ICWL 2010

Crkva Gospe od Šunja podignuta je krajem 15. stoljeća, o čemu svjedoči natpis na istočnom pročelju. Dvije kapele dodane su kasnije; sjeverna je podignuta 1527. godine, a južna iza 1632. U južnoj kapeli nalazi se drveni polikromirani i pozlaćeni oltar Navještenja, a u sjevernoj oltar Svetog Križa. Konzervacija i restauracija ovih dvaju oltara zajednički je projekt četiriju sveučilišta iz Njemačke, Belgije i Hrvatske, a odvija se u sklopu radionice International Conservation Workshop Lopud (ICWL). Radionica se održava svake godine, traje dva tjedna i okuplja između 20 i 30 sudionika.

Zahvat na oltaru Navještenja započeo je 2002. godine, a završen je ovoga ljeta, ponajviše zahvaljujući profesoru Hansu Portsteffenu iz Kölna koji je posljednjih šest mjeseci proveo na Lopudu restaurirajući veliku oltarnu sliku. Usporedo s radovima na oltaru Navještenja, prije nekoliko godina otpočela je konzervacija i restauracija teško oštećenog oltara Svetog Križa. Drvo je bilo crvotočno, oslik i pozlata odvajali su se od podloge i ispadali, oslikane daske koje uokviruju središnju nišu potpuno su se iskrivile.

Oltar Svetog Križa pod skelom. U prednjem planu su demontirane daske koje uokviruju središnju nišu oltara, oslikane simbolima Kristove muke.

Oltar krasi lijepa skulptura raspetoga Krista, neobična po načinu izrade. (Prije nekoliko tjedana u časopisu Dubrovnik objavljen je članak "Skulptura raspetoga Krista iz lopudske Crkve Gospe od Šunja : Proučavanje unutarnje građe uz pomoć CT uređaja. Identifikacija materijala", a autori su nastavnici Odsjeka za konzervaciju-restauraciju splitske Akademije i Prirodoslovno-matematičkog fakulteta: F. Mihanović, N. Bezić, V. Dunkić, E. Vuko i J. Matijević.) Skulpturu je prije više godina, na molbu tadašnjega župnika, preslikao neki dobronamjerni turist, usput učvrstivši spojeve ruku s tijelom. Restauracija koja je u tijeku 'zabavljena' je uklanjanjem tragova ove intervencije. Preslik se sa skulpture uklanja milimetar po milimetar, pazeći da se ne ošteti izvorni slikani sloj.

Nastavnica Marianne Decroly sa studentima dogovara strategiju uklanjanja preslika sa skulpture raspetoga Krista.

Sa spojeva ruku s tijelom trebalo je ukloniti stare zakite.

Skulptura u fazi uklanjanja preslika.

Učvršićvanje nestabilne polikromije na oltaru Svetoga Križa restauratorima je predstavljalo osobit izazov. Sada je u tijeku retuš oštećenih površina. Za razliku od glavnoga oltara crkve sv. Nikole u Lopudu, ovdje se slijedi princip minimalne intervencije: ne rekonstruira se preparacija unutar oštećenja, nema nadomještanja boje i pozlate. Umjesto toga, bjeličasti tragovi preparacije na oštećenim površinama toniranjem se izjednačavaju s bojom drva. Koriste se boje koje se mogu ukloniti bez oštećivanja izvornog slikanog sloja. Cilj nije prikriti oštećenja slikanoga sloja, već ih učiniti manje vidljivima.

Studentica Aida Grga (UMAS) retušira gornji dio lijevog polu-stupa. U ovogodišnjoj radionici sudjelovale su tri studentice specijalističkog usmjerenja konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva Odsjeka za konzervaciju-restauraciju iz Splita: Aida Grga, Ana Dukić i Kristina Krivec.

Kristina Krivec retušira donji dio lijevog polu-stupa. Cilj je zahvata učiniti oštećenja slikanog sloja manje uočljivima.

Zbog nestabilnih mikroklimatskih uvjeta u crkvi, daske koje uokviruju središnju nišu oltara jako su se iskrivile. Kako je drvo "radilo", slabila je veza između slikanog sloja i podloge te se oslik odvajao i ispadao. Za ova je oštećenja dijelom odgovoran okrugli prozorčić u zidu iza oltara, kroz kojega u zimskom periodu u kapelu ulazi vlažan zrak. Jedna grupa studenata izradila je specijalnu pod-konstrukciju za dvije bočne oslikane daske. Ovi 'okviri' trebaju osigurati njihovu lakšu montažu i demontažu te spriječiti daljnje krivljenje drvenog nositelja.

