Muzej otoka Brača u Škripu, najstarijem bračkom naselju, pripada Centru za kulturu Brač. Centar još upravlja pustinjom Blaca te Galerijom umjetnina "Branislav Dešković" u Bolu. Brojni arheološki slojevi svjedoče o kontinuitetu življenja na ovim prostorima. Kula Radojković - koja čini dio muzejskoga sklopa - podignuta je u 16. stoljeću iznad rimskog mauzoleja. U uskoj sljubnici između pravilno klesanih kamenih blokova danas raste veliko stablo smokve. "To je stablo bilo tu kad sam ja počeo raditi," objašnjava mi stariji mještanin koji radi u muzeju. "Ono je dio tradicije. Izdržat će još dugo," dodaje. "Ne sumnjam da će stablo preživjeti," odgovaram mu, "Samo nisam sigurna što će biti s kulom. Zato biste ga trebali posjeći." Korijenje viših biljaka, naime, fizički razara strukturu zida: usitnjava mort i slabi vezu između kamenih blokova. Smokva, bršljan ili u Dalmaciji učestali kapar predstavljaju veliku opasnost. Čovjek odmahuje glavom, žali se kako ga je ravnateljica Centra za kulturu Brač već prisilila da posječe jednu smokvu. Zadovoljno upire prstom u mlado stablo što izviruje između kamenih blokova na vrhu kule: njega će konzervatori teško dohvatiti. Edukacija onih kojima je skrb spomenika povjerena bila je i ostaje najveći izazov naše profesije.
Kula Radojković: stablo smokve raste iz zida rimskog mauzoleja.
Muzej otoka Brača posjeduje bogatu zbirku, od predmeta iz kamenog doba do namještaja imućnih bračkih obitelji iz 19. stoljeća. U vitrini na prvome katu pažnju su mi privukla dva ovalna porculanska tanjura, oba oštećena. (Predmeti od keramike općenito su stabilni i ne podliježu lako utjecajima okoliša, no zbog krtosti se lako razbiju.) Na ceduljici piše da potječu iz Velike Britanije. Vidljivi su tragovi ranijih restauratorskih zahvata. Jednome je odlomljeni komadić ruba pričvršćen željeznim zakovicama, dok je kod drugoga za spajanje razlomljenih dijelova korišteno i ljepilo. Da je riječ o starim zahvatima, zaključuje se po tome što su zakovice korodirale, a ljepilo izgubilo vezivnu snagu.
Odlomljeni komadić tanjura bio je pričvršćen dvjema željeznim spojnicama.
Razlomljeni fragmenti najprije su slijepljeni, a onda fiksirani željeznim kopčama. Neke su kopče ispale (vide se rupe kroz koje su bile provučene), a ljepilo je starenjem "popustilo".
Prislonjen uz zid, u prizemlju muzejske zgrade čuva se temeljito obnovljen drveni polikromirani i djelomično pozlaćeni oltarni retabl. Zahvat je bio toliko temeljit, da vizualnim pregledom nije moguće odrediti što je izvorni oslik, a što restauratorska intervencija. Stariji čovjek s početka priče objašnjava mi kako oltar nije dio muzejskoga postava; tu su ga sklonili dok se ne obnovi crkvica kojoj pripada. Po svemu sudeći, ni mikroklimatski uvjeti u muzeju nisu idealni; na profiliranoj letvici ispod predele slikani se sloj odvojio od podloge i ispao. Podbuhline su vidljive i na jastučastom dijelu friza iznad lijevog kapitela.
Potpuno obnovljeni oltarni retabl iz jedne škripske crkvice.
Slikani sloj odvojio se od podloge i prijeti ispadanjem.
Za kraj donosim priču o jednom zanimljivom izlošku: napravi za umnožavanje spisa. Škripski primjerak potječe s kraja 19. stoljeća, a pripadao je Tvornici sardina Postira. Podsjetio me na jedno predavanje koje sam čula na ovogodišnjoj konferenciji studenata restauracije Sjeverne Amerike ANAGPIC (Association of North American Graduate Programs in the Conservation of Cultural Property). Beth Antoine, studentica Sveučilišta u Teksasu, podnijela je izvješće o istraživanju i konzervaciji knjiga s kopiranim pismima Spencera Fullertona Bairda (79 knjiga s 32 tisuće listova!) iz Smithsonianovog arhiva u Washingtonu. (Ovdje ćete naći sažetak izlaganja i prezentacijske slajdove te impresivni portfolio Bethinih konzervatorsko-restauratorskih radova.)
Naprava za umnožavanje spisa iz Tvornice sardina - Postira (kraj 19. stoljeća). Posjetite virtualni Muzej prvih ureda (Early Office Museum) i istražite povijesti kopirki!
Proces izrade kopija uz pomoć ove naprave uključivao je prenošenje tinte s upravo napisanog dokumenta na navlaženi list papira direktinim kontaktom i uz pritisak. Papir je, stoga, morao biti otporan na vlaženje, a tinta se ne bi smjela sasušiti odmah nakon pisanja. Budući da se tinta prenosila izravno, na kopiranom bi se papiru našao zrcalni preslik pa je kopiju trebalo čitati sa suprotne strane. Iz ovog je razloga papir za kopiranje morao biti jako tanak.
Svaki muzejski izložak ima svoju priču i ta ja priča ono što privlači posjetitelje. U prekrasnom Wallraf muzeju u Kölnu uz slike i skulpture ne nalaze se samo pločice s osnovnim informacijama o umjetnini (tko je autor i kada je djelo nastalo), već kratke priče koje posjetitelju pomažu shvatiti poruku koje djelo prenosi. Kako stoji u uvodu muzejskog kataloga, tekstove su pisali kustosi, ali su obogaćeni informacijama koje su - kroz istraživanja i zahvate - prikupili restauratori. (U Sjedinjenim su Državama muzeji već dugo svjesni da specifična znanja do kojih se dolazi kroz konzervatorsko-restauratorska istraživanja mogu biti izvrstan mamac za publiku.) "Zar ne bi bilo sjajno povezati izravno bilo koji predmet s 'video sjećanjem', člankom ili tekstom koji opisuje njegovu povijest ili porijeklo [history or background]?" stoji na naslovnici web portala Priče o stvarima ili Tales of Things. Projekt je to koji se bavi stvarima kao nositeljima osobne memorije (predmeti pobuđuju uspomene na ljude, mjesta, događaje...); ispituje odnose ljudi i predmeta te odnose među ljudima kroz predmete, pretvarajući internet u virtualni muzej svih stvari na svijetu.
Nema komentara:
Objavi komentar