Dijalozi za novo stoljeće i arheološki muzej pod morem

Istanbulski kongres otvorio je predsjednik Međunarodnog instituta za restauriranje Jerry Podany. U uvodnom je govoru spomenuo projekt Dialogues for the new century, seriju događanja i rasprava na temu restauracije u vremenu globalnih promjena: klimatske krize, osiromašenja prirodnih resursa, financijske krize, ubrzanog rasta stanovništva... U sklopu ovoga projekta od 2008. godine održano je nekoliko okruglih stolova: "Climate Change and Museum Collections" (utjecaj klimatskih promjena na kulturnu baštinu, poglavito muzejske zbirke), "Before the Unthinkable Happens Again" (zaštita kulturne baštine od potresa), "Conservation in Crisis: Communicating the Value of What We Do" (položaj restauracije u financijski izazovnim vremenima) te "The Plus / Minus Dilemma" (muzejska mikroklima). Druga značajna inicijativa IIC-a je projekt Lingua, posvećen prevođenju materijala s engleskog na jezike zemalja iz kojih dolaze članovi. Treba reći da su se članovi hrvatske sekcije među prvima uključili u ovaj projekt i već rade na prevođenju transkripata okruglih stolova. Volonteri su uvijek dobrodošli!

Domaćin okrugloga stola "Before the Unthinkable Happens Again" bio je, prigodno, grad Tokio. Ova karta prikazuje seizmičku aktivnost u svijetu; vidljivo je da ona predstavlja značajnu prijetnju kulturnoj baštini (izvor: USGS).

Projekt Lingua jedna je od novijih inicijativa Međunarodnog instituta za restauriranje.

Godine 1958. IIC je ustanovio Forbes Prize Lecture, u čast Edwarda Walda Forbesa (1873.-1969.), ravnatelja harvardskog Muzeja Fogg. Ovogodišnji je laureat profesor emeritus David Lowenthal, autor brojnih članaka i knjiga s područja odnosa povijesti i kulturne baštine. Osobito su značajne njegove knjige The Past is a Foreign Country i The Heritage Crusade and the Spoils of History.

Jedno od najzanimljivijih predavanja prvoga dana konferencije bilo je ono o in situ očuvanju olupine broda iz 5. stoljeća u Crnom Moru, na lokalitetu zvanom Sinop D. Olupina leži u anoksičnoj vodi na 325 metara dubine, daleko od štetnog utjecaja svjetla, olujnih struja i djelovanja valova. U ovako surovim uvjetima opstaju samo jednostanične anaerobne bakterije, što jamči očuvanje organskog materijala. Nakon snimanja lokaliteta pristupilo se djelomičnom iskopavanju, za što je korištena inspekcijska robot ronilica. Pionirski je to pothvat u istraživanju podvodnih lokaliteta na velikim dubinama; stručni je tim okupio arheologe, restauratore i inženjere. (Istraživačke ekspedicije možete pratiti u živo na web stranici Nautilus Live.) Cilj projekta je in situ očuvanje i prezentacija lokaliteta Sinop D. Predlaže se postavljanje podvodnih kamera koje bi sliku olupine projicirale u muzej na kopnu, ili više muzeja diljem svijeta. Hidroarheološki lokalitet tako bi postao jedan od prvih podvodnih muzeja.

Predavanje "In situ preservation of a deep-sea wreck site: Sinop D in the Black Sea".

Mehanička ruka inspekcijske robot ronilice kistom uklanja naslage s drvenog jarbola potopljenog trgovačkog broda iz 5. stoljeća. UNESCO-ova konvencija o zaštiti podvodne kulturne baštine predviđa (o)čuvanje svih nalaza in situ.

IIC te vodi u Istanbul

Dodjelom nagrade Keck za promociju restauratorske struke i proglašenjem domaćina idućeg susreta, prošloga je petka u Istanbulu završen 23. Kongres Međunarodnog instituta za restauriranje, posvećen restauraciji pokretne i nepokretne baštine istočnog Mediterana. Keck je otišao u ruke Wallraf-Richartz muzeja i Instituta za konzervatorske znanosti iz Kölna za projekt "Painting Techniques in Impressionism and Postimpressionism". Nagradu je preuzeo "naš" Hans Portsteffen, sudionik projekta International Conservation Workshop Lopud. Idući kongres IIC-a održat će se u Beču.

