Razgovor s umjetnikom: Vilma Reljić

U jučerašnjem Universitasu objavljen je članak "Utorkom u Galeriji – Fast Forward" u kojemu sam pisala o ciklusu jednodnevnih izložaba kojima se predstavljaju mladi splitski umjetnici, studenti završnih godina slikarstva i kiparstva. Studenti povijesti umjetnosti splitskog Filozofskog fakulteta zaduženi su za kustoski dio posla. Projekt su osmislili i pokrenuli Božo Majstorović, muzejski savjetnik Galerije umjetnina, i Vedran Perkov, samostalni umjetnik.

Prva izložba, Frekvencije, održana je početkom lipnja. Vilma Reljić, studentica druge godine diplomskog studija slikarstva, tom je prilikom predstavila dvije skulpture i jedan video rad. Nakon izložbe napravila sam intervju s Božom Kesićem, koji je napisao popratni tekst za Vilminu izložbu. Članak koji je jučer izašao u Universitasu bio je povod da s Vilmom popričam o skulpturama koje je prikazala na izložbi.

Treba, ipak, napomenuti da ovo nije "običan" intervju. Cilj mi je bio doznati s kakvim materijalima Vilma radi, što smatra prihvatljivim stupnjem oštećenja te gdje je, po njoj, granica između starenja i propadanja. Intervjuiranje umjetnika jedan je od osnovnih načina prikupljanja informacija o suvremenim umjetničkim radovima. Poznavanje umjetnikove nakane važno je za određivanje koncepta konzervatorsko-restauratorskog zahvata, ali i za (buduće) izlaganje umjetničkog djela. Tema je to koju sam obradila u jednom od ranijih postova.

Vilma Reljić

Vilma, razgovarat ćemo o dvjema skulpturama – objektima – koje si prikazala na izložbi Frekvencije u Galeriji umjetnina. Rad čine dvije željezne konstrukcije u prostoru. U popratnom tekstu izložbe Božo Kesić istaknuo je da je obrađuješ temu materijalizacije zvuka, odnosno zvučne frekvencije u objektu. Kako bi ti opisala svoju skulpturu, tj. skulpture?

Rad Bez naziva nastao je u procesu promišljanja o temi "Između jednakog" i dio je mog završnog, diplomskog rada na temu "Frekvencija u izolaciji zvuka". Dijalektika zvuka i objekta u prostoru tematika je koja obilježava moje prethodne radove, pa tako i ovaj. To je neka vrsta mog dijaloga s prostorom. Konstruiram objekt koji postaje oblik koji, u percepciji, frekvencija može mijenjati, ali perspektiva ne može. Budući da simboličke dimenzije nema, konstrukcija je jednaki dio praznine koliko i prostora, i na taj način objekt bilježi frekvenciju. Objekte / konstrukcije postavila sam direktno u perspektivu prije nego što im je prostor "napravio" skraćenja. Udaljenost objekta u prostoru izračunala sam prema frekvenciji oktave na klaviru, po nekim svojim, zamišljenim koordinatama, tako da ne postoji rezultat, već svaki sljedeći takav objekt zauzima novu poziciju u intervalima. Treći objekt koji ide uz ove dvije konstrukcije stvara harmonijsku rezonancu direktnom frekvencijom u pritisku "klavirske tipke". Intervali frekvencije su zapisani, tj. ocrtani u dijagramu ili geometrijskom grafu. Harmonija koju stvara pritisak na tipku, i koja ovisi o brzini i jačini pritiska, može u jednom trenutku ostvariti osnovnu frekvenciju oktavne linije, ali je to prepušteno slučaju i osobi, jer je rad interaktivan.

Vilma Reljić, Bez naziva (foto: Z. Alajbeg, ustupljeno ljubaznošću Galerije umjetnina u Splitu)

Radi se, zapravo, o dvije "klavirske tipke". Jedna je samostalna vertikala, a pritiskom o drugu iscrtava se, u grafičkoj dimenziji, frekvencija osobe, tj. jačinu i brzinu pokreta kreira u apstraktnom grafu. Kako promatrač pritisne tipku, tako se na papiru iscrtava frekvencija. Na ovaj sam način fizički izolirala zvuk od njegove pojavnosti i od frekvencije, unutar nje same, jer objekt ovdje ovisi isključivo o dodiru, tj. o pokretu i tako osvaja prostor. Frekvenciju, koju i dalje bilježi unutar sebe, objekt zadržava.Radovi koje radim u pravilu nemaju konačan rezultat. Uvijek ih vidim kao izvor, uzrok i "oscilaciju" ideje, neku vrstu iskušenja koje koncentraciju dovodi u stanje istraživanja. Tehničke dimenzije rada vidim kao ekstenziju i mogućnost nastavka, zbog čega su one ponekad promjenjive.

Kad ljudi pogledaju tvoj rad, što bi trebali vidjeti? Kako bi ga trebali doživjeti?

Važno mi je da radovi stvaraju osjećaj zvuka, da na njega upućuju i da se, eventualno, stvori pitanje (ili odgovor) gdje se taj zvuk zapravo nalazi, dok je zvuk doslovno preveden u oblik.

Za izradu ovih konstrukcija koristila si željezo. S kojim materijalima inače radiš? Utječu li oni na značenje, odnosno poruku tvojih radova?

