Četiri javna predavanja prof. Hansa Portsteffena u Splitu

Moj kolega Jurica Matijević i ja i ove smo godine "u goste" pozvali prof. Hansa Portsteffena s Instituta za konzervatorsko-restauratorske znanosti Sveučilišta primijenjenih znanosti u Kölnu. Prof. Portsteffen je stručnjak za konzerviranje-restauriranje štafelajnih slika i polikromiranih drvenih skulptura s kojim surađujemo na projektu očuvanja sakralne baštine otoka Lopuda.





Početkom ožujka održat će četiri javna predavanja na Umjetničkoj akademiji: Textile support: history, materials and manufacture, documentation scheme [Platneni nositelj: povijest, materijali, proizvodnja, način dokumentiranja], Varnish: introduction, materials, synthetic resins, ageing, approaches to esthetics and varnishing (decision making) [Lak: uvod, materijali, sintetičke smole, starenje, estetski pristup i pristup lakiranju (proces donošenja odluke)], Alteration effects in paintings: introduction, overview [Promjene na slikama: uvod, pregled] i Approaches to filling and reconstruction of losses: filling lacunae in paintings and wood; wood stick completion [Pristupi zapunjavanju oštećenja i rekonstruiranju nedostajućih dijelova: zapunjavanje lakuna na slikama i drvu; rekonstruiranje primjenom drvenih štapića]. 

Sva će se predavanja održati na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju. Program potražite ovdje.



Prof. Hans Portsteffen je i prošle godine boravio u Splitu


Prošle je godine prof. Portsteffen održao dva predavanja za naše studente i kolege iz gradskih muzeja i Hrvatskog restauratorskog zavoda. U prvom je predavanju dao povijesni pregled parketaža, a u drugome predstavio projekt "Painting Techniques of Impressionism and Postimpressionism", za koji je 2010. godine na kongresu Međunarodnog instituta za restauriranje u Istanbulu dobio Nagradu Keck (Keck Award). 

Dodjela nagrade "Keck" 2010. godine u Istanbulu


Sva su predavanja otvorena za javnost, stoga se nadamo da ćete nam se pridružiti! 

Razlika između popravljanja i restauriranja

"Bez sumnje, Fidijini su se kipovi prema potrebi čistili i popravljali; stari razbijeni komadi u velikim vitrajima kelnske katedrale zamjenjivali su se novima; a stare slike diljem svijeta rutinski su se lakirale kada bi boja izgubila sjaj. Pa ipak, činjenica da te zahvate danas izvode konzervatori-restauratori teško će nas uvjeriti da ih kvalificiramo kao konzerviranje-restauriranje (...). Povijesno bi bilo puno ispravnije nazvati ih 'servisiranjem', 'čišćenjem', 'održavanjem' ili 'popravljanjem," piše Salvador Muñoz-Viñas u prvom poglavlju knjige Contemporary Theory of Conservation.

"Konzervacija-restauracija je započela kada je postalo jasno da se pogledi, pristupi i vještine potrebni da bi se izveo zahvat na slici razlikuju od onih koji su potrebni da bi se oličio zid obične seoske kuće," piše Muñoz-Viñas, "ili kada je postalo očito da čišćenje neolitske sjekire iziskuje drugačiji stav i znanje od onih potrebnih za čišćenje kućne lampe." U nastavku teksta autor se hvata u koštac s definicijama pojmova 'konzerviranje-restauriranje' (u knjizi: conservation), 'konzerviranje' (preservation) i 'preventivno konzerviranje' (preventive / environmental preservation).

U čemu se očituju razlike između restauriranja i popravljanja? To sam pitanje postavila studentima prve godine koji su u sklopu moga kolegija o konzerviranju i restauriranju štafelajnih slika i polikromiranog drva dobili zadatak pročitati prva dva poglavlja Muñoz-Viñasove knjige. Najbolje odgovore ponudile su Vana Ribarović i Lena Bošković.



Vana Ribarović


"Mislim da razlika između popravljanja i restauriranja ne leži u vrijednosti objekta," napisala je Vana. "Svaki se objekt može i popraviti i restaurirati; ono što čini razliku je metoda rada. Kada se objekt restaurira onda se podrazumijeva da mu se prilazi s velikom pažnjom, za razliku od popravljanja, koje ne iziskuje veliku pažnju, ni poštivanje povijesne, estetske i fizičke cjelovitosti objekta. Cilj popravljanja je vraćanje funkcije nekom objektu, dok je restauriranju cilj poboljšati čitljivost oštećenog objekta."

