Vrijeme je za plan zaštite sakralne baštine

Uz odobrenje izvršnog urednika Universitasa, Tomislava Čizmića Marovića, donosim članak "Vrijeme je za plan zaštite sakralne baštine" objavljen u novom broju toga lista. Donosim izvornu, neskraćenu verziju teksta, koja uključuje opis konzervatorsko-restauratorskog zahvata na slici Gospa Lurdska iz crkve Imena Isusova/Imena Marijina u Postinju Gornjem. Taj je dio urednik izostavio, budući da članak nije smio preći četiri kartice teksta. Ovim putem zahvaljujem Tomislavu na podršci i promoviranju konzervatorsko-restauratorske struke.

Universitas izlazi jednom mjesečno, a kao podlistak Slobodne Dalmacije distribuira se u cijeloj zemlji.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Vrijeme je za plan zaštite sakralne baštine

PIŠE: Sagita Mirjam Sunara

Objavljeno u Universitasu : listu Sveučilišta u Splitu, god. III, br. 27, 7. ožujka 2012., str. 24

Javnim predavanjem na UMAS-u obilježen je dovršetak restauracije u kojoj je sudjelovalo šest generacija studenata konzervacije-restauracije. Usporedo sa zahvatom, studenti su popisali inventar dviju crkava u splitskoj Zagori. Potaknuti predavanjem, iz Splitsko-makarske nadbiskupije najavljuju otvaranje Ureda za sakralnu baštinu

Dovršetak petogodišnjeg konzervatorsko-restauratorskog zahvata na slici Gospa Lurdska iz crkve Imena Isusova/Imena Marijina u Postinju Gornjem obilježen je javnim predavanjem na Umjetničkoj akademiji, prvim u nizu javnih predavanja kojima nastavnici i studenti Odsjeka za konzervaciju-restauraciju žele upoznati stručnu i širu javnost sa svojim radom. Pored restauratorskog zahvata na slici, prezentiran je rad studenata i odsjeka na popisivanju kulturne baštine u splitskoj Zagori. Potaknuti predavanjem, čelni ljudi Splitsko-makarske nadbiskupije predlažu osnivanje Ureda za sakralnu baštinu, koji bi se bavio pitanjima očuvanja kulturnih dobara u vlasništvu Crkve.

Učenje kroz rad na umjetninama

Sve je počelo 2005. godine, kada je don Ivan Barišić, tada novi župnik Župe Donji Muć, pronašao teško oštećenu sliku s prikazom Gospe Lurdske. Slika je rad nepoznatog slikara, a datira s kraja 19. stoljeća. Potječe iz crkve Imena Isusova/Imena Marijina u Postinju Gornjem. Osamdesetih godina prošloga stoljeća crkva je preuređena, a slika odlijepljena sa stropa, smotana u rolu i pohranjena u podrum obližnje kuće.

Kad ju je Barišić pronašao, slika je bila kontaminirana gljivicama i jako prljava, platno izobličeno i na više mjesta poderano, a slikani sloj razmrvljen. Njezino je restauriranje povjereno Odsjeku za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu, točnije radionici za restauriranje slika. Zahvat je izveden u sklopu specijalističkog kolegija na četvrtoj godini studija, trajao je pet godina, a u njemu je sudjelovalo šest generacija studenata konzervacije-restauracije.

Ministarstvo kulture za projekt je osiguralo nešto više od dvadeset tisuća kuna. Skroman je to iznos, ako se u obzir uzme opseg posla, odnosno broj utrošenih radnih sati. Ipak, voditeljima radionice važnija od zarade bila je činjenica da su sačuvali baštinu za buduće generacije. Uz to, rad na umjetninama studentima je prilika za učenje i razvijanje praktičnih vještina.

Budući da slika nije bila zaštićena, odnosno registrirana kao kulturno dobro, Ministarstvo kulture nije odmah odobrilo sredstva za projekt. Postupak (preventivne) zaštite proveo je nadležni konzervatorski odjel na inicijativu voditeljice projekta. Ni druge umjetnine u crkvi Imena Isusova/Imena Marijina nemaju status kulturnoga dobra, a ni one u crkvi Marijina Rođenja u Muću Donjem. (Dvije crkve pripadaju istoj župi.) Činjenica da nezaštićene i neregistrirane umjetnine lako dospijevaju na crno tržište ponukala je autoricu ovog teksta da se, usporedo sa zahvatom na slici Gospa Lurdska, pozabavi tim problemom.

Pod njezinim su mentorstvom studenti konzervacije-restauracije (p)opisali pokretni inventar dviju crkava. Situacija na terenu bila je alarmantna: utvrđeno je da su neke umjetnine nestale, dok ih je veliki broj izmijenjen nestručnim restauriranjem. Nestao je, primjerice, kip Bogorodice s Djetetom iz kamene edikule koja je nekoć bila ugrađena u zid groblja pored crkve Marijina Rođenja. Veliki je to gubitak, budući da se radi o jedinoj figuralnoj kamenoj skulpturi u splitskoj Zagori. Drveno polikromirano raspelo iz iste crkve, importirano iz Venecije u 18. stoljeću, "restaurirao" je neki dobronamjerni župljanin. Izvorni drveni križ s kartušom zamijenio je novim, potpuno neprimjerenim, a skulpturu premazao debelim slojem laka za drvo. Restauratorima će trebati mjeseci da odstrane taj premaz, a križ i kartuša nepovratno su izgubljeni. Bilo je i lijepih iznenađenja: među odbačenim umjetninama u potkrovlju crkve Marijinog Rođenja pronađeni su ostaci srebrnog procesionalnog križa. Izgled te umjetnine poznajemo samo s jedne fotografije iz 1958. godine.

