Nikolina Uroda, arheologinja i viša kustosica (Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split), nedavno me povela u spilju sv. Filipa i Jakova iznad Marine. Nikolina istražuje arheološku baštinu pustinjaka i redovničkih zajednica u Srednjoj Dalmaciji, a spilja ju je zanimala jer su u njoj nekoć živjeli pustinjaci. Mene je, pak, zanimalo kako se Nikolina počela baviti tom temom i što se sve događalo u maloj spilji iznad Marine.
Nikolina Uroda istražuje arheološku baštinu pustinjaka i redovničkih zajednica u Srednjoj Dalmaciji
Zajedno smo posjetile spilju sv. Filipa i Jakova, u narodu zvanu Grota
Nikolina, tema tvog doktorskog rada je arheološka baština pustinjaka i redovničkih zajednica u Srednjoj Dalmaciji od njihovih početaka do 12. stoljeća. Što te privuklo toj temi?
Temi me privukla činjenica da se o životu u pustinjačkim zajednicama i samostanima vrlo malo zna, iako postaje izvori koji svjedoče o njihovom postojanju, i to vrlo autoritativni kao što su pisma sv. Jeronima i predstavnika dalmatinskog klera u 5. i 6. stoljeću, te darovnice hrvatskih vladara od 9. do 11. stoljeća.
Dakle, postoje pisani tragovi?
Postoje, no najčešće se ne piše o nekom konkretnom samostanu ili pustinjačkoj nastambi već se jednostavno spominje da postoje, što komplicira proces istraživanja, jer se u pojedinim slučajevima ne zna gdje se nalaze niti kako izgledaju. Osobito opskurno je razdoblje 7. i 8. stoljeća za koja nam nedostaju izvori za bilo koji segment života.
Zvuči jako složeno...
Da, iz svega što sam navela može se zaključiti da u stvari volim kada mi se život zakomplicira, no to je već stvar neke druge rasprave (i struke).
S kakvim se problemima u istraživanju susrećeš?
O problemima bi se mogao napisati jedan doktorat, ako je netko zainteresiran, pribavit ću svu literaturu! Prije svega, teško je odrediti određeni objekt kao samostan zbog činjenice da su istraživanjima (ako su uopće provedena) pokrivene najčešće samo crkve a o okolnim se građevinama, ako postoje, ne zna ništa. Također se kod većine istraženih objekata nije pridavalo dovoljno pažnje sakupljanju "sitnog" materijala, kao što su ulomci keramike i stakla za koje se s dosta preciznosti može potvrditi datacija, te se uz podatak o sloju u kojem je pronađen određeni predmet, može uspostaviti relativna kronologija lokaliteta. Osim spomenutog, neke su građevine istražene, no arheološki ostaci nisu bili sačuvani u dovoljnoj mjeri da bi se sa sigurnošću mogao rekonstruirati njihov izgled. Bez obzira na to, u literaturu su ušli idealizirani tlocrti koji se nekritički reproduciraju i uspoređuju s drugim objektima koji su precizno datirani i na taj se način gubi znanstveni pristup te se arheologija opet može svrstati među pomoćne znanosti ili pak definirati kao "disciplina arkana". Postoji još dosta primjera ležernog pristupa rješavanju problema, no mislim da bismo se tu trebali zaustaviti...
'Ajmo onda na "lakše" teme. Nedavno si me povela u jednu spilju iznad Marine u kojoj su nekoć živjeli pustinjaci. Lokalitet, kažeš, ima jako dugu povijest.
Spilja sv. Filipa i Jakova nalazi se iznad mjesta Marina, na brdu Pliće i jedno je od rijetkih pustinjačkih obitavališta u kojima su se vršila sustavna arheološka istraživanja. Zanimljivo je da se nalazi na Hilejskom poluotoku koji je ime baštinio od Hila, sina Herakla i nimfe Melite koja je bila kći boga Egeja. Zemlja Hilejaca spominje se i u mitu o Argonautima koji su uz njenu obalu usidrili svoje brodove. Kako su Hilejci pomogli Argonautima na njihovu putu, zauzvrat su dobili Apolonov tronožac koji se i danas krije negdje ispod Hilejske zemlje. Ova se priča možda čini suvišnom u kontekstu pećine, no ona na slikovit način pokazuje stvarni tijek događaja – kontakte domorodačkih Ilira s Grcima i kolonizaciju ovog područja.
Marinsko polje, pogled s brda Pliće
Ulaz u spilju sv. Filipa i Jakova
A spilja?
