Welcoming students in the professional arena

I would like to thank Amber Kerr-Allison for encouraging me to write this text and for her help editing and translating it to English. The text is also available in Croatian.

In 1961, the International Institute for Conservation of Historic and Artistic Works (IIC) organized its first international conference in Rome. In September this year Vienna will host IIC's 24th Biennial Congress.

At the Istanbul Congress two years ago conservation students and recent graduates were, for the first time, given the opportunity to preset the results of their work and research through posters. Their poster presentations took place along with the poster presentations of professional conservators. Delegates were invited to speak to student authors and after the Congress all student posters were published on the IIC web page. A Student Poster Exhibition will also accompany this year's Congress. The exhibition aims to provide a look at emerging conservators' research and work experiences, as well as a platform for the exchange of ideas and knowledge.

IIC's 24th Biennial Congress will take place in Vienna, September 10-14

The evaluation process

Amber Kerr-Allison, paintings conservator at the Lunder Conservation Center in Washington D.C. and a member of the IIC Council, has served as chair on the Student Poster Committee of the Istanbul Congress and Vienna Congress. Last December she invited me to join the Committee, along with Lisa Gräber, assistant professor at the Institute of Conservation of the University of Applied Arts in Vienna, wall paintings conservator Maram Na'es, currently a visiting scholar at the Institute for Optics and Atomic Physics of the Technical University in Berlin, and objects conservator Anna Serotta, who works as a contract conservator at the Metropolitan Museum in New York. Our task was to promote the student poster session to institutions across the globe, and then evaluate the poster abstracts submitted by the deadline. Thirty-two student abstracts were received and evaluated by the IIC Student Poster Committee, of which twenty "finalists" were selected. The committee members were then tasked with mentoring the finalists through the process of creating the posters. Final editing of the posters was entrusted to Joyce H. Townsend, IIC's Director of Publications and the chair of the Vienna Congress Editorial Committee.

Student author Caroline Roberts, Amber Kerr-Allison, Maram Na'es and me in Istanbul

After having reviewed each poster abstract, the Student Poster Committee was asked to evaluate and rank each submission based on several criteria points, which included: How effectively does the author convey the ideas and subject matter in the abstract? How well is the text structured? Does the subject relate to the theme of the Congress (The Decorative - Conservation and the Applied Arts)? What is its scientific relevance to the conservation field? Would the subject matter be interesting to a broad audience?

We had to provide a brief explanation for each score, and were asked to advise the authors on how they could improve their posters. Surprisingly (or not?), all members of the committee were pretty close in their scoring. We seemed to be unanimous about which subject matters were relevant, and which required some "polishing". Final ranking of all the abstracts was based on the averaged score for each category we ranked them by. The top twenty students were to be accepted, along with two alternates. Before the results were made official, we were asked to review and approve the rankings. At this point committee members were offered the opportunity to "lobby" for a particular author if we felt that they deserved to be among the top twenty. After the committee's approval of the rankings, the authors were informed about the results of the evaluation process.

Guidance and support

By the end of May we had received poster guidelines from the IIC Council, which our chair forwarded to the student authors. Then, each member of the Student Poster Committee was appointed as an advisor to five authors. I thought it was great that IIC leaves nothing to chance and that these young people were getting (our) full attention. I wish I had the opportunity to learn how to present a poster or a paper with the help of senior colleagues. At the IIC, participation in Congress is seen not just an opportunity to present the results of one's work to the community of experts, but also as an opportunity to broaden one's knowledge. Besides, one must keep in mind that many of the students have never made a poster presentation before.

Manuela Wiesend, 5th year student at the National Academy of Art and Design in Stuttgart who will be presenting a poster on "cobweb paintings" (that is the topic of her diploma thesis), says that designing the poster was the hardest part for her. "I have never worked in InDesign before so it was quite a pain in the neck to get used to it. And it was very difficult to select images, because I've collected a hundred of interesting photos so far." The authors were asked to secure permission for data and images, but Manuela says that the "paperwork" was not very complicated.

Manuela was one of the five students I mentored, so I wanted to know how she decided to apply for the student poster exhibition. "A friend of mine from the University of Applied Arts in Vienna forwarded me IIC's call for student poster presentations," she explained. "I thought the topic of my thesis would fit quite nicely to the Congress theme 'The Decorative'". Manuela, who will be attending the Congress as a representative of her fellow students, thinks that German graduate programs need to show interest in communication and exchange on international level. "I am really interested in getting new suggestions and experiencing different point of views. Besides, I always wanted to present at an international conference." She feels that attending the Congress could also benefit her professional future. "After I earn my diploma in October, I would love to work abroad again. I already did a four-month internship at the National Galleries of Scotland. I hope to make new contacts in Vienna and create new opportunities for my future career."

Manuela thinks that it is important for students to know what is going on in the field, so she agreed to share her experiences from the conference on the IIC blog. She also plans to blog for the German Conservators Association (Verband der Restauratoren, VDR). "When I told my friend who chairs the student section of that Association that I will attend the Congress, she asked me if I would like to blog for their website. Of course I said yes!" An additional incentive came from the fact that many of Manuela's colleagues wanted to attend the Vienna Congress, but could not afford it. She thought it was very important to give them a summary of the conference.

IIC is committed to assisting its student members in attending congresses. All students were invited to apply for a grant from the Brommelle Memorial Fund. Manuela admits that she was not aware that this opportunity was available, but another student from my group, Kyriaki Tsirita, did receive the grant. As doctoral students are eligible to apply for the Brommelle grant, I, too, was one of its recipients two years ago. Thanks to IIC's support, I was able to attend the Istanbul Congress and to present the poster on the conservation works at the Peristyle of Diocletian's Palace. Attending that conference was an experience I will treasure for life.

Student Poster Session in Istanbul

Caroline Roberts (Winterthur / University of Delaware Program in Art Conservation, WUDPAC) won the student poster prize

Participation matters!

