"Ipak, jasno je da je restauracija danas puno više od 'samog' zahvata, i puno više od zahvata uz kontrolu mikroklimatskih uvjeta. Restauratori moraju razviti profesionalne i političke vještine ne kako bi sebe veličali, već da bi mogli dobro obavljati svoj posao." pisala je još 2002. godine. Helen Jones u časopisu Conservation Journal V&A. "Ako se poistovjećujemo isključivo sa zahvatom na predmetu i njegovom zaštitom, prijeti nam opasnost da nas se percipira kao tehničare - što bi narušilo naš brižno građeni profesionalni status - ali i kao one koji priječe napredak."
Danas se od restauratora traži puno više od poznavanja materijala od kojih su umjetnine izrađene, razumijevanja mehanizama njihovog starenja i propadanja, poznavanja znanstvenih tehnika ili metoda koje se koriste u zahvatima. Restauratori moraju znati prezentirati svoj rad široj javnosti: ne-znanstvenim, lako razumljivim jezikom objasniti čime se bave i zašto je to važno. Naš je zadatak (sa)čuvati umjetnine, ali i podučiti one kojima je njihova skrb povjerena.
Odsjek za restauraciju Muzeja Winterthur i Sveučilišta u Delawareu jednom mjesečno organizira Restauratorsku kliniku, besplatni pregled umjetnina uz procjenu opsega i troškova zahvata. Klinika se održava u dvorani za predavanja Centra za posjetitelje u Winterthuru. Na veliku pozornicu tada se rasporede stolovi, po jedan za svaku specijalizaciju: štafelajne slike, predmeti (objects), fotografije, knjige i papir, tekstil. Početkom svakog mjeseca vlasnici umjetnina kontaktiraju Odsjek kako bi dogovorili sastanak. Neki pošalju i fotografije svojih predmeta. Interes je velik pa postoji lista čekanja. Tijekom jednoga dana može se obraditi samo određeni broj umjetnina, jer pregledi traju od 20 minuta do sat vremena.
Vlasnici čekaju u gledalištu dok ih se ne pozove. Za stolom na pozornici dočekuje ih ekspertni tim sastavljen od studenata viših godina magistarskog studija i voditelja usmjerenja. Voditelji kratko predstave studente, a onda im prepuste riječ. Njima je ovo prilika da izvježbaju svoje 'stručno oko' i poboljšaju komunikacijske vještine. (Joyce Hill Stoner, voditeljica doktorskog studija, kaže da studenti tako razvijaju bedside manners.) Obično je jedan student zadužen za jednu umjetninu, ali po potrebi i drugi 'uskaču'.
Vlasnici najčešće donesu nekoliko umjetnina na pregled. (Snimljeno 11. ožujka 2010.)
Uz to što će vlasniku objasniti da mu je, primjerice, slika bila nestručno očišćena, ili da će poderotinu u gornjem desnom kutu trebati zakrpati, student će ga poučiti od kojih se slojeva slika sastoji, što je moglo uzrokovati oštećenja, kako će se odvijati konzervatorsko-restauratorski zahvat - ako se na njega odluči - te kako restauriranu sliku treba čuvati da se spriječe nova oštećenja. Studenti se nerijetko služe didaktičkim pomagalima ili foto dokumentacijama restauratorskih zahvata. Kroz razgovor, vlasnicima postaje jasno koliko je svaka intervencija složena, zašto zahvati (toliko) dugo traju i - ne manje važno - zašto koštaju toliko koliko koštaju. (Joyce Hill Stoner povjerila mi je da satnica za restauratora u Delawareu iznosi 90 dolara, dok u New Yorku nerijetko premašuje 200 dolara!)
Studentica Emily MacDonald-Korth pokazuje kako pod UV svjetlom izgleda slika s koje je djelomično uklonjen lak. Nakon ove kratke lekcije vlasnici će bolje razumjeti stratigrafiju svoje slike (portret žene, lijevo).
Vlasnici na upit mogu dobiti popis konzervatora-restauratora u regiji. Tu nema nepotizma; na listi se ne gužvaju imena zaposlenika Sveučilišta u Delawareu i završenih studenata njihovog programa. Navedeni su svi kvalificirani restauratori u sjevernom dijelu savezne države Delaware i susjedne Pennsylvanije. (Naši se restauratori često žale na sumnjive kriterije po kojima se biraju izvođači konzervatorsko-restauratorskih radova. Pritužbe su dijelom upućene konzervatorskim odjelima, a dijelom vlasnicima umjetnina - najčešće župnicima i svećenicima. Na stranicama američkog strukovnog udruženja restauratora detaljno se objašnjava kako izabrati kvalificiranog restauratora. Ako se vlasnici educiraju, izbjeći će se problemi i pritužbe. Možda bismo njihov primjer i mi trebali slijediti, umjesto da prigovaramo kako se restauracijom bave nestručnjaci.)
Nastavnica Jae Gutierrez pregledava fotografije iz privatne zbirke.
Odsjek za restauraciju Sveučilišta u Delawareu jednom mjesečno nudi organizirani obilazak restauratorskih radionica i laboratorija u Istraživačkom centru Crowninshield. Voditelji radionica dočekuju posjetitelje sa studentima i prezentiraju im projekte na kojima trenutno rade.
Obilazak restauratorskih radionica, šetnja po muzeju u pratnji restauratora ili kratka predavanja za posjetitelje postali su dio ponude gotovo svih američkih, ali i velikog broja europskih muzeja. Restauracija i restauratori postaju 'mamac' za publiku. Korist je obostrana: dok muzejima raste posjećenost, restauratori promoviraju svoj rad, populariziraju struku i senzibiliziraju javnost za potrebu očuvanja kulturne baštine.
Nema komentara:
Objavi komentar