Studenti su na terenu fotografirali i opisivali umjetnine iz dviju crkava

Obrazovanje vlasnika baštine

Prečesto se događa da se "ljepše" i "vrjednije" umjetnine nekoliko puta restauriraju, dok one skromije umjetničke vrijednosti – a takva je, ako ćemo iskreno, glavnina našeg umjetničkog blaga – trunu po tavanima i podrumima. Iz toga je razloga uz popis umjetnina sastavljena i lista prioriteta za konzervatorsko-restauratorske zahvate. Na temelju stručnog elaborata o umjetninama iz crkve Marijina Rođenja, prošloga je ljeta cijela zbirka preventivno zaštitićena. (Zahvale idu Marijeti Babin iz Konzervatorskog odjela u Trogiru, koja je provela taj postupak.) Elaborat o pokretnim kulturnim dobrima iz crkve Imena Isusova/Imena Marijina privodi se kraju, a njemu će svoje mjesto naći i nedavno restaurirana slika Gospa Lurdska.

Inventarizacija i edukacija – preduvjeti za očuvanje baštine

Inventarni popisi nužan su preduvjet za očuvanje kulturne baštine, no edukacija vlasnika nije ništa manje važna. Ono što mi u crkvama prepoznajemo kao umjetnine, župnici uglavnom vide kao predmete koji imaju ili nemaju funkciju. Ako nemaju funkciju, završit će na tavanu ili u kontejneru. Naš je zadatak poučiti vlasnike što je vrijedno čuvanja, a zatim kako se čuva.

Nadalje, trebamo im objasniti da se restauriranjem smiju baviti samo školovani stručnjaci. Župljanin koji je u crkvi Marijina Rođenja "restaurirao" raspelo iz 18. stoljeća učinio je to, vjerujem, u najboljoj namjeri. No, dobre namjere nisu dovoljne: potrebne su godine školovanja, puno sati učenja kemije, fizike, povijesti umjetnosti, ikonologije...

Da bi upoznale širu javnost s onim čime se bave, pa i sa zahvatom na slici Gospa Lurdska, dvije studentice konzervacije-restauracije, Jelena Zagora i Petra Perlain, prošle su godine pokrenule blog Stažiranje među umjetninama. Javno predavanje o konzervatorsko-restauratorskom zahvatu na slici Gospa Lurdska imalo je istu svrhu: predstaviti projekt i podignuti svijest o propadanju sakralne baštine u Dalmatinskoj zagori.

Rezultat nije izostao: nakon predavanja, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije, don Ivan Ćubelić, iznio je ideju o osnivanju Ureda za sakralnu baštinu koji bi se bavio katalogizacijom, poticanjem konzervatorsko-restauratorskih zahvata i očuvanjem kulturnih dobara. Na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju taj je prijedlog dočekan s oduševljenjem, budući da je suradnja sa Crkvom, kao vlasnikom najvećeg dijela hrvatske kulturne baštine, godinama priželjkivana. Baštinu ne bismo trebali čuvati od vlasnika, već s njima, a ovo je veliki korak u tom smjeru.

Vjerujem da možemo učiniti još više! Dugo se govori o potrebi uvođenja kolegija o očuvanju sakralne baštine u studijske programe Katoličko-bogoslovnog fakulteta: na nama je da tu ideju provedemo u djelo. Možda ne možemo značajno promijeniti sadašnje stanje, ali možemo utjecati na budućnost.

Pružanje "prve pomoći" najoštećenijim umjetninama

Petogodišnji restauratorski zahvat

Kad se govori o restauriranju slika, ljudi obično zamišljaju restauratora ispred štafelaja, s kistom u jednoj i paletom u drugoj ruci. U stvarnosti, retuš je tek vrh ledene sante. Prije nego što se "uhvati" kista, restaurator će mjesece, ponekad i godine, provesti s kiruškim skalpelom u ruci, okružen bočicama s otapalima. Takav je bio slučaj i sa slikom Gospa Lurdska.

Konzervatorsko-restauratorski radovi otpočeli su krajem 2006. godine. Na lice slike najprije su zalijepljeni komadi japanskog papira; to je trebalo spriječiti ispadanje komadića slikanog sloja ("ljuskica boje"). Milimetar po milimetar, s poleđine slike kiruškim je skalpelom odstranjen debeli sloj boje i ljepila kojim je slika nekoć bila zalijepljena za strop crkve. Samo taj zahvat trajao je pola godine! Slikani sloj potom je učvršćen uvođenjem ljepila s poleđine slike, kroz platno. Nakon ravnanja, s lica slike uklonjen je zaštitni papir.

Čišćenje poleđine slike trajalo je šest mjeseci!