Izrada podkonstrukcije za bočne daske središnje niše oltara Svetog Križa.

Prije zahvata na poleđini dasaka, učvršćuje se nestabilna polikromija.

Specijalni okviri omogućuju laku montažu i demontažu oslikanih dasaka te sprječavaju njihovo krivljenje.

Na kraju ovogodišnje radionice uslijedilo je tradicionalno fotografiranje sudionika pred crkvom i susret sa članovima Društva za zaštitu spomeničke baštine i prirode Lopuda.

U pauzi između uređivanja dokumentacije i nadgledanja retuša, 'složila' sam ovaj kratki video koji prikazuje što se radilo tijekom drugog tjedna ICWL-a.

U Dubrovniku s restauratorima

Drugi tjedan Međunarodne restauratorske radionice Lopud (International Conservation Workshop Lopud) bliži se kraju. Studenti su jučer posjetili Dubrovnik i tamošnji odjel Hrvatskog restauratorskog zavoda. Dok su oni istraživali povijesnu jezgru Grada, kolegica Nađa Lučić povela je dvoje nastavnika iz Kölna i mene u radionicu za restauraciju tekstila Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku. (U Hrvatskoj postoje tri studija restauracije: u Splitu, Zagrebu i Dubrovniku. Ovaj dubrovački je najmlađi; utemeljen je 2005. godine, a nudi specijalizaciju iz restauracije papira, drva, tekstila, metala i keramike.) U radionici za tekstil dočekala nas je nastavnica Danijela Jemo s troje studenata. Ljubazno su nam pokazali umjetnine na kojima rade.

Posjet radionici za restauraciju tekstila Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku.

Karen Piteša, studentica specijalističkog usmjerenja restauracija tekstila, prezentira umjetninu na kojoj radi profesoru Hansu Portsteffenu.

Detalj kazule iz crkve Navještenja BDM na Lokrumu. Časne sestre prošile su oštećeni dio tkanine crvenom niti i preko oštećenog natpisa 'IHS' izvezle novi. Konzervatorsko-restauratorski zahvat izvodi student Mateo Miguel Kodrič Kesovia pod mentorskim vodstvom Danijele Jemo.

Hrvatski restauratorski zavod smješten je u ljetnikovcu iz 16. stoljeća, prekrasnom zdanju uz rijeku Omblu koje je nekoć pripadalo vlastelinskoj obitelji Stay. Ljetnikovac 'udomljuje' restauratorske radionice za papir, polikromirano drvo i štafelajne slike. Restauratori svake godine organiziraju obilazak uz stručno vodstvo za sudionike Međunarodne restauratorske radionice Lopud.

Studenti u radionici za restauraciju polikromiranog drva Hrvatskog restauratorskog zavoda - Restauratorskog odjela u Dubrovniku.

Nađa Lučić upoznaje studente s projektima na kojima radi. U radionici se trenutno restaurira glavni oltar crkve Gospe od Šunja na Lopudu.

Vijesti u slikama: Lopud

U nedjelju sam doputovala na Lopud; tu se svake godine krajem ljeta okupljaju studenti i nastavnici restauracije dviju škola iz Belgije, jedne iz Njemačke te Odsjeka za konzervaciju-restauraciju splitske Umjetničke akademije. Tijekom dva tjedna zajedno rade na projektu konzervacije i restauracije inventara crkve Gospe od Šunja. Projekt se zove "International Conservation Workshop Lopud".

Dolaskom studenata i nastavnika unutrašnjost crkve Gospe od Šunja pretvara se u restauratorsku radionicu.

Pogled na oltar Navještenja. U prednjem planu su oslikane daske koje uokviruju središnju nišu oltara Sv. Križa, na kojima se se trenutno izvode radovi.

Ovoga je ljeta dovršena restauracija oltara Navještenja koji se nalazi u desnoj bočnoj kapeli. Zahvat na oltaru Sv. Križa u kapeli na suprotnoj strani trebao bi biti okončan 2012. godine. U tijeku je retuširanje oltara, izrada nosive konstrukciju za oslikane daske koje zatvaraju centralnu nišu te uklanjanje preslika sa skulpture Raspetoga Krista.

Studentice Odsjeka za konzervaciju-restauraciju iz Splita, Kristina Krivec i Ana Dukić, izvode retuš na oltar uSv. Križa.

Sa skulpture Raspetoga uklanja se preslik.