Dodjela nagrade Keck. Popis dosadašnjih dobitnika nagrade pogledajte ovdje.

Uz četrdesetak predavanja, u Istanbulu je održana velika izložba postera. Ove su godine studenti - članovi IIC-a prvi put prezentirali svoje radove uz one starijih kolega; uskoro ćete ih moći pogledati na web stranici IIC-a. Nagrada za najbolji studentski poster pripala je Caroline Roberts (Winterthur - University of Delaware), koja je obradila temu dokumentacije, analize i restauracije bitumenskog modela broda iz Ura. Najboljim 'profesionalnim' posterom proglašen je onaj Solmaz Yadollahi, naslovljen "Rehabilitation of the Damir Gapisi historic caravan route in Tabriz, Iran".

Izložba postera. (Studentica Caroline Roberts ispred prvonagrađenog 'profesionalnog' postera.)

U izložbenom prostoru organiziran je sajam na kojem su svoje proizvode predstavili proizvođači restauratorske opreme, ali i izdavačke kuće. Knjige izložene na štandu Gettyjevog instituta za restauriranje mogle su se kupiti u pola cijene, ili naručiti iz SAD-a uz 20 % popusta. (Veliki broj Gettyjevih publikacija može se besplatno preuzeti ovdje.) Izdavačka kuća Archetype također je snizila cijene svojih publikacija pa je moja kućna biblioteka sada bogatija za nekoliko naslova: Art Conservation and Authenticities: Material, Concept, Context, Plastics: Looking at the Future, Learning from the Past, Analysis of Modern Paints te Mortality Immortality? The Legacy of 20th-Century Art.

Od novijih izdanja Gettyja treba izdvojiti knjigu Issues in the Conservation of Photographs, koju su uredile Debra Hess Norris i Jennifer Jae Gutierrez.

Istanbulski kongres bio je prilika za druženje, razmjenu znanja, ideja i iskustava. U narednim ću postovima dati pregled najzanimljivijih predavanja te sažetak okruglog stola "Between home and history: managing the interface between preservation and development of historic places".

Druženje s kolegama iz Sjedinjenih Država (s lijeva na desno): Amber Kerr Allison, Caroline Roberts, Lauren Fair, Anna Serotta, Tara Hornung i Sagita Mirjam Sunara.

ICWL 2010

Crkva Gospe od Šunja podignuta je krajem 15. stoljeća, o čemu svjedoči natpis na istočnom pročelju. Dvije kapele dodane su kasnije; sjeverna je podignuta 1527. godine, a južna iza 1632. U južnoj kapeli nalazi se drveni polikromirani i pozlaćeni oltar Navještenja, a u sjevernoj oltar Svetog Križa. Konzervacija i restauracija ovih dvaju oltara zajednički je projekt četiriju sveučilišta iz Njemačke, Belgije i Hrvatske, a odvija se u sklopu radionice International Conservation Workshop Lopud (ICWL). Radionica se održava svake godine, traje dva tjedna i okuplja između 20 i 30 sudionika.

Zahvat na oltaru Navještenja započeo je 2002. godine, a završen je ovoga ljeta, ponajviše zahvaljujući profesoru Hansu Portsteffenu iz Kölna koji je posljednjih šest mjeseci proveo na Lopudu restaurirajući veliku oltarnu sliku. Usporedo s radovima na oltaru Navještenja, prije nekoliko godina otpočela je konzervacija i restauracija teško oštećenog oltara Svetog Križa. Drvo je bilo crvotočno, oslik i pozlata odvajali su se od podloge i ispadali, oslikane daske koje uokviruju središnju nišu potpuno su se iskrivile.

Oltar Svetog Križa pod skelom. U prednjem planu su demontirane daske koje uokviruju središnju nišu oltara, oslikane simbolima Kristove muke.

Oltar krasi lijepa skulptura raspetoga Krista, neobična po načinu izrade. (Prije nekoliko tjedana u časopisu Dubrovnik objavljen je članak "Skulptura raspetoga Krista iz lopudske Crkve Gospe od Šunja : Proučavanje unutarnje građe uz pomoć CT uređaja. Identifikacija materijala", a autori su nastavnici Odsjeka za konzervaciju-restauraciju splitske Akademije i Prirodoslovno-matematičkog fakulteta: F. Mihanović, N. Bezić, V. Dunkić, E. Vuko i J. Matijević.) Skulpturu je prije više godina, na molbu tadašnjega župnika, preslikao neki dobronamjerni turist, usput učvrstivši spojeve ruku s tijelom. Restauracija koja je u tijeku 'zabavljena' je uklanjanjem tragova ove intervencije. Preslik se sa skulpture uklanja milimetar po milimetar, pazeći da se ne ošteti izvorni slikani sloj.