Koristila sam razne materijale, ne znam koje nisam. :) Ja doista budem u euforiji kad otkrijem neki novi materijal, čak i kad ponovno otkrijem onaj koji mi je otprije poznat. Materijal me uvijek vodi; mislim da je prvo na što pomislim ta nota koja zrači iz nekog materijala. Zapravo, kad radim, vidim rad kao da on već postoji pa odmah znam od čega ću ga napraviti.

Zašto ti se željezo činilo dobrim materijalom za izvedbu ovoga rada? Čime ti ono "zrači"? Je li te asociralo na neki zvuk?

Željezo mi je stvorilo osjećaj mineralnog zvuka, nekakvu hladnu ekstenziju, poput nekakvog magneta koji je zapisao mapu zvuka ili njegov fraktal.

Kod odabira materijala, je li ti važno isključivo kako on izgleda ili materijal ima neku simboliku?

Bitno mi je da je materijal u izravnoj vezi s idejom. To ne znači da ga uvijek uzimam onakvog kakav je; ponekad mi odgovara ono što se krije u njemu pa ga mijenjam dok to ne bude to. Čuda su ti materijali, stvarno mogu napraviti svašta... Mogu, primjerice, smanjiti rad, nadodati mu nešto, obojati ga, umiriti ga. Stvarno svašta.

Vratimo se objektima iz Galerije umjetnina. Kako si razvila ideju o tom radu? Jesi li, možda, crtala skice ili radila modele?

Ideju za ovaj rad razvila sam kroz prethodne radove i tematiku o ponavljanju i umanjivanju značenja, kroz frekvenciju, minimum i zvuk. Napravila sam skicu, mislim da je to bilo u nekoj gužvi. Ne znam... Vidjela sam neku sliku u glavi, to sam nacrtala i skicu kasnije doradila.

Razlikuje li se završeni rad od prvotne ideje?

Ne, barem za sada.

Jesi li ti netko pomogao oko izrade?

Inače sam radove radila sama, no za ovaj mi je rad pomogao kolega Đani Martinić, student kiparstva, jer je trebalo zavariti željezo, a to nisam nikad radila. Mogu reći da je to bilo zanimljivo iskustvo, sad me već poznaju u željezariji. :)

Kad si znala da je rad gotov?

Odmah znam da je rad gotov. Ako je skica dobra, tj. ako precizno prikazuje ono što sam zamislila, onda se samo krećem prema cjelini. Ako rad mijenjam dok nastaje, onda jednostavno osjetim da čujem sve što treba... Ovo zvuči pomalo metafizički, no jednostavno se radi o osjećaju koji dolazi iznutra. Točno znaš da su kazaljke preklopljene.

Jesi li bila prisutna kod postavljanja skulpture u izložbenom prostoru Galerije umjetnina? Jesi li imala neke posebne zahtjeve što se tiče njezinog smještaja u prostoru ili, primjerice, rasvjete?

Božo i ja smo postavljali radove. Točno smo znali kakvo nam svjetlo treba i koja je pozicija najbolja. Stvarno smo se odmah shvatili i oko prostora i oko namjere koju smo imali za poziciju radova... I Božo fenomenalno radi kao kustos.

Vilma Reljić i Božo Kesić na otvaranju izložbe Frekvencije

Smatraš li da bi vizualna promjena materijala utjecala na poruku koju tvoj rad nosi? Primjerice, da željezo korodira pa da površina promijeni boju i strukturu, bi li to utjecalo na značenje tvojih objekata?

Vizualna promjena bi apsolutno utjecala, taj rad ne bi mogao više imati svoju kretnju. Promijenile bi mu se koordinate i to iznenada. Ipak, to mijenjanje je dio strukture.

Ako materijal počne propadati, treba li ga popraviti ili zamijeniti novim?

Ako materijal počne propadati... To je neka vrsta dvostruke linije. Mislim da neke materijale ne bi trebalo mijenjati. Mislim da bi se u tom slučaju, takvim potezom, dosta toga sakrilo. Drugi materijali, pretpostavljam, "traže" da uvijek budu isti.

A u slučaju skulpture Bez naziva? Toleriraš li, primjerice, koroziju željeza?

Konstrukcije sam za sada izolirala pastom. U slučaju korozije pronašla bih način, ali bi to opet bio "rad u radu". Radije bih se pobrinula da do toga ne dođe, nego sanirala posljedice. U principu, korozija mi ne bi smetala.

Koju si pastu koristila?

Koristila sam prozirnu pastu za cipele.

Gdje je, po tebi, granica između starenja i propadanja materijala?

Mislim da je materijal bitan dio rada koji bilježi promjenu. Neki je materijali usvajaju i prihvaćaju, čak i trebaju, a neki ne, pa se, pretpostavljam, prema tome i ponaša njihov vizualni identitet. Neki materijali naprosto trebaju to vrijeme, dok druge treba zaštititi, jer bi se bez toga pretvorili u ono što ne predstavljaju.

Do koje je mjere promjena materijala za tebe prihvatljiva?

Za moj rad? Prihvatljiva mi je utoliko da se, ako se nešto razbije, zamijeni istim materijalom. Ne bih htjela da mi se, primjerice, boja koja je napukla ili se promjenila zbog kiše ili vremena mijenja i obnavlja. Tako barem sada mislim i to vrijedi za ove radove. Bitna mi je struktura i potez, bitna je čak i ta greška koja je namjerna ili nenamjerna, pa je ne bih htjela skrivati. Dobro je da se vidi ruka onoga koji radi; to otkriva tu kreativnu igru i mišljenje.

