Javna predavanja, radionice, stručni skupovi

Nedavno sam na Facebooku napisala da tijekom dana obavim toliko različitih poslova, da se više ne mogu sjetiti što sam sve radila pa mi se čini da ništa nisam napravila. Da opravdam sebe sebi, sastavila sam kratki pregled projekata kojima sam se bavila proteklih mjesec dana. Veljača bi, zapravo, trebala biti miran mjesec (ispitni su rokovi pa nema predavanja), no ova je bila sve samo ne to.

Magistarski stručni rad Petre Perlain 

Moja studentica Petra Perlain obranila je prije nekoliko dana magistarski stručni rad naslovljen "Grafička dokumentacija dvaju oltara iz crkve Gospe od Spilice na Lopudu i istraživanje stratigrafije slikanog sloja na oltaru Smrti sv. Josipa. Ispitivanje učinkovitosti enzima kod čišćenja ukrasnog okvira iz crkve sv. Križa u Splitu". (Teško pamtljiv naslov, priznat ćete.) Kao Petrina mentorica, trebala sam pročitati i ispraviti završnu verziju rada. To nije bio nimalo lagan zadatak, budući da se radi(lo) o gotovo 150 kartica teksta, odnosno 250 stranica teksta s ilustracijama. Petra je na tome radila godinu i pol dana. Velika su joj pomoć bili komentori dr. sc. Ivica Ljubenkov, voditelj analitičkog laboratorija Odsjeka za konzervaciju-restauraciju, i dr. sc. Stjepan Orhanović, stručnjak za enzimsku katalizu, kojima i ovim putem zahvaljujem na suradnji.

Crkva gospe od Spilice na Lopudu: pogled na bočne oltare pod skelama

Prvi dio Petrinoga rada vezan je uz radionicu International Conservation Workshop Lopud (ICWL) koja se svake godine održava na Lopudu. Petra je u radionici sudjelovala 2011. godine. Njene su kolegice tada na terenu izradile skice i detaljne nacrte dvaju bočnih oltara u crkvi Gospe od Spilice, a Petrin je zadatak bio vektorizirati skenirane crteže uz pomoć programa AutoCAD. Budući da se to pokazalo izrazito složenim, u izvješću o obavljenom poslu Petra je predložila dvije metode snimanja koje konzervatorima-restauratorima mogu koristiti za izradu grafičke dokumentacije drvenih polikromiranih oltara. Osim toga, Petra je s jednog oltara uzela uzorke slikanog sloja. Jedna grupa uzoraka analizirana je na Institutu za konzervatorske znanosti Sveučilišta primijenjenih znanosti u Kölnu, a druga na našem odsjeku. Opis svakoga uzorka Petra je napisala na hrvatskom i engleskom jeziku, budući da će se njezin tekst priključiti ICWL-ovoj dokumentaciji. Na kraju je napravila usporedbu s rezultatima analiza obavljenih u Kölnu.

Zatečeno stanje ukrasnog okvira 2002. godine i stanje u kakvom ga je Petra zatekla 2011. godine

Drugi dio Petrinog rada znatno je složeniji, a tiče se vrijednog drvenog ukrasnog okvira iz 18. stoljeća koji je, teško oštećen i višestruko preslikan, u našu radionicu stigao 2002. godine. Trebalo je stabilizirati slikani sloj, odstraniti preslike i rekonstruirati nedostajuće dijelove. Budući da probe podljepljivanja i čišćenja nisu dale željeni rezultat, odlučeno je da se umjetnina neće dirati dok restauratori ne budu raspolagali boljim metodama. Petri je taj okvir privukao pažnju pa je odlučila ispitati učinkovitost enzima za uklanjanje preslika. Najprije je trebalo provesti opsežne laboratorijske analize kako bi se utvrdio sastav originalnih slojeva i onih koji se nalaze iznad njih. Petra je nakon toga dobila zadatak istražiti literaturu u kojoj se opisuje primjena enzima za uklanjanje nepoželjnih slojeva s oslikanih površina. Na temelju provedenih istraživanja, suzila je izbor na nekoliko enzima, pripremila enzimske gelove i iskušala njihovo djelovanje na okviru. Enzimski su gelovi uspješno odstranili nepoželjne slojeve, ostavljajući izvorni slikani sloj netaknutim. Petra je svoj rad zaokružila prikazom tehnologije izrade ukrasnog okvira, njegova oslikavanja i ukrašavanja.

Stručno je povjerenstvo jednoglasno ocijenilo njen rad ocjenom odličan. Nadam se da će dio toga istraživanja biti prezentiran na Međunarodnoj konferenciji studija konzervacije-restauracije koja bi se u travnju trebala održati u Dubrovniku. 