Nastavnica Marianne Decroly sa studentima dogovara strategiju uklanjanja preslika sa skulpture raspetoga Krista.

Sa spojeva ruku s tijelom trebalo je ukloniti stare zakite.

Skulptura u fazi uklanjanja preslika.

Učvršićvanje nestabilne polikromije na oltaru Svetoga Križa restauratorima je predstavljalo osobit izazov. Sada je u tijeku retuš oštećenih površina. Za razliku od glavnoga oltara crkve sv. Nikole u Lopudu, ovdje se slijedi princip minimalne intervencije: ne rekonstruira se preparacija unutar oštećenja, nema nadomještanja boje i pozlate. Umjesto toga, bjeličasti tragovi preparacije na oštećenim površinama toniranjem se izjednačavaju s bojom drva. Koriste se boje koje se mogu ukloniti bez oštećivanja izvornog slikanog sloja. Cilj nije prikriti oštećenja slikanoga sloja, već ih učiniti manje vidljivima.

Studentica Aida Grga (UMAS) retušira gornji dio lijevog polu-stupa. U ovogodišnjoj radionici sudjelovale su tri studentice specijalističkog usmjerenja konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva Odsjeka za konzervaciju-restauraciju iz Splita: Aida Grga, Ana Dukić i Kristina Krivec.

Kristina Krivec retušira donji dio lijevog polu-stupa. Cilj je zahvata učiniti oštećenja slikanog sloja manje uočljivima.

Zbog nestabilnih mikroklimatskih uvjeta u crkvi, daske koje uokviruju središnju nišu oltara jako su se iskrivile. Kako je drvo "radilo", slabila je veza između slikanog sloja i podloge te se oslik odvajao i ispadao. Za ova je oštećenja dijelom odgovoran okrugli prozorčić u zidu iza oltara, kroz kojega u zimskom periodu u kapelu ulazi vlažan zrak. Jedna grupa studenata izradila je specijalnu pod-konstrukciju za dvije bočne oslikane daske. Ovi 'okviri' trebaju osigurati njihovu lakšu montažu i demontažu te spriječiti daljnje krivljenje drvenog nositelja.

Izrada podkonstrukcije za bočne daske središnje niše oltara Svetog Križa.

Prije zahvata na poleđini dasaka, učvršćuje se nestabilna polikromija.

Specijalni okviri omogućuju laku montažu i demontažu oslikanih dasaka te sprječavaju njihovo krivljenje.

Na kraju ovogodišnje radionice uslijedilo je tradicionalno fotografiranje sudionika pred crkvom i susret sa članovima Društva za zaštitu spomeničke baštine i prirode Lopuda.

U pauzi između uređivanja dokumentacije i nadgledanja retuša, 'složila' sam ovaj kratki video koji prikazuje što se radilo tijekom drugog tjedna ICWL-a.

U Dubrovniku s restauratorima

Drugi tjedan Međunarodne restauratorske radionice Lopud (International Conservation Workshop Lopud) bliži se kraju. Studenti su jučer posjetili Dubrovnik i tamošnji odjel Hrvatskog restauratorskog zavoda. Dok su oni istraživali povijesnu jezgru Grada, kolegica Nađa Lučić povela je dvoje nastavnika iz Kölna i mene u radionicu za restauraciju tekstila Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku. (U Hrvatskoj postoje tri studija restauracije: u Splitu, Zagrebu i Dubrovniku. Ovaj dubrovački je najmlađi; utemeljen je 2005. godine, a nudi specijalizaciju iz restauracije papira, drva, tekstila, metala i keramike.) U radionici za tekstil dočekala nas je nastavnica Danijela Jemo s troje studenata. Ljubazno su nam pokazali umjetnine na kojima rade.

Posjet radionici za restauraciju tekstila Odjela za umjetnost i restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku.

