"Our Modern", dan treći

U prošlom sam postu spomenula Dimitriosa Chatzigiannisa koji je u svom izlaganju spomenuo grafite na arheološkim lokalitetima, istaknuvši da se tragovi vandalizma iz prošlosti danas smatraju dragocjenim svjedocima vremena. Prije nekoliko dana objavljena je vijest o kineskom turistu koji se potpisao na kameni reljef u Luxoru. Možda bi neko za dvjesto ili tisuću godina volio znati da je Ding Jinhao posjetio Luxor 2013. godine, no ta je vijest (sada) izazvala zgražanje.

Na reljefu piše "Ding Jinhao je bio ovdje"

Natrag na konferenciju! Trećega dana održana su predavanja na temu očuvanja fotografskih materijala i audiovizualne baštine. Potonjem je bilo posvećeno samo jedno izlaganje, ono Igora Markovića, selektora Human Rights Film Festivala.

Uvodno predavanje održao je sjajni Dusan C. Stulik iz Gettyjeva instituta za restauriranje, kojega smo prošle godine imali priliku slušati u Splitu. Stulik je govorio o najznačajnijim fotografskim procesima prošloga stoljeća, njihovu porijeklu, osobinama i inačicama. Fotografski su procesi pratili razvoj znanosti i tehnologije i mijenjali se u skladu s njima. Da bismo znali kako sačuvati bogatu fotografsku baštinu 20. stoljeća, moramo temeljito poznavati i razumjeti građu fotografija i ponašanje materijala od kojih su one načinjene. Stulik je zaključio da budućnost (i sadašnjost!) ipak pripadaju digitalnom mediju.

Prvi fotoaparat u boji (prva slika, dolje lijevo) i prva digitalna kamera (druga slika, gore lijevo)

Jana Križanová je govorila o povijesti, identifikaciji i istraživanju ručno koloriranih fotografija; koautor toga rada je Dusan C. Stulik 

Jasna Jovanov iz Spomen-zbirke Pavla Beljanskog govorila je o fotografskoj ostavštini Nadežde Petrović (1873.-1915.), srpske slikarice koja je djelovala krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Petrović je prijateljevala s brojnim hrvatskim umjetnicima, poput Ivana Meštrovića, Vladmira Becića i Tomislava Krizmana; neke od njih nalazimo na fotografijama iz njezine zbirke. Slikarica nije koristila fotografije kao predloške za svoje radove, niti ih je fotografirafski dokumentirala. 

Ivana Katušić godinu je dana obavljala pripravnički staž u Strossmayerovoj galeriji starih majstora. Za to je vrijeme katalogizirala i uredila zbirku fotografija koju su Galeriji donirali potomci slikara Bele Scikosa Sesije (1864.-1931.). Od 1200 fotografija, polovina ih je nastala za njegova života. Katušić je svaku fotografiju datirala, identificirala njezin sadržaj i fotografski proces. Datiranje fotografija doima se kao detektivski posao; na jednoj je fotografiji, primjerice, slikar snimljen s učenicima u ateljeu. Fotografija je datirana na temelju analize radova koji se vide na štafelaju, odnosno njihova stupnja dovršenosti. (Poznato je, naime, kada su ti radovi nastali.) Spisak slikarevih studenata također je bio od pomoći. Katušić je na kraju  istaknula da bi zbirku trebalo digitalizirati ne samo da bi se smanjila potreba za rukovanjem fotografijama, već i zato da bi ta građa postala dostupnija široj javnosti. Projekt koji je predstavila mogao bi poslužiti kao uzor drugim ustanovama koje čuvaju fotografske zbirke. Nadamo se, međutim, da se slični projekti neće realizirati isključivo kroz program stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa. Stručnjake imamo, dajmo im posao!

Podjednako zanimljivo bilo je izlaganje Ljerke Dulibić iz Strossmayerove galerije starih majstora koja je govorila o fotografskoj građi koja se čuva u toj ustanovi. Neke zbirke imaju veliku dokumentarnu vrijednost i jako su važne u povijesnoumjetničkim, konzervatorskim i konzervatorsko-restauratorskim istraživanjina. Takav je, primjerice, fotografski arhiv dr. Artura Schneidera koji je "proučavao i fotografijski snimao umjetničke spomenike" diljem Hrvatske. Te su fotografije ponekad jedino što je od spomenika ostalo.