When I asked our chair, Amber Kerr-Allison, how this initiative was started she said that prior to the IIC Istanbul Congress in 2010 she was contacted by IIC President Jerry Podany regarding an opportunity to expand the poster session to include students. A select group of five emerging conservators were selected to serve on the committee, which would provide a peer review of the student poster abstracts. It was at that time that she was asked to chair the first student poster committee in order to facilitate the selection process and implementation of the Student Poster Session in 2010. She stated, "It was an amazing opportunity and honour for me to participate in this new initiative. The experience provided me the chance to collaborate with four other emerging conservators from around the world to form the first Student Poster Committee for IIC. We took our responsibilities very seriously and were so proud of the student authors and posters presented at the Istanbul congress in 2010. This is a remarkable opportunity for students to present their research, become engaged in a professional venue, and segue them into becoming conservation professionals and participating members of the IIC."

I believe that the Student Poster Session of the Vienna Congress will be as successful as the one held in Istanbul. In order to make that happen, your help/attendance is needed. Participation matters: it is what makes one a part of the global community of experts. More importantly, it gives one a chance to shape the profession.

Poželimo studentima dobrodošlicu u restauratorsku zajednicu!

Tekst je dostupan i na engleskom jeziku. Toplo zahvaljujem Amber Kerr-Allison na poticaju za njegovo pisanje te na pomoći oko uređivanja i prevođenja.

Godine 1961. Međunarodni institut za restauriranje povijesnih i umjetničkih djela (International Institute for Conservation of Historic and Artistic Works, IIC) organizirao je u Rimu svoju prvu međunarodnu konferenciju. U rujnu ove godine Beč će biti domaćin 24. bijenalnog kongresa IIC-a.

Na kongresu koji je prije dvije godine održan u Istanbulu, studenti i tek završeni konzervatori-restauratori prvi su put mogli prezentirati rezultate svojega rada i istraživanja putem postera. Poster prezentacije studenata odvijale su se usporedo s prezentacijima postera starijih kolega. Sudionici kongresa imali su priliku razgovarati s autorima, a nakon kongresa svi su posteri objavljeni na web stranici IIC-a. Izložba studentskih postera održat će se i u sklopu ovogodišnjeg kongresa, a cilj joj je pružiti uvid u istraživački rad i praktična iskustva konzervatora-restauratora – početnika, te stvoriti platformu za razmjenu ideja i znanja.

24. bijenalni kongres IIC-a održat će se od 10. do 14. rujna u Beču

Evaluacijski postupak

Amber Kerr-Allison, restauratorica slika u Centru za konzervaciju-restauraciju Lunder u Washingtonu i članica Vijeća IIC-a, sudjelovala je u radu Povjerenstva za studentske postere istanbulskog i bečkog kongresa. Prošloga prosinca pozvala me da se priključim tom povjerenstvu. Poziv je upućen i Lisi Gräber, docentici na Institutu za konzervaciju-restauraciju Sveučilišta primijenjenih znanosti u Beču, restauratorici zidnih slika Maram Na'es koja, kao gostujuća znanstvenica, trenutno boravi Institutu za optiku i atomsku fiziku Sveučilišta u Berlinu, te restauratorici Anni Serotti koja radi za Metropolitan muzej u New Yorku. Naš je zadatak bio promovirati izložbu studentskih postera i evaluirati sažetke postera koji su pristigli unutar roka. Zaprimljena su i evaluirana trideset dva sažetka, nakon čega je odabrano dvadeset "finalista". Članovi povjerenstva su, kao mentori, trebali pratiti izradu svakog postera. Završno uređivanje postera obavila je Joyce H. Townsend, predsjedateljica Uredničkog odbora 24. bijenalnog kongresa i osoba odgovorna za sve IIC-ove publikacije.

Caroline Roberts, dobitnica nagrade za najbolji studentski poster 2010. godine, Amber Kerr-Allison, Maram Na'es i ja u Istanbulu

Nakon čitanja, sažetke smo trebali ocijeniti i rangirati prema nekoliko kriterija: Koliko je uspješno autor izlažio svoju temu/ideju? Je li rad dobro strukturiran? Ima li tema postera veze s temom kongresa ("Konzerviranje-restauriranje i primijenjena umjetnost")? Kakav je znanstveni doprinos rada? Da li bi tema mogla biti zanimljiva široj publici? Svaku je ocjenu trebalo obrazložiti, a autore savjetovati kako postere mogu učiniti boljima.

Začudo (ili ne?), nije bilo velikih odstupanja u ocjenama. Svi smo bili složni oko toga koje su teme relevantne, a na kojima još treba raditi. Na temelju prosječne ocjene iz svake kategorije prema kojoj smo ocjenjivali pristigle radove, formirana je rang-lista sažetaka. Prihvaćeno je dvadeset najbolje ocijenjenih radova, uz dvije "rezerve". Nakon toga mogli smo "lobirati" za rad (poster) za koji smo smatrali da bi trebao biti među prvih dvadeset. Kada je povjerenstvo odobrilo rang-listu, studenti su obaviješteni o rezultatima evaluacijskog postupka.

Vođenje i podrška

Krajem svibnja Vijeće IIC-a poslalo nam je smjernice za izradu postera, a predsjednica našega povjerenstva proslijedila ih je autorima. Svaki član povjerenstva trebao je savjetovati petero studenata oko izrade postera. Oduševilo me to što u IIC-u ništa nije prepušteno slučaju, a mladim se ljudima posvećuje puno pažnje. Voljela bih da sam i sama mogla od starijih kolega naučiti kako se prezentira poster i drži usmeno izlaganje. U IIC-u, sudjelovanje na kongresu ne smatra se samo prilikom da se rezultati rada predstave kolegama; to je i prilika da se nešto nauči. Osim toga, treba imati na umu da je izrada postera za većinu studenata novo iskustvo.

Manuela Wiesend, studentica pete godine na Državnoj akademiji za umjetnost i dizajn u Stuttgartu koja će u Beču prezentirati svoj diplomski rad o "slikama na paukovoj mreži" (to je tema njezina diplomskoga rada), kaže da joj je grafičko oblikovanje bilo najteži dio posla. "Ovo mi je bio prvi put da radim u InDesignu pa mi je bilo teško priviknuti se na program. Osim toga, nije mi bilo lako odabrati ilustracije, jer sam do sada prikupila stotinu zanimljivih slika." Premda se od autora tražilo da dostave odobrenje za korištenje slikovnih materijala, Manuela ističe da "papirologija" nije bila složena.