Karen Piteša, studentica specijalističkog usmjerenja restauracija tekstila, prezentira umjetninu na kojoj radi profesoru Hansu Portsteffenu.

Detalj kazule iz crkve Navještenja BDM na Lokrumu. Časne sestre prošile su oštećeni dio tkanine crvenom niti i preko oštećenog natpisa 'IHS' izvezle novi. Konzervatorsko-restauratorski zahvat izvodi student Mateo Miguel Kodrič Kesovia pod mentorskim vodstvom Danijele Jemo.

Hrvatski restauratorski zavod smješten je u ljetnikovcu iz 16. stoljeća, prekrasnom zdanju uz rijeku Omblu koje je nekoć pripadalo vlastelinskoj obitelji Stay. Ljetnikovac 'udomljuje' restauratorske radionice za papir, polikromirano drvo i štafelajne slike. Restauratori svake godine organiziraju obilazak uz stručno vodstvo za sudionike Međunarodne restauratorske radionice Lopud.

Studenti u radionici za restauraciju polikromiranog drva Hrvatskog restauratorskog zavoda - Restauratorskog odjela u Dubrovniku.

Nađa Lučić upoznaje studente s projektima na kojima radi. U radionici se trenutno restaurira glavni oltar crkve Gospe od Šunja na Lopudu.

Vijesti u slikama: Lopud

U nedjelju sam doputovala na Lopud; tu se svake godine krajem ljeta okupljaju studenti i nastavnici restauracije dviju škola iz Belgije, jedne iz Njemačke te Odsjeka za konzervaciju-restauraciju splitske Umjetničke akademije. Tijekom dva tjedna zajedno rade na projektu konzervacije i restauracije inventara crkve Gospe od Šunja. Projekt se zove "International Conservation Workshop Lopud".

Dolaskom studenata i nastavnika unutrašnjost crkve Gospe od Šunja pretvara se u restauratorsku radionicu.

Pogled na oltar Navještenja. U prednjem planu su oslikane daske koje uokviruju središnju nišu oltara Sv. Križa, na kojima se se trenutno izvode radovi.

Ovoga je ljeta dovršena restauracija oltara Navještenja koji se nalazi u desnoj bočnoj kapeli. Zahvat na oltaru Sv. Križa u kapeli na suprotnoj strani trebao bi biti okončan 2012. godine. U tijeku je retuširanje oltara, izrada nosive konstrukciju za oslikane daske koje zatvaraju centralnu nišu te uklanjanje preslika sa skulpture Raspetoga Krista.

Studentice Odsjeka za konzervaciju-restauraciju iz Splita, Kristina Krivec i Ana Dukić, izvode retuš na oltar uSv. Križa.

Sa skulpture Raspetoga uklanja se preslik.

Jedan tim studenata izrađuje nosivu konstrukciju za oslikane daske koje zatvaraju centralnu nišu oltara Sv. Križa.

Projektu su 'kumovali' nastavnici i studenti restauracije iz Kölna; oni su davne 1987. godine počeli raditi na lopudskim umjetninama. Posebno mjesto u toj priči zauzima dominikanska crkva sv. Nikole.

Restaurirani oltar u crkvi sv. Nikole.

Crkva i samostan podignuti su 1482. godine. Samostan je prestao djelovati dolaskom Napoleona 1806. godine, a kasnije je u njemu bila pomorska škola. Nedavno su ga dominikanci prodali nekom privatniku, mještani kažu: kako bi namaknuli novac za gradnju nove crkve u Zagrebu. Glavni oltar bogato je izrezbaren, polikromiran i pozlaćen. Zbog prokišnjavanja krova i velike vlage u crkvi pretrpio je velika oštećenja. Jedno je vrijeme apsida bila zagrađena daskama, a u crkvi su se skladištili brodovi. (Na starim fotografijama vidi se da je cijeli pod crkve bio prekriven pijeskom.) Gornji elementi oltara završili su po kućama otočana, a dio u restoranu (blagovaoni) susjednog hotela Grand. (Grand Hotel sagrađen je 1936. godine prema projektu čuvenog arhitekta Nikole Dobrovića, i to kao prvi hotel u Dalmaciji građen cementom!)