Ljerka Dulibić 

Stare fotografije svjedoče o rušenjima i pregradnjama

"Our Modern", dan drugi

Drugi dan konferencije započeo je grupom predavanja o kulturnom naslijeđu socijalizma i izazovima njegova očuvanja. Nina Stevanović i Aleksandra Kapetanović donijele su zanimljive primjere iz nama susjednih zemalja, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Kapetanović (nevladina organizacija Expeditio) je govorila o valorizaciji, zaštiti i održavanju spomenika NOB-a. U uvodnom dijelu izlaganja spomenula je da samo dvanaest od 357 nepokretnih kulturnih dobara u Crnoj Gori datira iz prošloga stoljeća. Jedan jedini - Njegošev mauzolej na Lovćenu - nastao je nakon 1950. godine. Žalosno stanje u kojemu se spomenici NOB-a danas nalaze privuklo je i pažnju nekih umjetnika.  

Nina Stevanović slikovito je prikazala sadašnje stanje spomenika iz razdoblja socijalizma u Bosni i Hercegovini; ni u našoj zemlji situacija nije puno drugačija. 

U priču o očuvanju umjetničke produkcije prošlog (i ovog) stoljeća uveo nas je Dimitrios Chatzigiannis iz Uprave za očuvanje antičkih i modernih spomenika Ministarstva obrazovanja, vjere, kulture i sporta Republike Grčke. On smatra da se materijalni tragovi našega vremena, poput grafita na arheološkim lokalitetima, mogu/trebaju smatrati dijelom kulturne baštine. Svoje provokativne stavove nedavno je elaborirao u članku "Rethinking Vandalism: Alternative interpretations of deliberate destruction of cultural heritage".

Will Shank, dopredsjednik organizacije Rescue Public Murals, govorio je o očuvanju murala - zidnih slika na pročeljima i zidovima. Pigmenti i veziva kojima su murali slikani ubrzano propadaju zbog izloženosti UV zračenju, oborinama, ekstremnim temperaturama, kiselim onečišćivačima u zraku... Vandalizam predstavlja veliki problem, a na propadanje murala utječe i (ne)kvaliteta podloge na kojoj su izrađeni. Zanimljivo je bilo vidjeti da se preslikavanje murala smatra prihvatljivim načinom njihove obnove, čak i kada je rezultat potpuno novi mural (dakle, ako je umjetnik naslikao nešto novo). To, međutim, nije slučaj kada su u pitanju djela poznatih/priznatih umjetnika, što me podsjetilo na izjavu Giorgia Bonsantija: "Ako se stolica razbije, popravlja se. Ako je stolicu izradio Brustolon, onda se restaurira."

Po mnogima najbolje predavanje drugoga dana konferencije održala je Friederike Waentig s Instituta za konzervatorsko-restauratorske znanosti Sveučilišta primijenjenih znanosti u Kölnu. Waentig je stručnjakinja za plastiku; pod tim se nazivom krije velik broj umjetnih polimernih materijala različitih po kemijskom sastavu, fizičkim svojstvima, ali i mehanizmima propadanja. Osobito dojmljivi bili su primjeri konzervatorsko-restauratorskih zahvata, poput onog na violini od prozirnog akrila iz 1930-ih godina. Unutrašnjost instrumenta bila je prljava, a trebalo ga je očistiti bez rastavljanja. Restauratori su iznašli rješenje: magnete od neodmija "obukli" su u tkaninu od mikrovlakana i kroz otvore za zvuk ubacili u instrument. Magnetima su "upravljali" s vanjske strane i tako očistili untrašnju stijenku violine. Domišljato, zar ne?

Friederike Waentig održala je sjajno predavanje o plastici i problemima očuvanja tog, tj. tih materijala

"Our Modern", dan prvi

U prošlom sam postu najavila dnevna izvješća o konferenciji "Our Modern: Re-Appropriating Vulnerable 20th Century Heritage". Obećanje nisam održala; nakon cjelodnevnih predavanja i rasprava bila sam toliko umorna da se nisam mogla prisiliti na pisanje. Čitatelji ovoga bloga ipak neće ostati zakinuti za osvrt na dubrovačku konferenciju, jer u nastavku teksta donosim izvješće o najzanimljivijim predavanjima prvoga dana.