Manuela je bila jedna od petero studenata kojima sam ja bila mentor, pa me zanimalo kako se odlučila prijaviti za sudjelovanje na izložbi studentskih postera. "Prijateljica sa Sveučilišta primijenjenih umjetnosti u Beču proslijedila mi je pozivni e-mail Vijeća IIC-a," objasnila mi je. "Pomislila sam da bi tema moga diplomskoga rada dobro odgovarala temi kongresa." Manuela, koja u Beč dolazi kao predstavnica svojih kolega sa studija konzervacije-restauracije, smatra da bi njemački fakulteti trebali pokazati veći interes za komunikaciju i razmjenu na međunarodnom nivou. "Ja doista želim dobiti nove prijedloge i iskusiti drugačije poglede. Osim toga, oduvijek sam željela prezentirati svoj rad na međunarodnoj konferenciji." Sudjelovanje na ovome skupu vidi kao veliku priliku za svoju profesionalnu budućnost. "U listopadu ću diplomirati, a nakon toga bih voljela opet raditi u inozemstvu. Već sam provela četiri mjeseca u Nacionalnim galerijama Škotske. Nadam se da ću u Beču uspostaviti nove kontakte i stvoriti si nove mogućnosti za nastavak karijere."

Manuela smatra da je za studente važno da znaju što se u struci zbiva, stoga je pristala podijeliti svoja iskustva s konferencije na blogu IIC-a. Ne samo to; Manuela će pisati za blog Njemačkog udruženja konzervatora-restauratora (Verband der Restauratoren, VDR). "Kada sam prijateljici koja predsjedava studentskom sekcijom toga udruženja rekla da ću sudjelovati na kongresu u Beču, upitala me želim li pisati za njihov blog. Naravno da sam pristala!" Dodatni joj je poticaj bilo to što je puno njezinih kolega htjelo sudjelovati na kongresu, ali im financijske mogućnosti to nisu dopustile. Činilo joj se važnim da im da sažeti prikaz konferencije.

IIC predano radi na tome da svojim članovima-studentima omogući sudjelovanje na kongresima. Svi su se studenti mogli prijaviti na natječaj za stipendiju Memorijalne zaklade Brommelle. Manuela priznaje da nije znala za tu mogućnost, no druga studentica iz moje grupe, Kyriaki Tsirita, primila je tu stipendiju. Budući da se i doktorski studenti mogu natjecati za stipendiju ove zaklade, prije dvije godine i sama sam se našla među dobitnicima. Zahvaljući potpori IIC-a sudjelovala sam na kongresu u Istanbulu, gdje sam prezentirala poster o konzervatorsko-restauratorskim radovima na Peristilu Dioklecijanove palače. Sudjelovanje na toj konferenciji zauvijek ću pamtiti.

Prezentacija studentskih postera u Istanbulu

Nagrada za najbolji poster 2010. godine pripala je Caroline Roberts sa studija konzervacije-restauracije Muzeja Winterthur i Sveučilišta u Delawareu

Sudjelovanje je važno!

Kada sam predsjednicu Povjerenstva za studentske postere, Amber Kerr-Allison, pitala kako je pokrenuta ova inicijativa, rekla mi je da ju je 2010. godine kontaktirao predsjednik IIC-a Jerry Podany vezano uz mogućnost uključivanja studenata u izložbu postera. Formirano je peteročlano povjerenstvo koje će recenzirati sažetke njihovih radova. Povjerenstvo je bilo sastavljeno od konzervatora-restauratora u ranom stadiju karijere. Da bi se olakšao proces odabira radova i implementacija studentske izložbe, Amber je zamoljena da preuzme ulogu predsjednice Povjerenstva. "Sudjelovanje u toj novoj inicijativi bila je sjajna prilika i velika čast," kaže. "Kroz Povjerenstvo za studentske postere dobila sam priliku surađivati sa četvero drugih, tek diplomiranih konzervatora-restauratora iz različitih dijelova svijeta. Svoje smo zadatke vrlo ozbiljno shvatili i bili smo jako ponosni na autore i postere koje su prezentirali na kongresu u Istanbulu 2010. godine. Ovo je izvanredna prilika da studenti predstave svoja istraživanja, da se uključe u stručna zbivanja, ali i da se prometnu u profesionalne konzervatore-restauratore i aktivne članove IIC-a."

Vjerujem da će izložba studentskih postera u Beču biti jednako uspješna kao ona u Istanbulu. Da bi se to dogodilo, potrebna je vaša pomoć, tj. sudjelovanje na kongresu. Sudjelovanje je važno: to je ono što nas čini dijelom globalne zajednice stručnjaka. Još važnije, to je ono što nam daje priliku da oblikujemo struku.

Uvod u anatomiju

Sudionici Međunarodne restauratorske radionice Lopud u crkvi Gospe od Šunja na Lopudu (snimljeno 2011. godine)

Rembrandt van Rijn, Sat anatomije dr. Nicolaesa Tulpa (1632.), Kraljevska galerija slika Mauritshuis (preuzeto s Wikipedije)

Krajem kolovoza na Lopudu će se okupiti studenti i nastavnici četiriju studija konzervacije-restauracije iz Njemačke, Hrvatske i Belgije. U sklopu dvotjedne Međunarodne restauratorske radionice Lopud (ICWL) i ove će se godine izvoditi zahvati na drvenim polikromiranim oltarima lopudskih crkava. Na gornjoj fotografiji, koju sam snimila prošle godine, grupica studenata prezentira rezultate svojega rada na skulpturi raspetoga Krista. Skulptura pripada oltaru Svetog Križa iz crkve Gospe od Šunja. Ta me fotografija jako podsjetila na čuvenu Rembrandtovu sliku Sat anatomije dr. Nicolaesa Tulpa.