Međunarodna konferencija "Our Modern: Re-appropriating Vulnerable 20th century Heritage" (Dubrovnik, 21. – 23. svibnja 2013.) 

Dubrovnik će u svibnju biti domaćin još jedne konferencije, "Our Modern: Re-appropriating Vulnerable 20th century Heritage". Riječ je o međunarodnoj konferenciji na kojoj se kroz tri tematske cjeline – Urbana baština i arhitektura, Likovne umjetnosti, Fotografija i audiovizualna baština – propituje koncept kulturne baštine 20. stoljeća i raspravlja o njezinu očuvanju. Nositelji projekta su Sveučilište u Dubrovniku, Institut za povijest umjetnosti – Centar Cvito Fisković, Umjetnička akademija Sveučilišta u Splitu, Hrvatski državni arhiv, Tehničko sveučilište u Berlinu i Moskovski institut za arhitekturu. Rok za prijavu izlaganja bio je 1. veljače.

Znanstveni je odbor – Sandra Uskoković, Ana Šverko, Hrvoje Gržina i ja – imao dva tjedna da pročita i ocijeni sedamdesetak prijavljenih radova. Prihvaćeni su samo oni koji su zadovoljili slijedeće kriterije: sukladnost teme rada temi kongresa, sukladnost naslova rada i sažetka, cilj istraživanja i znanstveni doprinos, izvornost rada te međunarodna relevantnost. Izbor je bio težak, jer je kvaliteta radova (i predavača) bila vrlo visoka. Odabrane radove trebalo je tematski grupirati unutar svake sesije. Ana i Sandra su to učinile za prvu sesiju, Hrvoje za treću, a ja za sesiju posvećenu likovnim umjetnostima. Program konferencije bit će objavljen početkom ožujka.

Zahvalna sam Sandri što je nas je okupila oko ovog projekta i jako se veselim što ću u Dubrovniku držati predavanje o podučavanju studenata metodama prikupljanja informacija od umjetnika te o intervjuiranju umjetnika u sklopu jednog mog kolegija. Moj rad nosi naslov "Artist in the Classroom: Developing Strategies for Conservation of Tomorrow's Heritage".

Radionica prof. Richarda Wolbersa (SAD) "Nove metode čišćenja oslikanih površina" (Split, 25. – 29. ožujka 2013.) 

O radionici prof. Richarda Wolbersa koja bi se održala u Splitu razmišljam otkako sam se vratila iz SAD-a. Prošle je godine njegovo gostovanje organizirala Mirta Pavić iz Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Interes za zagrebačku radionicu bio je toliko velik da je svih 40 mjesta popunjeno u samo jedno jutro. (O toj sam radionic pisala ovdje.) 

Splitsku radionicu organiziramo Jurica Matijević, Lana Kekez i ja. Mirta nam je uvelike pomogla svojim savjetima. Radionica nosi naziv "New Methods of Cleaning Painted Surfaces" [Nove metode čišćenja oslikanih površina], a održat će se od 25. do 29. ožujka. Broj mjesta je ograničen (20 za cjelodnevni program; 20 za poludnevni), prijaviti se možete do 1. ožujka. Detalje potražite ovdje.

Prof. Richard Wolbers (biografija i bibliografija)

Prof. Wolbers je veliko ime u konzervaciji-restauraciji, stručnjak čije inovativne metode čišćenja oslikanih površina koriste restauratori diljem svijeta. Velika nam je čast što je pristao doći u Split.

Serija predavanja prof. Hansa Portsteffena (Njemačka) u sklopu Erasmus programa mobilnosti nastavnog osoblja (Split, 4. i 5. ožujka 2013.) 

Početkom ožujka na Odsjek za konzervaciju-restauraciju kao gostujući predavač dolazi prof. Hans Portsteffen s Instituta za konzervatorsko-restauratorske znanosti Sveučilišta primijenjenih znanosti u Kölnu, stručnjak za konzervaciju-restauraciju štafelajnih slika i polikromiranih drvenih skulptura. Tijekom dva dana, 4. i 5. ožujka, održat će seriju javnih predavanja. Govorit će o platnu kao nositelju slike, lakovima, promjenama na slikama, zapunjavanju oštećenja i rekonstruktivnim zahvatima. 

O Hansovom gostovanju pisala sam u prethodnom postu. Raspored predavanja objavljen je na internetskoj stranici Umjetničke akademije. Ova predavanja organiziram u suradnji s kolegom Juricom Matijevićem. 

Ciklus javnih predavanja Razgovori o baštini: predavanje dr. sc. Ane Šverko i Igora Belamarića o trogirskom parku Garagnin – Fanfogna (Split, 26. veljače 2013.) 

