Ovdje je spavao Vincent

Desno od moga teksta nalazi se popis restauratorskih blogova koje pratim. Jedan od njih, Van Gogh's Bedroom Secrets, spominjala sam u postu "Restauracija je interakcija". Tekstove pišu stručnjaci Muzeja van Gogh u Amsterdamu, a njihova priča prati istraživanje i konzervatorsko-restauratorski zahvat na slici Vincenta van Gogha Spavaća soba iz 1888. godine.

Vincent van Gogh, Spavaća soba [u Arlesu], stanje prije zahvata (preuzeto s Wikipedije)

Konzervatorsko-restauratorski zahvat na slici Spavaća soba izvela je Ella Hendriks (slika preuzeta s bloga Van Gogh's Bedroom Secrets)

Nakon gostovanja na izložbama u Japanu, slika je prije nekoliko dana vraćena u Amsterdam. Muzej van Gogh svojim je posjetiteljima pripremio pravu poslasticu: osim slike, do 15. siječnja iduće godine moći će razgledati vjernu rekonstrukciju Vincentove spavaće sobe. Rekonstrukcija je nastala na temelju opisa iz njegovih pisama bratu, ali i same slike. (Pogledajte Vincentova pisma, uz anotacije, ilustracije i prijevod!) Iako su neke boje na slici diskolorirale, provedena istraživanja omogućila su stručnjacima da utvrde kako je ona izvorno izgledala.

Računalna rekonstrukcija izvornog izgleda slike (slika preuzeta s bloga Van Gogh's Bedroom Secrets)

Rekonstrukcija Vincentove spavaće sobe u Arlesu (slika preuzeta s bloga Van Gogh's Bedroom Secrets)

U vrijeme kada je slika nastala, Vincent je živio u Arlesu, gradiću na jugu Francuske. Amsterdamski muzej posjeduje još jednu njegovu sliku iz toga razdoblja, Žuta kuća (1888. god.).

Vincent van Gogh, Žuta kuća (Muzej van Gogh, Amsterdam)

"U svibnju 1888. godine, van Gogh je unajmio četiri sobe na desnoj strani kuće na Place Lamartine u Arlesu. Njegove su dnevne sobe bile one sa zelenim prozorskim kapcima. Spavaća soba nalazila se iza. Vincent je konačno pronašao mjesto na kojemu je mogao slikati i primati prijatelje. Cilj mu je bio utemeljiti 'Atelje na jugu', gdje bi on i njegovi istomišljenici mogli zajedno raditi.

Baš kao u Nuenenu i Parizu, Van Gogh slika svoje okruženje. S lijeve strane vidimo restoran u kojemu je obično jeo. Njegov prijatelj, poštar Joseph Roulin, živio je s desne strane, iza prvog željezničkog mosta.

Prikaz je ujedno istraživanje kolorističkog kontrasta: Kakav moćan pogled, one žute kuće na suncu i onda nezaboravna jasnoća plavog [neba], napisao je Theu u pismu koje je bilo priloženo crtežu koji je napravio prema slici."

(Tekst je preuzet s web-stranice Muzeja van Gogh.)

Kratku biografiju čuvenoga slikara, fotografije njegovih slika u visokoj rezoluciji i popis izložaba na kojima su njegova djela trenutno prikazana potražite na stranici Artsy.

Richard Wolbers u Zagrebu

Muzej suvremene umjetnosti prošloga je tjedna ugostio četrdesetak restauratora iz svih dijelova Hrvatske. Oni su u Zagreb doputovali na radionicu o čišćenju slika koju vodi čuveni Richard Wolbers. Nema tog restauratora koji ne zna njegovo ime: Wolbers je autor dviju kapitalnih knjiga o čišćenju oslikanih površina: Cleaning Painted Surfaces: Aqueous Methods i Solvent Gels for the Cleaning of Works of Art : The Residue Question. Profesora sam imala čast upoznati prošle godine u SAD-u. Predaje na magistarskom studiju konzervacije-restauracije Muzeja Winterthur i Sveučilišta u Delawareu, a sam je polaznik doktorskog studija konzervacije-restauracije istoga sveučilišta. Kada sam u siječnju 2010. doputovala u Delaware, prezentacija njegovog doktorskog istraživanja o mogućnostima čišćenja akrilnih slika 'vodenim' metodama bila je prvo predavanje koje sam čula.