Konferenciju je otvorio Krunoslav Pisk, ravnatelj Interuniverzitetskog centra Dubrovnik 


Pvoga dana konferencije održano je dvanaest predavanja na temu urbane baštine i arhitekture dvadesetog stoljeća. Predavanja su bila podijeljena u četiri grupe: Kreiranje politike i dokumentacija, Metodologija, Povijest arhitekture i urbani prostori te Tehnologija restauracije i obnove. Uvodno je izlaganje održao Jörg Haspel, profesor na Tehničkom sveučilištu u Berlinu, predsjednik ICOMOS-a Njemačke i jedan od osnivača ICOMOS-ovog Znanstvenog odbora za baštinu dvadesetog stoljeća. Haspel je upozorio da se na UNESCO-ovoj Listi nalazi svega 2-3 % kulturnih dobara iz dvadesetog stoljeća. U registru dokumentarne baštine Memory of the World, pak, situacija je potpuno drugačija: 20 do 30 % liste čine zbirke (pisani izvori) iz 20. stoljeća. Haspel je stoga pozvao Hrvatsku i druge zemlje da predlože svoja kulturna dobra za upis na UNESCO-ovu Listu.

U registar Memory of the World upisan je, primjerice, nalog za uhićenje Nelsona Mandele

Finkinja Riita Maija Salastie iz Odjela za urbanizam grada Helsinkija održala je zanimljivo izlaganje o zaštiti graditeljske baštine u tom gradu. Budući da je 99 % građevina u Helsinkiju nastalo nakon 1900. godine (!), on se s pravom može zvati gradom dvadesetog stoljeća. U finskoj prijestolnici zaštitom nisu obuhvaćeni samo ključni arhitektonski spomenici, već graditeljska baština kao cjelina. Grad ima čak četiri tisuće zaštićenih građevina i područja. Salastie se u predavanju kratko osvrnula na pitanje vrijednosti sačuvanih interijera. Govoreći o adaptacijama, upozorila je da nepromišljena promjena makar i jednog detalja, poput balkonske ograde, može značajno izmijeniti izgled i kulturnu važnost zgrade pa čak i kvarta.

Treba li (i kako) očuvati interijere?

Salastie je upozorila da sitne preinake mogu značajno izmijeniti izgled (zaštićene) građevine; nužan je dijalog i suradnja sa stanarima

Fernando Diniz Moreira iz Brazila, izvanredni profesor na Federalnom sveučilištu u Pernambucu, održao je dva izlaganja. Najprije je govorio o tečaju za konzervaciju-restauraciju moderne arhitekture u Južnoj Americi, a potom predstavio projekt obnove i adaptacije sportske dvorane iz 1970. godine, izgrađene prema projektu Ícara de Castra (1913.-1986.). Premda dvorana nije zaštićena kao kulturno dobro, arhitekti su vrlo oprezno pristupili obnovi, minimalno zadirući u njezinu fizičku strukturu. Neke su preinake ipak bile neizbježne, budući da se sigurnosni i drugi uvjeti danas značajno razlikuju od onih iz 1970-ih. Trebalo je, primjerice, povećati površinu terena u središnjoj dvorani, što je postignuto izbacivanjem nekoliko redova stolica. Uz dvoranu je dodan pomoćni objekt s rezervnim terenima i terenima za zagrijavanje te prostorijama za administraciju.

Sportska dvorana koju je projektirao Ícaro de Castro

Smjernice za obnovu dvorane

Nakon svakog predavanja slijedile su zanimljive rasprave

Posljednje predavanje prvoga dana održala je Natalia Dushkina s Moskovskog instituta za arhitekturu – Državne akademije. Dushkina se gorljivo zalaže za očuvanju kuće arhitekta Konstantina Melnikova u Moskvi koja predstavlja jedan od simbola i ikonu modernističkoga pokreta. Podignuta između 1927. i 1929 godine, kuća utjelovljuje Melnikovu filozofiju u arhitekturi i osobnom životu. Njezin vizualni identitet danas je narušen visokim zgradama koje su podignute oko parcele. Zbog nove je gradnje ugrožena i statika kuće. Dushkina je pokrenula međunarodnu zajednicu stručnjaka kako bi se izvršio pritisak na političke strukture i kuća zaštitila; zasad, nažalost, bez uspjeha.

SOS za Melnikovu kuću u Moskvi

Kuća je danas "zarobljena" između novogradnji koje su ozbiljno ugrozile njezinu statiku

Our Modern: Re-Appropriating Vulnerable 20th Century Heritage (Dubrovnik, 21.-23. svibnja 2013.)

Dubrovnik, pogled na zidine. Sv. Vlaho je dobio novi atribut - lopticu za golf

Danas sam doputovala u Dubrovnik povodom međunarodnog skupa "Our Modern: Re-Appropriating Vulnerable Twentieth Century Heritage" koji sutra započinje s radom, a trajat će do četvrtka. Skup se bavi "ranjivom" baštinom prošloga stoljeća i problemima njezina očuvanja. Izlaganja su podijeljena u tri sekcije: Urbana baština i arhitektura, Likovne umjetnosti te Fotografija i audiovizualna baština. Svakoj je sekciji posvećen jedan dan konferencije. 

