Što muči (mlade) restauratore

Sredinom rujna, Međunarodni institut za restauriranje (International Institute for Conservation, IIC) organizirao je u Londonu dvodnevnu konferenciju "Conservation: Futures and Responsibilities". Konferencija se trebala baviti odnosom obrazovanja konzervatora-restauratora i trenutnih potreba struke. Cilj je bio "ponuditi međunarodnu perspektivu i olakšati komunikaciju između studenata i mladih restauratora s jedne strane, te stručnjaka koji se bave restauriranjem u kulturnim ustanovama i muzejima ili u privatnom sektoru s druge strane".

Program konferencije

Svjestan činjenice da si većina studenata i mladih restauratora ne može priuštiti putovanje u London, IIC je osigurao besplatan video prijenos svih izlaganja (Live Web Broadcast). Organizator je smatrao da će tako potaknuti sudjelovanje restauratora iz cijeloga svijeta. Putem Facebook stranice Odsjeka za konzervaciju-restauraciju i časopisa In situ nekoliko sam puta upozoravala svoje studente na ovu konferenciju. Nisam stekla dojam da ih se puno uključilo u prijenose izlaganja 16. i 17. rujna, pa me jako obradovala vijest da će video zapisi konferencije uskoro biti objavljeni na mrežnim stranicama IIC-a. Ja sam pratila dvije subotnje sesije: u jednoj se govorilo o planiranju profesionalne karijere, a u drugoj o međunarodnoj perspektivi konzervacije-restauracije. (Popis govornika dostupan je ovdje.)

Amber Kerr Allison (Centar za restauriranje Lunder, Smithsonian) sudjelovala je u drugoj sesiji

Konferencija me natjerala da se zapitam dajem(o) li studentima sva znanja i vještine potrebne da se uspješno nose s izazovima restauracije u 21. stoljeću? Konzerviranje i restauriranje fotografija, time-based umjetnosti (video radovi, performansi, instalacije...), suvremene umjetnosti, murala i polikromije na starim građevinama samo su neka od novih specijalističkih područja struke. I neka "stara" područja u Hrvatskoj su jako zanemarena; preventivna konzervacija je najbolji primjer. Nekoliko je govornika istaknulo da se u prošlosti moglo birati specijalističko područje koje te zanima; zbog porasta broja restauratora, mladi bi se sada trebali usredotočiti na deficitarna i nova područja struke. I fakulteti bi morali pratiti ove promjene.

Osim novih specijalističkih područja, javljaju se i nova tržišta rada: Subsaharska Afrika, Južna Amerika, Indija... Moraju li naši studenti nakon diplome ostati u Hrvatskoj? Jesmo li ih uopće naučili kako da traže posao? Znaju li napisati životopis, sastaviti portfolio ili pismo motivacije? Znaju li napisati znanstveni rad, publiciraju li svoje radove uopće? Pomažemo li im da razviju prezentacijske i komunikacijske vještine? Pripremamo li ih za korištenje novih medija, kako bi svoj rad mogli približiti javnosti i osigurati financijska sredstva za svoje projekte? Na konferenciji je više puta istaknuto da javnost mora razumjeti zašto je ono što radimo važno.

Jako mi se dopala misao da mladi restauratori, prilikom biranja ustanove ili radionice u kojoj će raditi ili stažirati, trebaju voditi računa o tome da budu uključeni u izazovne projekte, odnosno projekte koji će im omogućiti da razviju svoje vještine. Pitanje je, međutim, je li ovo u Hrvatskoj izvedivo. Kod nas su, naime, mladi restauratori sretni ako uopće dobiju priliku negdje stažirati.

Tema obrazovanja konzervatora-restauratora puno se puta spomenula na londonskoj konferenciji. Zaintrigirala me činjenica da je Institut za restauriranje (Institute of Conservation, ICON) 2009. godine dobio zadatak izraditi strategiju obrazovanja restauratora u Velikoj Britaniji, "National Conservation Education and Skills Strategy". I u našoj zemlji postoji potreba za takvim dokumentom, odnosno za dugoročnim planiranjem i planskim djelovanjem u području zaštite i očuvanja kulturne baštine i edukacije onih kojima je taj posao povjeren.