Mještani Lopuda obnovili su crkvu 1994. godine. Godine 1998. tim studenata, predvođen profesorima Visoke škole za restauraciju iz Kölna, prihvatio se restauracije glavnoga oltara. Obnova je završena 2001. godine. Svi dijelovi oltara prikupljeni su i iznova sastavljeni, drvo i polikromija konsolidirani, a nedostajuće rezbarije nadomještene. Rekonstruirani dijelovi potom su pozlaćeni i polikromirani, dok su teško oštećene slike u središnjem i gornjem dijelu oltara samo konzervirane. Svetački kip u sredini i slika Krštenja Kristovog restaurirani su in situ, a slika s prikazom Svetog Jurja u dubrovačkom odjelu Hrvatskog restauratorskog zavoda. Kako za retuš i lakiranje slika nisu korišteni isti materijali, vidljiva je razlika u njihovom izgledu.

Restaurirani dijelovi nisu se 'najsretnije' uklopili u cjelinu.

Pristup koji je primijenjen na glavnom oltaru crkve sv. Nikole - onaj potpune restauracije - znatno se razlikuje od koncepta zahvata na dvama bočnim oltarima iz crkve Gospe od Šunja. Tu se slijedi princip minimalne do umjerene intervencije; zaustavlja se i sprječava propadanje, a izvode samo najnužniji zahvati. Naravno, i tu ima retuša pa čak i sitnih rekonstruktivnih zahvata, ali ideja nije vratiti objekt u izvorno stanje.

Posjet crkvi sv. Nikole studentima je prilika da se upoznaju s ova dva pristupa te ocijene njihove prednosti i nedostatke.

Restauracija je interakcija, 3. dio

U Sjedinjenim Državama, ali i velikom broju europskih zemalja, restauratori zaposleni u muzejima drže javna predavanja, organiziraju izložbe i posjete radionicama uz stručno vodstvo, nude besplatne konzultacije... Puno se truda ulaže i u prezentaciju na internetu. "Korištenje tehnologije za razgovor o restauraciji i restauratorskim projektima ima puno pozitivnih strana. Ako se to radi otvoreno, postoji mogućnost da se više ljudi uključi te da posao koji radimo u muzejima postane dostupniji," piše restaurator Richard McCoy na blogu Muzeja umjetnosti Indianapolis.

Na blogu Van Gogh muzeja u Amsterdamu, prigodno naslovljenom Bedroom secrets ili Tajne iz spavaće sobe, možete, primjerice, pročitati sve o restauraciji čuvene van Goghove slike Spavaća soba (1888.).

Vincent van Gogh, Spavaća soba (1888.) Preuzeto s Wikipedije.

Selimo se na web stranice londonske Galerije Tate; tu ćete naći pregršt tekstova o restauraciji. Na stranicama Nacionalne galerije pročitajte kako se restaurirao van Eyckov Portret slikareve žene (1439.) ili Rafaelova Bogorodica s djetetom (1509.-1511.). Victoria i Albert muzej nudi jednako atraktivne sadržaje. Prolistajte njihov online časopis o restauraciji. Ako ste nastavnik i želite održati predavanje o restauratorskoj praksi u muzejima, V&A vam je osigurao potrebne materijale. (Metropolitan muzej u New Yorku upoznaje svoje najmlađe posjetitelje s restauracijom kroz edukativno-informativni letak.) Na kraju, posjetite restauratore danske Nacionalne galerije i informirajte se o njihovim najznačajnijim zahvatima i recentnim istraživanjima. Pogledajte kratki film o restauriranju kodeksa Gottorfer iz 17. stoljeća ili seriju predavanja sa simpozija o muzejskoj mikroklimi. Imate pitanja? Pošaljite e-mail muzejskim restauratorima!

Vidjeli smo kako restauratori komuniciraju s vlasnicima umjetnina i (širom) publikom; sada ćemo istražiti interakciju restauratora i umjetnika. Tema je to koja zauzima istaknuto mjesto u priči o konzerviranju i restauriranju suvremene umjetnosti.

Henk Peeters; lijevo je rad 59-18 (1959.; replika iz 1996.), a desno Akvarel (1964.) Preuzeto s umjetnikove web stranice.