Izlagači dolaze iz svih dijelova svijeta, od Brazila do Rusije. Sažetke svih izlaganja možete pročitati ovdje. Ja ću u srijedu držati predavanje o projektu Umjetnik u učionici kojemu je cilj sustavno prikupljanje podataka od suvremenih hrvatskih umjetnika kroz intervjue koje obavljaju studenti konzervacije-restauracije. Umjetnici posjeduju važne informacije o tome kako su njihova djela izrađena, koju poruku prenose i kako trebaju izgledati; ti podaci ne samo što pomažu usmjeriti konzervatorsko-restauratorski zahvat, već su i jamstvo primjerene prezentacije umjetničkog djela. Kakve se sve informacije mogu prikupiti kroz intervjue s umjetnicima prikazat ću na primjeru dvaju razgovora s konceptualnim umjetnikom Vedranom Perkovom iz Splita.

Vedran Perkov, Spreman sam pucati, ali nemam top , 2010. (snimio A. Verzotti, ljubazno ustupio V. Perkov) 

Konferenciju "Our Modern" organizirali smo dr. sc. Ana Šverko iz Instituta za povijest umjetnosti – Centar Cvito Fisković u Splitu, dr. sc. Sandra Uskoković sa Sveučilišta u Dubrovniku, Hrvoje Gržina iz Državnog arhiva u Zagrebu i moja malenkost. Partneri na projektu bili su nam Tehničko sveučilište u Berlinu, Moskovski institut za arhitekturu – Državna akademija i ICOMOS-ov Međunarodni znanstveni odbor za baštinu 20. stoljeća. Domaćin skupa je Interuniverzitetski centar Dubrovnik. Organizacijski je posao bio vrlo zahtjevan, ali mi je omogućio da steknem nova znanja i upoznam kolege iz cijeloga svijeta.

Na blogu ću svaki dan izvještavati o najzanimljivijim predavanjima pa vas pozivam da pratite moje postove! 

Liječnik umjetnina

U 41. broju Universitasa objavljen je članak "Liječnik umjetnina" u kojemu sam dala osvrt na radionicu prof. Richarda Wolbersa New Methods of Cleaning Painted Surfaces. Radionicu smo organizirali Jurica Matijević, Lana Kekez i ja. Na internetskoj stranici udruge IIC - Hrvatska grupa, pak, objavljen je osvrt na radionicu iz pera mog kolege (i bivšeg studenta) Tomislava Grzunova. Tekst možete pročitati ovdje.

"Liječnik umjetnina", članak objavljen u 41. broju Universitasa

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Liječnik umjetnina 

PIŠE: Sagita Mirjam Sunara

Objavljeno u Universitasu : listu Sveučilišta u Splitu, god. IV, br. 41, 15. travnja 2013., str. 12

U organizaciji Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije, u Splitu je krajem ožujka održana petodnevna radionica o čišćenju oslikanih površina koju je vodio prof. Richard Wolbers sa Sveučilišta u Delawareu

Kažu da se u restauraciji vrijeme mjeri prije i poslije Richarda Wolbersa. A Richard Wolbers je došao u Split. Njegova radionica o novim metodama čišćenja oslikanih površina (New Methods of Cleaning Painted Surfaces), održana od 25. do 29. ožujka u splitskoj Galeriji umjetnina, okupila je četrdeset restauratora iz Hrvatske i Slovenije, uglavnom stručnjaka za konzervaciju-restauraciju slika i skulptura. Događaj su organizirali Sagita Mirjam Sunara, Jurica Matijević i Lana Kekez s Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akadademije, uz financijsku podršku zaklade The International Trust for Croatian Monuments, Sveučilišta u Splitu, Umjetničke akademije i Akademijinog Studentskog zbora. Galerija umjetnina u Splitu, pak, osigurala je prostor za održavanje radionice. 