Lena Bošković

Lena ovako piše: "Za razliku od restauriranja, popravljanje je prisutno otkad je čovjeka. Čovjek je oduvijek imao potrebu da razbijeni predmet vrati ponovno u uporabu. Cilj popravljanja je, dakle, vraćanje funkcionalnosti objektu. Osoba nije trebala biti posebno školovana da bi popravila predmet;  svatko je to mogao obaviti. Nije se vodilo računa o preciznosti, još manje o dokumentiranju rada. Restauracija je puno složenija aktivnost. Cilj nije (samo) vraćanje objekta u uporabu, već poboljšanje njegove čitljivosti kako bi se mogao pravilno vrednovati i biti prezentiran. Osoba koja restaurira (konzervator-restaurator) treba biti školovana, treba posjedovati određena znanja i vještine. Osim manualnih vještina, treba poznavati materijale, tehnologiju izrade predmeta, povijest umjetnosti, zatim kemiju, fiziku, biologiju, etičke i estetske principe struke... Treba znati kako dokumentirati i prezentirati svoje radove. Restaurator je dužan svakom objektu pristupiti s jednakom ozbiljnošću, bez obzira na njegovu vrijednost."

Nimalo jednostavno pitanje, vrlo ozbiljna i zrela razmišljanja. Bravo, brucoši(ce)!

Na današnji dan...

Na današnji dan 1896. godine austrijske su novine objavile da je njemački fizičar Wilhelm Conrad Röntgen otkrio novu vrstu zračenja koje je, zbog njegove nepoznate prirode, nazvao X-zračenjem. Röntgen je do otkrića došao nešto ranije, 8. studenoga 1895. godine. X-zrake su vrlo brzo našle primjenu u ispitivanju slika, a prve rendgenograme načinili su Töpler u Dresdenu i König u Frankfurtu.

W. C. Röntgen (izvor)

Christian Wolters, jedan od pionira konzervacije-restauracije u Njemačkoj, obranio je 1936. godine doktorsku disertaciju o važnosti radiografije za povijest umjetnosti. Dvije godine kasnije iz tiska je izašla njegova knjiga Die Bedeutung der Gemäldedurchleuchtung mit Röntgenstrahlen für die Kunstgeschichte. Iste je godine objavljena i knjiga Alana Burroughsa iz američkog Muzeja Fogg, Art Criticism from a Laboratory. Burroughsova se knjiga temeljila na radiografiji kao alatu za istraživanje slika starih majstora.

A. Burroughs (preuzeto iz: SPRONK, Ron, "Archiving Findings From Technical Examinations: Experiences at the Harvard University Art Museums", PPT-prezentacija)   

Burroughs se za novu dijagnostičku tehniku zainteresirao 1923. godine prilikom rendgenskog snimanja oslikanog egipatskog sarkofaga iz zbirke Instituta za umjetnost u Minneapolisu, ustanove za koju je radio od 1923. do 1926. godine. Godine 1925. odobrena su mu sredstva za istraživački projekt u Muzeju Fogg. Ubrzo je stekao međunarodnu reputaciju i posjetio brojne europske muzeje gdje je radio rendgenograme (u to su se vrijeme zvali shadowgraphs) slika starih majstora.

Muzeji diljem Europe počeli su nabavljati opremu za rendgensku radiografiju (preuzeto iz: LODGE, John E., "X-Rays Trap Art Counterfeiters", Popular Science Monthly, New York, svibanj 1929.) 

Pogled u prošlost

Nedavno sam na internetu otkrila seriju fotografija koje na zanimljiv način bilježe promjene u svijetu koji nas okružuje: uklapanjem starih fotografskih snimaka u sadašnje situacije.

Na Flickru postoji grupa Looking Into the Past koja okuplja zaljubljenike ove vrste fotografije, a njih ima i izvan granica SAD-a. 

Rad američkog fotografa Jasona Powella, pokretača Flickr grupe Looking Into the Past (izvor)

Rad vijetnamskog fotografa Khánha Hmoonga (izvor)  

Ni ljubitelji filmske umjetnosti nisu mogli odoljeti ovome trendu.

Fotografija objavljena na blogu FILMography

Putovanje po Ruskom Carstvu

U online katalogu tiskanih materijala i fotografija američke Kongresne knjižnice pažnju mi je privukla zbirka fotografija Sergeja Mihajloviča Prokudina Gorskog (1863. - 1944.). Gorski se smatra jednim od pionira fotografije u boji. Pod patronatom ruskoga cara između 1905. i 1915. godine proputovao je Rusko carstvo dokumentirajući arhitekturu, javne radove, pejzaže i ljude. Carstvo je obuhvaćalo prostor koji se danas proteže kroz 11 vremenskih zona.(!) Godine 1948. američka Kongresna knjižnica otkupila je njegovu fotografsku zbirku. Zbirka je potkraj 2000. godine digitalizirana.

Sergej Mihajlovič Prokudin Gorski, Buharski emir (izvor) 

Portreti ljudi jako su dojmljivi, no meni su zanimanje pobudile fotografije interijera muzeja, starih slika i kipova.