U siječnju prošle godine pokrenula sam ciklus javnih predavanja nastavnika i studenata Odsjeka za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije. Program je obuhvatio osam predavanja, a teme su bile raznolike: od intervencija u povijesnim jezgrama do edukacije vlasnika kulturnih dobara. Cilj mi je bio upoznati stručnu i širu javnost s aktivnostima Odsjeka za konzervaciju-restauraciju, ali i potaknuti konstruktivne stručne rasprave o očuvanju kulturne baštine. Ove sam akademske godine odlučila proširiti listu predavača, odnosno uključiti i stručnjake koji ne predaju na splitskom studiju konzervacije-restauracije. Novi ciklus predavanja nazvala sam Razgovori o baštini.

Razgovore su otvorile dvije studentice, Filipa Sršen i Tina Tomšič, a tema njihovg predavanja bila je (prva) konzervatorsko-restauratorska radionica u sisačkome Parku skulptura. Ciklus se nastavlja predavanjem dr. sc. Ane Šverko (Institut za povijest umjetnosti – Centar Cvito Fisković) i Igora Belamarića (Parkovi i nasadi) "Povijest i budućnost trogirskog parka Garagnin – Fanfogna". Predavanje će se održati u utorak 26. veljače u velikoj dvorani Umjetničke akademije (tvrđava Gripe), s početkom u 18.30 sati. Najavu pročitajte ovdje.

Radionica o restauraciji i zaštiti audiovizualne baštine (Zagreb, 1. ožujka 2013.) 

Za nekoliko dana vodim studente prve godine u Zagreb na radionicu o restauraciji i zaštiti audiovizualne baštine koju, uz moju malu asistenciju, organizira Društvo za zaštitu i razvoj baštine predvođeno Sašom Tkalcem. Radionica će se održati u petak 1. ožujka, a program je više nego zanimljiv: ujutro su predavanja i projekcija restauriranih dokumentaraca, a popodne obilazak Studija Ater koji se bavi migracijom i restauriranjem AV građe.

Najava radionice o restauraciji i zaštiti AV baštine

Dr. sc. Branko Bubenik, jedan od vodećih svjetskih autoriteta za očuvanje AV građe, govorit će o zaštiti AV dokumentacije, povjesničar filma Daniel Rafaelić o potrazi za hrvatskom filmskom baštinom u njemačkim filmskim arhivima, a kustosica Leila Topić o očuvanju radova medijskih umjetnika u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Između njihovih predavanja publika će moći vidjeti restaurirane kratke dokumentarce Krste Papića i jedan animirani film Zlatka Boureka. Stručnjaci Ater Studija govorit će o tome koji su restauratorski postupci primijenjeni na tim materijalima. 

"Ostalo" 

Bilo je tu još poslova. Bivšoj studentici Jeleni Zagori pomogla sam urediti članak za novo specijalno izdanje CeROArta, časopisa koji jednom godišnje objavljuje radove studenata završnih godina konzervacije-restauracije ili onih koji su nedavno diplomirali. Prošle je godine u njemu objavljen članak Aide Grga, još jedne moje bivše studentice. Čitati Jelenin rad bio je pravi užitak, a činjenica da sam joj jednu godinu predavala ispunjava me ponosom.

O projektu "Tvornica baštine Željezara Sisak" pisala sam na jednom od tri studentska bloga koja uređujem, Stažiranje među umjetninama. Moj je zadatak stupiti u kontakt s autorima skulptura i prikupiti o njih podatke koji će nam pomoći da odredimo metodologiju konzervatorsko-restauratorskog zahvata. Podatke zasad prikupljam kroz anketni listić. Želja nam je dovesti umjetnike u Sisak i intervjuirati ih pored njihovih skulptura. Neke sam uspjela kontaktirati putem e-maila, drugima sam anketne listiće poslala poštom. 

U svakoj se omotnici nalazi pismo s kratkim prikazom projekta, obrazac s pitanjima, nekoliko fotografija sadašnjeg stanja skulpture koju je umjetnik izradio te frankirana omotnica u kojoj mi treba poslati odgovore. Ovo posljednje bi trebala biti garancija da će mi odgovoriti.


Pisala sam i uređivala neke tekstove za katalog koji će Umjetnička akademija izdati povodom 15. obljetnice svoga utemeljenja; ispravljala sam i uređivala tekstove za studentske blogove; počela sam (pre)uređivati internetsku stranicu Međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije koja će se, kako rekoh, za par mjeseci održati u Dubrovniku...

Sve me to odvuklo od pisanja doktorata. Da mi "doktor za umjetnine" ne bi bila jedina titula koju ću u životu steći, do kraja godine planiram reducirati broj "izvannastavnih" aktivnosti i posvetiti se Zvonimiru Wyroubalu.