Jedan tim studenata izrađuje nosivu konstrukciju za oslikane daske koje zatvaraju centralnu nišu oltara Sv. Križa.

Projektu su 'kumovali' nastavnici i studenti restauracije iz Kölna; oni su davne 1987. godine počeli raditi na lopudskim umjetninama. Posebno mjesto u toj priči zauzima dominikanska crkva sv. Nikole.

Restaurirani oltar u crkvi sv. Nikole.

Crkva i samostan podignuti su 1482. godine. Samostan je prestao djelovati dolaskom Napoleona 1806. godine, a kasnije je u njemu bila pomorska škola. Nedavno su ga dominikanci prodali nekom privatniku, mještani kažu: kako bi namaknuli novac za gradnju nove crkve u Zagrebu. Glavni oltar bogato je izrezbaren, polikromiran i pozlaćen. Zbog prokišnjavanja krova i velike vlage u crkvi pretrpio je velika oštećenja. Jedno je vrijeme apsida bila zagrađena daskama, a u crkvi su se skladištili brodovi. (Na starim fotografijama vidi se da je cijeli pod crkve bio prekriven pijeskom.) Gornji elementi oltara završili su po kućama otočana, a dio u restoranu (blagovaoni) susjednog hotela Grand. (Grand Hotel sagrađen je 1936. godine prema projektu čuvenog arhitekta Nikole Dobrovića, i to kao prvi hotel u Dalmaciji građen cementom!)

Mještani Lopuda obnovili su crkvu 1994. godine. Godine 1998. tim studenata, predvođen profesorima Visoke škole za restauraciju iz Kölna, prihvatio se restauracije glavnoga oltara. Obnova je završena 2001. godine. Svi dijelovi oltara prikupljeni su i iznova sastavljeni, drvo i polikromija konsolidirani, a nedostajuće rezbarije nadomještene. Rekonstruirani dijelovi potom su pozlaćeni i polikromirani, dok su teško oštećene slike u središnjem i gornjem dijelu oltara samo konzervirane. Svetački kip u sredini i slika Krštenja Kristovog restaurirani su in situ, a slika s prikazom Svetog Jurja u dubrovačkom odjelu Hrvatskog restauratorskog zavoda. Kako za retuš i lakiranje slika nisu korišteni isti materijali, vidljiva je razlika u njihovom izgledu.

Restaurirani dijelovi nisu se 'najsretnije' uklopili u cjelinu.

Pristup koji je primijenjen na glavnom oltaru crkve sv. Nikole - onaj potpune restauracije - znatno se razlikuje od koncepta zahvata na dvama bočnim oltarima iz crkve Gospe od Šunja. Tu se slijedi princip minimalne do umjerene intervencije; zaustavlja se i sprječava propadanje, a izvode samo najnužniji zahvati. Naravno, i tu ima retuša pa čak i sitnih rekonstruktivnih zahvata, ali ideja nije vratiti objekt u izvorno stanje.

Posjet crkvi sv. Nikole studentima je prilika da se upoznaju s ova dva pristupa te ocijene njihove prednosti i nedostatke.

Restauracija je interakcija, 3. dio

U Sjedinjenim Državama, ali i velikom broju europskih zemalja, restauratori zaposleni u muzejima drže javna predavanja, organiziraju izložbe i posjete radionicama uz stručno vodstvo, nude besplatne konzultacije... Puno se truda ulaže i u prezentaciju na internetu. "Korištenje tehnologije za razgovor o restauraciji i restauratorskim projektima ima puno pozitivnih strana. Ako se to radi otvoreno, postoji mogućnost da se više ljudi uključi te da posao koji radimo u muzejima postane dostupniji," piše restaurator Richard McCoy na blogu Muzeja umjetnosti Indianapolis.

Na blogu Van Gogh muzeja u Amsterdamu, prigodno naslovljenom Bedroom secrets ili Tajne iz spavaće sobe, možete, primjerice, pročitati sve o restauraciji čuvene van Goghove slike Spavaća soba (1888.).

Vincent van Gogh, Spavaća soba (1888.) Preuzeto s Wikipedije.