Sergej Mihajlovič Prokudin Gorski, Unutrašnjost muzeja Bijele palače u Rostovu Velikom (izvor)

Sergej Mihajlovič Prokudin Gorski, Slika iz crkve proroka Ilije (izvor)

Sjetna poetika sakralnih prostora

"Što bi trebala biti revitalizacija (rehabilitacija) spomenika, pojedinačnih zdanja i cjelina, sela, gradova što gube svoje izvorne funkcije, pa zamiru i zaboravljaju se, ruše, razgrađuju, rasprodaju?" pita se Ivo Babić u članku "Antopološko shvaćanje spomenika". "Je li revitalizacija napuštene crkve njezina preinaka u vikendicu ili pak u turistički biro? Ne, to nije revitalizacija, to je samo suptilniji oblik oskvrnuća." 

U nastavku teksta Babić donosi možda najljepši opis interijera napuštenih crkvica u našoj znanstvenoj literaturi: "Crkve koje zaboravljaju njihovi bratimi, u kojima je na oltarima pod svetom slikom još uvijek cvijeće u vazama, istina usahlo, svijećnjaci, kapi voska dogorjelih svijeća, niše s polupraznim kutijama žigica, s bočicama, zvoncima, sa svojom sjetnom poetikom i atmosferom posvećenog, ipak nisu zaslužile da se profaniziraju."

Tekst je objavljen u zbirci Babićevih eseja, polemika i članaka Od ubavog do gubavog. U istoj se knjizi nalazi članak "Molitva za moju uvalu", što je i naslov antologijske pjesme splitskoga književnika Ante Cettinea. Evo odlomka iz Cettineove pjesme Četiri pejzaža koji savršeno nadopunjuje Babićev opis:

Na raskršću krst bez lijevog traka.

Na hridini oronula crkvica bez vratiju. 

Na oltaru odavna prosuto ulje 

i vjetar, 

na pragu sunce, sve smrznuto 

kao skitnica, kleči.

Sve smrznuto (u vremenu), prožeto mirnoćom i sjetom.

Škrip, Brač

Svetište Gospe od Prizidnice, Čiovo

Lopud

Lopud

Lopud

Ponovno oživljeno Hrvatsko restauratorsko društvo

Hrvatsko restauratorsko društvo, strukovno udruženje hrvatskih konzervatora-restauratora, ove je godine započelo s aktivnijim djelovanjem. Krajem proljeća pokrenuta je službena mrežna stranica Društva, a hrvatskim konzervatorima-restauratorima upućen je poziv na učlanjenje. Bio je to povod za razgovor s mr. art. Andrejem Aranickim, predsjednikom udruge i predstojnikom Katedre za restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Aranicki je diplomirao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1989. godine. Nakon toga je upisao dvogodišnji dodiplomski studij muzeologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je apsolvirao 1993. godine. Poslijediplomski studij restauriranja drvenih skulptura završio je u Budimpešti, na Odsjeku za restauriranje, odnosno pri Konzervatorskom institutu Mađarske akademije likovnih umjetnosti. Od 1994. godine radio je u Zavodu za restauriranje umjetnina, isprva kao vanjski suradnik, zatim u stalnom radnom odnosu. Godine 1998. prešao je na novoosnovani Odsjek za restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Prije tri godine izabran je za predstojnika Katedre za restauriranje umjetnina. U Hrvatsko restauratorsko društvo učlanio se 1996., a funkciju predsjednika preuzeo je 2010. godine.

Mr. art. Andrej Aranicki u svome ateljeu

Hrvatsko restauratorsko društvo ima dugu povijest. Kada je osnovano i s kojim ciljem?

Hrvatsko restauratorsko društvo osnovano je 1994. godine u Zagrebu, a osnovni mu je cilj afirmacija restauratorskog zanimanja sukladno definiciji tog zanimanja u međunarodnim konvencijama. Društvo ima još nekoliko ciljeva: očuvanje i unapređivanje etičkih, socijalnih i legislativnih interesa struke, također u skladu s odgovarajućim međunarodnim konvencijama, zatim poticanje zaštite i stručnog održavanja umjetničke i kulturne baštine, suradnju s drugim stručnim organizacijama sličnih ciljeva na nacionalnom i međunarodnom nivou.

Premda je Društvo osnovano sredinom devedestih godina, neko vrijeme nije bilo aktivno. Zašto?