Naslovnica dokumenta "National Conservation Education and Skills Strategy"

Problema je, kako vidimo, puno, a ključ njihovog rješavanja leži (i) u rukama onih kojima je ova konferencija bila posvećena: studenata restauracije i mladih restauratora. Prvi korak trebalo bi biti njihovo povezivanje. Mladi članovi Američkog instituta za restauriranje (American Institute for Conservation, AIC) već su 2008. godine pokrenuli tzv. Emerging Leaders Network. Imaju svoj blog i grupu na Facebooku. Tu razmjenjuju literaturu, objavljuju vijesti o stipendijama, radnim mjestima i slično. U Hrvatskoj, studenti restauracije mogu se učlaniti u udrugu Međunarodni institut za restauriranje - Hrvatska grupa. Restauratorima koji nisu prešli tridesetu uskoro će biti ponuđena mogućnost učlanjenja u Hrvatski nacionalni odbor ICOMOS-a po sniženoj cijeni. Pitanje je, međutim, što naše udruge nude svojim članovima.

Udruge "na hrvatski način"

Studenti-članovi Međunarodnog instituta za restauriranje, primjerice, besplatno primaju glasilo Reviews in Conservation. Na mrežnim stranicama IIC-a mogu 'skinuti' digitalizirane članke ili sažetke radova objavljenih u nekoj u IIC-jevih publikacija. IIC im dodjeljuje stipendije za sudjelovanje na konferencijama. Svi članovi IIC-a ostvaraju 20% popusta pri kupnju publikacija u izdanju Elsevier / Butterworth-Heinemanna.

Za cijenu članarine - bila ona 50, 100 ili više kuna - udruge moraju svojim članovima nešto dati. To ne mora biti stipendija ili publikacija - dovoljna je informacija. Jako mi se sviđa rad Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske. Prije nekoliko dana vidjela sam njihov bilten: u njemu najavljuju posjete izložbama uz stručno vodstvo svojih članova, stručna putovanja, promocije knjiga, predavanja i tribine, simpozije i kongrese... Smatram da svaka udruga kod svojih članova treba graditi osjećaj pripadnosti; treba im pokazati da su važni i ponuditi im mogućnost da se u nešto uključe.

Ne bi se smjelo dogoditi da vam se voditelji udruge jave samo onda kada od vas traže da uplatite godišnju članarinu, a to je kod nas najčešće slučaj.

ICWL 2011

O Međunarodnoj restauratorskoj radionici Lopud (International Conservation Workshop Lopud, ICWL) pisala sam u nekoliko navrata: Vijesti u slikama: Lopud, U Dubrovniku s restauratorima i ICWL 2010. U sklopu tog projekta proteklih su godina konzervirani i restaurirani bočni oltari lopudske crkve Gospe od Šunja. Ove su godine radovima obuhvaćena i dva bočna oltara franjevačke crkve Gospe od Spilica pa su sudionici projekta podijeljeni u dvije grupe. Jedna, veća, nastavila je s radom u crkvi Gospe od Šunja. Tamo se privodi kraju retuširanje oltara Sv. Križa i čišćenje skulpture raspetoga Krista. Popisuje se inventar sakristije i dokumentira zatečeno stanje starog drvenog namještaja. Drugoj je grupi povjeren posao dokumentiranja stanja bočnih oltara u Gospi od Spilica.

Franjevački samostan na Lopudu podignut je krajem XV. stoljeća, u vrijeme gospodarskog procvata otoka. Unutar zidina koje okružuju crkvu i samostan podignuta je tvrđava u kojoj su Lopuđani nalazili zaklon pred gusarima.

Natpis na pročelju samostanske crkve otkriva da je njena gradnja dovršena 1483. godine.

Crkva čuva golemo kulturno blago. Ljepotom se osobito ističu bogato rezbarene korske klupe.

Radionica je započela kratkim predavanjem u crkvi Gospe od Šunja. Hans Portsteffen i Andreas Kruppa, nastavnici Sveučilišta u Kölnu, objasnili su studentima kako je projekt započeo, što je do sada napravljeno te kako je radionica organizirana. Drugi dio predavanja održan je u crkvi Gospe od Spilica. Jure Matijević sa Sveučilišta u Splitu govorio je o povijesti te franjevačke crkve.

Uvodno predavanje u crkvi Gospe od Šunja.

Predavanje u crkvi Gospe od Spilica.