Selimo se na web stranice londonske Galerije Tate; tu ćete naći pregršt tekstova o restauraciji. Na stranicama Nacionalne galerije pročitajte kako se restaurirao van Eyckov Portret slikareve žene (1439.) ili Rafaelova Bogorodica s djetetom (1509.-1511.). Victoria i Albert muzej nudi jednako atraktivne sadržaje. Prolistajte njihov online časopis o restauraciji. Ako ste nastavnik i želite održati predavanje o restauratorskoj praksi u muzejima, V&A vam je osigurao potrebne materijale. (Metropolitan muzej u New Yorku upoznaje svoje najmlađe posjetitelje s restauracijom kroz edukativno-informativni letak.) Na kraju, posjetite restauratore danske Nacionalne galerije i informirajte se o njihovim najznačajnijim zahvatima i recentnim istraživanjima. Pogledajte kratki film o restauriranju kodeksa Gottorfer iz 17. stoljeća ili seriju predavanja sa simpozija o muzejskoj mikroklimi. Imate pitanja? Pošaljite e-mail muzejskim restauratorima!

Vidjeli smo kako restauratori komuniciraju s vlasnicima umjetnina i (širom) publikom; sada ćemo istražiti interakciju restauratora i umjetnika. Tema je to koja zauzima istaknuto mjesto u priči o konzerviranju i restauriranju suvremene umjetnosti.

Henk Peeters; lijevo je rad 59-18 (1959.; replika iz 1996.), a desno Akvarel (1964.) Preuzeto s umjetnikove web stranice.

U tekstu "Conception, creation and re-creation. Embodied knowledge and the preservation of contemporary art", objavljenom u zborniku međunarodnog seminara "Theory and Practice in Conservation", IJsbrand Hummelen osvrće se na dva rada nizozemskog umjetnika Henka Peetersa (1932.). Peeters je bio jedan od članova nizozemske grupe Nul (nula) koja se formirala krajem 1950-ih. "Rad naslovljen 59-18 jedna je od njegovih tzv. 'pirografija';" piše Hummelen. "Sastoji se od ploče poliuretanske pjene u kojoj je Peeters načinio 6 rupa plinskim plamenikom 1959. godine. Rad je nosio tragove radnje, događaja, gdje kontrast između nasilnog čina paljenja crnih rupa i izvorno čiste poliuretanske pjene, bijele koja je za grupu Nul imala gotovo ideološko značenje, predstavlja herojski čin." Četrdeset godina kasnije taj je kontrast potpuno izgubljen. Poliuretanska pjena promijenila je boju i raspucala, a krakelire su umjetničkom djelu dale potpuno novo značenje: ono propadanja. Kustosi i restauratori konzultirali su se međusobno i sa umjetnikom (!) te zaključili da je stanje u kakvom se djelo nalazi u opreci s izvornom umjetnikovom zamisli. Tako je 1996. godine Peeters načinio novu verziju svog djela; novo "staro" djelo.

"Zanimljivo, Peeters razlikuje ona djela u njegovom opusu koja može napraviti samo on sam, primjerice pirografije, od djela koje mogu izraditi ili iznova napraviti drugi," piše Hummeln. Primjer te druge vrste rada je Akvarel (1965.); nizovi plastičnih vrećica napunjenih vodom. Peeters smatra da vrećice mogu puniti vodom i drugi ljudi, ne nužno on. "U pirografijama je uključena osobna radnja: radnja u kojoj umjetnikova reakcija na slučajnost i rizik ima veću ulogu u realizaciji djela."

No, kako mi možemo razlikovati ova djela? Kako možemo znati što umjetnik misli o materijalima koje je koristio i koliko su mu oni, uopće, važni za poruku koju djelom prenosi? Odgovor je: ne možemo, ne bez umjetnikove pomoći. Konzervacija i restauracija suvremene umjetnosti iziskuje suradnju s umjetnicima. Upravo iz tog razloga restauratori moraju razviti svoje komunikacijske vještine. U 21. stoljeću restauracija je komunikacija.

Restauracija je interakcija, 2. dio

"Jeste li znali da se ljudi koji konzerviraju i restauriraju umjetnine zovu restauratori? To su iskusni stručnjaci koji su stekli opsežnu naobrazbu iz područja umjetnosti (umjetničkog stvaralaštva), povijesti umjetnosti i kemije," piše na panou pored prozora jedne male radionice na četvrtom katu Muzeja Walters u Baltimoreu. "U Waltersu restauratori ispituju, analiziraju i obrađuju umjetničke zbirke, unapređujući naše razumijevanje umjetnosti i ljudi koji su je stvorili. Restauratori također biraju najbolje materijale i mikroklimatske uvjete za čuvanje umjetnina, kako bi bili sigurni da će one preživjeti za buduće generacije."

