Conserving Outdoor Painted Sculpture meeting 2013

Prošlo je više od mjesec dana od mog zadnjeg posta; planirala sam dovršiti priču o konferenciji koja je početkom lipnja održana u Muzeju Kröller-Müller u Nizozemskoj, ali sam se morala posvetiti radovima na i u kući. Radovi se (konačno) primiču kraju pa sam prije nekoliko dana potražila svoje bilješke s konferencije. U nastavku teksta donosim sažeti prikaz najzanimljivijih izlaganja.

 

Svaki je sudionik na poklon dobio torbu iz muzejske suvenirnice 

 

Dvorana za predavanja

Dvodnevni skup otvorila je Gwynne Ryan iz Muzeja Hirshhorn u Washingtonu. Taj se muzej diči velikim vrtom sa skulpturama (sculpture garden). Ryan je uspoređivala konzerviranje i restauriranje obojenih skulptura na otvorenom s očuvanjem djela medijske umjetnosti, što je njezina specijalnost. (Obavezno pogledajte video "Behind the Scenes: Contemporary Art Conservation", u kojemu Ryan govori o svom poslu.) Naglasila je važnost dokumentacije, ne samo boje (oslika), već procesa donošenja odluka o konzervatorsko-restauratorskom zahvatu na svakoj skulpturi. Dokumentacija nije dovoljna; treba vršiti ispitivanja industrijskih materijala. Razmjena informacija među stručnjacima od velike je važnosti.

 

Skulptura Davida Smitha Agricola I izvorno nije bila premazana bojom, ali ju je umjetnik obojio da bi spriječio koroziju metala. Za vrijeme predavanja pažnju mi je privukla črčkarija restauratorice koja je sjedila pored mene; i ja si na predavanjima često kratim vrijeme crtanjem

Zee-Young Chin iz Samsungova muzeja umjetnosti u Seoulu govorila je o restauriranju Nam June Paikove instalacije 32 cars for the 20th century: play Mozart's Requiem quietly iz 1997. godine. Rad se sastoji od 32 stara američka automobila koji formiraju krug, trokut, kvadrat i crtu. Automobili su premazani srebrnom bojom, a unutrašnjost im je ispunjena starom elektroničkom opremom iz umjetnikova ateljea. Budući da se nalaze na otvorenom, izloženi su velikim oscilacijama temperature i relativne vlažnosti. Boja se ljušti, osobito s prozora. Od 1998. godine muzejsko je osoblje svake dvije godine bojilo automobile srebrnom bojom u spreju, no time nije riješen problem korozije metala. U sklopu recentnog restauratorskog zahvata automobili su pobrušeni i nanovo prebojani, procijepi i pukotine zapunjeni su silikonom, podvozja su ojačana čelikom, a unutrašnjost svakog automobila očišćena je i zaštićena specijalnim premazom. Oko instalacije su postavljene niske ograde kako se najmlađi posjetitelji muzeja ne bi penjali po automobilima.

Automobili nakon odstranjivanja stare boje i mehaničkog čišćenja 

 

Da bi se spriječilo otvaranje automobila, vrata su fiksirana vijcima

Julie Wolfe iz Gettyjeva instituta za restauriranje govorila je o zahvatu na Lichtensteinovoj skulpturi Three Brushstrokes (1984. godina). Skulptura je već jednom bila restaurirana, a posljednji zahvat izveden je u suradnji s umjetnikovim asistentom, Jamesom DePasqualeom. Na Gettyjevim stranicama možete pročitati izvješće o obavljenim radovima. Video-dokumentacija je rađena u time-lapse tehnici, a možete je pogledati ovdje.