Događaj koji je Rembrandt prikazao zbio se u siječnju 1632. godine. Javna seciranja izvodila su se uglavnom u zimskim mjesecima, jer se tijelo tada moglo bolje (dulje) sačuvati. Seciranja su, naime, trajala i po nekoliko dana, a vonj raspadajućeg tijela bio je nepodnošljiv. Amsterdamski Ceh kirurga dozvoljavao je samo jednu javnu autopsiju godišnje. Secirala su se isključivo tijela pogubljenih kriminalaca. Na slici, dr. Tulp secira lijevu ruku Arisa Kindta, pljačkaša koji je bio pogubljen vješanjem. Da bi se utvrdilla ispravnost Rembradtovog anatomskog prikaza, 2006. godine nekoliko je nizozemskih znanstvenika izvršilo seciranje lijeve podlaktice mrtvoga muškarca i usporedilo svoje nalaze sa slikom. Više o Rembrandtovoj slici pročitajte u članku Alaina C. Masqueleta i na blogu Executed Today.

Za razliku od doktora medicine, restauratori ne mogu secirati umjetnine da bi otkrili kako su i od čega izrađene. Srećom, danas na raspolaganju imaju brojne metode koje im omogućavaju da bez oštećivanja predmeta dobiju uvid u njegovu strukturu i građu. Jedna od tih tehnika je računalna tomografija (eng. Computed Tomography, CT). Korištena je na skulpturi raspetoga Krista iz Gospe od Šunja, koja je vrlo neobična po načinu izrade. Nositelj skulpture, naime, načinjen je od nekoliko komada drva, papirne pulpe i komadića stabljike mediteranske biljke ferule. O tome je pisala grupa nastavnika splitskoga sveučilišta (F. Mihanović, N. Bezić, V. Dunkić, E. Vuko, J. Matijević) u članku "Skulptura raspetoga Krista iz lopudske crkve Gospe od Šunja. Proučavanje unutarnje građe uz pomoć CT uređaja. Identifikacija pojedinih materijala" (Dubrovnik, 2010., str. 199-225).

Radiografsko snimanje lopudskoga Krista, obavljeno u Općoj bolnici u Dubrovniku, pobudilo je veliko zanimanje javnosti. Slobodna Dalmacija tom je prigodom objavila članak "Isus na CT pretragama". Uvijek me iznova nasmije komentar čitatelja koji je ispod teksta napisao: "Lako njemu priko reda kad mu je Bog otac..."

Slika je preuzeta iz članka: Mihanović et al., "Skulptura raspetoga Krista iz lopudske crkve Gospe od Šunja (...)", Dubrovnik, Matica Hrvatska, 2010., str. 199-225, ovo na str. 206

The Artist Interview

Prije nekoliko mjeseci objavljena je knjiga (priručnik) The Artist Interview : For Conservation and Presentation of Contemporary Art : Guidelines and Practice. Knjiga je namijenjena konzervatorima-restauratorima, kustosima, povjesničarima umjetnosti i studentima. "Intervjuiranje umjetnika o njihovom radu, idejama i težnjama već je dugo uobičajena praksa u novinarstvu i (povijesno) umjetničkim časopisima", stoji u predgovoru. "Intervju s umjetnikom u međuvremenu se pokazao još jednim učinkovitim alatom u području konzervacije-restauracije, jer pruža savršenu mogućnost da se umjetnika pita o stvaralačkom procesu, značenju njegova rada te materijalima i tehnikama koje koristi."

Knjiga The Artist Interview : For Conservation and Presentation of Contemporary Art : Guidelines and Practice objavljena je u travnju ove godine

U prvome dijelu knjige nalaze se smjernice za intervjuiranje umjetnika. Drugi dio obuhvaća deset intervjua s umjetnicima. Ti su tekstovi priređeni u obliku članaka, a uključuju kritički osvrt autora (konzervatora-restauratora i kustosa) na tijek i rezultate razgovora. Intervjuirani umjetnici "pokrivaju" sve umjetničke forme, od skulptura i slika do video radova i prostornih instalacija.

Intervjuiranje možda izgleda jednostavno, no iziskuje puno pripreme i dobre komunikacijske vještine. Jedno poglavlje knjige posvećeno je praktičnim savjetima za vođenje intervjua. Možda zvuči smiješno, no jedna od stvari na koje treba pripaziti je stav (držanje). Autori napominju da je važno pristupiti intervjuu kao razgovoru ravnopravnih osoba. Preformalan ili prepristojan stav može stvoriti distancu. Evo još nekoliko savjeta koji, vjerujem, mogu biti korisni i u svakodnevnim situacijama:

– Nemojte prečesto kimati; umjetnik će steći dojam da vam je to o čemu priča poznato pa će prestati govoriti. Zadržite ulogu onoga koji postavlja pitanja.

– Dok priča, govorite što je manje moguće; izbjegavajte potvrdne riječi poput "da, da". To zvuči iritantno u završnom snimku, a umjetnika može odvući od onoga što je htio reći. Osim toga, takve riječi ne potiču daljnja pojašnjenja. [Ovo me prvo nasmijalo, no onda sam se sjetila transkribiranja okruglog stola "Restauratori: Što nakon diplome?" i mojih brojnih upadica, poštapalica i dr. To stvarno je iritantno.]

– Zauzmite otvoren stav; nemojte križati ruke [na prsima].

– Pitanja nemojte započinjati sa "ali", jer je to defenzivna riječ; radije koristite riječ "a" ["i"]: A što je s...

– Upamtite da trebate šutjeti i upitno [questioningly] gledati umjetnika da vidite što će sljedeće reći. Slušajte pozorno i kritički.

– Neka sve bude neutralno i profesionalno, ostanite zainteresirani.

– Budite otvorenog duha, osobito ako poznajete umjetnika.

– Obratite pažnju na intonaciju: pitanje postavljeno s uzlaznom intonacijom može zvučati agresivno. Pitanje kod kojega linija tona ide uzlazno pa silazno (od niskog prema visokom tonu, pa opet prema niskom) djeluje poticajno.

– Kada je to primjereno, ubacite malo humora - tako ćete stvoriti dobru atmosferu.