Čišćenje Gospe Lurdske uključivalo je odstranivanje površinske prljavštine, požutjelog laka i starih retuša i preslika. Dugotrajan je to i složen postupak koji zahtijeva poznavanje kemije materijala. Nakon toga su sanirana strukturna oštećenja: u rupe u platnu umetnuti su komadići novog platna, a preko poderotina zalijepljene niti. Da bi se slika mogla pričvrstiti na novi podokvir, prošireni su joj rubovi. Prije napinjanja, na podokvir je pričvršćeno potporno platno.

Pokusno čišćenje lica slike

U rupe u platnu umetnuti su komadići novog platna, a preko poderotina zalijepljene niti - poput šavova

Slici su prošireni rubovi

Rekonstruiranje nedostajućeg slikanog sloja odvija se u nekoliko koraka, a na slici Gospa Lurdska taj je posao trajao godinu dana. Prvo je rekonstruirana preparacija, sloj koji se nalazi ispod boje. Nakon toga su podslikana oštećenja, a na sliku nanesen tzv. među-lak. Tek se tada pristupilo retuširanju. Nakon završnog lakiranja i postavljanja poleđinske zaštite, slika je – krajem siječnja 2012. godine – bila spremna za povratak u crkvu.

Detalj slike Gospa Lurdska u fazi rekonstruiranja preparacije i nakon restauratorskog zahvata

Detalj retuša

Projekt restauriranja slike Gospa Lurdska vodila je Sagita Mirjam Sunara, uz asistenciju Jurice Matijevića i Lane Kekez. U njemu je sudjelovalo 15 mladih stručnjaka za restauriranje štafelajnih slika i polikromiranog drva: Ivana Babić (Bojić), Lana Kekez, Tomislav Grzunov, Maja Đapić Kranjac, Elena Jurić, Tanja Bačić, Bruna Kordić, Ana Dukić, Aida Grga, Kristina Krivec, Jerko Matoš, Petar Radović, Petra Perlain, Jelena Zagora te Stjepan Krešić. Od studenata, najviše se istaknula Jelena Zagora, koja zajedno sa kolegicom Petrom Perlain želi predstaviti projekt izložbom u Postinju Gornjem, no još uvijek traže sponzore za tiskanje izložbenih panoa.

Što je Mona Lisa prema ovom biću?

Krajem prošle godine boravila sam u Parizu. Naravno, posjetila sam Louvre, a susret s Mona Lisom, najčuvenijom slikom na svijetu, bio je neizbježan. Ipak, teško se "uživjeti" u umjetničko djelo ako ga ne možete vidjeti izbliza, oko vas je gužva i zasljepljuju vas blicevi fotoaparata. Na kraju, zanimljivija od slike bila su mi lica ljudi koji su se pred njom naguravali.

Ova me fotografija podsjetila na Martekov rad Što je umjetnost prema ovom biću

Vlado Martek, Što je umjetnost prema ovom biću (slika preuzeta iz članka SIlve Kalčić objavljenom na portalu inter(aktiv): radionice suvremene umjetničke prakse)

Krajem prosinca objavljena je vijest da je Bogorodica s Djetetom i svetom Anom, još jedno Leonardovo remek-djelo iz Louvrea, prečišćena prilikom restauriranja. Dvoje francuskih stručnjaka, restauratori Ségolène Bergeon Langle i Jean-Pierre Cuzin, istupili su iz međunarodnog odbora koji nadgleda taj zahvat. Smatraju da su prilikom čišćenja sa slike odstranjene lazure, zbog čega je ona sada presvijetla.

Leonardo da Vinci, Bogorodica s Djetetom i svetom Anom, oko 1508. Lijevo je slika prije čišćenja, a desno nakon čišćenja (slike su preuzete iz članka "Was the Leonardo overcleaned?")

Je li slika prečišćena ili su je restauratori približili njenom izvornom izgledu, presudit će struka. U kontekstu rasprave o tome jesu li Leonardove slike izvorno bile "svijetle" ili "tamne", donosim sažetak članka "Cleaning Mona Lisa" koji potpisuje američki povjesničar umjetnosti Lee Sandstead. On smatra da Mona Lisa kakvu danas vidimo nije ono što je Leonardo naslikao.

"Kad sam prvi put vidio Leonardovu Mona Lisu, bio sam jako razočaran," piše Sandstead. "Prvo, očekivali biste da će najpoznatija slika u povijesti biti puno veća. Drugo, slika nije 'iskakala', tek je visila u polumraku iza neprobojnog stakla i tiho provirivala."

Renesansni su umjetnici, tvrdi Sandstead, težili učiniti svoja djela što življima (životnijima), no to se nije moglo postići temperom, koja je u to vrijeme bila uobičajena tehnika slikanja. Uljene boje donijele su revoluciju. Tajna "živosti" slika rađenih u tehnici ulja bila je u lazurama: tankim, transparentnim slojevima boje.