Studentica Nikki van Basten sa Sveučilišta u Amsterdamu predstavila je rezultate ispitivanja mogućnosti lokalnog retuširanja monokromnih površina. Skulptura na kojoj je vršila istraživanje je Oldenburgov Trowel, smješten nedaleko od ulaza u Muzej Kröller-Müller. Skulptura je nastala 1971. godine i nekoliko je puta prebojana, zadnji put prije desetak godina. Izvorno je bila srebrne boje, ali ju je umjetnik 1976. godine obojio u plavo. Sadašnja boja je u relativno dobrom stanju, ali se na nekim mjestima odvaja od podloge i ljušti. Van Basten je ispitivala industrijske boje kojima je dodavala različite aditive (sredstva za matiranje i sl.) Iskušavala je i različite metode nanošenja: kistom, spužvom, valjkom, sprejanjem... Zaključila je da se industrijskim bojama mogu postići dobri rezultati, ali aditivi mogu utjecati na starenje boje. Ipak, lokalni retuš nije trajno rješenje; nova boja drugačije stari pa retuši vrlo brzo postaju vidljivi. Koliko je retuširanje (monokromnih) skulptura problematično, sudionici skupa mogli su vidjeti prilikom obilaska muzejskoga vrta; na di Suverovoj skulpturi K-piece retuši su jako uočljivi.

 

Metodologija istraživanja  

 

Sudionici skupa ispred Oldenburgove skulpture 

 

Oštećena boja 

 

Lydia Beerkens pokazuje di Suverovu skulpturu K-piece

 

Retuši se od izvornog premaza razlikuju bojom i sjajem

Frederike Breder iz Muzeja Folkwang govorila je o izazovima restauriranja rukom oslikanih skulptura. U konzervaciji-restauraciji obojenih skulptura na otvorenom etički je prihvatljivo i vrlo uobičajeno da se premaz boje - čak i onaj izvorni - zamijeni novim. Čuva se izvorni izgled skulpture, ne izvorni premaz/materijal, jer "ideja je važnija od osobe koja drži kist," kako je netko rekao u raspravi nakon predavanja. Ipak, kod skulptura koju su umjetnici sami oslikali - Breder je navela primjer Niki de Saint Phalle - restaurator će se teško odlučiti na kompletno odstranjivanje izvorne boje. Znači li to da rukom nanesena boja ima veću vrijednost od industrijskog premaza?

 

Detalj skulpture prije i poslije restauriranja

Paul L. Benson održao je sjajno predavanje o restauriranju dviju skulptura iz zbirke Muzeja Nelson-Atkins u Kanzasu. Najprije je govorio o skulpturama Shuttlecocks Claesa Oldenburga i njegove supruge Coosje van Bruggen. Skulpture su izrađene od nekoliko materijala: aluminij, fiberglas, epoksidna smola... Zbog razlike u toplinskoj diletaciji materijala, na skulpturama su se pojavile pukotine. Boja je raspucala, a u donjem dijelu bila su prisutna oštećenja od kosilice za travu. U ugovoru koji je prilikom akvizicije sklopljen s umjetnikom stajalo je da skulpture treba premazati novom bojom svake tri godine. Osim što je takav zahvat skup, postojala je opasnost da se ispod debelih premaza boje izgube fini detalji pa su restauratori razmotrili druge opcije. Najzanimljivije mi je bilo rješenje koje je ponudio prof. Richard Wolbers sa Sveučilišta u Delawareu; odstraniti postojeću boju do temeljne boje (primer), nakon toga na površinu nanijeti premaz točno određene pH vrijednosti koji će bojom kontarstirati podložnom sloju i završnom premazu. Taj bi sloj bio topljiv u vodi, ali samo pri određenoj pH pa ga kiša ne bi mogla isprati. Završni sloj boje u tom bi slučaju bila polivinil akrilna boja koja propušta vodenu paru.

 

Raspucavanje je uzrokovano razlikom u termalnom širenju materijala

 

Na Oldenburgove je skulpture nanesena nova, postojanija boja, ali u vrlo tankom sloju (0,23 mm)

Druga skulptura o kojoj je Benson govorio zove se Rumi, a autor je Mark di Suvero. Oko baze skulpture raspoređene su vreće sa cinkom i povezane žicama; žice su potom spojene sa skulpturom. To je tzv. katodna zaštitita, tehnika kojom se korozija metalne površine kontrolira na način da je se pretvori u elektrokemijsku ćeliju. Ovaj sustav zaštite funkcionira samo na dijelovima skulpture koji se nalaze ispod zemlje.