(Odlomak preuzet iz: Lydia Beerkens [et al.], The Artist Interview : For Conservation and Presentation of Contemporary Art : Guidelines and Practice, Jap Sam Books : Heijningen, 2012., str. 51)

Podaci prikupljeni kroz intervju pomažu usmjeriti konzervatorsko-restauratorski zahvat. Srećom, autorovi stavovi o postupanju s umjetninom u slučaju oštećenja nisu obvezujući za konzervatora-restauratora. Kažem "srećom", jer se mišljenje umjetnika i profesionalna etika konzervatora-restauratora ne podudaraju uvijek. Evo, primjerice, kako Eugen Feller odgovara konzervatorici-restauratorici Tanji Vukmanić na pitanje kako bi trebalo postupiti s njegovom slikom Malampija u slučaju znantnog propadanja: "Jednostavno kanta za smeće. Bolje da postoji mit." Muzej suvremene umjetnosti, u čijem se vlasništvu slika nalazi, ne bi se, dakako, složio s Fellerovim prijedlogom. (Što se dogodilo sa slikom Malampija Vukmanić je opisala u članku "Problematika konzerviranja i restauriranja slike Malampija Eugena Fellera".)

Ako niste u mogućnosti kupiti knjigu The Artist Interview, a zanima vas kako se rade intervjui s umjetnicima, pročitajte brošuru Concept Scenario : Artists' Interviews ili dokument "Guide to good practice: Artist' interviews". Na web stranici projekta Artists Documentation Program možete pogledati intervjue s nekim suvremenim umjetnicima i pročitati transkripte tih razgovora.

Razgovor s umjetnikom: Vilma Reljić

U jučerašnjem Universitasu objavljen je članak "Utorkom u Galeriji – Fast Forward" u kojemu sam pisala o ciklusu jednodnevnih izložaba kojima se predstavljaju mladi splitski umjetnici, studenti završnih godina slikarstva i kiparstva. Studenti povijesti umjetnosti splitskog Filozofskog fakulteta zaduženi su za kustoski dio posla. Projekt su osmislili i pokrenuli Božo Majstorović, muzejski savjetnik Galerije umjetnina, i Vedran Perkov, samostalni umjetnik.

Prva izložba, Frekvencije, održana je početkom lipnja. Vilma Reljić, studentica druge godine diplomskog studija slikarstva, tom je prilikom predstavila dvije skulpture i jedan video rad. Nakon izložbe napravila sam intervju s Božom Kesićem, koji je napisao popratni tekst za Vilminu izložbu. Članak koji je jučer izašao u Universitasu bio je povod da s Vilmom popričam o skulpturama koje je prikazala na izložbi.

Treba, ipak, napomenuti da ovo nije "običan" intervju. Cilj mi je bio doznati s kakvim materijalima Vilma radi, što smatra prihvatljivim stupnjem oštećenja te gdje je, po njoj, granica između starenja i propadanja. Intervjuiranje umjetnika jedan je od osnovnih načina prikupljanja informacija o suvremenim umjetničkim radovima. Poznavanje umjetnikove nakane važno je za određivanje koncepta konzervatorsko-restauratorskog zahvata, ali i za (buduće) izlaganje umjetničkog djela. Tema je to koju sam obradila u jednom od ranijih postova.

Vilma Reljić

Vilma, razgovarat ćemo o dvjema skulpturama – objektima – koje si prikazala na izložbi Frekvencije u Galeriji umjetnina. Rad čine dvije željezne konstrukcije u prostoru. U popratnom tekstu izložbe Božo Kesić istaknuo je da je obrađuješ temu materijalizacije zvuka, odnosno zvučne frekvencije u objektu. Kako bi ti opisala svoju skulpturu, tj. skulpture?

Rad Bez naziva nastao je u procesu promišljanja o temi "Između jednakog" i dio je mog završnog, diplomskog rada na temu "Frekvencija u izolaciji zvuka". Dijalektika zvuka i objekta u prostoru tematika je koja obilježava moje prethodne radove, pa tako i ovaj. To je neka vrsta mog dijaloga s prostorom. Konstruiram objekt koji postaje oblik koji, u percepciji, frekvencija može mijenjati, ali perspektiva ne može. Budući da simboličke dimenzije nema, konstrukcija je jednaki dio praznine koliko i prostora, i na taj način objekt bilježi frekvenciju. Objekte / konstrukcije postavila sam direktno u perspektivu prije nego što im je prostor "napravio" skraćenja. Udaljenost objekta u prostoru izračunala sam prema frekvenciji oktave na klaviru, po nekim svojim, zamišljenim koordinatama, tako da ne postoji rezultat, već svaki sljedeći takav objekt zauzima novu poziciju u intervalima. Treći objekt koji ide uz ove dvije konstrukcije stvara harmonijsku rezonancu direktnom frekvencijom u pritisku "klavirske tipke". Intervali frekvencije su zapisani, tj. ocrtani u dijagramu ili geometrijskom grafu. Harmonija koju stvara pritisak na tipku, i koja ovisi o brzini i jačini pritiska, može u jednom trenutku ostvariti osnovnu frekvenciju oktavne linije, ali je to prepušteno slučaju i osobi, jer je rad interaktivan.

Vilma Reljić, Bez naziva (foto: Z. Alajbeg, ustupljeno ljubaznošću Galerije umjetnina u Splitu)

Radi se, zapravo, o dvije "klavirske tipke". Jedna je samostalna vertikala, a pritiskom o drugu iscrtava se, u grafičkoj dimenziji, frekvencija osobe, tj. jačinu i brzinu pokreta kreira u apstraktnom grafu. Kako promatrač pritisne tipku, tako se na papiru iscrtava frekvencija. Na ovaj sam način fizički izolirala zvuk od njegove pojavnosti i od frekvencije, unutar nje same, jer objekt ovdje ovisi isključivo o dodiru, tj. o pokretu i tako osvaja prostor. Frekvenciju, koju i dalje bilježi unutar sebe, objekt zadržava.Radovi koje radim u pravilu nemaju konačan rezultat. Uvijek ih vidim kao izvor, uzrok i "oscilaciju" ideje, neku vrstu iskušenja koje koncentraciju dovodi u stanje istraživanja. Tehničke dimenzije rada vidim kao ekstenziju i mogućnost nastavka, zbog čega su one ponekad promjenjive.