Četiri javna predavanja prof. Hansa Portsteffena u Splitu

Moj kolega Jurica Matijević i ja i ove smo godine "u goste" pozvali prof. Hansa Portsteffena s Instituta za konzervatorsko-restauratorske znanosti Sveučilišta primijenjenih znanosti u Kölnu. Prof. Portsteffen je stručnjak za konzerviranje-restauriranje štafelajnih slika i polikromiranih drvenih skulptura s kojim surađujemo na projektu očuvanja sakralne baštine otoka Lopuda.





Početkom ožujka održat će četiri javna predavanja na Umjetničkoj akademiji: Textile support: history, materials and manufacture, documentation scheme [Platneni nositelj: povijest, materijali, proizvodnja, način dokumentiranja], Varnish: introduction, materials, synthetic resins, ageing, approaches to esthetics and varnishing (decision making) [Lak: uvod, materijali, sintetičke smole, starenje, estetski pristup i pristup lakiranju (proces donošenja odluke)], Alteration effects in paintings: introduction, overview [Promjene na slikama: uvod, pregled] i Approaches to filling and reconstruction of losses: filling lacunae in paintings and wood; wood stick completion [Pristupi zapunjavanju oštećenja i rekonstruiranju nedostajućih dijelova: zapunjavanje lakuna na slikama i drvu; rekonstruiranje primjenom drvenih štapića]. 

Sva će se predavanja održati na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju. Program potražite ovdje.



Prof. Hans Portsteffen je i prošle godine boravio u Splitu


Prošle je godine prof. Portsteffen održao dva predavanja za naše studente i kolege iz gradskih muzeja i Hrvatskog restauratorskog zavoda. U prvom je predavanju dao povijesni pregled parketaža, a u drugome predstavio projekt "Painting Techniques of Impressionism and Postimpressionism", za koji je 2010. godine na kongresu Međunarodnog instituta za restauriranje u Istanbulu dobio Nagradu Keck (Keck Award). 

Dodjela nagrade "Keck" 2010. godine u Istanbulu


Sva su predavanja otvorena za javnost, stoga se nadamo da ćete nam se pridružiti! 

Razlika između popravljanja i restauriranja

"Bez sumnje, Fidijini su se kipovi prema potrebi čistili i popravljali; stari razbijeni komadi u velikim vitrajima kelnske katedrale zamjenjivali su se novima; a stare slike diljem svijeta rutinski su se lakirale kada bi boja izgubila sjaj. Pa ipak, činjenica da te zahvate danas izvode konzervatori-restauratori teško će nas uvjeriti da ih kvalificiramo kao konzerviranje-restauriranje (...). Povijesno bi bilo puno ispravnije nazvati ih 'servisiranjem', 'čišćenjem', 'održavanjem' ili 'popravljanjem," piše Salvador Muñoz-Viñas u prvom poglavlju knjige Contemporary Theory of Conservation.

"Konzervacija-restauracija je započela kada je postalo jasno da se pogledi, pristupi i vještine potrebni da bi se izveo zahvat na slici razlikuju od onih koji su potrebni da bi se oličio zid obične seoske kuće," piše Muñoz-Viñas, "ili kada je postalo očito da čišćenje neolitske sjekire iziskuje drugačiji stav i znanje od onih potrebnih za čišćenje kućne lampe." U nastavku teksta autor se hvata u koštac s definicijama pojmova 'konzerviranje-restauriranje' (u knjizi: conservation), 'konzerviranje' (preservation) i 'preventivno konzerviranje' (preventive / environmental preservation).

U čemu se očituju razlike između restauriranja i popravljanja? To sam pitanje postavila studentima prve godine koji su u sklopu moga kolegija o konzerviranju i restauriranju štafelajnih slika i polikromiranog drva dobili zadatak pročitati prva dva poglavlja Muñoz-Viñasove knjige. Najbolje odgovore ponudile su Vana Ribarović i Lena Bošković.



Vana Ribarović


"Mislim da razlika između popravljanja i restauriranja ne leži u vrijednosti objekta," napisala je Vana. "Svaki se objekt može i popraviti i restaurirati; ono što čini razliku je metoda rada. Kada se objekt restaurira onda se podrazumijeva da mu se prilazi s velikom pažnjom, za razliku od popravljanja, koje ne iziskuje veliku pažnju, ni poštivanje povijesne, estetske i fizičke cjelovitosti objekta. Cilj popravljanja je vraćanje funkcije nekom objektu, dok je restauriranju cilj poboljšati čitljivost oštećenog objekta."