Grupa zadužena za dokumentiranje stanja dvaju bočnih oltara ove crkve broji pet članova: troje nastavnika i dvoje studenata. Jedna od njih je Jelena Zagora, koju ste imali priliku upoznati na blogu Stažiranje među umjetninama. I ja sam član ove grupe, a naš je zadatak zabilježiti postojeće stanje oltara tehničkim crtežima, fotografijama i pisanim izvješćima.

Kako bismo oltare mogli izbliza pregledati, uz njih su nekoliko dana prije našeg dolaska podignute skele.

Unutrašnjost crkve za vrijeme radova.

Moj radni stol.

Frances, studentica iz Belgije, uzima mjere za izradu nacrta.

Nacrt desnog bočnog oltara.

Vrijedna studentica Jelena Zagora 'zabavljena' je crtanjem kapitela na plaži...

...i u sobi!

S nekih dijelova oltara uzeti su uzorci koji će biti analizirani u laboratoriju na Sveučilištu u Kölnu. Cilj je odrediti materijale od kojih je oltar načinjen, ali i materijale koji su korišteni u ranijim restauratorskim zahvatima.

Na slici s prikazom pakla, s desnog bočnog oltara, platno se izobličilo, lak potamnio, a površina je prekrivena naslagama voska i nečistoće. Sa slike su uzeti uzorci boje i preparacije.

Petra Demuth skalpelom uzima uzorak slikanog sloja. Iz ovog sićušnog uzorka moći će se doznati koje je boje slikar koristio i kako ih je nanosio.

Na lijevom bočnom oltaru nalazi se slika s prikazom anđela Gabrijela koja je nekoć pripadala poliptihu Girolama da Santa Croce. Slika je već jednom bila restaurirana.

Na lijevoj ruci anđela vidi se stari retuš. Površina slike onečišćena je voskom svijeća koje su se nekoć palile na oltaru.

Preparacija i podslik na Gospi Lurdskoj

Ispitni rok je završio 8. srpnja, a tjedan dana kasnije nastavnici su otišli na godišnji odmor. Ipak, Umjetnička akademija nije opustjela nakon "službenog" zatvaranja: studenti završnih godina specijalističkog usmjerenja konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva nastavili su dolaziti u radionicu kako bi dovršili projekte na kojima su cijelu godinu radili.

Već sam jednom pisala o projektu konzervacije i restauracije slika Gospa Lurdska iz crkve Imena Isusovog/Imena Marijinog u Postinju Gornjem pored Muća. Moje studentice Jelena i Petra izvještavale su o tome na svom blogu Stažiranje među umjetninama. Slika je u radionicu dopremljena zarolana licem prema unutra. Slikani sloj je bio jako oštećen.

Slika Gospa Lurdska, stanje prije zahvata. Fotografija je snimljena u studenom 2006. godine, ali joj kvaliteta nije osobito dobra, jer Odsjek za konzervaciju-restauraciju tada nije raspolagao dobrim fotoaparatom. Ne raspolaže ni danas, ali sam ja u međuvremenu nabavila odlični Nikon D90. :)

Pod kosim svjetlom dolaze do izražaja izobličenja platna.

S poleđine slike uklonjen je sloj boje i ljepila kojim je nekoć bila zalijepljena za strop crkve. Slikani sloj je učvršćen, a slika izravnana. S lica su uklonjene površinske nečistoće, stari retuši i preslici. Zakrpane su rupe i druga oštećenja, a rubovi slike podstavljeni su novim platnom (eng. strip lining). Slika je potom pričvršćena na novi podokvir, preko kojega je prethodno napeto drugo platno; to je tzv. metoda dvostrukog platna (eng. loose-lining ili double canvases).

Slika nakon napinjanja na podokvir (snimljeno u studenom 2010.)

Gotovo cijeli ljetni semestar, ispitni rok i polovinu srpnja trajalo je rekonstruiranje preparacije unutar oštećenja. (Taj se zahvat često naziva krediranje ili grundiranje.) Tek nakon nanošenja preparacije postao je jasno vidljiv pravi opseg oštećenja slikanog sloja.

Slika nakon rekonstrukcije preparacije (snimljeno u srpnju 2011.).

Nije dovoljno samo nanijeti preparaciju unutar oštećenja; treba imitirati teksturu okolne površine. Lijevo se vidi detalj slike pod frontalnim, a desno pod bočnim (kosim) svjetlom.