Revolucija u restauraciji

Vodeći svjetski stručnjak za čišćenje oslikanih površina, profesor Richard Wolbers sa Sveučilišta u Delawareu (SAD), u svijet restauracije ušao je osamdesetih godina prošlog stoljeća nakon završenog magistarskog umjetničkog studija slikarstva i magistarskog znanstvenog studija konzervacije-restauracije. Prije toga je stekao diplomu iz biokemije i bavio se medicinskim istraživanjima. Znanje biokemije i medicine uspješno je prenio u polje konzervacije-restauracije, unijevši revoluciju u način na koji se s oslikanih površina odstranjuju prljavština, stari lakovi i retuši. Revolucionarizirao je i način na koji se u uzorcima slikanog sloja određuje vezivo, primijenivši histološke tehnike bojenja preparata. Danas je veliki zagovornik "zelene" restauracije, tj. metoda i materijala koji ne štete zdravlju restauratora i koji su biološki razgradljivi.

Svoje inovativne metode Wolbers predstavlja kroz stručne radionice. Do sada ih je održao više od stotinu, u dvadesetak zemalja. Hrvatsku je prvi put posjetio 2011. godine, kada je u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu održao radionicu o čišćenju slika. Radionica je izazvala golemo zanimanje: svega nekoliko sati od objave poziva za sudjelovanje, sva su mjesta bila popunjena. Bilo je jasno da postoji potreba za organiziranjem još jedne radionice, a Wolbers je izrazio želju da to bude u Splitu budući da je već neko vrijeme bio u kontaktu sa Sagitom Mirjam Sunarom s Umjetničke akademije.

Profesor Wolbers demonstrira svoje inovativne metode čišćenja 

Pravi učitelj uči kako tražiti vlastita rješenja

Broj mjesta na splitskoj radionici bio je ograničen pa je jutarnja predavanja pratilo četrdeset sudionika, a popodnevni praktični dio njih dvadeset. Teorijski dio radionice obuhvatio je predavanja vezana uz upotrebu vodenih otopina, mikroemulzija, gelova na bazi otapala i enzima. Sudionici su imali priliku čuti zanimljivo predavanje o očuvanju murala u Philadelphiji te o izazovima čišćenja slika rađenih akrilnim bojama, što je tema Wolbersova doktorskog istraživanja. Mikrofotografije prvih uzoraka obojenih reagensima za dokazivanje veziva bile su prava poslastica za splitsku publiku.

U sklopu praktičnog dijela radionice polaznici su mogli iskušati Wolbersove metode čišćenja na umjetninama iz svojih radionica. Našlo se tu svega, od ulomaka rimskih fresaka do ostataka oslikane gotičke tavanice i višestruko preslikanog baroknog tabernakula. "Smatram da cilj radionice nije bio prepisati recepte profesora Wolbersa i napraviti zalihu sredstava za čišćenje, već se upoznati s njegovim načinom razmišljanja i rješavanja problema," objašnjava Tomislav Grzunov iz Hrvatskog restauratorskog zavoda – Restauratorskog odjela u Zadru, koji je diplomu konzervatora-restauratora stekao na splitskoj Umjetničkoj akademiji. "Profesor Wolbers nam je pokazao kako tražiti vlastita rješenja. Prednost njegovih metoda je upravo u tome što nude više putova do konačnog cilja. One, istina, iziskuju puno pažnje, strpljenja i znanja kako bi ih se pravilo upotrijebilo, ali u konačnici mogu dati odlične rezultate."





Otvaranje radionice 

Uvaženog gosta i sudionike radionice pozdravili su Josip Botteri, ravnatelj Galerije umjetnina, i dr. sc. Branko Matulić, dekan Umjetničke akademije. Botteri je istaknuo da naše kulturno blago neprestano traži stručnu pažnju, proučavanje i obazrivo konzerviranje i restauriranje, zahvalivši profesoru Wolbersu što je u svom pretrpanom kalendaru našao mjesta za radni susret s hrvatskim restauratorima.

Iskustva sudionika 

Lana Kekez je prije dvije godine sudjelovala u Wolbersovoj zagrebačkoj radionici, a sada se našla u ulozi organizatora. "Provoditi vrijeme s profesorom Wolbersom, učiti od njega, biti u prilici da mu postavljaš pitanja – to je velika čast za svakog restauratora. Ne samo to; susret s njim me uvijek podsjeti zašto sam od svih profesija odabrala baš ovu."

Lana Kekez, Richard Wolbers, Sagita Mirjam Sunara i Jurica Matijević  

Razgovor s Nevenom Pekom o 10. međunarodnoj konferenciji studija konzervacije-restauracije

Krajem idućeg tjedna u Dubrovniku se održava Međunarodna konferencija studija konzervacije-restauracije. Trodnevni skup organizira Odjel za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku. Riječ je o jubilarnom desetom susretu studenata konzervacije-restauracije iz Hrvatske i Slovenije.