Lena Bošković

Lena ovako piše: "Za razliku od restauriranja, popravljanje je prisutno otkad je čovjeka. Čovjek je oduvijek imao potrebu da razbijeni predmet vrati ponovno u uporabu. Cilj popravljanja je, dakle, vraćanje funkcionalnosti objektu. Osoba nije trebala biti posebno školovana da bi popravila predmet;  svatko je to mogao obaviti. Nije se vodilo računa o preciznosti, još manje o dokumentiranju rada. Restauracija je puno složenija aktivnost. Cilj nije (samo) vraćanje objekta u uporabu, već poboljšanje njegove čitljivosti kako bi se mogao pravilno vrednovati i biti prezentiran. Osoba koja restaurira (konzervator-restaurator) treba biti školovana, treba posjedovati određena znanja i vještine. Osim manualnih vještina, treba poznavati materijale, tehnologiju izrade predmeta, povijest umjetnosti, zatim kemiju, fiziku, biologiju, etičke i estetske principe struke... Treba znati kako dokumentirati i prezentirati svoje radove. Restaurator je dužan svakom objektu pristupiti s jednakom ozbiljnošću, bez obzira na njegovu vrijednost."

Nimalo jednostavno pitanje, vrlo ozbiljna i zrela razmišljanja. Bravo, brucoši(ce)!

Na današnji dan...

Na današnji dan 1896. godine austrijske su novine objavile da je njemački fizičar Wilhelm Conrad Röntgen otkrio novu vrstu zračenja koje je, zbog njegove nepoznate prirode, nazvao X-zračenjem. Röntgen je do otkrića došao nešto ranije, 8. studenoga 1895. godine. X-zrake su vrlo brzo našle primjenu u ispitivanju slika, a prve rendgenograme načinili su Töpler u Dresdenu i König u Frankfurtu.

W. C. Röntgen (izvor)

Christian Wolters, jedan od pionira konzervacije-restauracije u Njemačkoj, obranio je 1936. godine doktorsku disertaciju o važnosti radiografije za povijest umjetnosti. Dvije godine kasnije iz tiska je izašla njegova knjiga Die Bedeutung der Gemäldedurchleuchtung mit Röntgenstrahlen für die Kunstgeschichte. Iste je godine objavljena i knjiga Alana Burroughsa iz američkog Muzeja Fogg, Art Criticism from a Laboratory. Burroughsova se knjiga temeljila na radiografiji kao alatu za istraživanje slika starih majstora.

A. Burroughs (preuzeto iz: SPRONK, Ron, "Archiving Findings From Technical Examinations: Experiences at the Harvard University Art Museums", PPT-prezentacija)   

Burroughs se za novu dijagnostičku tehniku zainteresirao 1923. godine prilikom rendgenskog snimanja oslikanog egipatskog sarkofaga iz zbirke Instituta za umjetnost u Minneapolisu, ustanove za koju je radio od 1923. do 1926. godine. Godine 1925. odobrena su mu sredstva za istraživački projekt u Muzeju Fogg. Ubrzo je stekao međunarodnu reputaciju i posjetio brojne europske muzeje gdje je radio rendgenograme (u to su se vrijeme zvali shadowgraphs) slika starih majstora.

Muzeji diljem Europe počeli su nabavljati opremu za rendgensku radiografiju (preuzeto iz: LODGE, John E., "X-Rays Trap Art Counterfeiters", Popular Science Monthly, New York, svibanj 1929.) 

Pogled u prošlost

Nedavno sam na internetu otkrila seriju fotografija koje na zanimljiv način bilježe promjene u svijetu koji nas okružuje: uklapanjem starih fotografskih snimaka u sadašnje situacije.

Na Flickru postoji grupa Looking Into the Past koja okuplja zaljubljenike ove vrste fotografije, a njih ima i izvan granica SAD-a. 

Rad američkog fotografa Jasona Powella, pokretača Flickr grupe Looking Into the Past (izvor)

Rad vijetnamskog fotografa Khánha Hmoonga (izvor)  

Ni ljubitelji filmske umjetnosti nisu mogli odoljeti ovome trendu.

Fotografija objavljena na blogu FILMography

Putovanje po Ruskom Carstvu

U online katalogu tiskanih materijala i fotografija američke Kongresne knjižnice pažnju mi je privukla zbirka fotografija Sergeja Mihajloviča Prokudina Gorskog (1863. - 1944.). Gorski se smatra jednim od pionira fotografije u boji. Pod patronatom ruskoga cara između 1905. i 1915. godine proputovao je Rusko carstvo dokumentirajući arhitekturu, javne radove, pejzaže i ljude. Carstvo je obuhvaćalo prostor koji se danas proteže kroz 11 vremenskih zona.(!) Godine 1948. američka Kongresna knjižnica otkupila je njegovu fotografsku zbirku. Zbirka je potkraj 2000. godine digitalizirana.