Zamisli da neki muzej kupi tvoju skulpturu. Kada bi se na njoj pojavilo neko oštećenje, bi li htjela da te konzultiraju oko restauratorskog zahvata ili ti ne bi bilo važno kako će restauratori riješiti problem?

Ako bi došlo do nekog oštećenja, voljela bih da me zovu i da budem prisutna kad se na skulpturi bude radilo.

Razgovor s Ines Palčić o sudbini umjetnina iz Dijecezanskog muzeja u Zagrebu

Na 9. međunarodnoj konferenciji studija konzervacije-restauracije koja je sredinom travnja održana u Splitu, apsolventica zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti Ines Palčić održala je vrlo zanimljivo predavanje o suradnji Odsjeka za restauriranje i konzerviranje umjetnina (ORKU) i Dijecezanskog muzeja Zagrebačke nadbiskupije. Projekt, u sklopu kojega je od propadanja spašeno preko trideset umjetnina, pokrenut je 2007. godine na inicijativu docentice Zvjezdane Jembrih s ORKU-a i uz financijsku podršku Ministarstva kulture. Zamolila sam Ines da mi kaže nešto više o tom projektu i izložbi restauriranih umjetnina koja bi se iduće godine trebala održati u Galeriji Klovićevi dvori.

Na 9. međunarodnoj konferenciji studija konzervacije-restauracije Ines je održala predavanje "Suradnja Odsjeka za restauriranje i konzerviranje umjetnina / ALU i Dijecezanskog muzeja u Zagrebu"

Ines, na konferenciji si govorila o projektu suradnje Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije i ORKU-a. Kada je i kako projekt započeo?

Projekt je započeo 2006. godine, nakon posjeta studenata Odsjeka za restauraciju i konzervaciju umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu riznici Zagrebačke katedrale. Studenti su bili iznenađeni i razočarani stanjem umjetnina koje se tamo nalaze pa se nametnulo pitanje mogu li i što učiniti da se situacija promjeni. Suradnja je inicirana pismom namjere koje je upućeno Nadbiskupiji zagrebačkoj. Nakon toga je potpisan Ugovor između Dijecezanskog muzeja u Zagrebu i Akademije likovnih umjetnosti.

Projekt je podržalo i Ministarstvo kulture?

Da, Akademija je na natječaj Ministarstva kulture prijavila program istraživačkih i konzervatorsko-restauratorskih radova na polikromiranim drvenim skulpturama iz fundusa muzeja. Ministarstvo je potom odobrilo prva financijska sredstva. Nakon što smo dobili odobrenje nadležnog konzervatorskog odjela, 2007. godine započelo se s radovima.

Radovi se kontinuirano izvode u sklopu nastave na studiju konzervacije-restauracije?

Tako je. Radovi se izvode u okviru nastave iz restauratorskih predmeta i diplomskih radova pod mentorstvom docenata mr. Zvjezdane Jembrih i mr. Andreja Aranickog, a posljednje tri godine i u sklopu restauratorske prakse in situ. Preventivna zaštita umjetnina iz fundusa provodi se u depou Dijecezanskog muzeja, uz financijsku potporu Nadbiskupije zagrebačke. Voditeljica programa i glavni inicijator suradnje je moja nastavnica Zvjezdana Jembrih.

Predavanje Ines Palčić po mnogima je bilo jedno od najboljih na konferenciji (foto: Stjepan Krešić)

Koliko je umjetnina iz fundusa Dijecezanskog muzeja do sada obrađeno?

Od 2007. godine, kada se započelo s radovima, istraženo je, konzervirano, restaurirano i dokumentirano dvadesetak skulptura i desetak štafelajnih slika. Treba napomenuti da se suradnja nastavlja.

I ti si radila na nekim umjetninama?

Projektu sam se priključila 2010., na trećoj godini studija. Tada smo, u sklopu nastave iz kolegija Restauriranje i konzerviranje polikromije na drvenom nosiocu, počeli raditi na skulpturama iz Dijecezanskog muzeja. Ja sam radila na skulpturi Raspelo, porijeklom iz župne crkve sv. Martina u Varaždinskim Toplicama. Izvedene radove prezentirala sam na 9. međunarodnoj konferenciji studija konzervacije-restauracije koja je prije dva mjeseca održana u Splitu.

Moram priznati da me tvoje predavanje oduševilo. Koji ti je dio zahvata bio najzanimljiviji? Jesi li naučila nešto novo?

Skulptura mi se jako svidjela i željela sam raditi baš na njoj, tako da sam od početka do kraja radova bila jednako zainteresirana, odnosno sve su mi faze bile jednako zanimljive. Raspelo je ujedno prva skulptura na kojoj sam radila pa je sve što sam naučila bilo novo.

Raspelo na kojemu je Ines radila potječe iz župne crkve sv. Martina u Varaždinskim Toplicama (foto: Karlo Vučković)

Vratimo se projektu. Koliko je važna suradnja s vlasnikom, u ovom slučaju sa Crkvom? Jesu li vlasnici uopće bili svjesni da njihovim umjetninama prijeti propast?

Suradnja s vlasnikom je izrazito važna, ne samo u ovom slučaju već u svakom. To mi je postalo potpuno jasno tek kada sam počela raditi na diplomskom radu. Uspješnost provođenja radova ovisi o tome koliko je vlasnik svjestan vrijednosti umjetnine koju posjeduje i važnosti njenog očuvanja. Što se Dijecezanskog muzeja tiče, crkvene strukture jesu upoznate sa situacijom, no s njihove strane ne postoji inicijativa da se to promijeni.