Zahvat se izvodi u zamračenoj prostoriji, a jedino svjetlo dolazi od lampi koje su postavljene gotovo u ravnini sa slikom. Pod bočnim svjetlom dolazi do izražaja tekstura površine koju treba imitirati. Preparacija ne smije prelaziti preko rubova oštećenja. (Kako je na Gospi Lurdskoj korištena akrilna preparacija, višak se uklanjao tamponima navlaženim vodom ili acetonom.) Osušena preparacija obrađuje se skalpelima, dlijetima ili zubarskim alatkama. Ovo možete vidjeti u kratkom videu:

Video je u nešto boljoj rezoluciji objavljen na FB stranici Odsjeka za konzervaciju-restauraciju. (Glazbena podloga: Juan Serrano, Gorrion)

Posljednja dva tjedna u 7. mjesecu bila su posvećena podslikavanju (podlaganje pred retuš). Za podslikavanje su korištene akvarelne i gvaš boje. Podslik se u pravilu izvodi nekoliko tonova svjetlije od originala, no mi smo se u ovom slučaju nastojali maksimalno približiti izvornim bojama, u nadi da će nam to olakšati - ubrzati - retuš.

Podslikavanje velikog oštećenja u gornjem dijelu slike.

Posao smo prekinule početkom kolovoza; nekima je trebao odmor, a neki su se morali posvetiti drugim poslovima. Na fotografiju stanja slike nakon zahvata morat ćete još malo pričekati.

Očuvati umjetnine od plastike (3/3)

Prijevod članka S. Everts "Preserving Plastic Art"

Translated and reprinted with permission from Chemical & Engineering News (Volume 89, Number 29, July 18,2011, pp. 29-31). Copyright 2011 American Chemical Society.

Iako su celulozni acetat, celulozni nitrat, PVC i poliuretan najproblematičnije vrste plastike, muzejski predmeti od poliestera i polipropilena također počinju pokazivati probleme, kaže Shashoua.

Kako je svaki postupak restauracije ili čišćenja specifičan za vrstu plastike, muzejski djelatnici moraju znati točan sastav muzejskih predmeta. Ipak, rijetki su predmeti od plastike uz koje dolazi opis kemijskog sastava. Osim toga, nemaju svi muzeji laboratorije s opremom - u prvom redu infracrvenim i drugim spektroskopskim uređajima - koja će im pomoći da analiziraju sastav predmeta. Kako bi postavili dijagnozu, restauratori se ponekad moraju osloniti na svoj njuh, kaže Shashoua. Ftalatni plastifikatori koji se izlučuju iz PVC-a, kaže, daju predmetima miris novog automobila. Celulozni acetat miriše kao ocat, dok poliester ima miris džema od malina, cimeta i goruće gume.

Strlič misli da bi se umjesto ljudskog nosa mogli koristiti prijenosni uređaji poput onih koje vojska koristi za otkrivanje tragova otrovnih plinova. Njegov tim se nada da bi se tehnologija koja se koristi u borbi protiv terorizma - od prijenosnih masenih spektrometara do sićušnih uređaja s 'laboratorijem na čipu' - mogla prilagoditi usavršiti za analizu mirisa plastikâ u muzejima.

Strlič je nedavno izradio još jedan alat koji restauratori mogu koristiti za određivanje vrste plastike od koje je muzejski predmet načinjen, bez njegovog oštećivanja. Uređaj objedinjuje spektroskopiju u bliskom infra-crvenom području i digitalnu kameru. Rezultat su dvodimenzionalne kemijske karte iz kojih restauratori mogu očitati kemijski sastav velikog broja predmeta. Osim toga, ovaj uređaj može detektirati početak migracije plastifikatora prije nego što se pojave vidljivi znakovi njegovog izlučivanja (ispiranja) i razgradnje predmeta. (Strlič et al., "Quantitative NIR Chemical Imaging in Heritage Science", Analytical Chemistry)

Vrag iznutra Uz novu neinvazivnu tehnologiju moguće je identificirati najlon (plavo) i celulozni acetat (crveno) u plastičnoj skulpturi (lijevo)

Kako muzejski djelatnici diljem svijeta postaju svjesni da su plastični predmeti u njihovim zbirkama osjetljivi, sve se više radi na tome da se pronađu rješenja problema koji zasigurno neće nestati sam od sebe. Restauratori Smithsonianovih muzeja i galerija u Sjedinjenim Državama, primjerice, nastoje formirati radnu skupinu koja bi istraživala problem propadanja plastike i dijelila (diseminirala) rješenja. U Danskoj, muzejski kustosi, restauratori, proizvođači plastike i umjetnici također počinju zajedno raditi na rješavanju ovog problema u sklopu projekta Plastics Research & Innovation for Museums & Industry (PRIMI).