Neaktivnost Društva je ozbiljno pitanje. Društvo je izbrisano iz Registra udruga 1997. ili 1998. godine zbog navodnog propusta u Statutu. Umjesto "svaki građanin", trebalo je pisati "svaki građanin Republike Hrvatske" ili tako nešto. Ipak, treba reći da se brisanje Društva dogodilo nakon što su naši članovi mr. Zlatko Bielen, Mario Fučić i Želimir Laszlo u novinama reagirali na plan Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu – spomenimo da ona tada još nije imala studij restauriranja umjetnina – u svezi s restauriranjem svečanog zastora Hrvatskog narodnog kazališta koji je izradio Vlaho Bukovac za svečano otvorenje nove kazališne zgrade 1895. godine. ALU-u je time, koliko se sjećam, propalo jedan milijun kuna plus donacija Tvornice duhana Rovinj. Društvo je uspjelo obnoviti registraciju tek nakon izbora 2001. godine, ali smo naučili lekciju. To, međutim, nije bio jedini razlog neaktivnosti društva. Nedostatak financijskih sredstava izravno je dovodio u pitanje naše djelovanje zbog nemogućnosti pronalaženja odgovarajućeg prostora u kojem bi se članstvo HRD-a nalazilo na svojim sastancima i skupštinama. Članarina od 300 kuna udaljila je gotovo svakoga člana od plaćanja članstva, a time i od dolazaka na sastanke. Od Ministarstva kulture nismo uspijevali dobiti ni kune za hladni pogon i redovito poslovanje, jer su Ministarstvo, pa i Hrvatski restauratorski zavod, Društvo doživljavali kao svojeglavog neprijatelja. To izaziva reakciju kolega pa se zbog nakupljenih frustracija svako djelovanje može pretvoriti u zamjeranje Ministarstvu. U pozadini svega, ono nam svima osigurava plaću pa je pitanje što je bolje: djelovati i polomiti zube ili se primiriti dok novije i pismenije generacije ne stasaju.

Rekli ste da je Društvo ponovno registrirano 2001. godine. Čime se bavilo nakon tog perioda?

U periodu nakon ponovnog registriranja Društvo je, u okviru svojih aktivnosti, kao sunakladnik izdalo nekoliko knjiga: Preventivno konzerviranje slika, polikromiranog drva i mješovitih zbirki i Smjernice konzervatorsko-restauratorskog rada autora Denisa Vokića, te knjigu Kosta Strajnić: Dubrovnik bez maske i polemika s Vinkom Brajevićem o čuvanju dalmatinske arhitekture, koju je priredio Ivan Viđen. Prije dvije godine na tome se popisu našao prijevod Torracine knjige Topljivost i otapala u konzervatorsko-restauratorskoj problematici koji potpisuje Tamara Ukrainčik. Društvo je bilo aktivno i na međunarodnom planu. Na Generalnoj skupštini E.C.C.O.-a održanoj 2009. godine u Sofiji sastali su se svi predsjednici nacionalnih udruga – članica E.C.O.O.-a, a tadašnji predsjednik Hrvatskog restauratorskog društva, mr. art. Denis Vokić, održao je predavanje s temom "Hrvatsko restauratorsko društvo i konzerviranje-restauriranje u Hrvatskoj".

Kada je izabrano aktualno vodstvo?

Aktualno vodstvo izabrano je 2010. godine.

Koliko Društvo sada ima članova?

Društvo je 1996. godine imalo pedesetak članova. Do osipanja članstva došlo je zbog razloga koje sam ranije naveo. Sada imamo 22 člana, no brojka pomalo raste iz tjedna u tjedan. Članom Društva postaje se plaćanjem članarine za tekuću godinu. Zainteresirani konzervatori-restauratori u Republici Hrvatskoj mogu se učlaniti putem naše internetske stranice pa ih pozivam da to i učine. Članove, pak, pozivam da dođu na našu godišnju skupštinu koja će se održati 30. studenoga s početkom u 17 sati u Zamenhofovoj 14, na Odsjeku za restauriranje i konzerviranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Čime se Društvo trenutno bavi? Kakvi su vam planovi za narednu godinu?

Društvo ima raznolike aktivnosti: organiziranje znanstvenih skupova i stručnih sastanaka, izdavanje ili suradnja u stručnim publikacijama, savjetodavno, informatorsko i dokumentacijsko djelovanje, razrada smjernica i preporuka za metodologiju rada, dokumentaciju, upravljanje poslovima i uvjete rada, prikupljanje podataka o opremi i materijalima... Nažalost, zbog problema u financiranju Društva i nemogućnosti neovisnog financiranja, te se aktivnosti nisu mogle realizirati. Ove smo si godine dali zadatak ponovno okupiti članstvo nakon nekoliko godina stagniranja aktivnosti Društva. Još jednom pozivam kolege koji to do sada nisu učinili, da se učlane na našu internetsku stranicu. Tako ćemo dobiti uvid u broj i sastav zainteresiranog članstva HRD-a. Iduće godine planiramo aplicirati HRD za punopravno članstvo u E.C.C.O.- u. Nastavit ćemo rad na novoj web stranici te povezivanje sa sličnim strukovnim udrugama u okruženju.

Spomenuli ste web stranicu Društva. Što se sve na njoj može naći?

Web stranicu Društva pokrenuli smo u ožujku ove godine sa ciljem oživljavanja djelatnosti Društva i okupljanja članstva. Želimo, naime, kreirati bazu podataka svih naših članova. Na stranici se sada mogu naći osnovni podaci o Društvu, popis članova, albumi s fotografijama i novosti. Svi članovi mogu objavljivati svoje postove i komentarati postojeće. Tu su i korisni linkovi vezani za konzervatorsko-restauratorsku struku.

