Očuvati umjetnine od plastike (2/3)

Prijevod članka S. Everts "Preserving Plastic Art"

Translated and reprinted with permission from Chemical & Engineering News (Volume 89, Number 29, July 18,2011, pp. 29-31). Copyright 2011 American Chemical Society.

Ne postoji jedinstveno rješenje za očuvanje plastičnih predmeta u muzejskim zbirkama - svaka vrsta plastike ima kemijske 'specifičnosti' o kojima treba voditi računa, kaže van Oosten. Primjerice, otkrila je da UV apsorber Tinuvin, koji se nanosi sprejanjem, može zaštititi predmete od poliuretana od oštećenja uzrokovanih svjetlom i tako produljiti vijek trajanja umjetnina za nekoliko desetljeća. No, Tinuvin ima jedan nedostatak: mat površinu nekih radova pretvara u sjajnu, zbog čega većina umjetnika i kustosa odustaje od te metode zaštite, kaže van Oosten.

Ipak, mogućnost produljenja vijeka trajanja poliuretana iznimka je u restauraciji plastikâ. "Jednom kad se plastika napravi," kaže Shashoua, "vrlo je teško u nju dodati materijal koji će spriječiti starenje," prvenstveno stoga što većina plastikâ nije jako porozna.

Umjesto toga, restauratori produljuju život plastičnih predmeta praćenjem i prilagođavanjem okolišnih uvjeta. Ovo osobito vrijedi za predmete izrađene od celuloznog acetata i celuloznog nitrata. Čuvena zamjena za bjelokost i kornjačevinu u proizvodnji nakita krajem 1800-ih i početkom 1900-ih, ove su se vrste plastike također koristile u prvim filmskim trakama i fotografskim filmovima. Izlaganje svjetlosti, vrućini i zraku dovodi do razaranja polimera i posljedičnog otpuštanja nitratne (dušične) i octene kiseline. Ako se kiseline ne uklone iz okoliša u kojemu se predmet nalazi, katalizirat će daljnju razgradnju celuloznog acetata i celuloznog nitrata.

Modni promašaj Kiseline koje se izlučuju iz češljeva za kosu izrađenih od celuloznog nitrata i celuloznog acetata mogu uništiti predmete od tekstila koji se nalaze u njihovoj blizini i uzrokovati koroziju metalnih predmeta. (Fotografiju ustupio M. Strlič)

Štoviše, otpuštanje kiselih tvari toliko je štetno za ostale predmete u muzejskim zbirkama (uništava metale i tekstile) da neki restauratori celulozni acetat i celulozni nitrat nazivaju zloćudnim plastikama. U 'modnim' vitrinama, u kojima se zajedno izlažu pamučna odjeća i plastični modni dodaci, restauratori mogu otkriti nagriženu odjeću i korodirane metalne kopče, objašnjava Shashoua.

Od sredine 1990-ih, kao glavno oružje u borbi protiv ovih kiselina koriste se adsorberi - aktivni ugljen za nitratnu kiselinu i zeoliti [hidratizirani aluminosilikati] za octenu kiselinu. Kako bi 'zarobili' kiseline, restauratori ih obično stavljaju pokraj plastičnih predmeta.

Od 2000. godine provedeno je relativno malo istraživanja o djelotvornosti adsorbera, ponajviše stoga "što u muzejima nema puno znanstvenika koji se bave plastikom," kaže Shashoua. "Adsorbere stavljamo u kutiju za pohranu jer je to zgodno, i uglavnom vidimo da je situacija bolja, ali moguće je da je za to poboljšanje odgovorna kartonska kutija u koju je predmet pohranjen s adsorberom. Možda ona 'izvlači' kiselinu. To jednostavno ne znamo." Shashoua iduće godine planira istražiti učinkovitost adsorbera te proučiti literaturu iz područja medicine, proizvodnje goriva i hrane kako bi pronašla način da izolira spomenute kiseline.