Ovo je fotografija Richarda Wolbersa koju sam snimila prošle godine u SAD-u. Zapazivši moju strast za dokumentiranjem i dobar fotoaparat, voditelji studija zamolili su me da snimim portrete nastavnika i studenata za njihovu novu web stranicu. Ova se fotografija sada nalazi na Wolbersovoj osobnoj stranici. (Kako bi mi se odužili, ali i pokazali da me smatraju dijelom svoga tima, na stranicu moje mentorice Joyce Hill Stoner stavili su našu zajedničku fotografiju. Nisam zadovoljna frizurom. :)

Fotografija snimljena u Wolbersovom laboratoriju u Istraživačkom centru Louise du Pont Crowninshield. Wolbersovi studenti kažu da ponekad zaborave koliko su sretni što mogu učiti od takvog stručnjaka.

Kad je vijest o zagrebačkoj radionici Richarda Wolbersa objavljena na web stranici MSU-a, nastala je prava pomutnja. Interes je bio velik, a broj sudionika ograničen: 40 za jutarnja predavanja i 20 za popodnevni praktični dio. Sva su mjesta popunjena u samo jedno jutro! "Bilo je mnogo zainteresiranih kolega za ovu radionicu," izjavila je za Večernji list organizatorica radionice, MSU-ova restauratorica Mirta Pavić, "Morali smo napraviti 'listu čekanja' te bi radionicu trebalo ponoviti. Iskustva su izvrsna, a prof. Wolbers radi s malim grupama."

Među četrdeset sretnika koju su pratili Wolbersova predavanja našla se i mala delegacija splitskog Odsjeka za konzervaciju-restauraciju: doc. dr. sc. Ivica Ljubenkov, voditelj analitičkog laboratorija, asistentica Lana Kekez i tri studentice pete godine: Ana Dukić, Aida Grga i Kristina Krivec. Lana je imala tu sreću da je 'upala' u grupu koja prati popodnevne vježbe, odnosno radi smjese otapala, emulzije i gelove za čišćenje. Priredila je album s fotografijama za Facebook stranicu Odsjeka za konzervaciju-restauraciju, upravo završava članak o radionici za online časopis In situ, a na jesen će održati predavanje za studente konzervacije-restauracije. Svoje mi je dojmove sažela u jednoj sms poruci: "Koji divan, dobar, smiren i pristupačan čovjek! Famozan je! I s kojom lakoćom ide kroz probleme, fascinantno! Da mi je samo stoti dio njegovog znanja, bila bih genij. Pozdravio te puno i rekao da je idući posjet Hrvatskoj sigurno Split!"

Lana Kekez sudjelovala je u praktičnom dijelu radionice "Metode čišćenja slika" (foto: Žarko Bašić, preuzeto iz članka objavljenog u Večernjem listu). Vijest o Wolbersovom dolasku prenio je i portal Dalmacija news.

Eto, dakle, paklenog plana: za godinu, dvije organizirati gostovanje Richarda Wolbersa na Odsjeku za konzervaciju-restauraciju splitske Akademije. Krećemo u lov na sponzore!

Baročna i Plečnikova Ljubljana

Iako sam prošli put najavila nastavak priče o Beču, u novom se postu selimo u Ljubljanu. Na mom blogu gostuje Antonia Tomić, studentica poslijediplomskog magistarskog studija povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Antoniu sam upoznala na izletu po Češkoj i Njemačkoj koji je organizirao Odsjek za povijest umjetnosti. Sredinom travnja srele smo se na konferenciji studija konzervacije-restauracije; Antonia i njene kolegice održale su zanimljivo predavanje o istraživanju arhivskih izvora o dvorcu Brezovica. Sredinom ovog mjeseca Antonia je posjetila Ljubljanu; kojim povodom i u čijoj organizaciji, saznajte u nastavku teksta.