U trenutku kada se prihvatio slikanja Mona Lise, Leonardo je potpuno vladao novim medijem. O tome svjedoči Vasarijev opis čuvene slike: "Ovdje su izrađene i najmanje pojedinosti koje se mogu naslikati samo vrhunskim umijećem. Oči imaju sjaj i vlažnost živog bića, a okružene su crvenkasto-plavom bojom i trepavicama, što se može izvesti samo krajnjom ustrajnošću. Obrve su izrađene kao da dlake doista rastu iz mesa, negdje gušće, negdje rjeđe, raspoređene prema porama kože tako da ne mogu biti prirodnije. Lagano otvorena usta, koja se svojim krajevima i crvenilom spajaju s bojom lica, ostavljaju dojam da se radi o pravom mesu i pravoj krvi. U udubljenju na vratu pažljiv će promatrač primijetiti kucanje žile kucavice. I zaista se može reći da je ova slika napravljena tako da će pred njom zadrhtati i uzmaknuti svaki odvažniji umjetnik." (Prijevod Dine Ferman, Giorgio Vasari : Životi slavnih slikara, kipara i arhitekata, Cid-nova : Zagreb, 2007., str. 258.)

Sandstead smatra da novi medij i način slikanja, dakle ono što je kod Leonardovih suvremenika izazivalo divljenje, danas priječe da uživamo u ljepoti slike. "I ja sam zavirio u njezine oči," kaže, "no nisam vidio ništa od onoga što Vasari hvali - ni obrve, ni oči ispunjene sjajem ili ružičaste nosnice. Što mi je promicalo?" Odgovor je: lak. Sandstead je uvjeren da bi Leonardo svoje slike premazao slojem prozirnog laka. "(...) ono što nisam znao je da Mona Lisu treba očistiti," zaključuje. "Njezin požutjeli lak očajnički treba zamijeniti. Ako se to napravi propisno, možda ćemo vidjeti detalje koje generacije prije nas nisu vidjele."

Sandstead smatra da je Mona Lisa izvorno nalikovala ovom detalju slike Michael Angelo i Clara Peale Rembrandta Pealea (autor: Lee Sandstead, preuzeto iz članka "Cleaning Mona Lisa")

Pored toga, Sandstead smatra da bi sliku trebalo bolje osvijetliti, a ne bi trebalo zanemariti ni površinsku prljavštinu. Ipak, priznaje da čišćenje ne mora nužno vratiti Mona Lisi "izvorni" izgled, jer materijali od kojih je slika načinjena stare i kemijski se mijenjaju.

Sandsteadovu tezu da su boje na Mona Lisi izvorno bile svjetlije i življe mogla bi potvrditi jedna slika iz muzeja Prado u Madridu. Riječ je o kopiji Mona Lise za koju su restauratori nedavno utvrdili da je nastala u Leonardovoj radionici. To je čini najstarijom kopijom čuvene slike. (Sve o tom otkriću pročitajte u članku Martina Baileyja "Earliest copy of Mona Lisa found in Prado".)

Mona Lisa iz Prada vjerojatno je najstarija kopija čuvene Leonardove slike. Budući da je Leonardova slika oštećena prilikom ranijih nestručnih restauriranja ("izbrisane" su joj obrve i neki drugi detalji), madridska nam kopija otkriva kako je izvorno mogla izgledati.

Sandstead na kraju svoga članka donosi brojne primjere slika koje je obradio u Photoshopu kako bi pokazao kako su mogle izvorno izgledati, odnosno kako bi izgledale nakon uklanjanja požutjelog laka.

William Paxton, Kućna pomoćnica, 1910. (autor: Lee Sandstead, preuzeto iz članka "Cleaning Mona Lisa")

Stara tvornica - novi društveni centar

Sedamnaesta po redu Glavna skupština Međunarodnog vijeća za spomenike i lokalitete (The International Council on Monuments and Sites, ICOMOS) okupila je krajem prošle godine u Parizu više od 1200 delegata iz 90 zemalja. Uz skupštinu, ICOMOS je organizirao znanstveni simpozij na temu baštine kao pokretača razvoja, "Heritage: Driver of Development". Od 500 prijavljenih radova, šezdeseteročlani znanstveni odbor izabrao je 120; prihvaćeni su samo radovi koji su dobili tri pozitivne recenzije.

Predavanja su bila podijeljena u četiri tematske cjeline - regionalni razvoj, razvoj i povratak umjetnosti građenja, razvoj kroz turizam i ekonomija razvoja - a odvijala su se usporedo u četiri konferencijske sale. Srećom, već smo na otvaranju skupštine dobili program znanstvenog simpozija i knjižicu sa sažecima svih predavanja, što nam je trebalo olakšati snalaženje i pomoći da odaberemo predavanja koja najviše odgovaraju našim interesima. Ipak, pojavio se problem: budući da se neki predavači nisu držali vremenskog ograničenja, nismo se mogli osloniti na raspored naveden u programu.

