakvi su bili komentari sudionika? Što im se svidjelo, jesu li imali kakvih zamjerki?
Komentari su uglavnom bili pozitivni. Bilo je malih nespretnosti u organizaciji, no nadamo se da će nam kolege progledati kroz prste – ipak nam je ovo bio prvi put (smijeh). Vjerujemo da su ipak svi najviše uživali u "neslužbenom" dijelu programa, tj. u druženju i upoznavanju kolega s drugih studija.
A vaši dojmovi? Da li biste se opet upustili u nešto slično?
Čini nam se da smo dobro odradili posao, ako se uzme u obzir da smo sve organizirali u jako kratkom roku. Uvidjeli smo, međutim, da bi institucije trebale imati veću ulogu u organizaciji ovakvih akcija. Hitno nam je potreban dobro razrađen i zakonski reguliran sistem brze reakcije u kriznim situacijama. Sreća u nesreći je ta da se u ovom slučaju nanesena šteta nije povećavala kroz vrijeme pa hitna reakcija nije bila nužno potrebna, ali u nekim drugim slučajevima vjerojatno neće biti tako. Mislimo da je ovo tema o kojoj bi trebalo puno više razgovarati. Možda bi se mogle organizirati pokazne vježbe i obuka u suradnji sa hitnim službama; tako bi se osiguralo da svi dobro zajednički funkcioniraju na terenu, imajući u vidu sigurnost sudionika i dobrobit ugrožene baštine. Pitali ste da li bismo se opet upustili u nešto slično? Ukoliko bi bilo potrebno, da, rado bismo pomogli u organizaciji sličnih akcija, ali uz veći angažman institucija i lokalne samouprave.
Zbog čega vam je ovaj projekt bio važan?
Projekt nam je (bio) važan iz više razloga. Za početak, na ovaj se način povećava vidljivost konzervacije-restauracije u medijima, a samim time podiže se svijest ljudi o vrijednosti kulturne baštine i važnosti njena očuvanja. Mediji su dobro popratili naš projekt; članak o ovoj akciji izašao je i u talijanskom dnevniku La voce del popolo. Smatramo da iskustvo organiziranja i sudjelovanja u ovakvom projektu može biti izuzetno korisno svima uključenima, jer su dobili uvid stanje i način funkcioniranja sustava očuvanja kulturne baštine u ovakvim situacijama. Budući da je ovo bila prva akcija ovog tipa, nadamo se da će ona biti poticaj kolegama iz drugih gradova da se na sličan način angažiraju u svojim sredinama i okušaju u organizaciji sličnih aktivnosti. Izrazito važna komponenta ovakvih projekata je međusobno upoznavanje sudionika, tj. budućih kolega u struci, razmjena iskustava, upoznavanje novih metoda rada… Ne manje važno, kroz akciju smo dobili mogućnost okušati se u drugačijoj vrsti rada na terenu pa i iskusiti kako je to kada nema profesora da ti pomaže i "gura" te. No, možda najvažniji dio projekta je to da se sveučilištima, odnosno odjelima i odsjecima za konzervaciju-restauraciju, ali i Ministarstvu kulture, pokaže da su studenti spremni na sebe preuzeti ovakve zadaće. Tako se, vjerujemo, kod svih dionika pobuđuje svijest o važnosti uključivanja što većeg broja partnera u buduće akcije koje se tiču ugrožene baštine. Ne govorimo samo o provedbi zaštitnih mjera kada šteta već nastane, nego i o prevenciji i edukaciji.
Želite li još nešto dodati?
Pa, vrijedi spomenuti da su nas posljednjeg dana akcije posjetili ravnatelj Hrvatskog restauratorskog zavoda, prof. Mario Braun, i gospodin Saša Tkalec. S njima smo razgovarali o akciji, ali i o drugim temama vezanim za konzervatorsko-restauratorsku struku.
Na kraju, spomenimo sve studente koji su sudjelovali u ovoj hvalevrijednoj akciji. To su: Lea Blažeka, Jan Cerovečki, Karmen Lečić, Daria Margeta i Neven Peko s Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku, Vanda Krstinić, Duje Matešan, Mateja Novaković, Dominik Rajčević i Ivana Vukadin s Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu te Paula Bule, Melita Kurtić, Petra Lulić i Petar Rogić s Odsjeka za konzerviranje i restauriranje Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Studenti, BRAVO!
Kako je izgledao vaš radni dan?
Na Groblje smo dolazili oko 8.30 ujutro. Podijelili bismo se u nekoliko grupa, a svaka je grupa trebala "pokriti" jedan sektor. Sredinom dana napravili bismo pauzu za grijanje i kavu. Radili smo dokle smo mogli izdržati hladnoću i vjetar. S poslom smo obično završavali oko 15 ili 15.30 sati. Nakon toga je slijedio ručak u menzi te odlazak u hostel ili druženje u centru. Tijekom pet dana izradili smo dokumentaciju koja uključuje opis i fotografije zatečenog stanja gotovo tri tisuće grobnica, mauzoleja i kapela.
