"Jeste li znali da se ljudi koji konzerviraju i restauriraju umjetnine zovu restauratori? To su iskusni stručnjaci koji su stekli opsežnu naobrazbu iz područja umjetnosti (umjetničkog stvaralaštva), povijesti umjetnosti i kemije," piše na panou pored prozora jedne male radionice na četvrtom katu Muzeja Walters u Baltimoreu. "U Waltersu restauratori ispituju, analiziraju i obrađuju umjetničke zbirke, unapređujući naše razumijevanje umjetnosti i ljudi koji su je stvorili. Restauratori također biraju najbolje materijale i mikroklimatske uvjete za čuvanje umjetnina, kako bi bili sigurni da će one preživjeti za buduće generacije."
Zateknete li se u muzeju petkom, subotom ili nedjeljom između 12.30 i 16.00 sati, ne propustite zaviriti kroz ovaj prozor - Conservation Window - u čudesni svijet restauracije. Tim danima u radionici 'dežuraju' stručnjaci Waltersovog Odjela za restauraciju, spremni da vam kroz razgovor otkriju nešto više o umjetninama na kojima rade. Njihov je zadatak: informirati i educirati.
Restauratorica u Muzeju Walters skalpelom uklanja nečistoću sa starog dokumenta. Mikroskop je povezan s kamerom, a slika se projicira na veliki monitor. Na prozoru se obično nalazi poster ili papir s informacijama o umjetnini koja se restaurira. Muzejska restauratorska radionica započela je s radom davne 1934. godine, što je ubraja među najstarije u Sjedinjenim Američkim Državama.
Dok u Waltersu posjetitelji prate rad restauratora kroz prozor jedne radionice, u Lunder centru za restauriranje u Washingtonu restauratorske su radionice odijeljene od posjetitelja samo staklenom stijenkom. Lunder je svojevrsni muzej restauracije; institucija koja pomiče granice kada je u pitanju popularizacija struke i njeno 'otvaranje' javnosti. Upravo mu je iz tog razloga Međunarodni institut za restauriranje prije dvije godine dodijelio prestižnu nagradu Keck.
Centar zajedno administriraju Smithsonianov Muzej američke umjetnosti i Nacionalna galerija portreta. Kroz široko nadsvođeno dvorište koje povezuje dva muzeja (impresivnu svodnu konstrukciju projektirao je Norman Foster i podsjeća na njegov projekt za British Museum) stiže se do veličanstvenog 'vidljivog' depoa i istraživačkog centra (Visible Storage Study Center), čije je opremanje financirala Zaklada Henry Luce. To je jedan od četiri takva centra u Sjedinjenim Državama i jedini izvan New Yorka. Prvi je otvoren u Muzeju Metropolitan 1988. godine, drugi 2000. u Povijesnom udruženju New Yorka, a treći 2005. u Muzeju Brooklyn. Ovaj Smithsonianov otvoren je 2006. godine, kada je i Lunder centar za restauriranje primio prve posjetitelje.
Polazeći od činjenice da je u stalnom postavu muzeja zastupljen tek manji dio zbirke, Zaklada Luce finanicrala je izradu četiri depoa u kojima su umjetnine izložene u staklenim vitrinama i tako dostupne posjetiteljima i istraživačima. Na slici je 'vidljivi' depo i istraživački centar Zaklade H. Luce u Washingtonu. (Snimljeno 17. ožujka 2010.)
Tri nivoa; 64 vitrine; 3300 predmeta.
Minijature i nakit izloženi su u ladicama koje se otvaraju pritiskom na gumb. Mikroklima u ladicama strogo je kontrolirana, a svjetlo se pali pri otvaranju. (Na slici: Amber Kerr-Allison iz Lunder centra za restauriranje.)
Kroz 'vidljivi' depo Zaklade Luce ulazi se u Lunder centar. Tu posjetitelji mogu uživo vidjeti što se događa u radionici za restauraciju okvira, kako se slike istražuju, dokumentiraju i restauriraju, čime se bave restauratori za papir te kako izgleda rad u laboratoriju za restauraciju predmeta (objects). Ispred svake radionice nalazi se kiosk s informacijama o vrstama zahvata koji se unutra izvode, kratkim video zapisima radova i fotografijama restauriranih umjetnina (stanje prije i poslije zahvata) te pregledom alata kojima se restauratori služe. I ovdje su mikroskopi povezani s kamerom, a slika se projicira na zaslon kioska; biranjem opcije 'Live Video' posjetitelji mogu pratiti što restaurator u tom trenutku radi pod mikroskopom.
Radionica za restauraciju slika u Lunder centru u Washingtonu. Restauratori su na staklenu stijenku zalijepili rendgenske snimke slike na kojoj trenutno rade.
U "izlozima" radionica i na zidovima hodnika postavljeni su didaktički alati. (Posjetite portal ArtBabble i pogledajte video o Lunder centru. Usput saznajte kako se restaurirao oltar Sebastiana Mainardija ili kako se istražuju Van Goghove slike.)
'Anatomija' ukrasnog okvira.
U Centru postoji nekoliko radionica kojima posjetitelji nemaju pristup, za slučaj da restauratori žele raditi daleko od znatiželjnih pogleda. Osoblje Centra organizira obilaske za grupe, predavanja u muzejskim galerijama, čak i vlastitu Restauratorsku kliniku.(!) Svoje aktivnosti najavljuju na službenim web stranicama, ali i putem Facebooka i Twittera.
Jedna od najvećih atrakcija Lunder centra je 'video zid' na kojem se projiciraju fotografije zahvata i intervjui s restauratorima.
Koliko je sve ovo različito od našeg poimanja konzervatorsko-restauratorske struke! Naše su radionice skrivene od očiju javnosti. Prevladava stav da informiranje i uključivanje publike "nije naš posao". U međuvremenu, zgražamo se kada svećenik 'pozlati' barokni svijećnjak zlatnom bojom u spreju, a časna sestra 'očisti' oltarnu sliku Domestosom. Smeta nam kada ljudi brkaju restauraciju i restorane, ili kad nam kažu da žele da im slika nakon restauracije izgleda "starija i ljepša". Istina, restauratori trebaju raditi s umjetninama, ali ništa manje nije važna naša uloga edukatora i ambasadora profesije. Restauratori trebaju shvatiti da se za afirmaciju ne mogu boriti unutar četiri zida svoje radionice, već da trebaju izaći vani i uključiti javnost u ono što rade.
Nema komentara:
Objavi komentar