Sergej Mihajlovič Prokudin Gorski, Buharski emir (izvor) 

Portreti ljudi jako su dojmljivi, no meni su zanimanje pobudile fotografije interijera muzeja, starih slika i kipova.

Sergej Mihajlovič Prokudin Gorski, Unutrašnjost muzeja Bijele palače u Rostovu Velikom (izvor)

Sergej Mihajlovič Prokudin Gorski, Slika iz crkve proroka Ilije (izvor)

Sjetna poetika sakralnih prostora

"Što bi trebala biti revitalizacija (rehabilitacija) spomenika, pojedinačnih zdanja i cjelina, sela, gradova što gube svoje izvorne funkcije, pa zamiru i zaboravljaju se, ruše, razgrađuju, rasprodaju?" pita se Ivo Babić u članku "Antopološko shvaćanje spomenika". "Je li revitalizacija napuštene crkve njezina preinaka u vikendicu ili pak u turistički biro? Ne, to nije revitalizacija, to je samo suptilniji oblik oskvrnuća." 

U nastavku teksta Babić donosi možda najljepši opis interijera napuštenih crkvica u našoj znanstvenoj literaturi: "Crkve koje zaboravljaju njihovi bratimi, u kojima je na oltarima pod svetom slikom još uvijek cvijeće u vazama, istina usahlo, svijećnjaci, kapi voska dogorjelih svijeća, niše s polupraznim kutijama žigica, s bočicama, zvoncima, sa svojom sjetnom poetikom i atmosferom posvećenog, ipak nisu zaslužile da se profaniziraju."

Tekst je objavljen u zbirci Babićevih eseja, polemika i članaka Od ubavog do gubavog. U istoj se knjizi nalazi članak "Molitva za moju uvalu", što je i naslov antologijske pjesme splitskoga književnika Ante Cettinea. Evo odlomka iz Cettineove pjesme Četiri pejzaža koji savršeno nadopunjuje Babićev opis:

Na raskršću krst bez lijevog traka.

Na hridini oronula crkvica bez vratiju. 

Na oltaru odavna prosuto ulje 

i vjetar, 

na pragu sunce, sve smrznuto 

kao skitnica, kleči.

Sve smrznuto (u vremenu), prožeto mirnoćom i sjetom.

Škrip, Brač

Svetište Gospe od Prizidnice, Čiovo

Lopud

Lopud

Lopud

Ponovno oživljeno Hrvatsko restauratorsko društvo

Hrvatsko restauratorsko društvo, strukovno udruženje hrvatskih konzervatora-restauratora, ove je godine započelo s aktivnijim djelovanjem. Krajem proljeća pokrenuta je službena mrežna stranica Društva, a hrvatskim konzervatorima-restauratorima upućen je poziv na učlanjenje. Bio je to povod za razgovor s mr. art. Andrejem Aranickim, predsjednikom udruge i predstojnikom Katedre za restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Aranicki je diplomirao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1989. godine. Nakon toga je upisao dvogodišnji dodiplomski studij muzeologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je apsolvirao 1993. godine. Poslijediplomski studij restauriranja drvenih skulptura završio je u Budimpešti, na Odsjeku za restauriranje, odnosno pri Konzervatorskom institutu Mađarske akademije likovnih umjetnosti. Od 1994. godine radio je u Zavodu za restauriranje umjetnina, isprva kao vanjski suradnik, zatim u stalnom radnom odnosu. Godine 1998. prešao je na novoosnovani Odsjek za restauriranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Prije tri godine izabran je za predstojnika Katedre za restauriranje umjetnina. U Hrvatsko restauratorsko društvo učlanio se 1996., a funkciju predsjednika preuzeo je 2010. godine.

Mr. art. Andrej Aranicki u svome ateljeu

Hrvatsko restauratorsko društvo ima dugu povijest. Kada je osnovano i s kojim ciljem?

Hrvatsko restauratorsko društvo osnovano je 1994. godine u Zagrebu, a osnovni mu je cilj afirmacija restauratorskog zanimanja sukladno definiciji tog zanimanja u međunarodnim konvencijama. Društvo ima još nekoliko ciljeva: očuvanje i unapređivanje etičkih, socijalnih i legislativnih interesa struke, također u skladu s odgovarajućim međunarodnim konvencijama, zatim poticanje zaštite i stručnog održavanja umjetničke i kulturne baštine, suradnju s drugim stručnim organizacijama sličnih ciljeva na nacionalnom i međunarodnom nivou.

Premda je Društvo osnovano sredinom devedestih godina, neko vrijeme nije bilo aktivno. Zašto?