Za razliku od predmeta izrađenih od celuloznog acetata i celuloznog nitrata, koje - da bi se spriječilo daljnje propadanje - treba odvojiti od kiselih tvari koje izlučuju, predmeti od polivinil klorida čuvaju se na način da ih se drži čvrsto zatvorene s tvarima koje otpuštaju. Jedan od najvećih problema kod muzejskih predmeta od PVC-a - bilo da je riječ o lutkama, skulpturama ili namještajaju - jest to što se plastifikator, obično di(2-etilheksil)-ftalat, lako izlučuje iz materijala. Količine o kojima govorimo nisu zanemarive. Iz nekih PVC predmeta "plastifikator se izlijeva", kaže Shashoua, zbog čega plastika postaje krta i sklona raspucavanju. No, ako se plastični predmet odvoji od vanjskog okoliša, tada parcijalni pritisak izlučenog plastifikatora u zatvorenoj atmosferi zaustavlja daljnju migraciju.

Plastifikator di(2-etilheksil)-ftalat

Osim što destabilizira strukturu muzejskih predmeta od PVC-a, zbog gubitka plastifikatora površina predmeta postaje mokra i ljepljiva pa se na nju hvata prašina i nečistoća. Kod bijelih svemirskih odijela koja su koristili astronauti u misiji Apollo, plastifikator koji se izlučuje iz PVC cijevi za održavanje života kristalizirao je na površini plastike i stvorio narančaste mrlje na bijelom najlonu uz koji se nalazi, kaže Lisa Young, restauratorica svemirskih odijela u Smithsonianovom Nacionalnom muzeju zrakoplovstva i istraživanja svemira u Washingtonu, D.C. Young i drugi restauratori morali su staviti PVC iz svemirskih odijela u karantenu kako bi izbjegli pojavu neugodnih mrlja na ovim kulturološki važnim predmetima.

Ovdje možete pogledati fotografije i radiografske snimke svemirskih odijela

No, plastifikator nije jedino što se izlučuje iz PVC-a. Stearinska kiselina, koja se u prozivodnji plastike obično koristi kao lubrikant (sprečava lijepljenje predmeta za kalup), također može migrirati i skrutnuti se, presvlačeći površinu predmeta bijelom praškastom tvari.

Kad restauratori žele očistiti PVC i druge predmete od tvari koje se iz njih izlučuju, moraju oprezno birati kemijska sredstva s kojima će uklanjati prašinu, masnoće ili izlučene aditive. Organska se otapala u pravilu ne smatraju pametnim izborom, jer mogu otopiti plastiku ili uzrokovati njeno raspucavanje. U dodiru s polistirenom aceton će, primjerice, prozirnu plastiku pretvoriti u pokrivno bijelu.

Pa ipak, voda i sapun neće uvijek otopiti problematičnu nečistoću koju restauratori žele ukloniti. "Proces čišćenja ne uključuje samo otapanje nečistoće, već njeno odstranjivanje mehaničkim djelovanjem" kaže Shashoua. "Na primjer, ispiranje Tupperware posude sapunom i vodom neće ukloniti crvenu mrlju od pasirane rajčice. Trebaju vam strugač ili spužva. U muzejima, strugač će nanijeti više štete nego voda." Restauratori su nekoć koristili pamučne krpe za čišćenje plastičnih predmeta, ali sad sve više koriste nova mikrovlakna, poput poliestera ili polipropilena, ili ultrazvuk - za uklanjanje nečistoće uz pomoć zvučnih valova.

Očuvati umjetnine od plastike (1/3)

U ovom i sljedeća dva posta donosim prijevod članka "Preserving Plastic Art" koji je prije dva dana objavljen u časopisu C&EN (Chemical and Engineering News). Sarah Everts, autorica članka, razgovarala je s nekoliko stručnjaka koji se bave konzervacijom predmeta od plastike.

Thea B. van Oosten restaurirala je Panamarenkov cepelin iz 1971. godine. Više o tome pročitajte na web stranici projekta Inside Installations. (Usput bacite pogled na portal projekta Preservation Of Plastic ARTefacts in museum collections, skraćeno POPART.) Istaknutog slovenskog znanstvenika Matiju Strliča šira je javnost upoznala kroz projekt analize "mirisa starih knjiga", odnosno hlapljivih produkata degradacije papira. Yvonne R. Shashoua autorica je knjige Conservation of Plastics: Materials science, degradation and preservation. (Ovo je još jedna sjajna knjiga o konzervaciji plastičnih materijala.) Njena doktorska disertacija bavi se temom sprečavanja propadanja PVC-a. Pogledajte Shashouino predavanje "Plastika - san 20. stoljeća".

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Očuvati umjetnine od plastike

Kemija umjetničkih djela na bazi polimera restauratorima predstavlja jedinstvene probleme

Translated and reprinted with permission from Chemical & Engineering News (Volume 89, Number 29, July 18,2011, pp. 29-31). Copyright 2011 American Chemical Society.