Kad ljudi pogledaju tvoj rad, što bi trebali vidjeti? Kako bi ga trebali doživjeti?

Važno mi je da radovi stvaraju osjećaj zvuka, da na njega upućuju i da se, eventualno, stvori pitanje (ili odgovor) gdje se taj zvuk zapravo nalazi, dok je zvuk doslovno preveden u oblik.

Za izradu ovih konstrukcija koristila si željezo. S kojim materijalima inače radiš? Utječu li oni na značenje, odnosno poruku tvojih radova?

Koristila sam razne materijale, ne znam koje nisam. :) Ja doista budem u euforiji kad otkrijem neki novi materijal, čak i kad ponovno otkrijem onaj koji mi je otprije poznat. Materijal me uvijek vodi; mislim da je prvo na što pomislim ta nota koja zrači iz nekog materijala. Zapravo, kad radim, vidim rad kao da on već postoji pa odmah znam od čega ću ga napraviti.

Zašto ti se željezo činilo dobrim materijalom za izvedbu ovoga rada? Čime ti ono "zrači"? Je li te asociralo na neki zvuk?

Željezo mi je stvorilo osjećaj mineralnog zvuka, nekakvu hladnu ekstenziju, poput nekakvog magneta koji je zapisao mapu zvuka ili njegov fraktal.

Kod odabira materijala, je li ti važno isključivo kako on izgleda ili materijal ima neku simboliku?

Bitno mi je da je materijal u izravnoj vezi s idejom. To ne znači da ga uvijek uzimam onakvog kakav je; ponekad mi odgovara ono što se krije u njemu pa ga mijenjam dok to ne bude to. Čuda su ti materijali, stvarno mogu napraviti svašta... Mogu, primjerice, smanjiti rad, nadodati mu nešto, obojati ga, umiriti ga. Stvarno svašta.

Vratimo se objektima iz Galerije umjetnina. Kako si razvila ideju o tom radu? Jesi li, možda, crtala skice ili radila modele?

Ideju za ovaj rad razvila sam kroz prethodne radove i tematiku o ponavljanju i umanjivanju značenja, kroz frekvenciju, minimum i zvuk. Napravila sam skicu, mislim da je to bilo u nekoj gužvi. Ne znam... Vidjela sam neku sliku u glavi, to sam nacrtala i skicu kasnije doradila.

Razlikuje li se završeni rad od prvotne ideje?

Ne, barem za sada.

Jesi li ti netko pomogao oko izrade?

Inače sam radove radila sama, no za ovaj mi je rad pomogao kolega Đani Martinić, student kiparstva, jer je trebalo zavariti željezo, a to nisam nikad radila. Mogu reći da je to bilo zanimljivo iskustvo, sad me već poznaju u željezariji. :)

Kad si znala da je rad gotov?

Odmah znam da je rad gotov. Ako je skica dobra, tj. ako precizno prikazuje ono što sam zamislila, onda se samo krećem prema cjelini. Ako rad mijenjam dok nastaje, onda jednostavno osjetim da čujem sve što treba... Ovo zvuči pomalo metafizički, no jednostavno se radi o osjećaju koji dolazi iznutra. Točno znaš da su kazaljke preklopljene.

Jesi li bila prisutna kod postavljanja skulpture u izložbenom prostoru Galerije umjetnina? Jesi li imala neke posebne zahtjeve što se tiče njezinog smještaja u prostoru ili, primjerice, rasvjete?

Božo i ja smo postavljali radove. Točno smo znali kakvo nam svjetlo treba i koja je pozicija najbolja. Stvarno smo se odmah shvatili i oko prostora i oko namjere koju smo imali za poziciju radova... I Božo fenomenalno radi kao kustos.

Vilma Reljić i Božo Kesić na otvaranju izložbe Frekvencije

Smatraš li da bi vizualna promjena materijala utjecala na poruku koju tvoj rad nosi? Primjerice, da željezo korodira pa da površina promijeni boju i strukturu, bi li to utjecalo na značenje tvojih objekata?

Vizualna promjena bi apsolutno utjecala, taj rad ne bi mogao više imati svoju kretnju. Promijenile bi mu se koordinate i to iznenada. Ipak, to mijenjanje je dio strukture.

Ako materijal počne propadati, treba li ga popraviti ili zamijeniti novim?

Ako materijal počne propadati... To je neka vrsta dvostruke linije. Mislim da neke materijale ne bi trebalo mijenjati. Mislim da bi se u tom slučaju, takvim potezom, dosta toga sakrilo. Drugi materijali, pretpostavljam, "traže" da uvijek budu isti.

A u slučaju skulpture Bez naziva? Toleriraš li, primjerice, koroziju željeza?

Konstrukcije sam za sada izolirala pastom. U slučaju korozije pronašla bih način, ali bi to opet bio "rad u radu". Radije bih se pobrinula da do toga ne dođe, nego sanirala posljedice. U principu, korozija mi ne bi smetala.

Koju si pastu koristila?

Koristila sam prozirnu pastu za cipele.

Gdje je, po tebi, granica između starenja i propadanja materijala?

Mislim da je materijal bitan dio rada koji bilježi promjenu. Neki je materijali usvajaju i prihvaćaju, čak i trebaju, a neki ne, pa se, pretpostavljam, prema tome i ponaša njihov vizualni identitet. Neki materijali naprosto trebaju to vrijeme, dok druge treba zaštititi, jer bi se bez toga pretvorili u ono što ne predstavljaju.

Do koje je mjere promjena materijala za tebe prihvatljiva?

Za moj rad? Prihvatljiva mi je utoliko da se, ako se nešto razbije, zamijeni istim materijalom. Ne bih htjela da mi se, primjerice, boja koja je napukla ili se promjenila zbog kiše ili vremena mijenja i obnavlja. Tako barem sada mislim i to vrijedi za ove radove. Bitna mi je struktura i potez, bitna je čak i ta greška koja je namjerna ili nenamjerna, pa je ne bih htjela skrivati. Dobro je da se vidi ruka onoga koji radi; to otkriva tu kreativnu igru i mišljenje.