Zateknete li se u muzeju petkom, subotom ili nedjeljom između 12.30 i 16.00 sati, ne propustite zaviriti kroz ovaj prozor - Conservation Window - u čudesni svijet restauracije. Tim danima u radionici 'dežuraju' stručnjaci Waltersovog Odjela za restauraciju, spremni da vam kroz razgovor otkriju nešto više o umjetninama na kojima rade. Njihov je zadatak: informirati i educirati.

Restauratorica u Muzeju Walters skalpelom uklanja nečistoću sa starog dokumenta. Mikroskop je povezan s kamerom, a slika se projicira na veliki monitor. Na prozoru se obično nalazi poster ili papir s informacijama o umjetnini koja se restaurira. Muzejska restauratorska radionica započela je s radom davne 1934. godine, što je ubraja među najstarije u Sjedinjenim Američkim Državama.

Dok u Waltersu posjetitelji prate rad restauratora kroz prozor jedne radionice, u Lunder centru za restauriranje u Washingtonu restauratorske su radionice odijeljene od posjetitelja samo staklenom stijenkom. Lunder je svojevrsni muzej restauracije; institucija koja pomiče granice kada je u pitanju popularizacija struke i njeno 'otvaranje' javnosti. Upravo mu je iz tog razloga Međunarodni institut za restauriranje prije dvije godine dodijelio prestižnu nagradu Keck.

Centar zajedno administriraju Smithsonianov Muzej američke umjetnosti i Nacionalna galerija portreta. Kroz široko nadsvođeno dvorište koje povezuje dva muzeja (impresivnu svodnu konstrukciju projektirao je Norman Foster i podsjeća na njegov projekt za British Museum) stiže se do veličanstvenog 'vidljivog' depoa i istraživačkog centra (Visible Storage Study Center), čije je opremanje financirala Zaklada Henry Luce. To je jedan od četiri takva centra u Sjedinjenim Državama i jedini izvan New Yorka. Prvi je otvoren u Muzeju Metropolitan 1988. godine, drugi 2000. u Povijesnom udruženju New Yorka, a treći 2005. u Muzeju Brooklyn. Ovaj Smithsonianov otvoren je 2006. godine, kada je i Lunder centar za restauriranje primio prve posjetitelje.

Polazeći od činjenice da je u stalnom postavu muzeja zastupljen tek manji dio zbirke, Zaklada Luce finanicrala je izradu četiri depoa u kojima su umjetnine izložene u staklenim vitrinama i tako dostupne posjetiteljima i istraživačima. Na slici je 'vidljivi' depo i istraživački centar Zaklade H. Luce u Washingtonu. (Snimljeno 17. ožujka 2010.)

Tri nivoa; 64 vitrine; 3300 predmeta.

Minijature i nakit izloženi su u ladicama koje se otvaraju pritiskom na gumb. Mikroklima u ladicama strogo je kontrolirana, a svjetlo se pali pri otvaranju. (Na slici: Amber Kerr-Allison iz Lunder centra za restauriranje.)

Kroz 'vidljivi' depo Zaklade Luce ulazi se u Lunder centar. Tu posjetitelji mogu uživo vidjeti što se događa u radionici za restauraciju okvira, kako se slike istražuju, dokumentiraju i restauriraju, čime se bave restauratori za papir te kako izgleda rad u laboratoriju za restauraciju predmeta (objects). Ispred svake radionice nalazi se kiosk s informacijama o vrstama zahvata koji se unutra izvode, kratkim video zapisima radova i fotografijama restauriranih umjetnina (stanje prije i poslije zahvata) te pregledom alata kojima se restauratori služe. I ovdje su mikroskopi povezani s kamerom, a slika se projicira na zaslon kioska; biranjem opcije 'Live Video' posjetitelji mogu pratiti što restaurator u tom trenutku radi pod mikroskopom.

Radionica za restauraciju slika u Lunder centru u Washingtonu. Restauratori su na staklenu stijenku zalijepili rendgenske snimke slike na kojoj trenutno rade.

U "izlozima" radionica i na zidovima hodnika postavljeni su didaktički alati. (Posjetite portal ArtBabble i pogledajte video o Lunder centru. Usput saznajte kako se restaurirao oltar Sebastiana Mainardija ili kako se istražuju Van Goghove slike.)

'Anatomija' ukrasnog okvira.

U Centru postoji nekoliko radionica kojima posjetitelji nemaju pristup, za slučaj da restauratori žele raditi daleko od znatiželjnih pogleda. Osoblje Centra organizira obilaske za grupe, predavanja u muzejskim galerijama, čak i vlastitu Restauratorsku kliniku.(!) Svoje aktivnosti najavljuju na službenim web stranicama, ali i putem Facebooka i Twittera.