Kakva je uloga Ministarstva kulture?

Ministarstvo kulture financijskim sredstvima podupire Program zaštite i očuvanja kulturnih dobara kojim ORKU pokušava pridonijeti rješavanju problema Dijecezanskog muzeja u Zagrebu.

No, postoji osjećaj da bi i vlasnici trebali finacijski poduprijeti projekt. Kada je u pitanju zaštita i očuvanje sakralne baštine, Crkva bi se trebala početi oslanjati na vlastite financijske izvore. Srećom, u Splitu postoje naznake za to. Vratit ću se još jednom na tvoje predavanje. Spomenula si da su neki dijelovi zbirke Dijecezanskog muzeja otpremljeni u druge župe. O čemu se radi?

U fundusu Dijecezanskog muzeja nalazi se veliki broj umjetnina koje su pripadale crkvama s područja Zagrebačke (nad)biskupije. Prikupio ih je dr. Kamilo Dočkal, prvi ravnatelj muzeja. Krajem devedesetih godina počele su se osnivati nove biskupije, koje su se odvojile od matične Zagrebačke nadbiskupije. Iz muzeja su tada otpremljeni dijelovi zbirke koji su vlasništvo župa s njihovog područja. Radi se o varaždinskoj, bjelovarskoj, sisačkoj i požeškoj biskupiji. Samo potonja ima svoj Dijecezanski muzej pa se postavlja pitanje gdje će biti pohranjene umjetnine nakon povratka u matične biskupije i kakva će biti njihova budućnost. Samim povratom nije riješeno pitanje odgovarajućeg smještaja umjetnina, a mnogima će bez odgovarajuće konzervatorsko-restauratorske skrbi preseljenjem biti nanesena nepovratna šteta.

Ni situacija u Zagrebu, međutim, nije idealna. Rekla si da Dijecezanski muzej u Zagrebu zapravo ne postoji. Umjetnine su razasute po gradu; dio je pohranjen na tavanu Nadbiskupskog dvora, dio u depou u Palmotićevoj ulici, a dio u podrumu Nadbiskupske palače. Nove biskupije sada potražuju "svoje" umjetnine. Kakva je, prema tvojim saznanjima, budućnost tog muzeja?

Budućnost muzeja u Zagrebu je neizvjesna, a ovisi o više čimbenika. Glavni je, dakako, novac. Tu je i pitanje prostora u kojemu će građa biti izložena. Tko će investirati u projekt otvaranja muzeja javnosti? Treba li to biti Crkva, Država ili Grad, s obzirom na to da bi muzej mogao biti dio njegove kulturne ponude, i dalje nije razriješeno.

Na kraju predavanja spomenula si izložbu na kojoj bi se predstavile restaurirane umjetnine. Zašto je takva izložba potrebna? Kako je zamišljena?

Izložbom bi se aktualizirala pitanja koja sam ranije spomenula. Ne manje važno, javnost bi se upoznala sa strukom i problematikom konzervatorsko-restauratorskog posla. Koncept izložbe bio bi prvenstveno konzervatorsko-restauratorski, ne samo povijesno-umjetnički ili kulturološki. Edukativnim sadržajem i interaktivnim radionicama ukazalo bi se na važnost preventivne zaštite i spašavanja umjetnina, a publici bi se predstavili rezultati rada na skulpturama iz Dijecezanskog muzeja.

Kako realizirati takav projekt?

Za realizaciju izložbe najvažnije je osigurati financijska sredstva, interdisciplinarnu radnu skupinu, čiju bi jezgru činili nastavnici i studenti ORKU-a, ali i mnogi drugi stručnjaci, te odgovarajuće mikroklimatske uvjete za izlaganje umjetnina. Za sada je oformljena radna skupina koju čine Zvjezdana Jembrih, voditeljica projekta, Heda Šlogar iz Gradskog ureda za kulturu, Želimir Laszlo iz Muzejskog dokumentacijskog centra i Marina Viculin iz Klovićevih dvora. Klovićevi dvori su partner projekta. Program će biti prijavljen na natječaj Ministarstva kulture za 2013. godinu, no tražit će se i potpora Nadbiskupije zagrebačke.

Misliš li da su konzervatori-restauratori u Hrvatskoj dovoljno osviješteni po pitanju važnosti otvaranja struke javnosti i promoviranja onoga čime se bavimo?

Iskreno, mislim da nisu. Nažalost, nerijetko se susrećemo s osobama koje uopće ne znaju što znači konzervacija ili restauracija i čime se konzervatori-restauratori bave, ali i ne moraju to nužno znati. Odgovornost je na nama; mi bismo trebali činiti sve što je u našoj moći da se to promijeni. Ova je izložba korak u tom pravcu.

"Uspješnost provođenja radova ovisi o tome koliko je vlasnik svjestan vrijednosti umjetnine koju posjeduje i važnosti njenog očuvanja," kaže Ines

Za kraj, spomenula si da trenutno radiš na svom diplomskom radu. O čemu je riječ?