Organizatori su pripremili uistinu bogat znanstveno-stručni i društveni program. Osim predavanja, izložbe postera i posjeta restauratorskim radionicama Odjela za umjetnost i restauraciju, program predviđa obilazak kulturno-povijesnih znamenitosti crnogorskog priobalja. Raspored predavanja i ostalih aktivnosti možete pogledati na internetskoj stranici Konferencije. Neke mi je detalje u intervjuu otkrio Neven Peko, član Organizacijskog odbora. 

Neven Peko, student konzervacije-restauracije Dubrovačkog sveučilišta i član Organizacijskog odbora 10. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije

Nevene, Vi ste jedan od članova Organizacijskog odbora 10. međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije koja će se održati od 19. do 21. travnja u Dubrovniku. Tko je još u Odboru? 

U "užem" organizacijskom odboru, koji se bavio pitanjima poput slanja poziva, nalaženja sponzora, organiziranja cateringa i sl., ima nas troje: Maja Grgurević, tajnica Odjela za umjetnost i restauraciju, asistentica Ivana Popović i ja. 

Kako ste podijelili zaduženja? 

Zaduženja nismo strogo podijelili. Umjesto toga, pokušali smo jedni drugima olakšati posao kako bi se on brže odradio, ali na što kvalitetniji način. Za neke stvari su nam praktično ili savjetima pomogli i drugi nastavnici i kolege studenti. Prof. Sanja Serhatlić će sa studentima koji specijaliziraju konzervaciju-restauraciju papira uvezati programe konferencije. Ona nam je pomogla i u nalaženju sponzora. Prof. Margarita Bego se ponudila da napravi malu zakusku za vrijeme obilaska radionica i sl., a i prof. Nađa Lučić nam je ponudila pomoć za sve što bude potrebno.

Vi ste jedini student u Organizacijskom odboru. Jeste li se sami prijavili ili Vas je trebalo nagovarati da se uključite? 

Kada se na Stručnom vijeću Odjela za umjetnost i restauraciju prvi put spomenula ovogodišnja konferencija, javio sam se našoj tajnici Maji i uključio se u organizaciju. I inače volim te "stresne" organizacijske situacije pa me stvarno nije trebalo nagovarati.

Pomažu li drugi studenti? 

Da, i moram zahvaliti svim kolegama na tome što su nam se javljali i stavljali na raspolaganje za pomoć oko organizacije. Želim još jednom zahvalim kolegama Karmen Lečić, Ani Klečak i Janu Cerovečkom za pomoć na današnjem photo sessionu za postere za konferenciju. Moram spomenuti i dvoje studenata koji specijaliziraju konzerviranje-restauriranje drva, a koji su nam ponudili pomoć oko izrade nagrade "Zvonimir Wyroubal". To su Sara Drpić-Granić i, ponovno, Jan Cerovečki. Nikako ne smijem zaboraviti kolegicu Maju Kadijević Uskoković, našu "vezu" za Crnu Goru koja nam pomaže oko stručne ekskurzije, koja je na rasporedu 20. travnja.

Mislite li da će Vam iskustvo organiziranja ove konferencije koristiti u životu? 

Još od srednje škole više sam puta bio uključen u organizaciju različitih događaja i to svakako smatram pozitivnim iskustvom. Tako se stječe dobro iskustvo u vođenju projekata što će mi, vjerujem, sutra koristiti u poslu. Također, kod ovakvih događanja uvijek je potrebno tražiti sponzore, a sposobnost nalaženja alternativnih izvora financiranja postaje sve važnija i za našu struku, budući da država konstantno smanjuje sredstva za projekte u kulturi.

Uspjeli ste prikupiti impresivan broj sponzora; čini se da će svaki sudionik otići iz Dubrovnika s nekim poklonom. Možete li nam otkriti kakve su nagrade predviđene za autore najboljeg izlaganja, PPT-prezentacije i postera?

Imali smo veliku sreću u nalaženju sponzora, pa smo zaista uspjeli skupiti popriličan broj nagrada. Školska knjiga, Algoritam, UPI2M books, Muzejski dokumentacijski centar, Institut za povijest umjetnosti i Crescat su nam donirali vrlo zanimljiva izdanja stručne literature. Trgovine Juriček i Crescat poklonile su nam i pribor za konzervaciju-restauraciju, dok su nas financijski pomogli Grad Dubrovnik i Autoškola Rally. Nadamo se da ćemo do početka konferencije još proširiti ovu listu, a svim sponzorima zahvaljujemo što su odlučili na ovaj način podržati ovaj vid, možemo reći, dodatnog obrazovanja budućih konzervatora-restauratora.