Pažnju mi je privuklo i predavanje Kanađanke Stéphanie Gagné koja je govorila o očuvanju javnih skulptura u Quebecu. Taj je grad 1961. godine usvojio odredbu o uključivanju umjetnosti u arhitekturu i okoliš, za što se iz svakog projekta izdvaja 1 % sredstava. Zahvaljujući toj inicijativi Quebec danas broji preko 1300 skulptura na otvorenom. Spomenimo i to da je od 1964. do 1997. godine u Kanadi organizirano više od trideset simpozija na temu skulptura na javnim površinama. Potkraj 1970-ih kanadsko Ministarstvo kulture i komunikacija osnovalo je Centre de conservation du Québec, službu koja se bavi očuvanjem kulturne baštine Quebeca. Obojene skulpture na otvorenom čine gotovo 40 % njihovog godišnjeg posla. Zbog ograničenog budžeta, nedovoljne ekipiranosti i klime koje ograničava mogućnost rada na otvorenom, restauratori su morali osmisliti inovativne strategije očuvanja skulptura na otvorenom. Nude besplatne savjete umjetnicima koji rade skulpture, pomažu lokalnim zajednicama u konkretnim zahvatima i nude obuku zaposlenika u javnim službama.

 

Rizici i dobrobiti obuke zaposlenika u javnim službama

U sklopu konferencije organiziran je obilazak parka skulptura Muzeja Kröller-Müller. Odabrano je nekoliko problematičnih skulptura o kojima su muzejski restauratori razgovarali sa sudionicima skupa.

 

Jean Dubuffet, Jardin d'émail  (1974.)

 

Jardin d'émail , detalj  

 

Kenneth Snelson, Needle tower  (1968.)

 

Muzejski restaurator objašnjava sistem spajanja elemenata od kojih je skulptura načinjena

Konferencija je zaključena okruglim stolom na temu uloge nasljednika umjetnika, njihovih zaklada i imanja (artist's foundations and estates) u odlučivanju o konzervatorsko-restauratorskom zahvatu. Razgovaralo se i o mogućnosti suradnje s proizvođačima boja. Raspravu je vodio Tom Learner iz Gettyja, a sudjelovali su Sophie Webel (Zaklada Debuffet), Giotta Tajiri (Zaklada Tajiri), restauratorice Gwynne Ryan i Lydia Beerkens te Hans Springvloet Dubbeld iz tvrke De Ijssel Coatings.

 

Sudionici okruglog stola

Muzej Kröller-Müller

Skup Conserving Outdoor Painted Sculpture održavao se u Muzeju Kröller-Müller koji se nalazi pored Otterloa,  seoceta na ulazu u Nacionalni park De Hoge Veluwe. U cijelom mjestu ima tek nekoliko ulica. Kuće su vrlo uredne, s velikim prozorima bez zastora u prizemlju i lijepo uređenim vrtovima. Zbog kišnoga svibnja grmovi rodondedrona su još uvijek u cvatu. Svjetla se u kućama pale jako kasno, jer mrak pada tek oko 22 sata; tada se kroz velike prozore na pročelju može zaviriti u život nizozemskog sela.

 

Tradicionalna kuća sa slamnatim krovom 

 

Otterlo, crkva

Rododendroni 

Desetak minuta hoda od središta Otterloa nalazi se ulaz u Nacionalni park De Hoge Veluwe. Nasuprot ulaza je veliko parkiralište s nekoliko stotina bijelih bicikala koje posjetitelji mogu besplatno koristiti. Muzej se nalazi dva i pol kilometra dalje; biciklom je to desetak minuta vožnje, a staza prolazi kroz šumu prošaranu pješčanim proplancima.

Bicikli se ostavljaju na parkiralištu ispred muzeja. Do niske muzejske zgrade vodi široka staza omeđena travnatim površinama. Pred ulazom pažnju plijene dvije skulpture: Monsieur Jacques Oswalda Wenckebacha (1955.) i K-piece Marka di Suvera (1972.). Muzej Kröller-Müller ima jedan od najvećih parkova sa skulpturama u Europi. 