Upravo privodim kraju konzervatorsko-restauratorske radove na betonskoj skulpturi Tobogan, kipara Ivice Antolčića. Tobogan se nalazi u dvorištu hostela Stoimena u Crikvenici. Postavljen je tamo 1954. godine kao plod suradnje tadašnje Obrtničke škole i Dječjeg doma u Crikvenici. Ta je primijenjena skulptura bila maturalni rad gospodina Antolčića, što priču čini još zanimljivijom, budući da je sada postala predmetom mog diplomskog rada. Skulptura je bila u vrlo lošem stanju. Iako je izvorno bila namjenjena interakciji s djecom, sve je izglednije da će po završetku radova biti od toga izuzeta. To je želja autora kojemu je, kao i mom mentoru Alenu Novoselcu i meni, najbitnije da se skulptura sačuva i zaštiti.

Uvijek mi je zanimljivo čuti kako su se ljudi odlučili baviti ovim poslom. Što te nagnalo da upišeš studij konzervacije-restauracije? Kako si se odlučila za specijalizaciju restaurator-kipar?

Završila sam Školu primijenjene umjetnosti i dizajna i mnogo prije mature sam znala da ću se nastaviti obrazovati u tom smjeru. Međutim, dvojila sam između Akademije likovnih umjetnosti i studija dizajna. Naposljetku sam odabrala Akademiju, a Odsjek restauracije mi je bio zanimljiv najviše zbog sinteze "disciplina" koju je svojim programom nudio. Osim kiparstva, koje mi je još od srednje škole bilo primarni interes, bilo je tu mnogo povijesti umjetnosti. Na kraju sam dobila vrlo zanimljivu i plemenitu struku.

Razgovor s Božom Kesićem o projektu Utorkom u galeriji – Fast Forward

Večeras se u splitskoj Galeriji umjetnina otvara druga izložba iz ciklusa Utorkom u galeriji – Fast Forward. Riječ je o jednodnevnim izložbama mladih umjetnika, mahom studenata završnih godina Umjetničke akademije. Kustoski dio posla obavljaju studenti povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u sklopu vannastavnog programa Kolosijek H6. Projekt, iza kojega stoje Božo Majstorović iz Galerije umjetnina i umjetnik Vedran Perkov, ima dva cilja: potaknuti suradnju i umrežavanje fakulteta i institucija na području (suvremene) umjetnosti, te omogućiti studentima stjecanje praktičnog iskustva u struci.

O projektu sam razgovarala s Božom Kesićem, studentom povijesti umjetnosti koji je napisao popratni tekst za izložbu Frekvencije Vilme Reljić. Tom je izložbom prije tjedan dana otvoren ciklus Utorkom u galeriji – Fast Forward.

Ciklus uključuje deset izložbi – četiri će se održati prije ljeta, a šest u listopadu i studenom

Vilma Reljić i Božo Kesić

Božo, najprije mi reci kako si se odlučio za studij povijesti umjetnosti? Je li to bio tvoj prvi izbor?

Ne, prvo sam upisao studij građevine, no već nakon prve godine odlučio sam da ću upisati povijest umjetnosti. Taj je studij sam po sebi zanimljiv u smislu građe kojom se bavimo i širine znanja koju stječemo. Trenutno sam na trećoj godini preddiplomskog studija povijesti umjetnosti i anglistike. Engleski jezik mi je oduvijek išao, pa sam ga tom logikom odabrao kao drugi predmet.

U projekt Utorkom u galeriji – Fast Forward uključio si se kroz vannastavni program Odsjeka za povijest umjetnosti Kolosijek H6. Kako je do toga došlo?

Uključio sam se u Kolosijek H6 zajedno s ostalim studentima i studenticama treće godine povijesti umjetnosti. Zapravo, riječ je isključivo o još nekoliko studentica. Ja, kao muškarac, predstavljam manjinu. :) Kolosijek H6 vode dvije profesorice s Odsjeka za povijest umjetnosti, dr. sc. Ivana Čapeta Rakić i Ivana Meštrov. Rad studenata povijesti umjetnosti na projektu Utorkom u galeriji – Fast Forward odvija se pod njihovim mentorstvom.

Izložbe se održavaju utorkom pa mi je taj dio naziva jasan. Zašto "Fast Forward"?

Fast Forward je asocijacija na brzu izmjenu postava i kratkotrajan karakter izložbi, gdje se na tjednoj bazi predstavljaju umjetnik i kusos. Vilmina i moja izložba označila je početak cijele priče.

Vilma je na izložbi predstavila dva rada, video instalaciju White for Lilith i skulpturu Bez naziva. Kako ste se vas dvoje "našli"? Što ti je bilo zanimljivo u njezinim radovima?

Mi smo na neki način odmah ''kliknuli''. Na prvom sastanku svatko se morao predstaviti. Umjetnici nisu predstavljali samo sebe, već i svoje radove. Morali su nas uputiti u priču koja stoji iza tih radova, objasniti proces njihovog nastajanja. Meni se odmah svidio Vilmin koncept materijalizacije zvuka u objektu, odnosno činjenica da umjetnica prvo bilježi određene zvučne frekvencije, prevodeći ih zatim u minimalističku skulpturu, koja na određeni način ''reproducira'' zvuk iako ga konkretno ne možemo čuti – samo naslutiti. U radu koji je prikazala na izložbi u Galeriji umjetnina, Vilma je kroz repetitivnost forme tipičnu za minimalizam sugerirala postojanje ritma u njenoj skulpturi, koji sam po sebi navodi na postojanje zvučnosti i svaki promatrač subjektivno doživljava i ''čuje'' različite stvari.

Vilma Reljić, Bez naziva (foto: Zoran Alajbeg; ustupljeno ljubaznošću Galerije umjetnina)

Tekst koji si pisao za Vilminu izložbu objavljen je na blogu Kolosijeka H6. Je li ti pisanje išlo glatko?