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Baročna i Plečnikova Ljubljana

Pod okriljem Katedre za zaštitu kulturne baštine Odsjeka za povijest umjetnosti u Zagrebu i pod vještom organizatorskom palicom dr. sc. Marka Špikića, pedesetak studenata povijesti umjetnosti zaputilo se na terensku nastavu u Ljubljanu. Pratili su ih dr. sc. Zlatko Jurić i dr. sc. Franko Ćorić. U Ljubljani se grupi pridružio dr. sc. Igor Sapač, povjesničar umjetnosti i arhitekt zaposlen u Muzeju arhitekture i oblikovanja.

Obilazak je započeo na Starome gradu, gdje samo imali priliku pogledati virtualni 3D prikaz razvoja grada od rimskih vremena do današnjih dana. Potom smo se popeli na najvišu kulu s koje puca pogled na čitavi grad.

Pogled sa zidina na unutarnje dvorište i restoran u Starom gradu

Pogled na noviji dio grada

Stari bedemi i kule okruženi uređenim šetnicama danas udomljuju muzejske i ugostiteljske prostore. Srednjovjekovni ambijent očuvan je unatoč promijenjenoj funkciji, što Stari grad čini atraktivnim izletištem i domaćem stanovništvu i posjetiteljima iz inozemstva.

Zmajev most

Daljnji obilazak Ljubljane uključio je većinu građevina obuhvaćenih virtualnim 3D prikazom; tako smo i sami dobili dojam na koji način je grad iz stoljeća u stoljeće mijenjao lice te kako sve te građevine funkcioniraju u današnjoj urbanističkoj strukturi.

Antički ostaci

Ostaci mozaika na podu krstionice

Zanimljiv je način na koji su prezentirane antičke gradske zidine: očuvani dio naznačen je linijom od oblutaka, na što je Jože Plečnik nadogradio zid ujednačivši visine. Gradska vrata markirao je piramidama koje su prvotno bile prekrivene slojem zemlje i trave, što je kasnije uklonjenog zbog nepovoljnog utjecaja travnatog pokrova na kamene blokove.

Antičke zidine s Plečnikovim intervencijama

U gradu su očuvane brojne barokne palače, ali najznačajnije djelo baroka je Fontana triju kraljevskih rijeka na Mesnom trgu (Gradskom trgu), rad kipara Francesca Robbe. Originalna fontana danas se čuva u Narodnoj galeriji, u posebno izgrađenoj prostoriji za tu svrhu, a na trgu je postavljena kopija.

Fontana triju kraljevskih rijeka (Pročitajte članak "Characterization of black crusts of Robba´s fountain statues, Ljubljana / Slovenia", op. S. M. Sunara)

Iako je i historicizam ostavio traga u gradskoj vizuri, najveći pečat vizualnom identitetu današnje Ljubljane dao je spomenuti arhitekt, Jože Plečnik. Obišli smo nekoliko njegovih građevina: Tromostovlje, tržnicu, Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, njegovu kuću u kojoj se čuva zbirka njegovih radova te most Trnovo, koji se nalazi na putu od njegove kuće do radnog mjesta na Tehničkom sveučilištu.

Djelić pročelja ljubljanske NSK

Most Trnovo kojim je Plečnik put od kuće do radnog mjesta na Tehničkom sveučilištu učinio ugodnijim šetalištem. Ovim malim urbanističkim zahvatom povezao je predgrađe sa centrom grada

Djelić bočnog pročelja Plečnikove kuće sa škrabotinama uz koje je svaki komentar suvišan

Među projektima novijeg datuma izdvaja se Mesarski most, djelo arhitektonskog ureda Atelier arhitekti. Dodatan šarm mostu daju lokoti kojima su brojni parovi zapečatili svoje veze i - progovorivši univerzalnim, svugdje razumljivim jezikom zaljubljenih - Ljubljanu svrstali u niz europskih gradova s mostovima posvećenima ljubavi.

Mesarski most

Svaka prava terenska nastava, pa tako i ova, okončava skupnim poziranjem uz velikodušno primanje u kadar i onih koji su nam se (ne)svjesno pridružili našavši se kraj spomenika Prešernu. Naravno, nismo prošli nezapaženo; domaći su se raspitivali odakle smo, a turistima smo pružili još jednu atrakciju koju će ponijeti među uspomenama i fotografijama s putovanja.