Nizozemska umjetnica Madeleine Berkhemer počela je izrađivati skulpture od najlonki 1997. godine, koristeći i do tisuću pari čarapa za izradu svojih napetih, prozračnih radova. Isprva nije marila za trajnost najlonskih i spandex čarapa u svojim umjetničkim djelima.

Onda je posjetila muzej u kojemu su bili izloženi radovi francusko-američke umjetnice Louise Bourgeois, koja je od 1940-ih također koristila duge ženske čarape u svojim skulpturama. Čarape u njenim radovima izgubile su elastičnost i objesile se. "Tada sam se zabrinula," kaže Berkhemer. "Pomislila sam, 'Možda će se isto dogoditi i s mojim skulpturama.'".

Raj za najlonke Ove skulpture od najlonki rad su nizozemske umjetnice Berkhemer. Radovi naslovljeni Millyina viseća lampa (2009.) i Millyina viseća lampa 2 (2010.) izrađeni su od najlonskih i spandex visokih ženskih čarapa, koje imaju vijek trajanja od 10 do 15 godina. (Fotografiju ustupila M. Berkhemer)

Berkhemer je stupila u kontakt s Theom van Ooosten, konzervatoricom-znanstvenicom u Nizozemskoj agenciji za kulturnu baštinu. Van Oosten je specijalist za plastične predmete i stručnjak za poliuretan, sastojak spandexa koji čarape čini elastičnima. Njih su dvije zajedno počele tražiti način kako da spriječe da se Berkhemerini umjetnički radovi u narednim desetljećima 'objese'.

Poput Berkhemer, brojni umjetnici koriste plastiku a da nisu svjesni njenog ograničenog vijeka trajanja. Nažalost, "predmeti od plastike ubrajaju se među najosjetljivije u muzejima i galerijama," kaže Matija Strlič, kemičar u Centru za održivo nasljeđe Sveučilišnog koledža London.

'Zelene' brine dugovječnost plastičnih ambalaža na gradskim odlagalištima i u djevičanskim vodama dubokog oceana. Muzejski restauratori, pak, vode bitku s vremenom kako bi spasili plastične predmete u svojim zbirkama; njihov nekoliko desetljeća dug vijek trajanja ne može se nadmetati s tisućljetnom stabilnosti antičkih bronci ili predmeta od kamena, objašnjava Yvonne R. Shashoua, konzervatorica-znanstvenica Nacionalnog muzeja Danske u Kopenhagenu.

Plastika proplakala Shashoua restaurira lutku za testiranje sudara iz 1970-ih godina. Iz PVC lutke izlučuje se plastifikator. (Fotografiju ustupila Y. Shashoua)

Gotovo sve vrste plastike s vremenom tamne, jer prejaka svjetlost pretvara njihove polimerne sastojke u žute, narančaste ili smeđe molekule. Nadalje, svjetlost i fluktuacije temperature, u kombinaciji s kisikom i vodom (vlagom) u zraku, kidaju polimere od kojih je plastika sastavljena. Produkti degradacije imaju tendenciju da se ispiru, pridružujući se 'egzodusu' plastičnih aditiva koji se dodaju u proizvodnom procesu kako bi se materijal učinio rastezljivim ili da bi ga se zaštitilo od ultraljubičaste svjetlosti ili topline. Kako osnovni sastojci izlaze iz plastičnih komada, umjetnine počinju raspucavati i raspadati se - baš kao plastične boce kada ih se ostavi na suncu.

Da bi stvar bila gora, degradacija nekih vrsta plastike nije problem samo za predmet koji je od njih izrađen. Ponekad se molekule koje nastaju raspadom prenesu na obližnje predmete, potičući koroziju, pojavu mrlji ili propadanje. Istraživači i restauratori traže način kako da dijagnosticiraju oštećenja plastičnih predmeta i umjetnina prije nego što ona postanu vidljiva. Uz to razvijaju strategije koje će pomoći da se produlji vijek trajanja ovih vrijednih predmeta.