Neaktivnost Društva je ozbiljno pitanje. Društvo je izbrisano iz Registra udruga 1997. ili 1998. godine zbog navodnog propusta u Statutu. Umjesto "svaki građanin", trebalo je pisati "svaki građanin Republike Hrvatske" ili tako nešto. Ipak, treba reći da se brisanje Društva dogodilo nakon što su naši članovi mr. Zlatko Bielen, Mario Fučić i Želimir Laszlo u novinama reagirali na plan Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu – spomenimo da ona tada još nije imala studij restauriranja umjetnina – u svezi s restauriranjem svečanog zastora Hrvatskog narodnog kazališta koji je izradio Vlaho Bukovac za svečano otvorenje nove kazališne zgrade 1895. godine. ALU-u je time, koliko se sjećam, propalo jedan milijun kuna plus donacija Tvornice duhana Rovinj. Društvo je uspjelo obnoviti registraciju tek nakon izbora 2001. godine, ali smo naučili lekciju. To, međutim, nije bio jedini razlog neaktivnosti društva. Nedostatak financijskih sredstava izravno je dovodio u pitanje naše djelovanje zbog nemogućnosti pronalaženja odgovarajućeg prostora u kojem bi se članstvo HRD-a nalazilo na svojim sastancima i skupštinama. Članarina od 300 kuna udaljila je gotovo svakoga člana od plaćanja članstva, a time i od dolazaka na sastanke. Od Ministarstva kulture nismo uspijevali dobiti ni kune za hladni pogon i redovito poslovanje, jer su Ministarstvo, pa i Hrvatski restauratorski zavod, Društvo doživljavali kao svojeglavog neprijatelja. To izaziva reakciju kolega pa se zbog nakupljenih frustracija svako djelovanje može pretvoriti u zamjeranje Ministarstvu. U pozadini svega, ono nam svima osigurava plaću pa je pitanje što je bolje: djelovati i polomiti zube ili se primiriti dok novije i pismenije generacije ne stasaju.

Rekli ste da je Društvo ponovno registrirano 2001. godine. Čime se bavilo nakon tog perioda?

U periodu nakon ponovnog registriranja Društvo je, u okviru svojih aktivnosti, kao sunakladnik izdalo nekoliko knjiga: Preventivno konzerviranje slika, polikromiranog drva i mješovitih zbirki i Smjernice konzervatorsko-restauratorskog rada autora Denisa Vokića, te knjigu Kosta Strajnić: Dubrovnik bez maske i polemika s Vinkom Brajevićem o čuvanju dalmatinske arhitekture, koju je priredio Ivan Viđen. Prije dvije godine na tome se popisu našao prijevod Torracine knjige Topljivost i otapala u konzervatorsko-restauratorskoj problematici koji potpisuje Tamara Ukrainčik. Društvo je bilo aktivno i na međunarodnom planu. Na Generalnoj skupštini E.C.C.O.-a održanoj 2009. godine u Sofiji sastali su se svi predsjednici nacionalnih udruga – članica E.C.O.O.-a, a tadašnji predsjednik Hrvatskog restauratorskog društva, mr. art. Denis Vokić, održao je predavanje s temom "Hrvatsko restauratorsko društvo i konzerviranje-restauriranje u Hrvatskoj".

Kada je izabrano aktualno vodstvo?

Aktualno vodstvo izabrano je 2010. godine.

Koliko Društvo sada ima članova?

Društvo je 1996. godine imalo pedesetak članova. Do osipanja članstva došlo je zbog razloga koje sam ranije naveo. Sada imamo 22 člana, no brojka pomalo raste iz tjedna u tjedan. Članom Društva postaje se plaćanjem članarine za tekuću godinu. Zainteresirani konzervatori-restauratori u Republici Hrvatskoj mogu se učlaniti putem naše internetske stranice pa ih pozivam da to i učine. Članove, pak, pozivam da dođu na našu godišnju skupštinu koja će se održati 30. studenoga s početkom u 17 sati u Zamenhofovoj 14, na Odsjeku za restauriranje i konzerviranje umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Čime se Društvo trenutno bavi? Kakvi su vam planovi za narednu godinu?

Društvo ima raznolike aktivnosti: organiziranje znanstvenih skupova i stručnih sastanaka, izdavanje ili suradnja u stručnim publikacijama, savjetodavno, informatorsko i dokumentacijsko djelovanje, razrada smjernica i preporuka za metodologiju rada, dokumentaciju, upravljanje poslovima i uvjete rada, prikupljanje podataka o opremi i materijalima... Nažalost, zbog problema u financiranju Društva i nemogućnosti neovisnog financiranja, te se aktivnosti nisu mogle realizirati. Ove smo si godine dali zadatak ponovno okupiti članstvo nakon nekoliko godina stagniranja aktivnosti Društva. Još jednom pozivam kolege koji to do sada nisu učinili, da se učlane na našu internetsku stranicu. Tako ćemo dobiti uvid u broj i sastav zainteresiranog članstva HRD-a. Iduće godine planiramo aplicirati HRD za punopravno članstvo u E.C.C.O.- u. Nastavit ćemo rad na novoj web stranici te povezivanje sa sličnim strukovnim udrugama u okruženju.