Monsieur Jacques i K-piece pred ulazom u muzej 

 

 

Jedna od ikona Muzeja Kröller-Müller je Plutajuća skulptura Marte Pan (1961.). U pauzi za ručak prvoga dana konferencije sjela sam na travu ispred umjetnog jezerca u kojemu se skulptura nalazi i meditirala 

Kröller-Müller ima najveću zbirku Van Goghovih slika izvan Muzeja Van Gogh u Amsterdamu. Tu se nalaze Most u Arlesu (Pont de Langlois; 1888.), Sijač (1888.), Ljudi koji jedu krumpir (1885.)...

Van Gogh, Most u Arlesu

Van Gogh, Ljudi koji jedu krumpir. Vincentovi obožavatelji, kliknite ovdje.

Obožavam Renoirove slike, a Muzej Kröller-Müller ima nekoliko krasnih primjera(ka). Usporedimo li slike Klaun i U kafeu, vidimo koliko se Renoirov stil promijenio u svega deset godina.

Detalj Renoirove slike Klaun (1868.)


Detalj Renoirove slike U kafeu (1877.)


Profesionalna deformacija konzervatora-restauratora: zabijanje nosa u umjetnine. 

Detalj slike Paula Signaca Ulaz u marsejsku luku (1898.)

Krakelire na slici Pieta Mondriana Kompozicija 10 s crnom i bijelom (1915.)

Rijksmuseum

Zahvaljujući velikodušnoj potpori Zaklade Gabo, ovoga sam tjedna nazočila stručnom skupu Conserving Outdoor Painted Sculpture koji se održavao u muzeju Kröller-Müller u Nizozemskoj. U suradnji s Gettyjevim institutom za konzervaciju, skup je organizirala radna grupa za moderne materijale i suvremenu umjetnosti koja djeluje u okviru Odbora za konzervaciju-restauraciju Međunarodnog savjeta za muzeje (International Council of Museums – Committee for Conservation). Popis predavača i naslove izlaganja možete pogledati ovdje.

U Nizozemsku sam otputovala u ponedjeljak, dan prije konferencije. Muzej Kröller-Müller nalazi se usred nacionalnog parka De Hoge Veluwe, pored mjestašca zvanog Otterlo. Otterlo je od Amsterdama udaljen sat vremena vožnje vlakom i još sat vožnje autobusom. Zbog tako velike udaljenosti organizatori su nam savjetovali da potražimo smještaj u Otterlou ili obližnjem Hoenderloou. Budući da sam na Schiphol sletjela nešto prije podne, odlučila sam iskoristiti priliku i, prije odlaska u Otterlo, posjetiti nedavno otvoreni Muzej Rijks.

S aerodroma sam hvatala vlak za amsterdamski središnji željeznički kolodvor. Odatle do Rijksmuseuma voze tramvajske linije br. 2 i 5; karta se kupuje kod vozača i košta 2.80 eura. Pred muzejom me dočekao veliki red; tek kad to vidiš, shvatiš pravo značenje pojma "kulturni turizam". Sa zadovoljstvom sam ustvrdila da u novčaniku imam člansku iskaznicu ICOMOS-a koja mi jamči besplatan obilazak muzeja. Ne samo to; članovi ICOMOS-a ne moraju čekati u "običnom" redu za karte - za njih je otvoren poseban šalter na kojemu, u manje od minute, dobiju svoju besplatnu ulaznicu. 

Rijksmuseum

U muzeju nije vladala ništa manja gužva nego pred ulazom; posjetitelji su preplavili sve dvorane. Očekivano, najveća je gužva bila ispred slika po kojima je ovaj muzej najpoznatiji. Od Rembrandtove Noćne straže uspjela sam vidjeti samo gornju polovinu. S Vermeerovom Mljekaricom imala sam više sreće; nju sam čak uspjela fotografirati.