Od izuma plastike kasnih 1800-ih, umjetnici i dizajneri koristili su ove materijale za izradu različitih predmeta, od 'dizajnerskih' češljeva za kosu i složenih skulptura da svemirskih odijela za misiju na Mjesec. "Broj plastika koje umjetnici koriste dramatično je porastao 1960-ih godina," objašnjava Shashoua, jer je to razdoblje obožavalo sve što je imalo veze s plastikom, a to je pratila povećana dostupnost polimera. Pa ipak, muzejski je svijet tek 1990-ih prebolio ono što restauratori nazivaju 'sindromom poricanja plastike' - nijekanja da plastika u muzejskim zbirkama ima kratki životni vijek te da propada - i prihvatio činjenicu da brojnim umjetničkim radovima koji sadrže plastiku prijeti opasnost da budu izgubljeni, kaže van Oosten.

Četiri vrste plastike osobito su podložne propadanju, objašnjava. Dvije su među prvima razvijene: celulozni acetat i celulozni nitrat. Treći je polivinil klorid, jedan od top pet plastika koje se danas proizvode u svijetu. Četvrta je poliuretanska pjena, čije brojne pore povećavaju površinu materijala, a time i izloženost kisiku, svjetlosti i vodi (vlazi) u zraku - svim čimbenicima koji plastiku čine podložnom razgradnji.

Ovdje je spavao Vincent

Desno od moga teksta nalazi se popis restauratorskih blogova koje pratim. Jedan od njih, Van Gogh's Bedroom Secrets, spominjala sam u postu "Restauracija je interakcija". Tekstove pišu stručnjaci Muzeja van Gogh u Amsterdamu, a njihova priča prati istraživanje i konzervatorsko-restauratorski zahvat na slici Vincenta van Gogha Spavaća soba iz 1888. godine.

Vincent van Gogh, Spavaća soba [u Arlesu], stanje prije zahvata (preuzeto s Wikipedije)

Konzervatorsko-restauratorski zahvat na slici Spavaća soba izvela je Ella Hendriks (slika preuzeta s bloga Van Gogh's Bedroom Secrets)

Nakon gostovanja na izložbama u Japanu, slika je prije nekoliko dana vraćena u Amsterdam. Muzej van Gogh svojim je posjetiteljima pripremio pravu poslasticu: osim slike, do 15. siječnja iduće godine moći će razgledati vjernu rekonstrukciju Vincentove spavaće sobe. Rekonstrukcija je nastala na temelju opisa iz njegovih pisama bratu, ali i same slike. (Pogledajte Vincentova pisma, uz anotacije, ilustracije i prijevod!) Iako su neke boje na slici diskolorirale, provedena istraživanja omogućila su stručnjacima da utvrde kako je ona izvorno izgledala.

Računalna rekonstrukcija izvornog izgleda slike (slika preuzeta s bloga Van Gogh's Bedroom Secrets)

Rekonstrukcija Vincentove spavaće sobe u Arlesu (slika preuzeta s bloga Van Gogh's Bedroom Secrets)

U vrijeme kada je slika nastala, Vincent je živio u Arlesu, gradiću na jugu Francuske. Amsterdamski muzej posjeduje još jednu njegovu sliku iz toga razdoblja, Žuta kuća (1888. god.).

Vincent van Gogh, Žuta kuća (Muzej van Gogh, Amsterdam)

"U svibnju 1888. godine, van Gogh je unajmio četiri sobe na desnoj strani kuće na Place Lamartine u Arlesu. Njegove su dnevne sobe bile one sa zelenim prozorskim kapcima. Spavaća soba nalazila se iza. Vincent je konačno pronašao mjesto na kojemu je mogao slikati i primati prijatelje. Cilj mu je bio utemeljiti 'Atelje na jugu', gdje bi on i njegovi istomišljenici mogli zajedno raditi.

Baš kao u Nuenenu i Parizu, Van Gogh slika svoje okruženje. S lijeve strane vidimo restoran u kojemu je obično jeo. Njegov prijatelj, poštar Joseph Roulin, živio je s desne strane, iza prvog željezničkog mosta.

Prikaz je ujedno istraživanje kolorističkog kontrasta: Kakav moćan pogled, one žute kuće na suncu i onda nezaboravna jasnoća plavog [neba], napisao je Theu u pismu koje je bilo priloženo crtežu koji je napravio prema slici."

(Tekst je preuzet s web-stranice Muzeja van Gogh.)

Kratku biografiju čuvenoga slikara, fotografije njegovih slika u visokoj rezoluciji i popis izložaba na kojima su njegova djela trenutno prikazana potražite na stranici Artsy.