Iako znanstvenici postižu napredak u zaštiti umjetnina od plastike, veliki broj umjetnika još nije svjestan kratkog vijeka trajanja ovog materijala, tim više što im postaje sve lakše zamiješati plastiku u vlastitom ateljeu. "Na tržištu je dostupno puno vrsta plastike koje čovjek može sam pripraviti," kaže van Oosten. To je vrlo jednostavno; "zamiješaš dvije kantice tekućeg materijala i pustiš da se polimerizacija odvije u kalupu." Problem s ovim uradi-sam tehnikama leži u tome što umjetnici nisu svjesni toga da smjesi trebaju dodati stabilizatore za svjetlost i toplinu, kakve često nalazimo u industrijski proizvedenim plastikama. "Uočavamo probleme na umjetnima izrađenim prije samo 10 ili 15 godina," dodaje van Oosten.

Umjetničke škole na popunjavaju ovu rupu u obrazovanju. Primjerice, nedavno istraživanje provedeno u europskim umjetničkim školama pokazalo je da samo jedna škola - ona u Münchenu - podučava svoje đake o nestabilnosti karakterističnoj za plastike, kaže Shashoua. "U umjetničkim školama obično smatraju kako ne bi trebali obuzdavati kreativne vještine umjetnika time što će im na početku reći: 'Ako budeš koristio ovu vrstu plastike, trajat će deset godina, a ako budeš koristio ovu drugu, trajat će samo tri godine.' No, činjenica je da je veliki broj muzeja i umjetničkih galerija zabrinut zbog stabilnosti predmeta koje kupuje. To znači da radovi nekih umjetnika možda nikada neće ući u galerije ili muzeje," kaže Shashoua.

To je dilema. "Kao umjetnik, ne bih trebala previše brinuti" o vijeku trajanja materijala - "to sputava kreativnost," kaže Berkhemer. Ipak, smatra da više znanstvenih informacija može biti "velika inspiracija." Jače, trajnije plastike u ženskih čarapama "omogućile bi mi da stvaram nove oblike," zaključuje.

M. Berkhemer radi skulpture od ženskih visokih čarapa (fotografija preuzeta s njene web stranice)

Kako neki umjetnici počinju razmišljati o kemiji materijala s kojima rade, a restauratori-znanstvenici pronalaze bolje načine zaštite umjetnina i predmeta od plastike, čini se da bi muzejski posjetitelji mogli uživati u ovim polimernim umjetničkim formama i u narednim stoljećima. S vremenom, pretpostavlja van Oosten, muzejski bi posjetitelji mogli razviti senzibilitet za izgled ostarjele plastike, baš kao što im se privlačnima čine stari kamen i bronca. Vjerojatno je to samo pitanje vremena.

Očuvati umjetnine od plastike (2/3)

Prijevod članka S. Everts "Preserving Plastic Art"

Translated and reprinted with permission from Chemical & Engineering News (Volume 89, Number 29, July 18,2011, pp. 29-31). Copyright 2011 American Chemical Society.

Ne postoji jedinstveno rješenje za očuvanje plastičnih predmeta u muzejskim zbirkama - svaka vrsta plastike ima kemijske 'specifičnosti' o kojima treba voditi računa, kaže van Oosten. Primjerice, otkrila je da UV apsorber Tinuvin, koji se nanosi sprejanjem, može zaštititi predmete od poliuretana od oštećenja uzrokovanih svjetlom i tako produljiti vijek trajanja umjetnina za nekoliko desetljeća. No, Tinuvin ima jedan nedostatak: mat površinu nekih radova pretvara u sjajnu, zbog čega većina umjetnika i kustosa odustaje od te metode zaštite, kaže van Oosten.

Ipak, mogućnost produljenja vijeka trajanja poliuretana iznimka je u restauraciji plastikâ. "Jednom kad se plastika napravi," kaže Shashoua, "vrlo je teško u nju dodati materijal koji će spriječiti starenje," prvenstveno stoga što većina plastikâ nije jako porozna.