Jedna od najvećih atrakcija Lunder centra je 'video zid' na kojem se projiciraju fotografije zahvata i intervjui s restauratorima.

Koliko je sve ovo različito od našeg poimanja konzervatorsko-restauratorske struke! Naše su radionice skrivene od očiju javnosti. Prevladava stav da informiranje i uključivanje publike "nije naš posao". U međuvremenu, zgražamo se kada svećenik 'pozlati' barokni svijećnjak zlatnom bojom u spreju, a časna sestra 'očisti' oltarnu sliku Domestosom. Smeta nam kada ljudi brkaju restauraciju i restorane, ili kad nam kažu da žele da im slika nakon restauracije izgleda "starija i ljepša". Istina, restauratori trebaju raditi s umjetninama, ali ništa manje nije važna naša uloga edukatora i ambasadora profesije. Restauratori trebaju shvatiti da se za afirmaciju ne mogu boriti unutar četiri zida svoje radionice, već da trebaju izaći vani i uključiti javnost u ono što rade.

Restauracija je interakcija, 1. dio

"Ipak, jasno je da je restauracija danas puno više od 'samog' zahvata, i puno više od zahvata uz kontrolu mikroklimatskih uvjeta. Restauratori moraju razviti profesionalne i političke vještine ne kako bi sebe veličali, već da bi mogli dobro obavljati svoj posao." pisala je još 2002. godine. Helen Jones u časopisu Conservation Journal V&A. "Ako se poistovjećujemo isključivo sa zahvatom na predmetu i njegovom zaštitom, prijeti nam opasnost da nas se percipira kao tehničare - što bi narušilo naš brižno građeni profesionalni status - ali i kao one koji priječe napredak."

Danas se od restauratora traži puno više od poznavanja materijala od kojih su umjetnine izrađene, razumijevanja mehanizama njihovog starenja i propadanja, poznavanja znanstvenih tehnika ili metoda koje se koriste u zahvatima. Restauratori moraju znati prezentirati svoj rad široj javnosti: ne-znanstvenim, lako razumljivim jezikom objasniti čime se bave i zašto je to važno. Naš je zadatak (sa)čuvati umjetnine, ali i podučiti one kojima je njihova skrb povjerena.

Odsjek za restauraciju Muzeja Winterthur i Sveučilišta u Delawareu jednom mjesečno organizira Restauratorsku kliniku, besplatni pregled umjetnina uz procjenu opsega i troškova zahvata. Klinika se održava u dvorani za predavanja Centra za posjetitelje u Winterthuru. Na veliku pozornicu tada se rasporede stolovi, po jedan za svaku specijalizaciju: štafelajne slike, predmeti (objects), fotografije, knjige i papir, tekstil. Početkom svakog mjeseca vlasnici umjetnina kontaktiraju Odsjek kako bi dogovorili sastanak. Neki pošalju i fotografije svojih predmeta. Interes je velik pa postoji lista čekanja. Tijekom jednoga dana može se obraditi samo određeni broj umjetnina, jer pregledi traju od 20 minuta do sat vremena.

Vlasnici čekaju u gledalištu dok ih se ne pozove. Za stolom na pozornici dočekuje ih ekspertni tim sastavljen od studenata viših godina magistarskog studija i voditelja usmjerenja. Voditelji kratko predstave studente, a onda im prepuste riječ. Njima je ovo prilika da izvježbaju svoje 'stručno oko' i poboljšaju komunikacijske vještine. (Joyce Hill Stoner, voditeljica doktorskog studija, kaže da studenti tako razvijaju bedside manners.) Obično je jedan student zadužen za jednu umjetninu, ali po potrebi i drugi 'uskaču'.

Vlasnici najčešće donesu nekoliko umjetnina na pregled. (Snimljeno 11. ožujka 2010.)

Uz to što će vlasniku objasniti da mu je, primjerice, slika bila nestručno očišćena, ili da će poderotinu u gornjem desnom kutu trebati zakrpati, student će ga poučiti od kojih se slojeva slika sastoji, što je moglo uzrokovati oštećenja, kako će se odvijati konzervatorsko-restauratorski zahvat - ako se na njega odluči - te kako restauriranu sliku treba čuvati da se spriječe nova oštećenja. Studenti se nerijetko služe didaktičkim pomagalima ili foto dokumentacijama restauratorskih zahvata. Kroz razgovor, vlasnicima postaje jasno koliko je svaka intervencija složena, zašto zahvati (toliko) dugo traju i - ne manje važno - zašto koštaju toliko koliko koštaju. (Joyce Hill Stoner povjerila mi je da satnica za restauratora u Delawareu iznosi 90 dolara, dok u New Yorku nerijetko premašuje 200 dolara!)