Na stranici je objavljena vijest o osnivanju Hrvatske restauratorske komore. O čemu se radi?

Za sada postoji tek ideja o osnivanju Hrvatske restauratorske komore kao tijela koje bi vodilo registar svojih članova, izdavalo, obnavljalo i oduzimalo odobrenje za samostalan rad (licence) te obavljalo stručni nadzor nad radom svojih članova. Smatram izuzetno važnim da se i na taj način naša, restauratorska struka podigne na još viši nivo te da struka počne odlučivati o samoj sebi. Svjestan sam da je pred nama golemi posao, no bez osnivanja Komore s jasno postavljenim ovlastima restauratorska će struka i dalje biti podložna određenim omalovažavanjima od strane pojedinih nadzornih službi, odnosno pojedinih konzervatora u Hrvatskoj. Na svu sreću, to su tek sporadični slučajevi, no slučajevi koji traju već godinama. Naime, od pojedinih članova Društva već neko vrijeme stižu prilično zabrinjavajući apeli da se što hitnije poduzmu nužni koraci u obrani digniteta restauratorske struke.

Koji su, po Vama, glavni problemi s kojima je konzervatorsko-restauratorska struka danas suočena?

Glavni problemi struke danas jesu oni koji bi i bili u nadležnosti Hrvatske restauratorske komore, dakle: jasno postavljeni kriteriji za stručna restauratorska zvanja, pogotovo sada, kad u Hrvatskoj već više od deset godina imamo tri studija konzerviranja i restauriranja, te u manjoj mjeri revidiranje Pravilnika o stjecanju stručnih zvanja u konzervatorsko-restauratorskoj struci. Problem je i usklađivanje cijene koštanja radnih sati po pojedinim fazama unutar određenih specijalnosti, te oštre sankcije – čak i u vidu oduzimanja licence – onima koji su svojim nesavjesnim, a možda i nestručnim konzervatorsko-restauratorskim radovima ugrozili integritet kulturnoga dobra ili ga nepovratno upropastili.

Kako vidite našu struku za pet ili deset godina?

U prvome bih redu volio da naša struka ostvaruje svoja prava, ali i vrši svoje dužnosti, kroz Hrvatsko restauratorsko društvo i Hrvatsku restauratorsku komoru te ostala strukovna udruženja. Volio bih, također, da se ne dešavaju više slučajevi koji su u suprotnosti s etičkim kodeksom naše struke.



Andreja zanimaju klasične tehnike pozlate i posrebrenja s lazurama

Predstojnik ste Katedre za restauriranje umjetnina na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Što su Vam najveći izazovi u nastavničkom poslu?

Kao predstojniku Katedre obaveza mi je da brinem o kvaliteti nastave iz glavnih i pomoćnih restauratorskih kolegija. Uz to skrbim o pokrivenosti nastavničkim i asistentskim restauratorskim kadrovima na Odsjeku za restauriranje i konzerviranje umjetnina zagrebačke Akademije. Držim nastavu iz kolegija Restauriranje i konzerviranje drvene skulpture 1 i 2, Restauriranje i konzerviranje 2 te iz izbornog kolegija Rezbarenje i pozlaćivanje 1 i 2. U nastavničkome radu najveći mi je izazov kako studente, buduće restauratore, naučiti promatrati, razmišljati i analizirati svako umjetničko djelo, te na koji način metodološki pristupiti izvođenju konzervatorsko-restauratorskih radova.

Što Vas najviše zanima u restauratorskom poslu?

U restauratorskome poslu najviše me zanimaju klasične tehnike pozlate i posrebrenja s lazurama te tehnike izvedbi imitacija različitih poludragih kamena (npr. Lapis lazuli), mramorizacija kao i instrumentalne metode analiziranja materijala koji su korišteni u tim tehnikama. Glavni motiv je zapravo radoznalost; na koji način su stari majstori izvodili pozlate, posrebrenja i oslike, odnosno lazure na metalnim listićima.

Zagrebačka industrijska baština

Sredinom listopada u Muzeju grada Zagreba otvara se izložba "Industrijski centar države: Zagrebačka industrijska baština 1918.-1945.", druga po redu studijska izložba u sklopu projekta "Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive". Autor izložbe i voditelj projekta je Goran Arčabić, viši kustos Muzeja grada Zagreba. S njim je na izložbi surađivala Pia Sopta, studentica prve godine diplomskog studija povijesti umjetnosti i francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Pia je pred ljeto pokrenula seriju tribina studenata povijesti umjetnosti. Prva se tribina bavila temom zagrebačke industrijske arhitekture, što je bio povod za razgovor o očuvanju industrijske baštine u Hrvatskoj i svijetu.