Pariz je bio domaćin ICOMOS-ove 17. glavne skupštine i znanstvenog simpozija "Baština - pokretač razvoja"

Skup je održan u sjedištu UNESCO-a. Program možete pogledati ovdje

Na otvaranju Glavne skupštine govorio je Gustavo Araoz, predsjednik ICOMOS-a

Split u Parizu

U sklopu teme "Ekonomija razvoja", Goran Nikšić i ja održali smo predavanje naslovljeno "Historic Core of Split and the Peristyle of Diocletian's Palace: Economic Impact of Cultural Heritage Preservation". Goran je voditelj Odsjeka za staru gradsku jezgru Grada Splita. Poznajemo se još iz mojih studentskih dana; na Umjetničkoj mi je akademiji predavao Uvod u arhitektonsku konzervaciju. Kad sam diplomirala, počeli smo surađivati na projektu obnove i sanacije Peristila. Goran je tada radio za Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Splitu, a bio je nadležan za povijesnu jezgru grada. Ja sam na projektu "Peristil" isprva radila kao suradnik konzervatora-restauratora, a zatim sam preuzela konzervatorsko-restauratorsku dokumentaciju.

Goran Nikšić i ja u Parizu smo održali predavanje "Historic Core of Split and the Peristyle of Diocletian's Palace: Economic Impact of Cultural Heritage Preservation" (snimila: I. Huić)

Novi model očuvanja industrijske baštine

Meni najzanimljivije predavanje održano je u sklopu teme "Povratak umjetnosti građenja". Arhitekt Joe Lobko, Kanađanin, govorio je o projektu adaptacije i privođenja svrsi dvaju starih industrijskih postrojenja u Torontu. (Dok čekamo objavu materijala s pariške konferencije na web stranici ICOMOS-a, pogledajte proširenu verziju njegove PowerPoint prezentacije.)

Najviše me zainteresiralo predavanje o obnovi i prenamjeni industrijske baštine koje je održao Kanađanin Joe Lobko

Projekt "Artscape Wychwood Barns": stari prostor, nova namjena (slika preuzeta iz PowerPoint prezentacije "Brownfield Redux: Artscape Wychwood Barns and Evergreen Brick Works")

"Old ideas can sometimes use new buildings. New ideas must use old buildings.", rekla je spisateljica i aktivistica Jane Jacobs (1916. - 2006.). To je bio i moto obnove derutnog tvorničkog kompleksa u blizini Toronta u kojemu se nekoć proizvodila opeka. Tvornica Don Valley Brick Works podignuta je krajem 19. stoljeća uz bogato ležište gline. Stari dio Toronta uglavnom je izgrađen od opeke koja je tamo proizvedena pa kompleks ima veliku povijesnu vrijednost. Godine 1987. Grad je uz veliku financijsku naknadu eksproprirao teren i pripadajuće građevine, jer su se dijelom nalazili u vodoplavnom području. Postojali su planovi da se površinski kop zatrpa i na tom mjestu podignu stambeni objekti, no od te se ideje odustalo. U projekt se uključilo ekološki osviješteno dobrotvorno društvo Evergreen, kojemu je misija učiniti gradove zelenijima. Rezultat opsežnog projekta obnove tvorničkog kompleksa i okolnog terena je društveni i kulturni centar Evergreen Brick Works. Pri obnovi tvorničkih zgrada vodilo se računa o energetskoj učinkovitosti i održivosti. Primjerice, za grijanje se koristi solarno zagrijana voda. U toaletima se koristi kišnica. Kišnica se koristi i za zalijevanje zelenih površina, a sav organski otpad se kompostira.

Stara fotografija tvornice opeke pokraj Toronta (slika preuzeta iz PowerPoint prezentacije "Brownfield Redux: Artscape Wychwood Barns and Evergreen Brick Works")

Plan preuređenja tvornice i njezinog okoliša (slika preuzeta iz PowerPoint prezentacije "Brownfield Redux: Artscape Wychwood Barns and Evergreen Brick Works")

Ovoj tvorničkoj hali nije obnovljen krov pa se zimi pretvara u klizalište na otvorenom (slika preuzeta iz teksta "Skating at Evergreen Brick Works in Toronto")

Evergreen je imao viziju, no tko je dao novac? Kanadska je vlada podržala projekt s 20 milijuna dolara. Pokrajina Ontario dodijelila mu je još 10 milijuna dolara potpore. Popis tvrtki, organizacija i osoba koje su donirale novac za projekt vrlo je dugačak. Valja još jednom napomenuti: riječ je o nekretninama u gradskom vlasništvu, na terenu koji je označen kao građevinski. Umjesto da se tvorničke hale poruše, a okolni teren betonira - što bi, bojim se, bio hrvatski scenarij - industrijska je baština sačuvana kao vrijedan dokument prošlosti. Građanima Toronta ponuđeni su kulturni sadržaji i zelene površine. Ako je suditi po dosadašnjem iskustvu, u Hrvatskoj bismo dobili hotel ili prodajni centar, a "najjavniji" sadržaj bio bi javni parking uz plaćanje.

Temeljito čišćenje

Mediji su prekjučer prenijeli zanimljivu vijest: čistačica u jednom njemačkom muzeju nehotice je oštetila umjetničku instalaciju vrijednu preko milijun dolara. Misleći da uklanja nečistoću, odstranila je "patinu" koja je bila sastavni dio rada. Još nije odlučeno hoće li se instalacija restaurirati. Da je umjetnik živ, restauratori bi ga mogli pitati mijenja li nastalo oštećenje značenje, odnosno poruku koju njegov rad prenosi, te je li restauriranje uopće potrebno. (Ponekad se restauriranje ne uklapa u umjetnikovu ideju o djelu.) Ovako, posljednju će riječ imati vlasnik umjetnine. Prijevod članka o čistačici koja je oštetila vrijednu umjetničku instalaciju nalazi se na dnu ovog posta.