Program je izuzetno bogat. Osobito zanimljivo zvuči izlet u Crnu Goru koji je planiran za drugi dan Konferencije. 

Odlučili smo rezervirati jedan dan konferencije za druženje, jer mislimo da je stvarati nova poznanstva i kontakte s kolegama podjednako važno kao i održati dobra i stručna predavanja. Naravno, izlet će imati i edukativni karakter, budući da ćemo posjetiti Bokokotarski zaljev koji je pod zaštitom UNESCO-a, grad Kotor čija je jezgra također pod zaštitom UNESCO-a, ali i druge zanimljive lokalitete. U Kotoru će nas dočekati pročelnica kotorskog odsjeka Centra za konzervaciju i arheologiju Crne Gore koja će nas provesti po zanimljivim zbirkama u gradu. Kao u svakoj dobroj reklami, ni mi nećemo otkriti sve detalje, ali svima preporučujem da napune baterije svojih fotoaparata i isprazne memorijske kartice. :)

Znam da ste prije radili kao turistički vodič; je li ideja za izlet u Crnu Goru odatle potekla? 

Točno. Cijelo pretprošlo ljeto uživao sam u poslu turističkog vodiča, upoznavajući nove ljude i posjećujući divna mjesta - i još sam za to bio plaćen! Prije nego što sam to počeo raditi nikada nisam bio u Crnoj Gori. Toga sam se ljeta potpuno zaljubio u predivne prizore Bokokotorskog zaljeva, nevjerojatnih planina koje se obrušavaju u more, ljepotu Kotora i Perasta... Ideja se rodila dijelom i zato, ali i stoga što mnogi sudionici vjerojatno nikada nisu imali priliku posjetiti Crnu Goru i vidjeti kulturno blago te zemlje. Konferencija je izvrsna prigoda za to.

Pored organizacijskih poslova, na Konferenciji ćete držati i predavanje. Na koju temu? 

Kolegica Marta Stanić i ja održati ćemo predavanje o konzervatorsko-restaratorskom zahvatu izvedenom na skulpturi Konj i konjanik kipara i dizajnera Raula Goldonija. To je ujedno bio i završni rad studenata sa specijalizacijom na metalu: Marte Stanić, Marine Parić, Andree Paule Raić i moj. Tema je vrlo zanimljiva, jer smo tijekom cijelog procesa morali voditi računa i o pravnom i financijskom aspektu projekta. Odlično iskustvo!

Što je (bilo) teže: organizirati konferenciju ili pripremiti izlaganje i pismeni rad? 

Ne bih rekao teže, ali zahtjevnije je svakako bilo organizirati konferenciju, budući da je to iziskivalo jako puno slobodnog vremena - a i živaca. Uskladiti organiziranje skupa i pripremu izlaganja s redovnim obavezama na fakultetu bilo je vrlo izazovno!

Dubrovački studenti: Jan Cerovečki, Ana Klečak, Karmen Lečić i Neven Peko

Osnovnu i srednju školu završili ste u Rijeci, a fakultet ste upisali u Dubrovniku. Kako ste se odlučili za studij konzervacije-restauracije? Zašto u Dubrovniku? 

Mogao bih reći da je to zapravo bila čista sreća! Moja prvotna namjera je bila upisati studij arhitekture u Veneciji. To mi je bilo zanimljivo i zbog toga što postoji usmjerenje za konzerviranje-restauriranje graditeljske baštine. Ipak, roditelji su inzistirali da izaberem i zamjensku varijantu. Još u srednjoj školi sam čuo za studij u Dubrovniku i odlučio sam da on bude "zamjenska varijanta". Kada sam došao na prijamni ispit u Dubrovnik, fakultet mi se svidio jer nije ogroman kao onaj u Veneciji (taj prima oko 500 studenata godišnje na različita usmjerenja), a i moj prvi kontakt s Gradom je bio vrlo pozitivan. Venecija je nakon toga pala u drugi plan, i to je zapravo bilo to... 

Specijalizirate konzerviranje-restauriranje predmeta od metala. Što Vas je privuklo toj specijalizaciji? 

Od samog početka dvoumio sam se između metala i keramike. Nakon upoznavanja radionica i profesora ipak me više privukao sjaj riznica punih srebra i zlata. Mislim da sam dobro odabrao i vrlo vjerojatno bih ponovno odabrao isto usmjerenje! 

Planirate li se nakon diplome vratiti u Rijeku? Gdje se, uopće, vidite za pet ili deset godina? 