Pia Sopta nedavno je pokrenula seriju tribina studenata povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Pia, u lipnju si na Filozofskom fakultetu u Zagrebu organizirala tribinu "Zagrebačka industrijska arhitektura: razgovor o (ne)prepoznatoj baštini", prvu u nizu tribina studenata povijesti umjetnosti. Kako je do toga došlo?

Na ideju o pokretanju serije tribina došla sam dok sam bila predsjednica Kluba studenata povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta. Željela sam pokrenuti nešto što bi studente potaknulo na razmišljanje i razgovor u umjetnosti, na stručan, ali neformalan način, gdje bi naučili nešto novo, saznali nešto što ih je možda zanimalo i gdje bi jednostavno mogli izraziti vlastito mišljenje o određenoj temi. 

Je li ideja o tribinama bila vezana uz konkretan događaj?

O tribinama sam počela razmišljati na Međunarodnom kongresu studenata povijesti umjetnosti održanom u studenome prošle godine. Na tome sam skupu imala izlaganje na temu industrijske baštine. Govorila sam o problemu prenamjene tvornice željezničkih vozila Gredelj, nekadašnje Strojarnice ugarske državne željeznice. Sesija u kojoj sam izlagala, a koju je moderirao moj profesor Marko Špikić, sastojala se od tri izlaganja. Nakon izlaganja se, po običaju, razvila rasprava, no publika je bila toliko zainteresirana za izložene teme da se rasprava protegnula više no što je to bilo predviđeno. Profesor Špikić je tada predložio da raspravu nastavimo nekom drugom prilikom. Time mi je, zapravo, "stavio bubu u uho" pa sam došla na ideju o pokretanju serije tribina.

Koliko je studenata uključeno u taj projekt?

U projekt je uključeno više studenata, mojih kolega s godine. To su uglavnom kolege koji su vodili Klub studenata dok sam ja njime predsjedavala. Priključili su se i drugi studenti koje projekt zanima. 

Koliko je tribina održano?

Zasada smo održali jednu tribinu, onu probnu, da vidimo koliki je interes studenata, kakav je odaziv te ima li uopće smisla nastaviti dalje razvijati ovaj projekt. Prvu tribinu, kojoj je tema bila industrijska baština, sa mnom je vodio kolega s godine (i dečko ☺) Dinko Duančić. S njim surađujem i na projektu "Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive" koji je prije dvije godine pokrenuo Goran Arčabić, viši kustos u Muzeju grada Zagreba. 

Kako je to izgledalo?

Dinko i ja smo najprije održali kratku Powerpoint prezentaciju, da studenti steknu dojam o temi, nakon čega smo započeli s raspravom. Velika pomoć nam je bio profesor Špikić kojega smo zamolili da bude moderator. On je s nama vodio tu prvu tribinu, a uključio se i profesor Franko Ćorić.

Paromlin (snimio Branko Radovanović, preuzeto s Wikipedije)  

Paromlin (snimio Branko Radovanović, preuzeto s Wikipedije)

Je li vrijednost zagrebačke industrijske baštine prepoznata?

Zagrebačka industrijska arhitektura u cjelini je, zapravo, tek nedavno otkrivena, i to putem projekta koji sam ranije spomenula, "Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive". Projekt je to koji je 2010. godine pokrenuo Goran Arčabić, viši kustos u Muzeju grada Zagreba. Njegov projekt, slijedom toga i naša tribina, prezentira industrijske objekte kojima Zagreb obiluje, a koji su većini građana malo poznati. Osim njihovog predstavljanja, pokušavaju se pružiti konkretni prijedlozi za njihovo očuvanje i prenamjenu, budući da danas velik broj njih zjapi prazno ili propada. Na tribini smo željeli upoznati studente s takvim objektima, pokazati im koliko su oni bili važni za razvoj Zagreba kroz desetljeća te u kakvom su oni stanju danas, a zatim im prikazati svjetske primjere prenamjene takvih objekata, kojih ima mnogo, te koji Zagrebu mogu poslužiti kao veoma vrijedan uzor. Tom kratkom prezentacijom smo nastojali potaknuti studente da kažu svoje mišljenje o viđenome: smatraju li da je takva arhitektura vrijedna očuvanja ili ne, kako bi ju oni prenamijenili ili što bi na njezinom mjestu sagradili, što misle na koji način bi se mogli potaknuti građane da postanu svjesni vrijednosti industrijskog naslijeđa, da se uključe u građanske inicijative za njihovo očuvanje i slično. Ukratko, moje je mišljenje da je zagrebačka industrijska arhitektura uglavnom neprepoznata, a ovom tribinom pokušavamo učiniti to da ta baština postane prepoznata i cijenjena.

Iz kojega vremena potječu industrijski objekti na području grada Zagreba? Koliko ih ima?