Studentica Emily MacDonald-Korth pokazuje kako pod UV svjetlom izgleda slika s koje je djelomično uklonjen lak. Nakon ove kratke lekcije vlasnici će bolje razumjeti stratigrafiju svoje slike (portret žene, lijevo).

Vlasnici na upit mogu dobiti popis konzervatora-restauratora u regiji. Tu nema nepotizma; na listi se ne gužvaju imena zaposlenika Sveučilišta u Delawareu i završenih studenata njihovog programa. Navedeni su svi kvalificirani restauratori u sjevernom dijelu savezne države Delaware i susjedne Pennsylvanije. (Naši se restauratori često žale na sumnjive kriterije po kojima se biraju izvođači konzervatorsko-restauratorskih radova. Pritužbe su dijelom upućene konzervatorskim odjelima, a dijelom vlasnicima umjetnina - najčešće župnicima i svećenicima. Na stranicama američkog strukovnog udruženja restauratora detaljno se objašnjava kako izabrati kvalificiranog restauratora. Ako se vlasnici educiraju, izbjeći će se problemi i pritužbe. Možda bismo njihov primjer i mi trebali slijediti, umjesto da prigovaramo kako se restauracijom bave nestručnjaci.)

Nastavnica Jae Gutierrez pregledava fotografije iz privatne zbirke.

Odsjek za restauraciju Sveučilišta u Delawareu jednom mjesečno nudi organizirani obilazak restauratorskih radionica i laboratorija u Istraživačkom centru Crowninshield. Voditelji radionica dočekuju posjetitelje sa studentima i prezentiraju im projekte na kojima trenutno rade.

Obilazak restauratorskih radionica, šetnja po muzeju u pratnji restauratora ili kratka predavanja za posjetitelje postali su dio ponude gotovo svih američkih, ali i velikog broja europskih muzeja. Restauracija i restauratori postaju 'mamac' za publiku. Korist je obostrana: dok muzejima raste posjećenost, restauratori promoviraju svoj rad, populariziraju struku i senzibiliziraju javnost za potrebu očuvanja kulturne baštine.

Crtice iz muzeja u Škripu

Muzej otoka Brača u Škripu, najstarijem bračkom naselju, pripada Centru za kulturu Brač. Centar još upravlja pustinjom Blaca te Galerijom umjetnina "Branislav Dešković" u Bolu. Brojni arheološki slojevi svjedoče o kontinuitetu življenja na ovim prostorima. Kula Radojković - koja čini dio muzejskoga sklopa - podignuta je u 16. stoljeću iznad rimskog mauzoleja. U uskoj sljubnici između pravilno klesanih kamenih blokova danas raste veliko stablo smokve. "To je stablo bilo tu kad sam ja počeo raditi," objašnjava mi stariji mještanin koji radi u muzeju. "Ono je dio tradicije. Izdržat će još dugo," dodaje. "Ne sumnjam da će stablo preživjeti," odgovaram mu, "Samo nisam sigurna što će biti s kulom. Zato biste ga trebali posjeći." Korijenje viših biljaka, naime, fizički razara strukturu zida: usitnjava mort i slabi vezu između kamenih blokova. Smokva, bršljan ili u Dalmaciji učestali kapar predstavljaju veliku opasnost. Čovjek odmahuje glavom, žali se kako ga je ravnateljica Centra za kulturu Brač već prisilila da posječe jednu smokvu. Zadovoljno upire prstom u mlado stablo što izviruje između kamenih blokova na vrhu kule: njega će konzervatori teško dohvatiti. Edukacija onih kojima je skrb spomenika povjerena bila je i ostaje najveći izazov naše profesije.

Kula Radojković: stablo smokve raste iz zida rimskog mauzoleja.

Muzej otoka Brača posjeduje bogatu zbirku, od predmeta iz kamenog doba do namještaja imućnih bračkih obitelji iz 19. stoljeća. U vitrini na prvome katu pažnju su mi privukla dva ovalna porculanska tanjura, oba oštećena. (Predmeti od keramike općenito su stabilni i ne podliježu lako utjecajima okoliša, no zbog krtosti se lako razbiju.) Na ceduljici piše da potječu iz Velike Britanije. Vidljivi su tragovi ranijih restauratorskih zahvata. Jednome je odlomljeni komadić ruba pričvršćen željeznim zakovicama, dok je kod drugoga za spajanje razlomljenih dijelova korišteno i ljepilo. Da je riječ o starim zahvatima, zaključuje se po tome što su zakovice korodirale, a ljepilo izgubilo vezivnu snagu.