Umjesto toga, restauratori produljuju život plastičnih predmeta praćenjem i prilagođavanjem okolišnih uvjeta. Ovo osobito vrijedi za predmete izrađene od celuloznog acetata i celuloznog nitrata. Čuvena zamjena za bjelokost i kornjačevinu u proizvodnji nakita krajem 1800-ih i početkom 1900-ih, ove su se vrste plastike također koristile u prvim filmskim trakama i fotografskim filmovima. Izlaganje svjetlosti, vrućini i zraku dovodi do razaranja polimera i posljedičnog otpuštanja nitratne (dušične) i octene kiseline. Ako se kiseline ne uklone iz okoliša u kojemu se predmet nalazi, katalizirat će daljnju razgradnju celuloznog acetata i celuloznog nitrata.

Modni promašaj Kiseline koje se izlučuju iz češljeva za kosu izrađenih od celuloznog nitrata i celuloznog acetata mogu uništiti predmete od tekstila koji se nalaze u njihovoj blizini i uzrokovati koroziju metalnih predmeta. (Fotografiju ustupio M. Strlič)

Štoviše, otpuštanje kiselih tvari toliko je štetno za ostale predmete u muzejskim zbirkama (uništava metale i tekstile) da neki restauratori celulozni acetat i celulozni nitrat nazivaju zloćudnim plastikama. U 'modnim' vitrinama, u kojima se zajedno izlažu pamučna odjeća i plastični modni dodaci, restauratori mogu otkriti nagriženu odjeću i korodirane metalne kopče, objašnjava Shashoua.

Od sredine 1990-ih, kao glavno oružje u borbi protiv ovih kiselina koriste se adsorberi - aktivni ugljen za nitratnu kiselinu i zeoliti [hidratizirani aluminosilikati] za octenu kiselinu. Kako bi 'zarobili' kiseline, restauratori ih obično stavljaju pokraj plastičnih predmeta.

Od 2000. godine provedeno je relativno malo istraživanja o djelotvornosti adsorbera, ponajviše stoga "što u muzejima nema puno znanstvenika koji se bave plastikom," kaže Shashoua. "Adsorbere stavljamo u kutiju za pohranu jer je to zgodno, i uglavnom vidimo da je situacija bolja, ali moguće je da je za to poboljšanje odgovorna kartonska kutija u koju je predmet pohranjen s adsorberom. Možda ona 'izvlači' kiselinu. To jednostavno ne znamo." Shashoua iduće godine planira istražiti učinkovitost adsorbera te proučiti literaturu iz područja medicine, proizvodnje goriva i hrane kako bi pronašla način da izolira spomenute kiseline.

Za razliku od predmeta izrađenih od celuloznog acetata i celuloznog nitrata, koje - da bi se spriječilo daljnje propadanje - treba odvojiti od kiselih tvari koje izlučuju, predmeti od polivinil klorida čuvaju se na način da ih se drži čvrsto zatvorene s tvarima koje otpuštaju. Jedan od najvećih problema kod muzejskih predmeta od PVC-a - bilo da je riječ o lutkama, skulpturama ili namještajaju - jest to što se plastifikator, obično di(2-etilheksil)-ftalat, lako izlučuje iz materijala. Količine o kojima govorimo nisu zanemarive. Iz nekih PVC predmeta "plastifikator se izlijeva", kaže Shashoua, zbog čega plastika postaje krta i sklona raspucavanju. No, ako se plastični predmet odvoji od vanjskog okoliša, tada parcijalni pritisak izlučenog plastifikatora u zatvorenoj atmosferi zaustavlja daljnju migraciju.

Plastifikator di(2-etilheksil)-ftalat

Osim što destabilizira strukturu muzejskih predmeta od PVC-a, zbog gubitka plastifikatora površina predmeta postaje mokra i ljepljiva pa se na nju hvata prašina i nečistoća. Kod bijelih svemirskih odijela koja su koristili astronauti u misiji Apollo, plastifikator koji se izlučuje iz PVC cijevi za održavanje života kristalizirao je na površini plastike i stvorio narančaste mrlje na bijelom najlonu uz koji se nalazi, kaže Lisa Young, restauratorica svemirskih odijela u Smithsonianovom Nacionalnom muzeju zrakoplovstva i istraživanja svemira u Washingtonu, D.C. Young i drugi restauratori morali su staviti PVC iz svemirskih odijela u karantenu kako bi izbjegli pojavu neugodnih mrlja na ovim kulturološki važnim predmetima.