 

Rembrandtova Noćna straža (1642. godina) 

 

Detalj Noćne straže

Van Goghov autoportret iz 1887. godine

Vermeerova Mljekarica (oko 1660. godine). Sestra mi je poslala krasnu pjesmu poljske pjesnikinje i nobelovke Wislawe Szymborske koja je inspirirana ovom Vermeerovom slikom:  
So long as that woman from the Rijksmuseum
in painted quiet and concentration
keeps pouring milk day after day 
from the pitcher to the bowl
the World hasn't earned
the world's end.

U tri i pol sata uspjela sam protrčati kroz sve izložbene dvorane. Evo nekoliko predmeta koji su mi (u trku) zapeli za oko:

Kuća za lutke Petronelle Oortman iz 17. stoljeća; svi su predmeti izrađeni u istom mjerilu, na isti način (istom tehnikom) i u istim materijalima kao pravi predmeti

Ova kuća za lutke koštala je koliko i prava kuća na jednom od amsterdamskih kanala! 

Kape koje su u 17. stoljeću nosili nizozemski lovci na kitove; čini se da su se po njima međusobno raspoznavali, jer je svaka različita 

Staklena čaša iz 17. stoljeća koja se koristila za igru ispijanja; u jednom je gutljaju trebalo otpiti tekućinu od jednog do drugog prstena - kome to ne bi pošlo za rukom, morao je iznova pokušati (slutim da su neki namjerno falivali) 

Sol (de Zon), Jan Gregor van der Schardt, oko 1570. - oko 1581. 


Keramička skulpturica medvjeda (zaboravila sam tko ju je napravio i kada)


Ženama nikada nije bilo lako napraviti frizuru

Početkom 20. stoljeća nizozemski antropolog J. P. Kleiweg de Zwaan posjetio je otok Nias i uzeo kalupe lica stanovnika otoka. Kalupe je odnio u Nizozemsku, gdje su načinjeni odljevi. 

Izgleda da se izrada kalupa nije svima svidjela; obratite pažnju na lice čovjeka u gornjem desnom kutu

Muzejska knjižnica i sama djeluje kao eksponat

Zbirku Muzeja Rijks možete pretraživati online. Slike muzejskih predmeta u velikoj rezoluciji mogu se besplatno preuzeti i koristiti, o čemu je nedavno pisao i The New York Times.

Nakon obilaska muzeja vratila sam se na željeznički kolodvor. Kupila sam sendvič i kozji sir s medom – poslastica koju sam nekoliko puta kušala u Nizozemskoj! – i sjela na vlak za Apeldoorn; otamo sam lovila autobus za Otterlo. U hotel sam stigla predvečer. Na recepciji me dočekala poveća skupina ljudi; ispostavilo se da su i oni restauratori i da su tu zbog konferencije.

Stopama klesara iz 10. stoljeća

Potkraj svibnja izašao je 42. broj Universitasa, a u njemu članak o javnom predavanju i izložbi Vedrana Kundića. U nastavku donosim izvornu, neskraćenu verziju teksta koji potpisujemo Ivana Vukadin, studentica 2. godine konzervacije-restauracije, i ja.

"Stopama klesara iz 10. stoljeća", članak objavljen u 42. broju Universitasa

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Stopama klesara iz 10. stoljeća  

PIŠU: Ivana Vukadin i Sagita Mirjam Sunara

Objavljeno u Universitasu : listu Sveučilišta u Splitu, god. IV, br. 42, 22. svibnja 2013., str. 7

Mladi restaurator Vedran Kundić, koji je diplomu stekao na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, održao je javno predavanje o izradi replike ranosrednjovjekovnog kamenog pluteja iz Dubrovnika. Replika je bila prikazana na njegovoj samostalnoj izložbi u podrumima Dioklecijanove palače

Ciklus javnih predavanja Razgovori o baštini, koji vodi docentica Sagita Mirjam Sunara s Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, u ožujku je nastavljen predavanjem mladog restauratora Vedrana Kundića o izradi replike kamenog pluteja iz crkve sv. Petra Velikog u Dubrovniku. Kundić je donedavno bio student Akademije, a tema o kojoj je govorio bila je i tema njegova magistarskog stručnog rada na specijalističkom usmjerenju za konzervaciju-restauraciju kamena: "Izrada replike kamenog pluteja iz crkve sv. Petra Velikog u Dubrovniku". Rad je izradio uz mentorstvo Ive Donellija, izvanrednog profesora, i Mione Miliše, predavačice.