Poziranje s Francom Prešerenom

Svi moji projekti

Zadnji sam post napisala prije mjesec dana. Uz nastavne obaveze, puno mi je vremena oduzeo rad na projektu "Sveučilište Gradu Splitu!". Riječ je o prvom izboru najboljih nastavnika splitskog Sveučilišta i dvodnevnoj konferenciji na kojoj su se izabrani nastavnici - od milja zvani NajProfesori - predstavili javnosti kratkim predavanjima. Izbor i konferenciju organizirala je udruga studenata i nastavnika Sveučilište u sjeni (ja sam dopredsjednica udruge), a sve o projektu možete doznati na našoj web stranici ili u rubrici 'Sveučilište u sjeni' na splitskom.portalu.

Prvi NajProfesori Sveučilišta u Splitu predstavili su su studentima, kolegama i građanima kratkim predavanjima na konferenciji "Sveučilište Gradu Splitu!". Sve o projektu pročitajte na web stranici udruge Sveučilište u sjeni, a fotografije pogledajte na Facebook stranici Sveučilište u sjeni i NajProfesori Split.

U ljetnome semestru držim nastavu iz tri kolegija: Uvod u konzervaciju-restauraciju štafelajnih slika i polikromiranog drva 2, Preventivna konzervacija 1 te Konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva 4. Prva dva kolegija predajem brucošima; s njima sam pokrenula i blog CSI / Conservation Students' Investigation. (Sami su smislili ime!) Tu će ćete za koji dan moći pročitati sažetke njihovih semestralnih projekata. U sklopu kolegija Preventivna konzervacija 1 svaki je student dobio zadatak izraditi projekt preventivne zaštite jednog kulturnog dobra ili zbirke umjetnina. Teme su raznolike: od zaštite i prezentacije crkvice sv. Trojice u Splitu do prijedloga za (bolje) uređenje Zavičajne zbirke "Baština" u selu Rankovići pored Novog Travnika.

Na trećem kolegiju, Konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva 4, asistiram docentu Jurici Matijeviću. Taj kolegij prate studenti četvrte godine. Ove ih godine imamo samo dvoje, budući da studij konzervacije-restauracije upisuje tek osam ili devet studenata godišnje. Studenti se nakon treće godine opredjeljuju za jednu od tri specijalizacije: štafelajne slike i polikromirano drvo, kamen ili zidne slike i mozaici. Do sada smo na specijalizaciji za slike i drvo imali najviše pet studenata, a iduće ćemo godine imati samo jednog.

Ove akademske godine uveli smo jednu novost: u zimskome smo semestru održali sva predavanja (to je bilo u sklopu kolegija Konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva 3) kako bismo ljetni semestar "oslobodili" za praktični rad na umjetninama. Ja već nekoliko godina vodim projekt konzervacije-restauracije slike Gospa Lurdska iz crkve Imena Isusova/Imena Marijina u Postinju Gornjem pored Muća. Kažem "nekoliko godina" jer zahvat iziskuje mnogo truda, a tim studenata koji vodim nije velik.

Brucošice Ana Šapina, Nives Mijić i Emilija Vranković prošli su četvrtak radile na slici Gospa Lurdska zajedno sa studenticom četvrte godine Jelenom Zagorom.

Trenutno rekonstruiramo sloj preparacije unutar oštećenja slikanoga sloja

Moje studentice Jelena Zagora i Petra Perlain ove su godine pokrenule blog Stažiranje među umjetninama na kojemu, između ostalog, možete pročitati što su radile na slici Gospa Lurdska. Na pisanje bloga potaknula sam ih jer držim da je jako važno da upoznaju svoje kolege, ali i širu javnost, s onim što rade - jedino tako možemo podizati javnu svijest o potrebi zaštite i očuvanja kulturne baštine.

Vrijedne studentice Petra Perlain i Jelena Zagora pišu blog Stažiranje među umjetninama

U sljedećem postu nastavljamo s pričom o Beču; vodim vas u Bundesdenkmalamt!

8. međunarodna konferencija studija konzervacije-restauracije

Prije osam godina Odsjek za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu organizirao je konferenciju studija konzervacije-restauracije. Konferencija je ubrzo prerasla u godišnji susret studenata i nastavnika triju studija: splitskog, zagrebačkog i dubrovačkog. Isprva su na njoj sudjelovali samo studenti iz Splita i Zagreba, no pokretanjem studija u Dubrovniku pridružuju im se i kolege s tog sveučilišta. Gostovanjem kolega sa Sveučilišta u Ljubljani i Pragu konferencija poprima međunarodni karakter.