Kakva je situacija u crkvama?

Čistačice u našim muzejima možda su nešto opreznije, no to se najčešće ne može reći za časne sestre i revne župljanke koje uređuju oltare u našim crkvama. Opisujući jednu sliku iz Dubrovnika, restauratorica Lela Čermak je 1954. godine zapisala: "Opatice je stalno uništavaju brisanjem prašine". Situacija tada nije bila bolja ni u muzejima: za ikone iz dubrovačkog Muzeja pravoslavne crkve Čermak je napisala da su "beznadno oprane".

U kolovozu ove godine Sandra Šustić i ja razgovarale smo s Filipom Dobroševićem, prvim splitskim restauratorom. (Restauratorska radionica Konzervatorskog zavoda u Splitu, u kojoj je Dobrošević radio, osnovana je 1954. godine.) U razgovoru smo se dotaknuli pitanja suradnje s vlasnicima umjetnina i postupanja sa (starim) umjetninama u crkvama. Evo što nam je Dobrošević rekao:

"Oni su to i radili [bacali stare umjetnine, op. Sunara]. Bilo je onih mešetara koji su... koji su odlazili od crkve do crkve pa in nudili ove, ove savremene, moderne, lipe stvari (...) reprodukcije, i do... Uzimali bi ono šta vrijedi, je l'. (...) I dan-danas... Možda danas manje, jer su se ipak... i kroz medije, i kroz štampu, i televizija... To je ipak malo drukčije propagira, u ono vrijeme što nije bilo."

Filip Dobrošević radio je u restauratorskoj radionici Konzervatorskog odjela u Splitu, koja je osnovana 1954. godine.

"Pa čitave barokne oltare su znali zapalit', uništit'... I to pozlaćene, to je... A stavljali bi nešto novo i tako. (...) A koliko je stradalo ovi' oltarna... oltarnih slika. Došlo je devetnaesto stoljeće, došlo je vrijeme kada se procesije rade. Procesija to je neka, neka... Jedan... Kako bi reka': jedna ceremonija, koja je svakome draga, je l. Oltarne slike koje su bile za određenu crkvu, recimo Sv. Martin - moje mjesto - oni su jednostavno tu sliku skinuli, a uzeli su Sv. Martina por... Ova takozvana tirolska škola... Da ga mogu stavit' na ono prijestolje, da mogu nosit' sliku. Nisu mogli nosit', je l': velika oltarna slika, ne možeš ić' u procesiju. Jednostavno, nju su makli i stavili, kao, u zapećak, a uzeli su ovu... Tirolska škola."

Odbačeni drveni svijećnjaci u crkvi sv. Nikole na Lopudu. Drveni su svijećnjaci često bili pozlaćeni, odnosno "prekriveni" tankim listićima zlata preko sloja bolusa. Kako su podložni slojevi - bolus i preparacija - higroskopni, takva se pozlata lako oštećivala kod čišćenja predmeta vlažnom krpom, ali i u doticaju s vlagom od cvijeća ili ruku. Osim toga, vodena se pozlata lako fizički oštećuje (abrazijom i sl.).

"I znate kako je još stradalo te...(...) ove oltarne slike. Imate... Puno su prije ove naše žene... Najprije su uništavale ove svijećnjake, one pozlatu. One bi to sa krpom ribale, onda bi jednostavno to nestalo, one [?], podloga i tako... Ali, cvijeće bi stavljali ispred slika, cvijeće. I to cvijeće, to bogato cvijeće, sa vodom koje bi ispâralo. Stvarale bi se, stvarale bi se jedna... i kondenziralo bi se na samom... A di? Na donji dio slike. Tako su te donje... dio slika oltarnih, sve su većinom stradale. To je to. Mi smo to upozoravali... Puno smo upozoravali te ljude - popove - da, da ove žene koje rade da pripaze... Ako već stavi cvijeće, neka ga od slike odmakne bar dvadeset centimetara, da ne bude blizu. To je neko posluša, neko nije..."

Detalj iz crkvice sv. Jeronima na Lopudu. Srećom, na oltaru je plastično cvijeće.

Slika na jednom od bočnih oltara u crkvi sv. Marije od Špilica na Lopudu stradala je zbog paljenja voštanih svijeća.

Većina problema koje Dobrošević spominje i danas je prisutna: nemar, neprimjereno čuvanje, namjerno oštećivanje... U korijenu svega uglavnom leži neznanje. Držim da ljudima treba objasniti da kulturna baština nije breme - ona je naše blago. Mi restauratori imamo zadatak podučiti ih kako se čuva i to je jedan od najvećih izazova ovog posla.