Za predromaničku crkvu sv. Petra Velikog pretpostavlja se da je bila prva dubrovačka katedrala. Od bogatog kamenog namještaja crkve sačuvani su dijelovi predoltarne ograde, stipesa oltara, dvaju ciborija i propovjedaonice. Jedan dio predoltarne ograde, plutej s dva kvadratna polja ukrašena reljefima, bio je prenesen u crkvu sv. Nikole na Prijekom, gdje je dugo služio kao oltarna menza na oltaru Gospe od Zdravlja. Danas je, pak, izložen na zidu te crkve.



Vedran Kundić s plutejom iz crkve sv. Petra Velikog u Dubrovniku


Kundić je odlučio izraditi repliku jednog polja pluteja, izmjeriti vrijeme potrebno za taj posao i dokumentirati svoj rad. U izradi replike koristio je samo tradicionalni klesarski alat za ručnu obradu kamena, onaj kojim su se služili klesari u ranom srednjem vijeku. Glavni cilj, tj. zadatak njegovog pothvata bio je utvrditi koliko je vremena trebalo srednjovjekovnim majstorima za slične poslove, što do sada nije bilo poznato.  

Uključivanje šire javnosti

Klesanje replike Kundić je dokumentirao metodama time-lapse i stop-motion animacije. Od tehničke je opreme koristio samo običnu web kameru. Kaže da se namjerno odlučio za jeftinu i lako dostupnu opremu, jer želi da se što više restauratora okrene takvim, kreativnim načinima dokumentiranja svoga rada. "To je važno i za populariziranje naše struke. Ljudi će radije pogledati video od deset minuta, nego listati dokumentaciju od stotinu stranica, a za provedbu konzervatorsko-restauratorskog zahvata je vrlo važno da ga šira javnosti želi i podupire" objasnio je.

Konačan rezultat su "novi" plutej i dva video zapisa. Prvi dokumentira proces klesarskog rada i prikazuje vrijeme potrebno za izradu jednog dekoriranog polja pluteja (devedeset sati). Taj je video bio prikazan u sklopu Kundićeva javnog predavanja na Umjetničkoj akademiji. Drugi video, koji se mogao pogledati na izložbi održanoj od 5. do 19. ožujka u istočnom krilu Dioklecijanovih podruma, daje autorovo umjetničko viđenje rada srednjovjekovnog klesara. Projiciran na repliku pluteja, video je posjetiteljima izložbe omogućio da nakratko otputuju više od tisuću godina u prošlost, te da vide kako je tekla njegova izrada, od crteža na kamenome bloku do finog klesanja i završne polikromije. Mnogi, naime, zaboravljaju da je (rano)srednjovjekovna kamena plastika bila obojena, baš kao i ona iz doba Grčke ili Rima.

Svojim kreativnim pristupom i traganjem za novim načinima prezentiranja kulturnih dobara, Kundić je privukao pažnju kolega iz struke. Dr. sc. Goran Nikšić, voditelj Službe za staru gradsku jezgru, vrlo se pohvalno izrazio o njegovom "dubrovačkom" projektu. "Klesarska se struka tako na novi način izravno povezuje s tradicionalnim proučavanjem povijesne baštine na način povijesti umjetnosti i arhitekture," pojasnio je. Sunara je, pak, izrazila nadu da ćemo uskoro i u splitskim muzejima moći vidjeti umjetnine prezentirane na način na koji je Kundić prezentirao repliku u Podrumima. "To bi imalo veliku didaktičku vrijednost," objasnila je, "a vjerujem da bi privuklo i velik broj posjetitelja. Nadam se da ćemo znati iskoristiti Vedranov talent i maštu."

Klesar i restaurator  

Vedran Kundić završio je Klesarsku školu u Pučišćima na Braču. Titulu magistra konzervacije-restuaracije stekao je 2012. godine na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu.