Ovdje možete pogledati fotografije i radiografske snimke svemirskih odijela

No, plastifikator nije jedino što se izlučuje iz PVC-a. Stearinska kiselina, koja se u prozivodnji plastike obično koristi kao lubrikant (sprečava lijepljenje predmeta za kalup), također može migrirati i skrutnuti se, presvlačeći površinu predmeta bijelom praškastom tvari.

Kad restauratori žele očistiti PVC i druge predmete od tvari koje se iz njih izlučuju, moraju oprezno birati kemijska sredstva s kojima će uklanjati prašinu, masnoće ili izlučene aditive. Organska se otapala u pravilu ne smatraju pametnim izborom, jer mogu otopiti plastiku ili uzrokovati njeno raspucavanje. U dodiru s polistirenom aceton će, primjerice, prozirnu plastiku pretvoriti u pokrivno bijelu.

Pa ipak, voda i sapun neće uvijek otopiti problematičnu nečistoću koju restauratori žele ukloniti. "Proces čišćenja ne uključuje samo otapanje nečistoće, već njeno odstranjivanje mehaničkim djelovanjem" kaže Shashoua. "Na primjer, ispiranje Tupperware posude sapunom i vodom neće ukloniti crvenu mrlju od pasirane rajčice. Trebaju vam strugač ili spužva. U muzejima, strugač će nanijeti više štete nego voda." Restauratori su nekoć koristili pamučne krpe za čišćenje plastičnih predmeta, ali sad sve više koriste nova mikrovlakna, poput poliestera ili polipropilena, ili ultrazvuk - za uklanjanje nečistoće uz pomoć zvučnih valova.

Očuvati umjetnine od plastike (1/3)

U ovom i sljedeća dva posta donosim prijevod članka "Preserving Plastic Art" koji je prije dva dana objavljen u časopisu C&EN (Chemical and Engineering News). Sarah Everts, autorica članka, razgovarala je s nekoliko stručnjaka koji se bave konzervacijom predmeta od plastike.

Thea B. van Oosten restaurirala je Panamarenkov cepelin iz 1971. godine. Više o tome pročitajte na web stranici projekta Inside Installations. (Usput bacite pogled na portal projekta Preservation Of Plastic ARTefacts in museum collections, skraćeno POPART.) Istaknutog slovenskog znanstvenika Matiju Strliča šira je javnost upoznala kroz projekt analize "mirisa starih knjiga", odnosno hlapljivih produkata degradacije papira. Yvonne R. Shashoua autorica je knjige Conservation of Plastics: Materials science, degradation and preservation. (Ovo je još jedna sjajna knjiga o konzervaciji plastičnih materijala.) Njena doktorska disertacija bavi se temom sprečavanja propadanja PVC-a. Pogledajte Shashouino predavanje "Plastika - san 20. stoljeća".

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Očuvati umjetnine od plastike

Kemija umjetničkih djela na bazi polimera restauratorima predstavlja jedinstvene probleme

Translated and reprinted with permission from Chemical & Engineering News (Volume 89, Number 29, July 18,2011, pp. 29-31). Copyright 2011 American Chemical Society.

Nizozemska umjetnica Madeleine Berkhemer počela je izrađivati skulpture od najlonki 1997. godine, koristeći i do tisuću pari čarapa za izradu svojih napetih, prozračnih radova. Isprva nije marila za trajnost najlonskih i spandex čarapa u svojim umjetničkim djelima.

Onda je posjetila muzej u kojemu su bili izloženi radovi francusko-američke umjetnice Louise Bourgeois, koja je od 1940-ih također koristila duge ženske čarape u svojim skulpturama. Čarape u njenim radovima izgubile su elastičnost i objesile se. "Tada sam se zabrinula," kaže Berkhemer. "Pomislila sam, 'Možda će se isto dogoditi i s mojim skulpturama.'".