Isprva nije, no nakon komunikacije s umjetnicom, koja je ključna za pisanje valjanog i istinitog teksta, sve je išlo više-manje glatko. Uz komunikaciju s umjetnicom na ovoj razini, dobro mi je došlo i mentorstvo profesorica Ivane Čapete Rakić i Ivane Meštrov, kojima sam tekst slao na uvid prije no što se našao u izložbenom prostoru i na internetu. Slične sam tekstove već pisao na fakultetu, no ovo je prvi put da je neki moj rad javno dostupan.

Što obuhvaća posao kustosa?

Obuhvaća gotovo sve: od pisanja o izložbi i svemu što ide uz nju, organizacijskih poslova i neprestane komunikacije, do postava izložbe. Posla ima dosta, no budući da mi je ovo prvi put, kao i svim sudionicima ovog programa, mentori programa su nam maksimalno olakšali rad. Moram istaknuti odličnu tehničku potporu Galerije umjetnina.

Smatraš li da će ti ovo iskustvo koristiti u daljnjem radu?

Kroz projekt sam naučio puno toga: kako pristupiti izložbi, što je potrebno napraviti da bi se ona na pravi način realizirala, kako "teče" komunikacija na različitim razinama, od razgovora s umjetnikom/com do razine institucije. Shvatio sam koliko je važna suradnja između ljudi koji rade na nekom projektu, jer je teško – gotovo nemoguće – sav posao odraditi sam. Siguran sam da će mi ovo iskustvo koristiti u daljnjem radu. Bilo mi je bitno, kao i svima nama, što prije uključiti se u ovakve programe upravo radi stjecanja iskustva i "automatizma" u poslu kojim će se neki od nas baviti u budućnosti.

Jesu li ovakvi projekti potrebni Splitu?

Apsolutno, ne samo radi obogaćivanja kulturnog života grada, već i zbog suradnje Odsjeka za povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta i Umjetničke akademije. Takvu bi suradnju trebalo poticati i razvijati kako bi postala razumljiva i prirodna pojava, što ona u osnovi i jest.

Otvaranje izložbe Vilme Reljić Frekvencije

Iako te od diplome dijele još dvije godine studija, sigurno imaš neke planove za budućnost. Čime bi se volio baviti kad diplomiraš?

Volio bih raditi kao kustos. Bilo bi mi drago kada bih mogao raditi u nekoj instituciji kojoj je fokus suvremena umjetnost. Bojim se, međutim, da su to samo snovi. :)

Posjećuješ li redovito izložbe? Imaš li omiljenog umjetnika ili umjetničko djelo?

Posjećujem kad god mi je nešto interesantno. Nemam omiljenog umjetnika, iako bih mogao nabrojati nekoliko imena za koje smatram da su izvrsni umjetnici, neovisno o tome kojem su povijesnom razdoblju pripadali. Pitanje je možda bilo usmjerno na suvremenu umjetnost. Moram reći da ne volim kada je netko doslovan, što se u posljednje vrijeme događa kada umjetnici postaju kritičari vlasti radeći to na "proziran" način.

Na otvaranju Vilmine izložbe razgovarali smo o problemu očuvanja suvremene umjetničke produkcije. Jedna od osnovnih metoda koju konzervatori-restauratori koriste je intervjuiranje umjetnika. Tako se prikupljaju informacije o materijalima s kojima umjetnici rade, ali i o njihovom značenju, što je važno za očuvanje i prezentaciju umjetničkih djela. Koliko si upoznat s ovom temom?

Ideja s intervjuima je odlična; tko će bolje znati kako postupati s nekim umjetničkim djelom od osobe koja ga je napravila? Znam da očuvanje suvremene umjetnosti predstavlja veliki problem, jer su u nekim slučajevima takva djela sklonija trošenju i propadanju, čak i više od onih stoljećima starijih. Ne razumijem se puno u konzervaciju i restauraciju, ali prepostavljam da upravo ta djela mogu biti najveći izazov struci, jer su često izvedena u neuobičajenim tehnikama. Osim toga, naviknuli smo se na odmak od slike, kipa ili lijepe građevine kao paradigme umjetnosti pa se postavlja pitanje kako očuvati i dokumentirati druge vidove umjetnosti poput, primjerice, performansa, je li to onda isto djelo, odnosno posjeduje li istu vrijednost, te tko odlučuje o tome.

Restauratori, što nakon diplome?

Konferencija studenata i mladih konzervatora-restauratora koju je u rujnu prošle godine u Londonu organizirao Međunarodni institut za restauriranje (IIC) potakla me na razmišljanje o problemima s kojima su suočeni moji studenti, sadašnji i bivši. Jedan od najvećih je "prikupljanje" dvogodišnjeg radnog staža, što je jedan od uvjeta za polaganje stručnog ispita u konzervatorsko-restauratorskoj djelatnosti.

Kako bih potakla rješavanje tog problema, s kolegicama Lanom Kekez, Veselom Bizacom i Elenom Jurić krajem prošle godine počela sam planirati tematski okrugli stol. Elena je predložila da raspravu povežemo s 9. međunarodnom konferencijom studija konzervacije-restauracije, koja se u travnju trebala održati u Splitu. Članovi organizacijskog odbora konferencije pozdravili su tu ideju.