"Our Modern", dan treći

U prošlom sam postu spomenula Dimitriosa Chatzigiannisa koji je u svom izlaganju spomenuo grafite na arheološkim lokalitetima, istaknuvši da se tragovi vandalizma iz prošlosti danas smatraju dragocjenim svjedocima vremena. Prije nekoliko dana objavljena je vijest o kineskom turistu koji se potpisao na kameni reljef u Luxoru. Možda bi neko za dvjesto ili tisuću godina volio znati da je Ding Jinhao posjetio Luxor 2013. godine, no ta je vijest (sada) izazvala zgražanje.

Na reljefu piše "Ding Jinhao je bio ovdje"

Natrag na konferenciju! Trećega dana održana su predavanja na temu očuvanja fotografskih materijala i audiovizualne baštine. Potonjem je bilo posvećeno samo jedno izlaganje, ono Igora Markovića, selektora Human Rights Film Festivala.

Uvodno predavanje održao je sjajni Dusan C. Stulik iz Gettyjeva instituta za restauriranje, kojega smo prošle godine imali priliku slušati u Splitu. Stulik je govorio o najznačajnijim fotografskim procesima prošloga stoljeća, njihovu porijeklu, osobinama i inačicama. Fotografski su procesi pratili razvoj znanosti i tehnologije i mijenjali se u skladu s njima. Da bismo znali kako sačuvati bogatu fotografsku baštinu 20. stoljeća, moramo temeljito poznavati i razumjeti građu fotografija i ponašanje materijala od kojih su one načinjene. Stulik je zaključio da budućnost (i sadašnjost!) ipak pripadaju digitalnom mediju.

Prvi fotoaparat u boji (prva slika, dolje lijevo) i prva digitalna kamera (druga slika, gore lijevo)

Jana Križanová je govorila o povijesti, identifikaciji i istraživanju ručno koloriranih fotografija; koautor toga rada je Dusan C. Stulik 

Jasna Jovanov iz Spomen-zbirke Pavla Beljanskog govorila je o fotografskoj ostavštini Nadežde Petrović (1873.-1915.), srpske slikarice koja je djelovala krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Petrović je prijateljevala s brojnim hrvatskim umjetnicima, poput Ivana Meštrovića, Vladmira Becića i Tomislava Krizmana; neke od njih nalazimo na fotografijama iz njezine zbirke. Slikarica nije koristila fotografije kao predloške za svoje radove, niti ih je fotografirafski dokumentirala. 

Ivana Katušić godinu je dana obavljala pripravnički staž u Strossmayerovoj galeriji starih majstora. Za to je vrijeme katalogizirala i uredila zbirku fotografija koju su Galeriji donirali potomci slikara Bele Scikosa Sesije (1864.-1931.). Od 1200 fotografija, polovina ih je nastala za njegova života. Katušić je svaku fotografiju datirala, identificirala njezin sadržaj i fotografski proces. Datiranje fotografija doima se kao detektivski posao; na jednoj je fotografiji, primjerice, slikar snimljen s učenicima u ateljeu. Fotografija je datirana na temelju analize radova koji se vide na štafelaju, odnosno njihova stupnja dovršenosti. (Poznato je, naime, kada su ti radovi nastali.) Spisak slikarevih studenata također je bio od pomoći. Katušić je na kraju  istaknula da bi zbirku trebalo digitalizirati ne samo da bi se smanjila potreba za rukovanjem fotografijama, već i zato da bi ta građa postala dostupnija široj javnosti. Projekt koji je predstavila mogao bi poslužiti kao uzor drugim ustanovama koje čuvaju fotografske zbirke. Nadamo se, međutim, da se slični projekti neće realizirati isključivo kroz program stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa. Stručnjake imamo, dajmo im posao!