Richard Wolbers u Zagrebu

Muzej suvremene umjetnosti prošloga je tjedna ugostio četrdesetak restauratora iz svih dijelova Hrvatske. Oni su u Zagreb doputovali na radionicu o čišćenju slika koju vodi čuveni Richard Wolbers. Nema tog restauratora koji ne zna njegovo ime: Wolbers je autor dviju kapitalnih knjiga o čišćenju oslikanih površina: Cleaning Painted Surfaces: Aqueous Methods i Solvent Gels for the Cleaning of Works of Art : The Residue Question. Profesora sam imala čast upoznati prošle godine u SAD-u. Predaje na magistarskom studiju konzervacije-restauracije Muzeja Winterthur i Sveučilišta u Delawareu, a sam je polaznik doktorskog studija konzervacije-restauracije istoga sveučilišta. Kada sam u siječnju 2010. doputovala u Delaware, prezentacija njegovog doktorskog istraživanja o mogućnostima čišćenja akrilnih slika 'vodenim' metodama bila je prvo predavanje koje sam čula.

Ovo je fotografija Richarda Wolbersa koju sam snimila prošle godine u SAD-u. Zapazivši moju strast za dokumentiranjem i dobar fotoaparat, voditelji studija zamolili su me da snimim portrete nastavnika i studenata za njihovu novu web stranicu. Ova se fotografija sada nalazi na Wolbersovoj osobnoj stranici. (Kako bi mi se odužili, ali i pokazali da me smatraju dijelom svoga tima, na stranicu moje mentorice Joyce Hill Stoner stavili su našu zajedničku fotografiju. Nisam zadovoljna frizurom. :)

Fotografija snimljena u Wolbersovom laboratoriju u Istraživačkom centru Louise du Pont Crowninshield. Wolbersovi studenti kažu da ponekad zaborave koliko su sretni što mogu učiti od takvog stručnjaka.

Kad je vijest o zagrebačkoj radionici Richarda Wolbersa objavljena na web stranici MSU-a, nastala je prava pomutnja. Interes je bio velik, a broj sudionika ograničen: 40 za jutarnja predavanja i 20 za popodnevni praktični dio. Sva su mjesta popunjena u samo jedno jutro! "Bilo je mnogo zainteresiranih kolega za ovu radionicu," izjavila je za Večernji list organizatorica radionice, MSU-ova restauratorica Mirta Pavić, "Morali smo napraviti 'listu čekanja' te bi radionicu trebalo ponoviti. Iskustva su izvrsna, a prof. Wolbers radi s malim grupama."

Među četrdeset sretnika koju su pratili Wolbersova predavanja našla se i mala delegacija splitskog Odsjeka za konzervaciju-restauraciju: doc. dr. sc. Ivica Ljubenkov, voditelj analitičkog laboratorija, asistentica Lana Kekez i tri studentice pete godine: Ana Dukić, Aida Grga i Kristina Krivec. Lana je imala tu sreću da je 'upala' u grupu koja prati popodnevne vježbe, odnosno radi smjese otapala, emulzije i gelove za čišćenje. Priredila je album s fotografijama za Facebook stranicu Odsjeka za konzervaciju-restauraciju, upravo završava članak o radionici za online časopis In situ, a na jesen će održati predavanje za studente konzervacije-restauracije. Svoje mi je dojmove sažela u jednoj sms poruci: "Koji divan, dobar, smiren i pristupačan čovjek! Famozan je! I s kojom lakoćom ide kroz probleme, fascinantno! Da mi je samo stoti dio njegovog znanja, bila bih genij. Pozdravio te puno i rekao da je idući posjet Hrvatskoj sigurno Split!"

Lana Kekez sudjelovala je u praktičnom dijelu radionice "Metode čišćenja slika" (foto: Žarko Bašić, preuzeto iz članka objavljenog u Večernjem listu). Vijest o Wolbersovom dolasku prenio je i portal Dalmacija news.

Eto, dakle, paklenog plana: za godinu, dvije organizirati gostovanje Richarda Wolbersa na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju splitske Akademije. Krećemo u lov na sponzore!