Zagreb obiluje industrijskim naslijeđem koje seže još u sredinu 19. stoljeća, a proteže se sve do 90-ih godina 20. stoljeća. Početak svega je označila izgradnja pruge 1862. godine, koja vodi prema Budimpešti, čime Zagreb prestaje biti periferni grad u monarhiji te se industrijski ubrzano razvija. Ovdje ću navesti samo neke od najreprezentativnijih industrijskih objekata u Zagrebu: u razdoblju od sredine 19. stoljeća do završetka Prvog svjetskog rata to su Strojarnica ugarske državne željeznice (danas TŽV Gredelj), Paromlin, Tvornica duhana, Bubara (tvornica svile), Zagrebačka pivovara, Franck, Cementara ili "Muljara", Tvornica koža (danas Gliptoteka), Gradska električna central ("Munjara"); u razdoblju između dva rata Gradska klaonica i stočna tržnica, tvornički kompleks Arko, odnosno Badel, ljevaonica željeza braće Ševčik, Prva hrvatska tvornica ulja, tvornica Penkala, odnosno Nada Dimić, Tvornica svijeća Iskra te, naposljetku, u razdoblju od 1945. godine do 90-ih godina Tvornica električnih žarulja, Končar, Kemika...



Bubara, tvornica svile (preuzeto s bloga Zdenko's Corner) 

Jesu li te građevine u funkciji?

Nažalost, mali broj tih postrojenja je danas u funkciji, ili su se ona preselila na nove lokacije, što je, primjerice, slučaj s TŽV Gredelj. Većina objekata propada ili zjape prazni. Bubara je u izrazito lošem stanju, Gredelj je velikim dijelom devastiran, Paromlinu prijeti urušavanje, Klaonica ubrzano propada, Arko također... Ima i  pozitivnih slučajeva, iako su oni rijetki: Tvornica koža je danas Gliptoteka HAZU, avangardan primjer prenamjene industrijskog objekta (prenamijenjena je još 40ih godina prošlog stoljeća), Kuća za ljude i umjetnost Lauba je nekada bila jašionica austrougarske vojske, a u tijeku je dugoočekivana prenamjena Tvornice duhana Zagreb u Hrvatski povijesni muzej.

Što je s (pravnom) zaštitom?

Dio ovih objekata jest zaštićen ili su pod zaštitom dijelovi pojedinog kompleksa. Ipak, očito je da, ako zaštita postoji, ona nije dovoljna, ili je neadekvatna, odnosno ne sprječava neki oblik intervencije u objekt niti njegovo propadanje. Velik dio zagrebačkog industrijskog naslijeđa propada i podložan je raznim oblicima devastacije, krađi dijelova građevine, npr. povijesnih strojeva ili opreme i slično. Uzrok tomu je neriješeno imovinsko-pravno pitanje, vlasnički odnosi, nedostatak novca za održavanje te, na  kraju, nedostatak ideje što s tim građevinama učiniti. Mnogi od tih objekata su u vlasništvu grada Zagreba, odnosno Zagrebačkog holdinga, kojemu je zadaća brinuti se za njih i očuvati ih.

Gredelj (snimio Denis Lovrović, preuzeto iz: Vanja Vesić, "Opljačkano kulturno dobro: Gredelj se gura na bubanj", novilist.hr) 

Spomenula si povijesne strojeve. Možda bismo na ovome mjestu čitateljima mogli objasniti što označava, tj. obuhvaća pojam "industrijska baština". Uvriježeno je mišljenje da se radi o tvorničkim zgradama, no stvar je puno kompleksnija.

Kao odgovor na ovo pitanje citirat ću Povelju o industrijskom naslijeđu iz Nizhny Tagila, donesenu 2003. godine: "Industrijska baština se sastoji od ostataka industrijske kulture koji imaju povijesni, tehnološki, društveni, arhitektonski i znanstveni značaj. Ovi se ostaci sastoje od građevina i strojeva, radionica, mlinova i tvornica, rudnika i mjesta za obradu i preradu, skladišta i odlagališta, mjesta gdje se proizvodi, prenosi i koristi energija, prijevoza i cijele njegove infrastrukture kao i mjesta koja se koriste za društvene aktivnosti vezane uz industriju kao što su kuće, mjesta vjerskog štovanja ili obrazovanja."

Vratimo se temi devastacije industrijske baštine na području Zagreba. Situacija nije sjajna. Možemo li to promijeniti?

Mislim da se na postojeće stanje može utjecati, no potrebno je prije svega podići razinu svijesti i informiranosti o industrijskom naslijeđu i nadati se da će to rezultirati građanskim inicijativama, ali i pokretanjem gradskih vlasti da nešto učine po tom pitanju te da Zagreb bude obogaćen starim prostorima u novom ruhu.

U svibnju ove godine u Rijeci je održana peta po redu Međunarodna konferencija o industrijskoj baštini. Znači li to da je u Hrvatskoj (ipak) razvijena svijest o potrebi čuvanja tog segmenta baštine?