Odlomljeni komadić tanjura bio je pričvršćen dvjema željeznim spojnicama.

Razlomljeni fragmenti najprije su slijepljeni, a onda fiksirani željeznim kopčama. Neke su kopče ispale (vide se rupe kroz koje su bile provučene), a ljepilo je starenjem "popustilo".

Prislonjen uz zid, u prizemlju muzejske zgrade čuva se temeljito obnovljen drveni polikromirani i djelomično pozlaćeni oltarni retabl. Zahvat je bio toliko temeljit, da vizualnim pregledom nije moguće odrediti što je izvorni oslik, a što restauratorska intervencija. Stariji čovjek s početka priče objašnjava mi kako oltar nije dio muzejskoga postava; tu su ga sklonili dok se ne obnovi crkvica kojoj pripada. Po svemu sudeći, ni mikroklimatski uvjeti u muzeju nisu idealni; na profiliranoj letvici ispod predele slikani se sloj odvojio od podloge i ispao. Podbuhline su vidljive i na jastučastom dijelu friza iznad lijevog kapitela.

Potpuno obnovljeni oltarni retabl iz jedne škripske crkvice.

Slikani sloj odvojio se od podloge i prijeti ispadanjem.

Za kraj donosim priču o jednom zanimljivom izlošku: napravi za umnožavanje spisa. Škripski primjerak potječe s kraja 19. stoljeća, a pripadao je Tvornici sardina Postira. Podsjetio me na jedno predavanje koje sam čula na ovogodišnjoj konferenciji studenata restauracije Sjeverne Amerike ANAGPIC (Association of North American Graduate Programs in the Conservation of Cultural Property). Beth Antoine, studentica Sveučilišta u Teksasu, podnijela je izvješće o istraživanju i konzervaciji knjiga s kopiranim pismima Spencera Fullertona Bairda (79 knjiga s 32 tisuće listova!) iz Smithsonianovog arhiva u Washingtonu. (Ovdje ćete naći sažetak izlaganja i prezentacijske slajdove te impresivni portfolio Bethinih konzervatorsko-restauratorskih radova.)

Naprava za umnožavanje spisa iz Tvornice sardina - Postira (kraj 19. stoljeća). Posjetite virtualni Muzej prvih ureda (Early Office Museum) i istražite povijesti kopirki!

Proces izrade kopija uz pomoć ove naprave uključivao je prenošenje tinte s upravo napisanog dokumenta na navlaženi list papira direktinim kontaktom i uz pritisak. Papir je, stoga, morao biti otporan na vlaženje, a tinta se ne bi smjela sasušiti odmah nakon pisanja. Budući da se tinta prenosila izravno, na kopiranom bi se papiru našao zrcalni preslik pa je kopiju trebalo čitati sa suprotne strane. Iz ovog je razloga papir za kopiranje morao biti jako tanak.

Svaki muzejski izložak ima svoju priču i ta ja priča ono što privlači posjetitelje. U prekrasnom Wallraf muzeju u Kölnu uz slike i skulpture ne nalaze se samo pločice s osnovnim informacijama o umjetnini (tko je autor i kada je djelo nastalo), već kratke priče koje posjetitelju pomažu shvatiti poruku koje djelo prenosi. Kako stoji u uvodu muzejskog kataloga, tekstove su pisali kustosi, ali su obogaćeni informacijama koje su - kroz istraživanja i zahvate - prikupili restauratori. (U Sjedinjenim su Državama muzeji već dugo svjesni da specifična znanja do kojih se dolazi kroz konzervatorsko-restauratorska istraživanja mogu biti izvrstan mamac za publiku.) "Zar ne bi bilo sjajno povezati izravno bilo koji predmet s 'video sjećanjem', člankom ili tekstom koji opisuje njegovu povijest ili porijeklo [history or background]?" stoji na naslovnici web portala Priče o stvarima ili Tales of Things. Projekt je to koji se bavi stvarima kao nositeljima osobne memorije (predmeti pobuđuju uspomene na ljude, mjesta, događaje...); ispituje odnose ljudi i predmeta te odnose među ljudima kroz predmete, pretvarajući internet u virtualni muzej svih stvari na svijetu.