Odradili ste ogroman posao!
Da, ali on još nije završen. Budući da je dokumentacija na terenu pisana rukom, još nam predstoji njena digitalizacija i povezivanje s odgovarajućim fotografijama, nakon čega ćemo je predati Konzervatorskom odjelu u Rijeci.
Kakvi su bili komentari sudionika? Što im se svidjelo, jesu li imali kakvih zamjerki?
Komentari su uglavnom bili pozitivni. Bilo je malih nespretnosti u organizaciji, no nadamo se da će nam kolege progledati kroz prste – ipak nam je ovo bio prvi put (smijeh). Vjerujemo da su ipak svi najviše uživali u "neslužbenom" dijelu programa, tj. u druženju i upoznavanju kolega s drugih studija.
A vaši dojmovi? Da li biste se opet upustili u nešto slično?
Čini nam se da smo dobro odradili posao, ako se uzme u obzir da smo sve organizirali u jako kratkom roku. Uvidjeli smo, međutim, da bi institucije trebale imati veću ulogu u organizaciji ovakvih akcija. Hitno nam je potreban dobro razrađen i zakonski reguliran sistem brze reakcije u kriznim situacijama. Sreća u nesreći je ta da se u ovom slučaju nanesena šteta nije povećavala kroz vrijeme pa hitna reakcija nije bila nužno potrebna, ali u nekim drugim slučajevima vjerojatno neće biti tako. Mislimo da je ovo tema o kojoj bi trebalo puno više razgovarati. Možda bi se mogle organizirati pokazne vježbe i obuka u suradnji sa hitnim službama; tako bi se osiguralo da svi dobro zajednički funkcioniraju na terenu, imajući u vidu sigurnost sudionika i dobrobit ugrožene baštine. Pitali ste da li bismo se opet upustili u nešto slično? Ukoliko bi bilo potrebno, da, rado bismo pomogli u organizaciji sličnih akcija, ali uz veći angažman institucija i lokalne samouprave.
Zbog čega vam je ovaj projekt bio važan?
Projekt nam je (bio) važan iz više razloga. Za početak, na ovaj se način povećava vidljivost konzervacije-restauracije u medijima, a samim time podiže se svijest ljudi o vrijednosti kulturne baštine i važnosti njena očuvanja. Mediji su dobro popratili naš projekt; članak o ovoj akciji izašao je i u talijanskom dnevniku La voce del popolo. Smatramo da iskustvo organiziranja i sudjelovanja u ovakvom projektu može biti izuzetno korisno svima uključenima, jer su dobili uvid stanje i način funkcioniranja sustava očuvanja kulturne baštine u ovakvim situacijama. Budući da je ovo bila prva akcija ovog tipa, nadamo se da će ona biti poticaj kolegama iz drugih gradova da se na sličan način angažiraju u svojim sredinama i okušaju u organizaciji sličnih aktivnosti. Izrazito važna komponenta ovakvih projekata je međusobno upoznavanje sudionika, tj. budućih kolega u struci, razmjena iskustava, upoznavanje novih metoda rada… Ne manje važno, kroz akciju smo dobili mogućnost okušati se u drugačijoj vrsti rada na terenu pa i iskusiti kako je to kada nema profesora da ti pomaže i "gura" te. No, možda najvažniji dio projekta je to da se sveučilištima, odnosno odjelima i odsjecima za konzervaciju-restauraciju, ali i Ministarstvu kulture, pokaže da su studenti spremni na sebe preuzeti ovakve zadaće. Tako se, vjerujemo, kod svih dionika pobuđuje svijest o važnosti uključivanja što većeg broja partnera u buduće akcije koje se tiču ugrožene baštine. Ne govorimo samo o provedbi zaštitnih mjera kada šteta već nastane, nego i o prevenciji i edukaciji.
Želite li još nešto dodati?
Pa, vrijedi spomenuti da su nas posljednjeg dana akcije posjetili ravnatelj Hrvatskog restauratorskog zavoda, prof. Mario Braun, i gospodin Saša Tkalec. S njima smo razgovarali o akciji, ali i o drugim temama vezanim za konzervatorsko-restauratorsku struku.
Na kraju, spomenimo sve studente koji su sudjelovali u ovoj hvalevrijednoj akciji. To su: Lea Blažeka, Jan Cerovečki, Karmen Lečić, Daria Margeta i Neven Peko s Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku, Vanda Krstinić, Duje Matešan, Mateja Novaković, Dominik Rajčević i Ivana Vukadin s Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu te Paula Bule, Melita Kurtić, Petra Lulić i Petar Rogić s Odsjeka za konzerviranje i restauriranje Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Studenti, BRAVO!
Studenti koji su sudjelovali u akciji