U tekstu "Conception, creation and re-creation. Embodied knowledge and the preservation of contemporary art", objavljenom u zborniku međunarodnog seminara "Theory and Practice in Conservation", IJsbrand Hummelen osvrće se na dva rada nizozemskog umjetnika Henka Peetersa (1932.). Peeters je bio jedan od članova nizozemske grupe Nul (nula) koja se formirala krajem 1950-ih. "Rad naslovljen 59-18 jedna je od njegovih tzv. 'pirografija';" piše Hummelen. "Sastoji se od ploče poliuretanske pjene u kojoj je Peeters načinio 6 rupa plinskim plamenikom 1959. godine. Rad je nosio tragove radnje, događaja, gdje kontrast između nasilnog čina paljenja crnih rupa i izvorno čiste poliuretanske pjene, bijele koja je za grupu Nul imala gotovo ideološko značenje, predstavlja herojski čin." Četrdeset godina kasnije taj je kontrast potpuno izgubljen. Poliuretanska pjena promijenila je boju i raspucala, a krakelire su umjetničkom djelu dale potpuno novo značenje: ono propadanja. Kustosi i restauratori konzultirali su se međusobno i sa umjetnikom (!) te zaključili da je stanje u kakvom se djelo nalazi u opreci s izvornom umjetnikovom zamisli. Tako je 1996. godine Peeters načinio novu verziju svog djela; novo "staro" djelo.

"Zanimljivo, Peeters razlikuje ona djela u njegovom opusu koja može napraviti samo on sam, primjerice pirografije, od djela koje mogu izraditi ili iznova napraviti drugi," piše Hummeln. Primjer te druge vrste rada je Akvarel (1965.); nizovi plastičnih vrećica napunjenih vodom. Peeters smatra da vrećice mogu puniti vodom i drugi ljudi, ne nužno on. "U pirografijama je uključena osobna radnja: radnja u kojoj umjetnikova reakcija na slučajnost i rizik ima veću ulogu u realizaciji djela."

No, kako mi možemo razlikovati ova djela? Kako možemo znati što umjetnik misli o materijalima koje je koristio i koliko su mu oni, uopće, važni za poruku koju djelom prenosi? Odgovor je: ne možemo, ne bez umjetnikove pomoći. Konzervacija i restauracija suvremene umjetnosti iziskuje suradnju s umjetnicima. Upravo iz tog razloga restauratori moraju razviti svoje komunikacijske vještine. U 21. stoljeću restauracija je komunikacija.

Restauracija je interakcija, 2. dio

"Jeste li znali da se ljudi koji konzerviraju i restauriraju umjetnine zovu restauratori? To su iskusni stručnjaci koji su stekli opsežnu naobrazbu iz područja umjetnosti (umjetničkog stvaralaštva), povijesti umjetnosti i kemije," piše na panou pored prozora jedne male radionice na četvrtom katu Muzeja Walters u Baltimoreu. "U Waltersu restauratori ispituju, analiziraju i obrađuju umjetničke zbirke, unapređujući naše razumijevanje umjetnosti i ljudi koji su je stvorili. Restauratori također biraju najbolje materijale i mikroklimatske uvjete za čuvanje umjetnina, kako bi bili sigurni da će one preživjeti za buduće generacije."

Zateknete li se u muzeju petkom, subotom ili nedjeljom između 12.30 i 16.00 sati, ne propustite zaviriti kroz ovaj prozor - Conservation Window - u čudesni svijet restauracije. Tim danima u radionici 'dežuraju' stručnjaci Waltersovog Odjela za restauraciju, spremni da vam kroz razgovor otkriju nešto više o umjetninama na kojima rade. Njihov je zadatak: informirati i educirati.

Restauratorica u Muzeju Walters skalpelom uklanja nečistoću sa starog dokumenta. Mikroskop je povezan s kamerom, a slika se projicira na veliki monitor. Na prozoru se obično nalazi poster ili papir s informacijama o umjetnini koja se restaurira. Muzejska restauratorska radionica započela je s radom davne 1934. godine, što je ubraja među najstarije u Sjedinjenim Američkim Državama.

Dok u Waltersu posjetitelji prate rad restauratora kroz prozor jedne radionice, u Lunder centru za restauriranje u Washingtonu restauratorske su radionice odijeljene od posjetitelja samo staklenom stijenkom. Lunder je svojevrsni muzej restauracije; institucija koja pomiče granice kada je u pitanju popularizacija struke i njeno 'otvaranje' javnosti. Upravo mu je iz tog razloga Međunarodni institut za restauriranje prije dvije godine dodijelio prestižnu nagradu Keck.