Za početak se planiram vratiti u Rijeku, ali ne znam na koliko dugo. Već neko vrijeme razmišljam o poslijediplomskom studiju u inozemstvu, ali još se nisam odlučio za neki konkretni studij. Nadam se da ću za desetak godina imati doktorat i raditi u struci, bilo u radionici ili na fakultetu.

Vratimo se još jednom Konferenciji. Što biste poručili onima koji još uvijek dvoje o dolasku u Dubrovnik, zašto se isplati doći? 

Čuti puno stručnih predavanja, upoznati kolege s kojima ćemo sutra surađivati, malo putovati, malo uživati, malo učiti, vidjeti tri lokaliteta pod zaštitom UNESCO-a, možda i dobiti koju lijepu nagradu - mislim da nikome nije potrebno više motivacije od toga! Vidimo se u Dubrovniku!

Film i televizija kao čuvari memorije i dio kulturne baštine

Članak "Film i televizija kao čuvari memorije i dio kulturne baštine" objavljen je u posljednjem broju lista Universitas. Tema članka je radionica o zaštiti i restauraciji audiovizualne baštine koja je početkom ožujka održana u Zagrebu. Radionicu je organiziralo Društvo za zaštitu i razvoj baštine. Video zapis predavanja nedavno je objavljen na You Tubeu. Sažetke predavanja možete pročitati na blogu Conservation Students' Investigation (prvi i drugi dio).

Članak objavljen u Universitasu

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Film i televizija kao čuvari memorije i dio kulturne baštine 

PIŠE: Sagita Mirjam Sunara

Objavljeno u Universitasu : listu Sveučilišta u Splitu, god. IV, br. 40, 11. ožujka 2013., str. 6

Početkom ožujka u Zagrebu je održana radionica o zaštiti i restauraciji audiovizualne baštine na kojoj se govorilo o potrebi očuvanja filmske i televizijske građe kao vrijednih dokumenata vremena i čuvara nacionalne memorije

Jednodnevna radionica o zaštiti i restauraciji audiovizualne baštine koja je početkom ožujka održana u Zagrebu okupila je širok spektar stručnjaka iz arhivskih i muzejskih ustanova, nacionalne radiotelevizijske kuće i konzervatorskih zavoda. U radionici su sudjelovali i studenti prve godine konzervacije-restauracije Splitskoga sveučilišta. Program je uključivao predavanja, projekcije restauriranih domaćih dokumentarnih i animiranih filmova te posjet studiju koji se bavi digitalnim restauriranjem. Radionicu je organiziralo Društvo za zaštitu i razvoj baštine. 

Predavanja, projekcije, demonstracije

Na popisu predavača našla su se uvažena imena. Dr. sc. Branko Bubenik, dugogodišnji ravnatelj INDOK službe Hrvatske radiotelevizije, upozorio je na vrijednost građe koja se čuva u arhivi HRT-a i dao osnovne smjernice za zaštitu audiovizualnih dokumenata. Veliko je zanimanje pobudilo predavanje Daniela Rafaelića, povjesničara filma, koji je govorio o gotovo detektivskoj potrazi za hrvatskom filmskom građom u njemačkim arhivima. Osvrćući se na loše građevinsko stanje našeg prvog filmskog studija, osnovanog 1926. godine, Rafaelić se retorički zapitao kako se odnosimo prema svojoj baštini i vlastitom sjećanju. Kustosica Leila Topić, pak, podijelila je iskustva s radovima iz Zbirke medijskih umjetnosti Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, čije očuvanje predstavlja osobit izazov i iziskuje interdisciplinranu suradnju.

Između predavanja projicirani su kratki dokumentarci nedavno preminulog Krste Papića, doajena hrvatske kinematografije, te animirani film Bećarac Zlatka Boureka. O njihovom restauriranju govorila je Mirela Budimić iz Studija Ater, kojemu je taj posao bio povjeren. Djelatnici studija u poslijepodnevnim su satima demonstrirali postupak skeniranja filmskoga gradiva i restauriranja digitalnih zapisa.

Prizor iz restauriranog dokumentarnog filma K. Papića "Mala seoska priredba" (1972.)  

Ugrožena baština

Velik dio naše audiovizalne baštine nepovratno je izgubljen. Uzroci su brojni: prirodno propadanje ubrzano čuvanjem u neprikladnim uvjetima, tehnološka zastarjelost, nemar... Zagrebačka je radionica bila pokušaj da se podigne svijest o važnosti očuvanja AV dokumenata kao dijela kulturne baštine te dijela nacionalnog identiteta i memorije.