To je prostor u kojem se nalazi malena kapela, šest zidanih stupova koji se smatraju oltarima, grobovi nekadašnjih stanovnika pećine te dvije cisterne za vodu koja je bila osnovna potreba čak i eremita koji su na ovakvim mjestima vježbali izdržljivost vlastitog tijela (ali i duha). U pećini se nalazi nekoliko stalaktita koji su spojeni sa stalagmitima te tvore stupove. Neki od njih bili su ukrašeni likovnim prikazima od kojih su danas ostala samo dva, a prikazuju ljudske glave, prilično linearno izvedene.
U spilji se nalazi kapelica; natpis uklesan u kamenu ploču ispred oltara otkriva godinu gradnje: 1790.
Dok je Nikolina istraživala, Ivan Alduk, njezin dečko (inače arheolog-konzervator), vrijedno je dokumentirao unutrašnjost spilje
Reljefni prikaz ljudske glave na jednom "stupu"
Nikolina i Ivan poziraju
Tko je prvi istraživao spilju?
Koliko mi je do sada poznato, lokalitet ulazi u literaturu 1913. godine, objavom Luke Jelića koji opisuje pećinu te pokušava odrediti u kojem je razdoblju bila naseljena. Arheološka istraživanja koja su provođena od 2002. do 2004. godine, rezultirala su objavom rada u kojem se između ostalog navodi da je pećina nastanjena od razdoblja eneolitika do 14. stoljeća, što potvrđuju i nalazi keramike, novca i ostalog materijala.
Nikolina ispred zida kapelice u koji su urezana imena posjetitelja/hodočasnika
Spominjala si da su neki reljefi i natpisi devastirani. O čemu se točno radi?
Radi se o prikazu Arkanđela Mihovila i natpisima koji su se nalazili na jednom od stupova u "tamnoj" strani pećine, kao i o prikazu zmaja koji proždire neku životinju, a otučeni su nedugo nakon njihove objave kod Luke Jelića. Što se tiče prikaza zmaja, bilo bi zanimljivo usporediti ovaj prikaz s onim u Zmajevoj (Dragonjinoj) špilji iznad Murvice na otoku Braču, koja je također bila mjesto na kojem su boravili eremiti. Na žalost to neće biti moguće. Devastacija reljefa u špilji jedna je od mnogih koje se i danas događaju na brojnim arheološkim lokalitetima. U ovom se slučaju vidi važnost bilježenja podataka i opisivanja jer nam ti podatci nerijetko ostaju jedino svjedočanstvo postojanja nekog djela.
Pogled na mračni dio spilje
U blizini spilje našli smo ulomke keramike i oštricu jednog noža. Možeš li, na temelju vizualnog pregleda, reći nešto o porijeklu tih nalaza?
Za keramiku se može kazati da pripada antičkom razdoblju i da je dio tegule, za koje se zna da su bile upotrebljavane za natkrivanje građevina, ali mogle su se koristiti i kao građevni materijal osobito u razdoblju kasne antike. Taj se nalaz veže uz ostatke građevine koja je sačuvana u temeljima a smještena je istočno od ulaza u pećinu. Što se, pak, noža tiče, čini mi se recentnim, no trebalo bi ga detaljnije pregledati.
Zanimljiv nalaz u kamenjaru pokraj ulaza u spilju
Kad idem na neku izložbu, obično "zabijem" glavu u sliku i tražim oštećenja ili tragove ranijih restauriranja. Je li traženje keramike profesionalna deformacija arheologa?
Mislim da jest iako većina arheologa to ne želi priznati. Samo se razmeću tipologijom, strukturom i fakturom keramike kao da je to najzabavnija stvar na svijetu. Doduše, ponekad je dovoljno sakupiti nekoliko komada keramike na nekom području kojima se može odrediti da li se na tom mjestu nalaze arheološki ostaci iz razdoblja prapovijesti, antike ili srednjega vijeka. Takvi se podaci prikupljaju prilikom rekognosciranja terena.
Ivan dokumentira ostatke tegula koje je pronašao u kamenjaru pokraj spilje
Za kraj, jedno pitanje o istraživačkom dijelu posla. Ja sam najveći dio doktorskog istraživanja "odradila" u arhivima. Tvoj terenski rad čini se jako uzbudljiv. Je li to uvijek tako?
Rad na terenu predstavlja tek 10 % (možda i manje!) mog ukupnog rada na doktoratu. I ja najveći dio posla obavljam u bibliotekama tražeći ranije objave, izvore i analogije za samostane o kojima pišem. No, ne mogu poreći da ovaj posao nosi određenu dozu uzbuđenja.