Spomenuli ste web stranicu Društva. Što se sve na njoj može naći?

Web stranicu Društva pokrenuli smo u ožujku ove godine sa ciljem oživljavanja djelatnosti Društva i okupljanja članstva. Želimo, naime, kreirati bazu podataka svih naših članova. Na stranici se sada mogu naći osnovni podaci o Društvu, popis članova, albumi s fotografijama i novosti. Svi članovi mogu objavljivati svoje postove i komentarati postojeće. Tu su i korisni linkovi vezani za konzervatorsko-restauratorsku struku.

Na stranici je objavljena vijest o osnivanju Hrvatske restauratorske komore. O čemu se radi?

Za sada postoji tek ideja o osnivanju Hrvatske restauratorske komore kao tijela koje bi vodilo registar svojih članova, izdavalo, obnavljalo i oduzimalo odobrenje za samostalan rad (licence) te obavljalo stručni nadzor nad radom svojih članova. Smatram izuzetno važnim da se i na taj način naša, restauratorska struka podigne na još viši nivo te da struka počne odlučivati o samoj sebi. Svjestan sam da je pred nama golemi posao, no bez osnivanja Komore s jasno postavljenim ovlastima restauratorska će struka i dalje biti podložna određenim omalovažavanjima od strane pojedinih nadzornih službi, odnosno pojedinih konzervatora u Hrvatskoj. Na svu sreću, to su tek sporadični slučajevi, no slučajevi koji traju već godinama. Naime, od pojedinih članova Društva već neko vrijeme stižu prilično zabrinjavajući apeli da se što hitnije poduzmu nužni koraci u obrani digniteta restauratorske struke.

Koji su, po Vama, glavni problemi s kojima je konzervatorsko-restauratorska struka danas suočena?

Glavni problemi struke danas jesu oni koji bi i bili u nadležnosti Hrvatske restauratorske komore, dakle: jasno postavljeni kriteriji za stručna restauratorska zvanja, pogotovo sada, kad u Hrvatskoj već više od deset godina imamo tri studija konzerviranja i restauriranja, te u manjoj mjeri revidiranje Pravilnika o stjecanju stručnih zvanja u konzervatorsko-restauratorskoj struci. Problem je i usklađivanje cijene koštanja radnih sati po pojedinim fazama unutar određenih specijalnosti, te oštre sankcije – čak i u vidu oduzimanja licence – onima koji su svojim nesavjesnim, a možda i nestručnim konzervatorsko-restauratorskim radovima ugrozili integritet kulturnoga dobra ili ga nepovratno upropastili.

Kako vidite našu struku za pet ili deset godina?

U prvome bih redu volio da naša struka ostvaruje svoja prava, ali i vrši svoje dužnosti, kroz Hrvatsko restauratorsko društvo i Hrvatsku restauratorsku komoru te ostala strukovna udruženja. Volio bih, također, da se ne dešavaju više slučajevi koji su u suprotnosti s etičkim kodeksom naše struke.



Andreja zanimaju klasične tehnike pozlate i posrebrenja s lazurama

Predstojnik ste Katedre za restauriranje umjetnina na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Što su Vam najveći izazovi u nastavničkom poslu?

Kao predstojniku Katedre obaveza mi je da brinem o kvaliteti nastave iz glavnih i pomoćnih restauratorskih kolegija. Uz to skrbim o pokrivenosti nastavničkim i asistentskim restauratorskim kadrovima na Odsjeku za restauriranje i konzerviranje umjetnina zagrebačke Akademije. Držim nastavu iz kolegija Restauriranje i konzerviranje drvene skulpture 1 i 2, Restauriranje i konzerviranje 2 te iz izbornog kolegija Rezbarenje i pozlaćivanje 1 i 2. U nastavničkome radu najveći mi je izazov kako studente, buduće restauratore, naučiti promatrati, razmišljati i analizirati svako umjetničko djelo, te na koji način metodološki pristupiti izvođenju konzervatorsko-restauratorskih radova.

Što Vas najviše zanima u restauratorskom poslu?

U restauratorskome poslu najviše me zanimaju klasične tehnike pozlate i posrebrenja s lazurama te tehnike izvedbi imitacija različitih poludragih kamena (npr. Lapis lazuli), mramorizacija kao i instrumentalne metode analiziranja materijala koji su korišteni u tim tehnikama. Glavni motiv je zapravo radoznalost; na koji način su stari majstori izvodili pozlate, posrebrenja i oslike, odnosno lazure na metalnim listićima.