Svake je godine drugo sveučilište domaćin skupa. Predavanja drže isključivo studenti. Prezentiraju projekte u kojima su sudjelovali, od konzervatorsko-restauratorskih zahvata do primjene sofisticiranih tehnika za analizu gradbenih materijala umjetnina. Akademija likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu bila je domaćin ovogodišnje, osme po redu konferencije, koja je održana 15. i 16. travnja a okupila je studente i nastavnike iz Zagreba, Splita, Dubrovnika i Ljubljane.

Domaćin 8. Međunarodne konferencije studija konzervacije-restauracije bila je Akademija likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu

Prošle mi se godine pružila prilika da sudjelujem na konferenciji Udruženja sjevernoameričkih poslijediplomskih magistarskih studija restauracije kulturne baštine / Association of North American Graduate Programs in the Conservation of Cultural Property (ANAGPIC). I ova se konferencija održava jednom godišnje i svaki je put drugo sveučilište domaćin. Prošle se godine održavala na Sveučilištu Queens u Kanadi. Ovo je jedino kanadsko sveučilište koje nudi poslijediplomski studij restauracije i jedno od svega pet takvih studija u Sjevernoj Americi. (Naša mala Hrvatska ima čak tri!) Ostala četiri su: Winterthur / University of Delaware, New York University - Institute of Fine Arts, University of California - Los Angeles / Getty i Buffalo State College. (Program Sveučilišta u Texasu - Austin 'ugašen' je prošle godine jer ga sveučilišno vodstvo nije smatralo dovoljno isplativim, iako je to bio jedini američki studij restauracije arhivskog materijala!)

Prošle godine sudjelovala sam na konferenciji sjevernoameričkih studija restauracije koja je održana na Sveučiištu Queens u Kingstonu, Kanada

Na američkoj se konferenciji studenti predstavljaju predavanjima i posterima. Od prošle se godine dodjeljuje nagrada Angelica Zander Rudenstine za osobit doprinos polju restauracije, a dobitnik je pozvan da održi predavanje. Prva dobitnica bila je čuvena Leslie Carlyle, danas nastavnica na Sveučilištu u Lisabonu. Kratki osvrt na prošlogodišnju konferenciju pročitajte na blogu Stevena O'Baniona. Steven je pisao i o ovogodišnjoj konferenciji, kojoj je domaćin bio njegov program - WUDPAC. Na konferenciji je držao izlaganje o prikupljanju informacija kroz razgovore s umjetnicima, a njegova sjajna prezentacija dostupna je ovdje.

Za svečanu večeru u tvrđavi Henry svi smo se trebali obući u odjeću iz viktorijanskog doba

Vožnja od Wilimingtona u Delawareu do Kingstona u pokrajini Ontario traje desetak sati. U povratku smo vrijeme kratili igrom koju je osmislila moja mentorica Joyce Hill Stoner, tzv. Talk Olympics. (WUDPAC-ovci ovo tradicionalno 'igraju' nakon svake ANAGPIC konferencije.) Pravila su jednostavna: studenti dodjeljuju zlatnu, srebrnu i brončanu medalju u tri kategorije: PowerPoint prezentacija, usmena prezentacija i sadržaj predavanja. Svaki student može dati glas, ali svoj izbor mora obrazložiti. (Studenti ovako uče što prezentaciju čini dobrom/uspješnom.) Na kraju se zbrajaju ocjene i proglašavaju pobjednici. Kako bi se osigurala objektivnost, WUDPAC-ovi studenti-predavači nisu u konkurenciji.

U duhu Talk Olympics-a odlučila sam dodijeliti zlatne medalje studentima koji su držali predavanja na zagrebačkoj konferenciji, i to u tri kategorije: sadržaj (obrada teme), kvaliteta vizualnog materijala i usmena prezentacija. Da sve bude po pravilima, splitske studente nisam uključila u izbor.