Raj za najlonke Ove skulpture od najlonki rad su nizozemske umjetnice Berkhemer. Radovi naslovljeni Millyina viseća lampa (2009.) i Millyina viseća lampa 2 (2010.) izrađeni su od najlonskih i spandex visokih ženskih čarapa, koje imaju vijek trajanja od 10 do 15 godina. (Fotografiju ustupila M. Berkhemer)

Berkhemer je stupila u kontakt s Theom van Ooosten, konzervatoricom-znanstvenicom u Nizozemskoj agenciji za kulturnu baštinu. Van Oosten je specijalist za plastične predmete i stručnjak za poliuretan, sastojak spandexa koji čarape čini elastičnima. Njih su dvije zajedno počele tražiti način kako da spriječe da se Berkhemerini umjetnički radovi u narednim desetljećima 'objese'.

Poput Berkhemer, brojni umjetnici koriste plastiku a da nisu svjesni njenog ograničenog vijeka trajanja. Nažalost, "predmeti od plastike ubrajaju se među najosjetljivije u muzejima i galerijama," kaže Matija Strlič, kemičar u Centru za održivo nasljeđe Sveučilišnog koledža London.

'Zelene' brine dugovječnost plastičnih ambalaža na gradskim odlagalištima i u djevičanskim vodama dubokog oceana. Muzejski restauratori, pak, vode bitku s vremenom kako bi spasili plastične predmete u svojim zbirkama; njihov nekoliko desetljeća dug vijek trajanja ne može se nadmetati s tisućljetnom stabilnosti antičkih bronci ili predmeta od kamena, objašnjava Yvonne R. Shashoua, konzervatorica-znanstvenica Nacionalnog muzeja Danske u Kopenhagenu.

Plastika proplakala Shashoua restaurira lutku za testiranje sudara iz 1970-ih godina. Iz PVC lutke izlučuje se plastifikator. (Fotografiju ustupila Y. Shashoua)

Gotovo sve vrste plastike s vremenom tamne, jer prejaka svjetlost pretvara njihove polimerne sastojke u žute, narančaste ili smeđe molekule. Nadalje, svjetlost i fluktuacije temperature, u kombinaciji s kisikom i vodom (vlagom) u zraku, kidaju polimere od kojih je plastika sastavljena. Produkti degradacije imaju tendenciju da se ispiru, pridružujući se 'egzodusu' plastičnih aditiva koji se dodaju u proizvodnom procesu kako bi se materijal učinio rastezljivim ili da bi ga se zaštitilo od ultraljubičaste svjetlosti ili topline. Kako osnovni sastojci izlaze iz plastičnih komada, umjetnine počinju raspucavati i raspadati se - baš kao plastične boce kada ih se ostavi na suncu.

Da bi stvar bila gora, degradacija nekih vrsta plastike nije problem samo za predmet koji je od njih izrađen. Ponekad se molekule koje nastaju raspadom prenesu na obližnje predmete, potičući koroziju, pojavu mrlji ili propadanje. Istraživači i restauratori traže način kako da dijagnosticiraju oštećenja plastičnih predmeta i umjetnina prije nego što ona postanu vidljiva. Uz to razvijaju strategije koje će pomoći da se produlji vijek trajanja ovih vrijednih predmeta.

Od izuma plastike kasnih 1800-ih, umjetnici i dizajneri koristili su ove materijale za izradu različitih predmeta, od 'dizajnerskih' češljeva za kosu i složenih skulptura da svemirskih odijela za misiju na Mjesec. "Broj plastika koje umjetnici koriste dramatično je porastao 1960-ih godina," objašnjava Shashoua, jer je to razdoblje obožavalo sve što je imalo veze s plastikom, a to je pratila povećana dostupnost polimera. Pa ipak, muzejski je svijet tek 1990-ih prebolio ono što restauratori nazivaju 'sindromom poricanja plastike' - nijekanja da plastika u muzejskim zbirkama ima kratki životni vijek te da propada - i prihvatio činjenicu da brojnim umjetničkim radovima koji sadrže plastiku prijeti opasnost da budu izgubljeni, kaže van Oosten.

Četiri vrste plastike osobito su podložne propadanju, objašnjava. Dvije su među prvima razvijene: celulozni acetat i celulozni nitrat. Treći je polivinil klorid, jedan od top pet plastika koje se danas proizvode u svijetu. Četvrta je poliuretanska pjena, čije brojne pore povećavaju površinu materijala, a time i izloženost kisiku, svjetlosti i vodi (vlazi) u zraku - svim čimbenicima koji plastiku čine podložnom razgradnji.