Čini mi se da nije ili barem da nije dovoljno razvijena. Od presudne je važnosti pobuditi svijest građana o industrijskom naslijeđu, njegovoj važnosti i o tome da bi ono trebalo postati dio građanskog, ako ne i nacionalnog ponosa, kao što je to slučaj u Velikoj Britaniji i Njemačkoj. Prilikom jednog istraživanja naišla sam na raspravu na forumu o ovoj temi i velik broj osoba je izjavilo da su industrijske građevine ruglo grada, da ih treba srušiti i na njihovome mjestu izgraditi nove poslovne prostore. Vjerujem da dosta ljudi razmišlja na ovaj način, ili uopće tomu ne pridaje pažnju, a to treba barem pokušati promijeniti.

Gliptoteka HAZU smještena je u nekadašnjoj Tvornici koža (snimila Roberta F., preuzeto s Wikipedije) 

Koje zemlje prednjače po pitanju očuvanja industrijske baštine? Možeš li istaknuti neki primjer dobrog gospodarenja, odnosno uspješne revitalizacije industrijske arhitekture?

U očuvanju industrijske baštine apsolutno prednjače Velika Britanija i Njemačka, europski industrijski velikani, a tu su i  Sjedinjene Američke Države i Francuska, zemlja u kojoj  problem industrijskog naslijeđa postaje sve aktualnije. Velika Britanija je kolijevka industrije, a u njoj se nalazi i nesumnjivo najpoznatiji primjer prenamjene jednog takvog objekta. Radi se o galeriji Tate Modern u Londonu, nekadašnjoj elektrani, Bankside Power Station. Njemačka je pak, nakon Velike Britanije, zasigurno najutjecajnija i najuspješnija industrijska zemlja, što pokazuju mnogobrojni primjeri revitalizacije starih industrijskih postrojenja, od Hamburga do Frankfurta na Majni, a na brojne možemo naići u glavnom gradu Berlinu. Za kraj, spomenut ću i najsvježiji primjer iz SAD-a, High Line u New Yorku, izvorno prugu po kojoj su prometovali teretni vlakovi u najvećem industrijskom dijelu Manhattana, a danas prostor koji je pretvoren u urbanu oazu, odnosno park, no pojedini segmenti tračnica su neznatno izmijenjeni kako bi podsjećali na njihovu prijašnju namjenu.



Galerija Tate Modern u Londonu

Koliko se naši povjesničari umjetnosti bave temom industrijske baštine?

Moram priznati da se tek upoznajem s opusom naših povjesničara umjetnosti u vezi industrijske baštine tako da ću sigurno nekoga izostaviti, no dosad sam se u okviru ove teme susrela s tekstovima Snješke Knežević, Leonide Kovač, Jasne Galjer, Marka Špikića, Zlatka Jurića... Moram spomenuti i Biserku Bilušić Dumbović, arhitekticu po struci, koja se intenzivno bavi problemom industrijskog naslijeđa.

Za kraj, još nekoliko riječi o tribinama studenata povijesti umjetnosti. Obradili ste temu industrijske baštine. Kojim ćete se temama baviti u ovoj akademskoj godini?

Temu zagrebačke industrijske baštine ponovit ćemo i u ovom semestru. Vjerujem da studente ta tema itekako zanima, a o njoj se relativno malo govori, što u okviru predavanja, što u javnosti. Tema će biti vrlo aktualna i iz razloga što se 16. listopada u Muzeju grada Zagreba otvara druga studijska izložba u sklopu ranije spomenutog projekta "Zagrebačka industrijska baština: povijest, stanje, perspektive". Ta je izložba naslovljena "Industrijski centar države: zagrebačka industrijska baština 1918. – 1945.".  Nadam se da ćemo postići da na drugu tribinu dođe veći broj studenata nego što je to bio slučaj krajem ljeta, a planiramo pozvati i određeni broj stručnjaka koji bi pridonijeli informativnosti i raznovrsnosti rasprave. Osim industrijske baštine, planiramo postaviti tribine na temu volontiranja u muzejskim i galerijskim institucijama u Hrvatskoj i inozemstvu, te na temu studiranja u inozemstvu, bilo putem Erasmus programa, raznih stipendija ili samostalno. Cilj nam je informirati studente te potaknuti one koji su u nečemu takvome sudjelovali da prenesu svoje znanje i iskustvo drugima. Željeli bismo da sami studenti predlože teme za buduće tribine.

Pomažu li vam profesori? Kakve su njihove reakcije?

Profesori i asistenti s Odsjeka su nam trenutno velika pomoć. Štoviše, potonje dvije teme – volontiranje i studiranje u inozemstvu – predložila je asistentica s Katedre za umjetnost renesanse i baroka, Tanja Trška Miklošić. Reakcije nastavnika, onih koji su upoznati s projektom, su zasada vrlo pozitivne. Vijest o tribinama se nije još toliko proširila među svim nastavnicima, a nadam se da će se to dogoditi s novim ciklusom te da će se oni što više uključiti.