Primjer dobre prakse

Moja studentica Nives Mijić prošle je godine napisala izvrstan seminarski rad iz kolegija Preventivna konzervacija 1. Obradila je temu preventivne zaštite dijela inventara crkve sv. Frane na Rivi. Kako su umjetnine u toj crkvi uglavnom dobro očuvane, Nives je izradila smjernice za njihovo održavanje. Njezin je prijedlog bio da se naputci isprintaju i postave na oltar ispred svake umjetnine. Evo kako izgleda jedan takav naputak: "Čistite isključivo mekim kistom. Ako morate dirati umjetninu, koristite pamučne rukavice! Upamtite da su otisci prstiju vrlo štetni: masnoća i prljavština, koji su naoko nevidljivi, kemijski reagiraju s bojanim slojem. Osim toga, pogoduju razvoju mikroorganizama. Nemojte koristiti krpe, oštre četke i komercijalne preparate za čišćenje. Ako primijetite neko oštećenje, prekinite čišćenje! Bolje da se nečistoća taloži nego da se bojani sloj ošteti. Restaurator će znati kako na siguran način ukloniti nečistoću."

Nives dobro zna da zabrane djeluju odbojno. Umjesto da ljude "lupamo po prstima" i prekoravamo ih jer su nešto pogrešno napravili, trebamo im pokazati kako se pravilno postupa i objasniti im zašto tako radimo.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Njemačka: Čistačica oštetila skulpturu

Vijest je objavljena na web portalu Chron.com. Autorica članka je Melissa Eddy.

Na fotografiji snimljenoj u četvrtak 4. studenoga 2011. vidi se donji dio skulpture Wenn's anfaengt durch die Decke zu tropfen (Kad počne kapati sa stropa) njemačkog umjetnika Martina Kippenbergera u muzeju Ostwall u Dortmundu, zapadna Njemačka. Čistačica u muzeju oštetila je umjetničku instalaciju vrijednu 800 tisuća eura (1.1 milijun američkih dolara) prerevno čisteći patinu koja je trebala izgledati kao kišna lokva u podnožju instalacije. Glasnogovornica grada Dortmunda, Dagmar Papjewski, kaže da će instalacija ostati u muzeju Ostwall usprkos oštećenju koje je nastalo početkom mjeseca. Papajewski je rekla da je osoblje zaduženo za održavanje čistoće dobilo naputak da bude najmanje 20 centimetara udaljeno od rada pa nije jasno zašto je patina postala žrtva četke za čišćenje.

BERLIN - Moderna umjetnička instalacija, čija se vrijednost procjenjuje na 800 tisuća eura (1.1 milijun američkih dolara) oštećena je nakon što je odveć revna čistačica oribala patinu koja je trebala izgledati kao sasušena lokva kiše, izjavila je u petak službenica grada Dortmunda.

Instalacija Martina Kippenbergera Kad počne kapati sa stropa ostat će na svome mjestu u dortmundskom muzeju Ostwall, usprkos šteti koju je pretrpjela početkom mjeseca, kada je čistačica oribala lokvu naslikanu pod gumenim koritom postavljenim ispod stoga drvenih letvi.

Kippenbergerov rad (riječ je o umjetniku rođenom u Njemačkoj, koji je preminuo 1997. godine) privatni je kolekcionar posudio muzeju Ostwall. Dagmar Papajewski, glasnogovornica grada Dortmunda, kaže da se vlasnik složio da umjetnina bude izložena u muzeju usprkos incidentu. U međuvremenu, osiguravatelji procjenjuju štetu.

Još nije odlučeno hoće li se patina restaurirati ili će se umjetnina ostaviti u novo-"očišćenom" stanju, kaže Papajewski. "To će odlučiti kolekcionar," dodala je. "Ne možemo pitati Kippenbergera za mišljenje."

Tvrtka koja zapošljava osoblje za čišćenje, kaže Papajewski, upozorila ih je da se ne približavaju radovima više od 20 centimetara pa nije jasno kako je patina postala žrtva četke za čišćenje. "Ova tvrtka za nas radi od prošloga listopada," rekla je Papajewski.

Kippenbergerovi radovi bili su izlagani u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku i galeriji Tate Modern u Londonu.

Što muči (mlade) restauratore

Sredinom rujna, Međunarodni institut za restauriranje (International Institute for Conservation, IIC) organizirao je u Londonu dvodnevnu konferenciju "Conservation: Futures and Responsibilities". Konferencija se trebala baviti odnosom obrazovanja konzervatora-restauratora i trenutnih potreba struke. Cilj je bio "ponuditi međunarodnu perspektivu i olakšati komunikaciju između studenata i mladih restauratora s jedne strane, te stručnjaka koji se bave restauriranjem u kulturnim ustanovama i muzejima ili u privatnom sektoru s druge strane".

Program konferencije

Svjestan činjenice da si većina studenata i mladih restauratora ne može priuštiti putovanje u London, IIC je osigurao besplatan video prijenos svih izlaganja (Live Web Broadcast). Organizator je smatrao da će tako potaknuti sudjelovanje restauratora iz cijeloga svijeta. Putem Facebook stranice Odsjeka za konzervaciju-restauraciju i časopisa In situ nekoliko sam puta upozoravala svoje studente na ovu konferenciju. Nisam stekla dojam da ih se puno uključilo u prijenose izlaganja 16. i 17. rujna, pa me jako obradovala vijest da će video zapisi konferencije uskoro biti objavljeni na mrežnim stranicama IIC-a. Ja sam pratila dvije subotnje sesije: u jednoj se govorilo o planiranju profesionalne karijere, a u drugoj o međunarodnoj perspektivi konzervacije-restauracije. (Popis govornika dostupan je ovdje.)