Velika mi je želja bila da izradimo transkript okruglog stola i objavimo ga na web stranici konferencije; činilo mi se važnim da informacija dopre do što većeg broja ljudi. Poticaj za to i ovaj put je došao od Međunarodnog instituta za restauriranje, točnije od projekta Dijalozi za novo stoljeće. Pored toga, Lana, Vesela, Elena i ja zamislile smo da transkript služi kao podloga za izradu prijedloga izmjene Pravilnika o stručnim zvanjima u konzervatorsko-restauratorskoj djelatnosti te uvjetima i načinu njihova stjecanja.

Okrugli stol "Restauratori: Što nakon diplome?" održan je 13. travnja i – veseli me reći – pobudio je veliki interes. Od bivših studenata splitske Akademije, u dvosatnoj su raspravi sudjelovale Lana, Elena i njihova nekoliko godina starija kolegica Ivana Letilović. Pozivu za sudjelovanje odazvali su se Elena Gudelj iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Elvira Šarić Kostić iz Muzeja grada Splita te Milivoj Hekman iz Službe za kulturu Grada Splita. Razgovor se "vrtio" oko dvije teme: gdje i kako mladi konzervatori-restauratori mogu prikupiti dvogodišnji radni staž te kako poboljšati njihov položaj u postupku stjecanja stručnog zvanja. Veliki dopirnos raspravi dale su moje kolegice sa zagrebačke Akademije, Zvjezdana Jembrih i Tamara Ukrainčik. Komentari Sanje Serhatlić, koja predaje na dubrovačkom studiju konzervacije-restauracije, nikoga nisu ostavili ravnodušnim. Svi su se složili da bi studiji konzervacije-restauracije trebali biti ravnopravni partneri u odlučivanju o budućnosti (i sadašnjosti!) konzervatorsko-restauratorske struke u Hrvatskoj. Duboko sam uvjerena da će Ministarstvo kulture znati ovo prepoznati.

Elena Jurić (na slici), Lana Kekez i Ivana Letilović govorile su o svome iskustvu (foto: S. Krešić)

Elena Gudelj (Hrvatski zavod za zapošljavanje) predstavila je program stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa (foto: G. Nikšić)

Gospođa Gudelj morala je odgovarati na brojna pitanja iz publike (na slici: Kristina Krivec, mag. konz.-rest.; foto: G. Nikšić)

U izradi transkripta sudjelovalo je osam ljudi, redom članova organizacijskog odbora konferencije. Svatko je trebao transkribirati jedan dio zvučnog zapisa. Pored tipkanja, moj je zadatak bio pregledati i urediti sve dijelove transkripta. Moram priznati da su mi najviše muke zadavale moje izjave ("Evo, ja bih, ako smo... Budući da je već 17.30, mislim da smo iscrpili... Nismo možda iscrpili temu, ali mislim da smo energiju srozali do... Na neki vrlo niski nivo je pala").

Posao smo završili prije desetak dana. Nakon što su sudionici rasprave autorizirali tekst, on je danas objavljen na web stranici konferencije. Puno je truda i vremena uloženo u ovaj projekt, no vjerujem da rezultati neće izostati.

Svibanj u znaku fotografija

Sredinom travnja iznenadio me e-mail Seana Charettea iz Gettyjevog instituta za restauriranje (The Getty Conservation Institute, GCI). Javio mi je da će krajem svibnja boraviti u Zagrebu zbog tečaja o restauriranju fotografija koji GCI organizira u suradnji s Hrvatskim državnim arhivom. Taj je tečaj dio šire inicijative za očuvanje fotografske baštine i educiranje stručnjaka za konzerviranje i restauriranje fotografskih materijala koju GCI provodi na području srednje, južne i istočne Europe. Detaljnije informacije uskoro će biti dostupne na njihovoj web stranici.

Sa Seanom sam u kontaktu od prošloga ljeta, kada sam i sama pokušavala organizirati radionicu o očuvanju fotografske baštine. Za tu sam se problematiku zainteresirala u SAD-u nakon što sam odslušala kolegij o konzerviranju i restauriranju fotografija. S Debrom Hess Norris i Jae Gutierrez, dvjema profesoricama koje vode specijalističko usmjerenje za konzervaciju-restauraciju fotografija na magistarskom studiju u Delawareu, u Splitu sam planirala organizirati trodnevnu radionicu "Photograph Preservation Workshop".

Debra Hess Norris izrazila je prije dvije godine spremnost da u Hrvatskoj održi radionicu o očuvanju fotografija

Već dvije godine tražim financijska sredstva, tj. sponzore za tu radionicu, nažalost bez uspjeha. Iako su naši arhivi, knjižnice, muzeji, ali i obiteljski albumi puni fotografija, svijest o potrebi njihovog očuvanja još nije dovoljno razvijena. Ljudi nisu svjesni da se radi o osjetljivim i krhkim materijalima koji iziskuju primjerenu skrb, pohranu i rukovanje. Zabrinuti nad sudbinom starih slika i kipova, o fotografijama gotovo da i ne razmišljamo. "Kakav bi status fotografije bio da je umjesto 150 stara 500 godina može se samo zamišljati," piše Deana Kovačec u svome članku o obradi i zaštiti zbirki fotografija, "ali sigurno je da je zadaća arhiva da svojim fotografskim zbirkama osigura tu starost."