Zamisli da neki muzej kupi tvoju skulpturu. Kada bi se na njoj pojavilo neko oštećenje, bi li htjela da te konzultiraju oko restauratorskog zahvata ili ti ne bi bilo važno kako će restauratori riješiti problem?

Ako bi došlo do nekog oštećenja, voljela bih da me zovu i da budem prisutna kad se na skulpturi bude radilo.

Razgovor s Ines Palčić o sudbini umjetnina iz Dijecezanskog muzeja u Zagrebu

Na 9. međunarodnoj konferenciji studija konzervacije-restauracije koja je sredinom travnja održana u Splitu, apsolventica zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti Ines Palčić održala je vrlo zanimljivo predavanje o suradnji Odsjeka za restauriranje i konzerviranje umjetnina (ORKU) i Dijecezanskog muzeja Zagrebačke nadbiskupije. Projekt, u sklopu kojega je od propadanja spašeno preko trideset umjetnina, pokrenut je 2007. godine na inicijativu docentice Zvjezdane Jembrih s ORKU-a i uz financijsku podršku Ministarstva kulture. Zamolila sam Ines da mi kaže nešto više o tom projektu i izložbi restauriranih umjetnina koja bi se iduće godine trebala održati u Galeriji Klovićevi dvori.

Na 9. međunarodnoj konferenciji studija konzervacije-restauracije Ines je održala predavanje "Suradnja Odsjeka za restauriranje i konzerviranje umjetnina / ALU i Dijecezanskog muzeja u Zagrebu"

Ines, na konferenciji si govorila o projektu suradnje Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije i ORKU-a. Kada je i kako projekt započeo?

Projekt je započeo 2006. godine, nakon posjeta studenata Odsjeka za restauraciju i konzervaciju umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu riznici Zagrebačke katedrale. Studenti su bili iznenađeni i razočarani stanjem umjetnina koje se tamo nalaze pa se nametnulo pitanje mogu li i što učiniti da se situacija promjeni. Suradnja je inicirana pismom namjere koje je upućeno Nadbiskupiji zagrebačkoj. Nakon toga je potpisan Ugovor između Dijecezanskog muzeja u Zagrebu i Akademije likovnih umjetnosti.

Projekt je podržalo i Ministarstvo kulture?

Da, Akademija je na natječaj Ministarstva kulture prijavila program istraživačkih i konzervatorsko-restauratorskih radova na polikromiranim drvenim skulpturama iz fundusa muzeja. Ministarstvo je potom odobrilo prva financijska sredstva. Nakon što smo dobili odobrenje nadležnog konzervatorskog odjela, 2007. godine započelo se s radovima.

Radovi se kontinuirano izvode u sklopu nastave na studiju konzervacije-restauracije?

Tako je. Radovi se izvode u okviru nastave iz restauratorskih predmeta i diplomskih radova pod mentorstvom docenata mr. Zvjezdane Jembrih i mr. Andreja Aranickog, a posljednje tri godine i u sklopu restauratorske prakse in situ. Preventivna zaštita umjetnina iz fundusa provodi se u depou Dijecezanskog muzeja, uz financijsku potporu Nadbiskupije zagrebačke. Voditeljica programa i glavni inicijator suradnje je moja nastavnica Zvjezdana Jembrih.

Predavanje Ines Palčić po mnogima je bilo jedno od najboljih na konferenciji (foto: Stjepan Krešić)

Koliko je umjetnina iz fundusa Dijecezanskog muzeja do sada obrađeno?

Od 2007. godine, kada se započelo s radovima, istraženo je, konzervirano, restaurirano i dokumentirano dvadesetak skulptura i desetak štafelajnih slika. Treba napomenuti da se suradnja nastavlja.

I ti si radila na nekim umjetninama?

Projektu sam se priključila 2010., na trećoj godini studija. Tada smo, u sklopu nastave iz kolegija Restauriranje i konzerviranje polikromije na drvenom nosiocu, počeli raditi na skulpturama iz Dijecezanskog muzeja. Ja sam radila na skulpturi Raspelo, porijeklom iz župne crkve sv. Martina u Varaždinskim Toplicama. Izvedene radove prezentirala sam na 9. međunarodnoj konferenciji studija konzervacije-restauracije koja je prije dva mjeseca održana u Splitu.

Moram priznati da me tvoje predavanje oduševilo. Koji ti je dio zahvata bio najzanimljiviji? Jesi li naučila nešto novo?

Skulptura mi se jako svidjela i željela sam raditi baš na njoj, tako da sam od početka do kraja radova bila jednako zainteresirana, odnosno sve su mi faze bile jednako zanimljive. Raspelo je ujedno prva skulptura na kojoj sam radila pa je sve što sam naučila bilo novo.

Raspelo na kojemu je Ines radila potječe iz župne crkve sv. Martina u Varaždinskim Toplicama (foto: Karlo Vučković)

Vratimo se projektu. Koliko je važna suradnja s vlasnikom, u ovom slučaju sa Crkvom? Jesu li vlasnici uopće bili svjesni da njihovim umjetninama prijeti propast?

Suradnja s vlasnikom je izrazito važna, ne samo u ovom slučaju već u svakom. To mi je postalo potpuno jasno tek kada sam počela raditi na diplomskom radu. Uspješnost provođenja radova ovisi o tome koliko je vlasnik svjestan vrijednosti umjetnine koju posjeduje i važnosti njenog očuvanja. Što se Dijecezanskog muzeja tiče, crkvene strukture jesu upoznate sa situacijom, no s njihove strane ne postoji inicijativa da se to promijeni.

Kakva je uloga Ministarstva kulture?

Ministarstvo kulture financijskim sredstvima podupire Program zaštite i očuvanja kulturnih dobara kojim ORKU pokušava pridonijeti rješavanju problema Dijecezanskog muzeja u Zagrebu.

No, postoji osjećaj da bi i vlasnici trebali finacijski poduprijeti projekt. Kada je u pitanju zaštita i očuvanje sakralne baštine, Crkva bi se trebala početi oslanjati na vlastite financijske izvore. Srećom, u Splitu postoje naznake za to. Vratit ću se još jednom na tvoje predavanje. Spomenula si da su neki dijelovi zbirke Dijecezanskog muzeja otpremljeni u druge župe. O čemu se radi?