Amber Kerr Allison (Centar za restauriranje Lunder, Smithsonian) sudjelovala je u drugoj sesiji

Konferencija me natjerala da se zapitam dajem(o) li studentima sva znanja i vještine potrebne da se uspješno nose s izazovima restauracije u 21. stoljeću? Konzerviranje i restauriranje fotografija, time-based umjetnosti (video radovi, performansi, instalacije...), suvremene umjetnosti, murala i polikromije na starim građevinama samo su neka od novih specijalističkih područja struke. I neka "stara" područja u Hrvatskoj su jako zanemarena; preventivna konzervacija je najbolji primjer. Nekoliko je govornika istaknulo da se u prošlosti moglo birati specijalističko područje koje te zanima; zbog porasta broja restauratora, mladi bi se sada trebali usredotočiti na deficitarna i nova područja struke. I fakulteti bi morali pratiti ove promjene.

Osim novih specijalističkih područja, javljaju se i nova tržišta rada: Subsaharska Afrika, Južna Amerika, Indija... Moraju li naši studenti nakon diplome ostati u Hrvatskoj? Jesmo li ih uopće naučili kako da traže posao? Znaju li napisati životopis, sastaviti portfolio ili pismo motivacije? Znaju li napisati znanstveni rad, publiciraju li svoje radove uopće? Pomažemo li im da razviju prezentacijske i komunikacijske vještine? Pripremamo li ih za korištenje novih medija, kako bi svoj rad mogli približiti javnosti i osigurati financijska sredstva za svoje projekte? Na konferenciji je više puta istaknuto da javnost mora razumjeti zašto je ono što radimo važno.

Jako mi se dopala misao da mladi restauratori, prilikom biranja ustanove ili radionice u kojoj će raditi ili stažirati, trebaju voditi računa o tome da budu uključeni u izazovne projekte, odnosno projekte koji će im omogućiti da razviju svoje vještine. Pitanje je, međutim, je li ovo u Hrvatskoj izvedivo. Kod nas su, naime, mladi restauratori sretni ako uopće dobiju priliku negdje stažirati.

Tema obrazovanja konzervatora-restauratora puno se puta spomenula na londonskoj konferenciji. Zaintrigirala me činjenica da je Institut za restauriranje (Institute of Conservation, ICON) 2009. godine dobio zadatak izraditi strategiju obrazovanja restauratora u Velikoj Britaniji, "National Conservation Education and Skills Strategy". I u našoj zemlji postoji potreba za takvim dokumentom, odnosno za dugoročnim planiranjem i planskim djelovanjem u području zaštite i očuvanja kulturne baštine i edukacije onih kojima je taj posao povjeren.

Naslovnica dokumenta "National Conservation Education and Skills Strategy"

Problema je, kako vidimo, puno, a ključ njihovog rješavanja leži (i) u rukama onih kojima je ova konferencija bila posvećena: studenata restauracije i mladih restauratora. Prvi korak trebalo bi biti njihovo povezivanje. Mladi članovi Američkog instituta za restauriranje (American Institute for Conservation, AIC) već su 2008. godine pokrenuli tzv. Emerging Leaders Network. Imaju svoj blog i grupu na Facebooku. Tu razmjenjuju literaturu, objavljuju vijesti o stipendijama, radnim mjestima i slično. U Hrvatskoj, studenti restauracije mogu se učlaniti u udrugu Međunarodni institut za restauriranje - Hrvatska grupa. Restauratorima koji nisu prešli tridesetu uskoro će biti ponuđena mogućnost učlanjenja u Hrvatski nacionalni odbor ICOMOS-a po sniženoj cijeni. Pitanje je, međutim, što naše udruge nude svojim članovima.

Udruge "na hrvatski način"

Studenti-članovi Međunarodnog instituta za restauriranje, primjerice, besplatno primaju glasilo Reviews in Conservation. Na mrežnim stranicama IIC-a mogu 'skinuti' digitalizirane članke ili sažetke radova objavljenih u nekoj u IIC-jevih publikacija. IIC im dodjeljuje stipendije za sudjelovanje na konferencijama. Svi članovi IIC-a ostvaraju 20% popusta pri kupnju publikacija u izdanju Elsevier / Butterworth-Heinemanna.

Za cijenu članarine - bila ona 50, 100 ili više kuna - udruge moraju svojim članovima nešto dati. To ne mora biti stipendija ili publikacija - dovoljna je informacija. Jako mi se sviđa rad Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske. Prije nekoliko dana vidjela sam njihov bilten: u njemu najavljuju posjete izložbama uz stručno vodstvo svojih članova, stručna putovanja, promocije knjiga, predavanja i tribine, simpozije i kongrese... Smatram da svaka udruga kod svojih članova treba graditi osjećaj pripadnosti; treba im pokazati da su važni i ponuditi im mogućnost da se u nešto uključe.

Ne bi se smjelo dogoditi da vam se voditelji udruge jave samo onda kada od vas traže da uplatite godišnju članarinu, a to je kod nas najčešće slučaj.