Baročna i Plečnikova Ljubljana

Iako sam prošli put najavila nastavak priče o Beču, u novom se postu selimo u Ljubljanu. Na mom blogu gostuje Antonia Tomić, studentica poslijediplomskog magistarskog studija povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Antoniu sam upoznala na izletu po Češkoj i Njemačkoj koji je organizirao Odsjek za povijest umjetnosti. Sredinom travnja srele smo se na konferenciji studija konzervacije-restauracije; Antonia i njene kolegice održale su zanimljivo predavanje o istraživanju arhivskih izvora o dvorcu Brezovica. Sredinom ovog mjeseca Antonia je posjetila Ljubljanu; kojim povodom i u čijoj organizaciji, saznajte u nastavku teksta.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Baročna i Plečnikova Ljubljana

Pod okriljem Katedre za zaštitu kulturne baštine Odsjeka za povijest umjetnosti u Zagrebu i pod vještom organizatorskom palicom dr. sc. Marka Špikića, pedesetak studenata povijesti umjetnosti zaputilo se na terensku nastavu u Ljubljanu. Pratili su ih dr. sc. Zlatko Jurić i dr. sc. Franko Ćorić. U Ljubljani se grupi pridružio dr. sc. Igor Sapač, povjesničar umjetnosti i arhitekt zaposlen u Muzeju arhitekture i oblikovanja.

Obilazak je započeo na Starome gradu, gdje samo imali priliku pogledati virtualni 3D prikaz razvoja grada od rimskih vremena do današnjih dana. Potom smo se popeli na najvišu kulu s koje puca pogled na čitavi grad.

Pogled sa zidina na unutarnje dvorište i restoran u Starom gradu

Pogled na noviji dio grada

Stari bedemi i kule okruženi uređenim šetnicama danas udomljuju muzejske i ugostiteljske prostore. Srednjovjekovni ambijent očuvan je unatoč promijenjenoj funkciji, što Stari grad čini atraktivnim izletištem i domaćem stanovništvu i posjetiteljima iz inozemstva.

Zmajev most

Daljnji obilazak Ljubljane uključio je većinu građevina obuhvaćenih virtualnim 3D prikazom; tako smo i sami dobili dojam na koji način je grad iz stoljeća u stoljeće mijenjao lice te kako sve te građevine funkcioniraju u današnjoj urbanističkoj strukturi.

Antički ostaci

Ostaci mozaika na podu krstionice

Zanimljiv je način na koji su prezentirane antičke gradske zidine: očuvani dio naznačen je linijom od oblutaka, na što je Jože Plečnik nadogradio zid ujednačivši visine. Gradska vrata markirao je piramidama koje su prvotno bile prekrivene slojem zemlje i trave, što je kasnije uklonjenog zbog nepovoljnog utjecaja travnatog pokrova na kamene blokove.

Antičke zidine s Plečnikovim intervencijama

U gradu su očuvane brojne barokne palače, ali najznačajnije djelo baroka je Fontana triju kraljevskih rijeka na Mesnom trgu (Gradskom trgu), rad kipara Francesca Robbe. Originalna fontana danas se čuva u Narodnoj galeriji, u posebno izgrađenoj prostoriji za tu svrhu, a na trgu je postavljena kopija.

Fontana triju kraljevskih rijeka (Pročitajte članak "Characterization of black crusts of Robba´s fountain statues, Ljubljana / Slovenia", op. S. M. Sunara)

Iako je i historicizam ostavio traga u gradskoj vizuri, najveći pečat vizualnom identitetu današnje Ljubljane dao je spomenuti arhitekt, Jože Plečnik. Obišli smo nekoliko njegovih građevina: Tromostovlje, tržnicu, Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, njegovu kuću u kojoj se čuva zbirka njegovih radova te most Trnovo, koji se nalazi na putu od njegove kuće do radnog mjesta na Tehničkom sveučilištu.

Djelić pročelja ljubljanske NSK

Most Trnovo kojim je Plečnik put od kuće do radnog mjesta na Tehničkom sveučilištu učinio ugodnijim šetalištem. Ovim malim urbanističkim zahvatom povezao je predgrađe sa centrom grada

Djelić bočnog pročelja Plečnikove kuće sa škrabotinama uz koje je svaki komentar suvišan

Među projektima novijeg datuma izdvaja se Mesarski most, djelo arhitektonskog ureda Atelier arhitekti. Dodatan šarm mostu daju lokoti kojima su brojni parovi zapečatili svoje veze i - progovorivši univerzalnim, svugdje razumljivim jezikom zaljubljenih - Ljubljanu svrstali u niz europskih gradova s mostovima posvećenima ljubavi.