Centar zajedno administriraju Smithsonianov Muzej američke umjetnosti i Nacionalna galerija portreta. Kroz široko nadsvođeno dvorište koje povezuje dva muzeja (impresivnu svodnu konstrukciju projektirao je Norman Foster i podsjeća na njegov projekt za British Museum) stiže se do veličanstvenog 'vidljivog' depoa i istraživačkog centra (Visible Storage Study Center), čije je opremanje financirala Zaklada Henry Luce. To je jedan od četiri takva centra u Sjedinjenim Državama i jedini izvan New Yorka. Prvi je otvoren u Muzeju Metropolitan 1988. godine, drugi 2000. u Povijesnom udruženju New Yorka, a treći 2005. u Muzeju Brooklyn. Ovaj Smithsonianov otvoren je 2006. godine, kada je i Lunder centar za restauriranje primio prve posjetitelje.

Polazeći od činjenice da je u stalnom postavu muzeja zastupljen tek manji dio zbirke, Zaklada Luce finanicrala je izradu četiri depoa u kojima su umjetnine izložene u staklenim vitrinama i tako dostupne posjetiteljima i istraživačima. Na slici je 'vidljivi' depo i istraživački centar Zaklade H. Luce u Washingtonu. (Snimljeno 17. ožujka 2010.)

Tri nivoa; 64 vitrine; 3300 predmeta.

Minijature i nakit izloženi su u ladicama koje se otvaraju pritiskom na gumb. Mikroklima u ladicama strogo je kontrolirana, a svjetlo se pali pri otvaranju. (Na slici: Amber Kerr-Allison iz Lunder centra za restauriranje.)

Kroz 'vidljivi' depo Zaklade Luce ulazi se u Lunder centar. Tu posjetitelji mogu uživo vidjeti što se događa u radionici za restauraciju okvira, kako se slike istražuju, dokumentiraju i restauriraju, čime se bave restauratori za papir te kako izgleda rad u laboratoriju za restauraciju predmeta (objects). Ispred svake radionice nalazi se kiosk s informacijama o vrstama zahvata koji se unutra izvode, kratkim video zapisima radova i fotografijama restauriranih umjetnina (stanje prije i poslije zahvata) te pregledom alata kojima se restauratori služe. I ovdje su mikroskopi povezani s kamerom, a slika se projicira na zaslon kioska; biranjem opcije 'Live Video' posjetitelji mogu pratiti što restaurator u tom trenutku radi pod mikroskopom.

Radionica za restauraciju slika u Lunder centru u Washingtonu. Restauratori su na staklenu stijenku zalijepili rendgenske snimke slike na kojoj trenutno rade.

U "izlozima" radionica i na zidovima hodnika postavljeni su didaktički alati. (Posjetite portal ArtBabble i pogledajte video o Lunder centru. Usput saznajte kako se restaurirao oltar Sebastiana Mainardija ili kako se istražuju Van Goghove slike.)

'Anatomija' ukrasnog okvira.

U Centru postoji nekoliko radionica kojima posjetitelji nemaju pristup, za slučaj da restauratori žele raditi daleko od znatiželjnih pogleda. Osoblje Centra organizira obilaske za grupe, predavanja u muzejskim galerijama, čak i vlastitu Restauratorsku kliniku.(!) Svoje aktivnosti najavljuju na službenim web stranicama, ali i putem Facebooka i Twittera.

Jedna od najvećih atrakcija Lunder centra je 'video zid' na kojem se projiciraju fotografije zahvata i intervjui s restauratorima.

Koliko je sve ovo različito od našeg poimanja konzervatorsko-restauratorske struke! Naše su radionice skrivene od očiju javnosti. Prevladava stav da informiranje i uključivanje publike "nije naš posao". U međuvremenu, zgražamo se kada svećenik 'pozlati' barokni svijećnjak zlatnom bojom u spreju, a časna sestra 'očisti' oltarnu sliku Domestosom. Smeta nam kada ljudi brkaju restauraciju i restorane, ili kad nam kažu da žele da im slika nakon restauracije izgleda "starija i ljepša". Istina, restauratori trebaju raditi s umjetninama, ali ništa manje nije važna naša uloga edukatora i ambasadora profesije. Restauratori trebaju shvatiti da se za afirmaciju ne mogu boriti unutar četiri zida svoje radionice, već da trebaju izaći vani i uključiti javnost u ono što rade.