Podjednako zanimljivo bilo je izlaganje Ljerke Dulibić iz Strossmayerove galerije starih majstora koja je govorila o fotografskoj građi koja se čuva u toj ustanovi. Neke zbirke imaju veliku dokumentarnu vrijednost i jako su važne u povijesnoumjetničkim, konzervatorskim i konzervatorsko-restauratorskim istraživanjina. Takav je, primjerice, fotografski arhiv dr. Artura Schneidera koji je "proučavao i fotografijski snimao umjetničke spomenike" diljem Hrvatske. Te su fotografije ponekad jedino što je od spomenika ostalo.

Ljerka Dulibić 

Stare fotografije svjedoče o rušenjima i pregradnjama

"Our Modern", dan drugi

Drugi dan konferencije započeo je grupom predavanja o kulturnom naslijeđu socijalizma i izazovima njegova očuvanja. Nina Stevanović i Aleksandra Kapetanović donijele su zanimljive primjere iz nama susjednih zemalja, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Kapetanović (nevladina organizacija Expeditio) je govorila o valorizaciji, zaštiti i održavanju spomenika NOB-a. U uvodnom dijelu izlaganja spomenula je da samo dvanaest od 357 nepokretnih kulturnih dobara u Crnoj Gori datira iz prošloga stoljeća. Jedan jedini - Njegošev mauzolej na Lovćenu - nastao je nakon 1950. godine. Žalosno stanje u kojemu se spomenici NOB-a danas nalaze privuklo je i pažnju nekih umjetnika.  

Nina Stevanović slikovito je prikazala sadašnje stanje spomenika iz razdoblja socijalizma u Bosni i Hercegovini; ni u našoj zemlji situacija nije puno drugačija. 

U priču o očuvanju umjetničke produkcije prošlog (i ovog) stoljeća uveo nas je Dimitrios Chatzigiannis iz Uprave za očuvanje antičkih i modernih spomenika Ministarstva obrazovanja, vjere, kulture i sporta Republike Grčke. On smatra da se materijalni tragovi našega vremena, poput grafita na arheološkim lokalitetima, mogu/trebaju smatrati dijelom kulturne baštine. Svoje provokativne stavove nedavno je elaborirao u članku "Rethinking Vandalism: Alternative interpretations of deliberate destruction of cultural heritage".

Will Shank, dopredsjednik organizacije Rescue Public Murals, govorio je o očuvanju murala - zidnih slika na pročeljima i zidovima. Pigmenti i veziva kojima su murali slikani ubrzano propadaju zbog izloženosti UV zračenju, oborinama, ekstremnim temperaturama, kiselim onečišćivačima u zraku... Vandalizam predstavlja veliki problem, a na propadanje murala utječe i (ne)kvaliteta podloge na kojoj su izrađeni. Zanimljivo je bilo vidjeti da se preslikavanje murala smatra prihvatljivim načinom njihove obnove, čak i kada je rezultat potpuno novi mural (dakle, ako je umjetnik naslikao nešto novo). To, međutim, nije slučaj kada su u pitanju djela poznatih/priznatih umjetnika, što me podsjetilo na izjavu Giorgia Bonsantija: "Ako se stolica razbije, popravlja se. Ako je stolicu izradio Brustolon, onda se restaurira."

Po mnogima najbolje predavanje drugoga dana konferencije održala je Friederike Waentig s Instituta za konzervatorsko-restauratorske znanosti Sveučilišta primijenjenih znanosti u Kölnu. Waentig je stručnjakinja za plastiku; pod tim se nazivom krije velik broj umjetnih polimernih materijala različitih po kemijskom sastavu, fizičkim svojstvima, ali i mehanizmima propadanja. Osobito dojmljivi bili su primjeri konzervatorsko-restauratorskih zahvata, poput onog na violini od prozirnog akrila iz 1930-ih godina. Unutrašnjost instrumenta bila je prljava, a trebalo ga je očistiti bez rastavljanja. Restauratori su iznašli rješenje: magnete od neodmija "obukli" su u tkaninu od mikrovlakana i kroz otvore za zvuk ubacili u instrument. Magnetima su "upravljali" s vanjske strane i tako očistili untrašnju stijenku violine. Domišljato, zar ne?

Friederike Waentig održala je sjajno predavanje o plastici i problemima očuvanja tog, tj. tih materijala