Mesarski most

Svaka prava terenska nastava, pa tako i ova, okončava skupnim poziranjem uz velikodušno primanje u kadar i onih koji su nam se (ne)svjesno pridružili našavši se kraj spomenika Prešernu. Naravno, nismo prošli nezapaženo; domaći su se raspitivali odakle smo, a turistima smo pružili još jednu atrakciju koju će ponijeti među uspomenama i fotografijama s putovanja.

Poziranje s Francom Prešerenom

Svi moji projekti

Zadnji sam post napisala prije mjesec dana. Uz nastavne obaveze, puno mi je vremena oduzeo rad na projektu "Sveučilište Gradu Splitu!". Riječ je o prvom izboru najboljih nastavnika splitskog Sveučilišta i dvodnevnoj konferenciji na kojoj su se izabrani nastavnici - od milja zvani NajProfesori - predstavili javnosti kratkim predavanjima. Izbor i konferenciju organizirala je udruga studenata i nastavnika Sveučilište u sjeni (ja sam dopredsjednica udruge), a sve o projektu možete doznati na našoj web stranici ili u rubrici 'Sveučilište u sjeni' na splitskom.portalu.

Prvi NajProfesori Sveučilišta u Splitu predstavili su su studentima, kolegama i građanima kratkim predavanjima na konferenciji "Sveučilište Gradu Splitu!". Sve o projektu pročitajte na web stranici udruge Sveučilište u sjeni, a fotografije pogledajte na Facebook stranici Sveučilište u sjeni i NajProfesori Split.

U ljetnome semestru držim nastavu iz tri kolegija: Uvod u konzervaciju-restauraciju štafelajnih slika i polikromiranog drva 2, Preventivna konzervacija 1 te Konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva 4. Prva dva kolegija predajem brucošima; s njima sam pokrenula i blog CSI / Conservation Students' Investigation. (Sami su smislili ime!) Tu će ćete za koji dan moći pročitati sažetke njihovih semestralnih projekata. U sklopu kolegija Preventivna konzervacija 1 svaki je student dobio zadatak izraditi projekt preventivne zaštite jednog kulturnog dobra ili zbirke umjetnina. Teme su raznolike: od zaštite i prezentacije crkvice sv. Trojice u Splitu do prijedloga za (bolje) uređenje Zavičajne zbirke "Baština" u selu Rankovići pored Novog Travnika.

Na trećem kolegiju, Konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva 4, asistiram docentu Jurici Matijeviću. Taj kolegij prate studenti četvrte godine. Ove ih godine imamo samo dvoje, budući da studij konzervacije-restauracije upisuje tek osam ili devet studenata godišnje. Studenti se nakon treće godine opredjeljuju za jednu od tri specijalizacije: štafelajne slike i polikromirano drvo, kamen ili zidne slike i mozaici. Do sada smo na specijalizaciji za slike i drvo imali najviše pet studenata, a iduće ćemo godine imati samo jednog.

Ove akademske godine uveli smo jednu novost: u zimskome smo semestru održali sva predavanja (to je bilo u sklopu kolegija Konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva 3) kako bismo ljetni semestar "oslobodili" za praktični rad na umjetninama. Ja već nekoliko godina vodim projekt konzervacije-restauracije slike Gospa Lurdska iz crkve Imena Isusova/Imena Marijina u Postinju Gornjem pored Muća. Kažem "nekoliko godina" jer zahvat iziskuje mnogo truda, a tim studenata koji vodim nije velik.

Brucošice Ana Šapina, Nives Mijić i Emilija Vranković prošli su četvrtak radile na slici Gospa Lurdska zajedno sa studenticom četvrte godine Jelenom Zagorom.

Trenutno rekonstruiramo sloj preparacije unutar oštećenja slikanoga sloja

Moje studentice Jelena Zagora i Petra Perlain ove su godine pokrenule blog Stažiranje među umjetninama na kojemu, između ostalog, možete pročitati što su radile na slici Gospa Lurdska. Na pisanje bloga potaknula sam ih jer držim da je jako važno da upoznaju svoje kolege, ali i širu javnost, s onim što rade - jedino tako možemo podizati javnu svijest o potrebi zaštite i očuvanja kulturne baštine.

Vrijedne studentice Petra Perlain i Jelena Zagora pišu blog Stažiranje među umjetninama

U sljedećem postu nastavljamo s pričom o Beču; vodim vas u Bundesdenkmalamt!