Kad mi je Sean Charette javio da je spreman doći u Split ako nađem vremena za sastanak, prva mi je ideja bila organizirati okrugli stol, raspravu ili predavanje o fotografijama i tako upoznati širu javnost s opasnostima kojima su izložene. Sean je odmah pristao. S njim su u Split doputovali dr. sc. Dusan Stulik, jedan od najpoznatijih svjetskih konzervatora-restauratora znanstvenika (eng. conservation scientist), i restauratorica fotografija Tram Vo, koja je diplomu stekla na magistarskom studiju u Delawareu, kod "moje" Debre Hess Norris.

Predavanje je održano u sjevernom tornju Sveučilišne knjižnice pa se ovim putem zahvaljujem našem sjajnom domaćinu Danijelu Gudelju. Za e-pozivnicu iskoristila sam jednu staru obiteljsku fotografiju

Predavanje je održano krajem svibnja. U kratkom uvodom izlaganju Sean je govorio o Gettyjevom projektu Research on the Conservation of Photographs i najavio tečaj koji će se iduće godine održati u Zagrebu. Dr. Stulik je zatim govorio o počecima razvoja fotografije, odnosno o fotografiji prije pojave dagerotipije (1839.). Predstavio je rezultate istraživanja najstarijih fotografskih zapisa, od kojih je najzanimljivija heliografija "Pogled s prozora u Le Grasu" koju je Joseph Nicéphore Niépce izradio 1826. godine. "Pogled s prozora u Le Grasu" smatra se prvom fotografijom na svijetu, a dr. Stulik imao je čast ispitati materijale od kojih je načinjena.

Predavanje je izazvalo veliko zanimanje (foto: Branko Bralić)

Sean Charette održao je uvodni dio predavanja

Tram Vo i Dusan Stulik (snimljeno u kapeli Orsini u Trogiru)

Nakon predavanja uslijedila je 45-minutna moderirana rasprava u kojoj je sudjelovala i Tram Vo. Dotakli smo se brojnih tema, od praktičnih savjeta za očuvanje obiteljskih zbirki fotografija do konzervatorsko-restauratorske znanosti i Gettyjevih međunarodnih projekata. Studente i mlade konzervatore-restauratore u publici najviše su zanimale stipendije koje nudi Zaklada Getty. Američki su im gosti savjetovali da prije prijave kontaktiraju nekoga s odjela na kojemu bi željeli boraviti, odnosno raditi istraživanje, naglasivši da su njihovi programi vrlo kompetitivni: za 5-7 istraživačkih mjesta prijavi se i do stotinu ljudi iz cijeloga svijeta. Istaknuli su i to da je GCI istraživačka ustanova, što znači da se za praktični rad na umjetninama treba prijaviti na natječaj koji provodi Muzej Getty.

O očuvanju fotografske baštine pisat ću u nekom od narednih postova. Do tada, bacite pogled na novi broj Gettyjevog newslettera koji je u cijelosti posvećen toj temi.

Slikarstvo na paleti

Nedavno je na HTV-u prikazan dokumentarni film o pjesniku, piscu i prevoditelju Luki Paljetku. Zanimljivo mi je bilo čuti da je gospodin Paljetak prijateljevao s trojicom znamenitih slikara: Antunom Maslom, Đurom Pulitikom i Ivom Dulčićem. Na zidu njegove radne sobe u Dubrovniku visi Dulčićeva slikarska paleta. "Ta mi je paleta najdraži i najbolji Dulčićev rad," rekao je gospodin Paljetak, "jer su u njoj sadržane sve njegove slike".

Ivo Dulčić, Ples (1956.)

"Zašto čuvati umjetnikovu paletu?" zapitala se u jednom članku Lucy Davies. "Mrlje čistog pigmenta ili pomiješane boje zaostale na površini mogu biti intrigantan pokazatelj umjetnikove tehnike slikanja i načina razmišljanja. (...) Mjesto na koje je boja nanesena i način na koji je to napravljeno može nam prenijeti osjećaj, psihologiju, vjersko značenje." Davies u članku opisuje slikarske palete koje su koristili Renoir, Degas, Seurat, Gauguin... Donosim slike dviju paleta koje mi se čine osobito zanimljive. Pripadale su Eugeneu Delacroixu i Vincentu van Goghu. Vjerojatno bi se prema njima mogao napraviti psihološki profil dvojice umjetnika.

Delacroixova slikarska paleta i kistovi čuvaju se u njegovom muzeju u Parizu (foto: H. Lewandowski)

Paleta koja je pripadala Vincentu van Goghu (preuzeto iz članka L. Davies "Why preserve Van Gogh's palette?", The Telegraph)

Čuveni konzervatori-znanstvenici Rutherford J. Gettens i George L. Stout u svojoj knjizi Painting Materials: A Short Encyclopedia (1942.) pokazali su razvoj slikarske palete od najranijih prikaza na francuskim minijaturama iz 15. stoljeća do prve polovine 20. stoljeća.

Slika R. J. Gettensa i G. L. Stouta preuzeta iz članka Ernsta van der Weteringa "The Palette; on the Relationship between Style and Painting Technique"

Slikarske palete, jasno, imaju puno dulju povijest. Na web stranici Muzeja Metropolitan u New Yorku pronašla sam egipatsku paletu iz 14. stoljeća prije Krista. Izrađena je od bjelokosti, a u njoj se još nalaze sasušeni pigmenti: plavi, zeleni, smeđi (?), žuti, crveni i crni.

Paleta egipatskog slikara, oko 1390.–1353. pr. Kr. (preuzeto s web stranice Muzeja Metropolitan)