U fundusu Dijecezanskog muzeja nalazi se veliki broj umjetnina koje su pripadale crkvama s područja Zagrebačke (nad)biskupije. Prikupio ih je dr. Kamilo Dočkal, prvi ravnatelj muzeja. Krajem devedesetih godina počele su se osnivati nove biskupije, koje su se odvojile od matične Zagrebačke nadbiskupije. Iz muzeja su tada otpremljeni dijelovi zbirke koji su vlasništvo župa s njihovog područja. Radi se o varaždinskoj, bjelovarskoj, sisačkoj i požeškoj biskupiji. Samo potonja ima svoj Dijecezanski muzej pa se postavlja pitanje gdje će biti pohranjene umjetnine nakon povratka u matične biskupije i kakva će biti njihova budućnost. Samim povratom nije riješeno pitanje odgovarajućeg smještaja umjetnina, a mnogima će bez odgovarajuće konzervatorsko-restauratorske skrbi preseljenjem biti nanesena nepovratna šteta.

Ni situacija u Zagrebu, međutim, nije idealna. Rekla si da Dijecezanski muzej u Zagrebu zapravo ne postoji. Umjetnine su razasute po gradu; dio je pohranjen na tavanu Nadbiskupskog dvora, dio u depou u Palmotićevoj ulici, a dio u podrumu Nadbiskupske palače. Nove biskupije sada potražuju "svoje" umjetnine. Kakva je, prema tvojim saznanjima, budućnost tog muzeja?

Budućnost muzeja u Zagrebu je neizvjesna, a ovisi o više čimbenika. Glavni je, dakako, novac. Tu je i pitanje prostora u kojemu će građa biti izložena. Tko će investirati u projekt otvaranja muzeja javnosti? Treba li to biti Crkva, Država ili Grad, s obzirom na to da bi muzej mogao biti dio njegove kulturne ponude, i dalje nije razriješeno.

Na kraju predavanja spomenula si izložbu na kojoj bi se predstavile restaurirane umjetnine. Zašto je takva izložba potrebna? Kako je zamišljena?

Izložbom bi se aktualizirala pitanja koja sam ranije spomenula. Ne manje važno, javnost bi se upoznala sa strukom i problematikom konzervatorsko-restauratorskog posla. Koncept izložbe bio bi prvenstveno konzervatorsko-restauratorski, ne samo povijesno-umjetnički ili kulturološki. Edukativnim sadržajem i interaktivnim radionicama ukazalo bi se na važnost preventivne zaštite i spašavanja umjetnina, a publici bi se predstavili rezultati rada na skulpturama iz Dijecezanskog muzeja.

Kako realizirati takav projekt?

Za realizaciju izložbe najvažnije je osigurati financijska sredstva, interdisciplinarnu radnu skupinu, čiju bi jezgru činili nastavnici i studenti ORKU-a, ali i mnogi drugi stručnjaci, te odgovarajuće mikroklimatske uvjete za izlaganje umjetnina. Za sada je oformljena radna skupina koju čine Zvjezdana Jembrih, voditeljica projekta, Heda Šlogar iz Gradskog ureda za kulturu, Želimir Laszlo iz Muzejskog dokumentacijskog centra i Marina Viculin iz Klovićevih dvora. Klovićevi dvori su partner projekta. Program će biti prijavljen na natječaj Ministarstva kulture za 2013. godinu, no tražit će se i potpora Nadbiskupije zagrebačke.

Misliš li da su konzervatori-restauratori u Hrvatskoj dovoljno osviješteni po pitanju važnosti otvaranja struke javnosti i promoviranja onoga čime se bavimo?

Iskreno, mislim da nisu. Nažalost, nerijetko se susrećemo s osobama koje uopće ne znaju što znači konzervacija ili restauracija i čime se konzervatori-restauratori bave, ali i ne moraju to nužno znati. Odgovornost je na nama; mi bismo trebali činiti sve što je u našoj moći da se to promijeni. Ova je izložba korak u tom pravcu.

"Uspješnost provođenja radova ovisi o tome koliko je vlasnik svjestan vrijednosti umjetnine koju posjeduje i važnosti njenog očuvanja," kaže Ines

Za kraj, spomenula si da trenutno radiš na svom diplomskom radu. O čemu je riječ?

Upravo privodim kraju konzervatorsko-restauratorske radove na betonskoj skulpturi Tobogan, kipara Ivice Antolčića. Tobogan se nalazi u dvorištu hostela Stoimena u Crikvenici. Postavljen je tamo 1954. godine kao plod suradnje tadašnje Obrtničke škole i Dječjeg doma u Crikvenici. Ta je primijenjena skulptura bila maturalni rad gospodina Antolčića, što priču čini još zanimljivijom, budući da je sada postala predmetom mog diplomskog rada. Skulptura je bila u vrlo lošem stanju. Iako je izvorno bila namjenjena interakciji s djecom, sve je izglednije da će po završetku radova biti od toga izuzeta. To je želja autora kojemu je, kao i mom mentoru Alenu Novoselcu i meni, najbitnije da se skulptura sačuva i zaštiti.

Uvijek mi je zanimljivo čuti kako su se ljudi odlučili baviti ovim poslom. Što te nagnalo da upišeš studij konzervacije-restauracije? Kako si se odlučila za specijalizaciju restaurator-kipar?

Završila sam Školu primijenjene umjetnosti i dizajna i mnogo prije mature sam znala da ću se nastaviti obrazovati u tom smjeru. Međutim, dvojila sam između Akademije likovnih umjetnosti i studija dizajna. Naposljetku sam odabrala Akademiju, a Odsjek restauracije mi je bio zanimljiv najviše zbog sinteze "disciplina" koju je svojim programom nudio. Osim kiparstva, koje mi je još od srednje škole bilo primarni interes, bilo je tu mnogo povijesti umjetnosti. Na kraju sam dobila vrlo zanimljivu i plemenitu struku.