Zlatna medalja za temu (sadržaj prezentacije)

Sanja Capurso sa Sveučilišta u Dubrovniku održala je sjajno predavanje o pripremi i ispitivanju specijalnih kit masa koje će se koristiti na jednoj slici na drvu koja se trenutno restaurira u radionici Hrvatskog restauratorskog zavoda - Restauratorskog odjela u Dubrovniku. Mentori su joj bili Nađa Lučić i Elio Karamatić. Prezentacija je bila vrlo zanimljiva, a uključivala je nekoliko kratkih video zapisa.

3D prikaz sustava za strukturnu stabilizaciju slike na drvu koja se restaurira u HRZ-ovoj dubrovačkoj radionici

Ispitivani materijali

Zlatnu medalju u ovoj kategoriji dodijelila bih i studentici zagrebačke Akademije Lani Matijašić koja je u kratkim crtama predstavila interdisciplinarni projekt istraživanja kompleksa dvorca Brezovica. Projekt je osvojio potporu Sveučilišta u Zagrebu, a u njemu sudjeluje sedam fakulteta: Akademija likovnih umjetnosti (restauratori se bave zidnim slikama u dvorcu), Arhitektonski fakultet, Geodetski fakultet, Agronomski fakultet, Studij krajobrazne arhitekture, Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije te Filozofski fakultet. (Studentice Filozofskog fakulteta Ana Kaniški, Mateja Kuka, Iva Raič Stojanović i Antonia Tomić održale su predavanje odmah nakon Lane; govorile su o istraživanju arhivskih izvora o Brezovici.)

Svaki fakultet-sudionik projekta ima svoje zadatke

Zlatna medalja za Powerpoint prezentaciju

I u ovoj ću kategoriji dodijeliti dvije zlatne medalje. Prva ide Mojci Lorber sa Sveučilišta u Ljubljani koja je govorila o različitim načinima zamjene izgubljenog materijala u restauriranju keramike. Mojca je prikazala šest predmeta na kojima je izvela rekonstruktivne zahvate. Osobito je dojmljiva bila primjena uređaja za restauriranje velikih arheoloških predmeta te korištenje transparentnog kalupa.

Primjena specijalnog uređaja za restauriranje velikih arheoloških predmeta

I druga zlatna medalja ide u Sloveniju, ovaj put Roku Dolničaru. Rok je govorio o problemima konzerviranja drvenih skulptura na otvorenom prostoru. Obradio je umjetnine u 'parku' skulptura u Kostanjevici na Krki. Izradio je interaktivnu kartu na kojoj je označen položaj svake skulpture, a klikom miša otvara se katalog s osnovnim informacijama (autor, godina nastanka, dimenzije i dr.) i opisom postojećeg stanja te 'album' s fotografijama.

Rok Dolničar izradio je interaktivnu kartu

Zlatna medalja za prezentacijske vještine

Posljednja medalja ide Maji Sučević-Miklin; ona je s kolegom Juricom Milinkovićem održala predavanje o konzervatorsko-restauratorskim radovima na portretima supružnika Catinelli-Obradić iz Muzeja Grada Zagreba. Maja je studentica zagrebačkog Odsjeka za restauriranje-konzerviranje, a osvojila me sigurnim nastupom i dobro uvježbanim govorom.

Predavanje Maje Sučević-Miklin i Jurice Milinkovića

Čestitke svim (ostalim) studentima - bili ste sjajni! Fotografije s konferencije možete pogledati ovdje. Vidimo se za godinu dana u Splitu! :)

(U idućem postu nastavljam priču o Beču. Studentice prve godine Tina Tomšič, Ana Šapina i Ivana Duvnjak napisale su odličan članak o ovom stručnom putovanju - pročitajte ga!)

Kočije u Schönbrunnu

Prošli sam tjedan posjetila Beč sa studentima prve godine. U posjet austrijskoj prijestolnici pozvala nas je kolegica Valentina Ljubić, voditeljica konzervatorsko-restauratorske radionice Tehničkog muzeja u Beču (Technisches Museum Wien) i voditeljica specijalističkog usmjerenja konzervacija-restauracija metala splitske Umjetničke akademije. Valentina nam je organizirala posjet najznačajnijim muzejima i obilazak restauratorskih radionica.

Tina Tomšič i Valentina Ljubić ispred Tehničkog muzeja u Beču. Valentina nam je pronašla povoljan smještaj u centru grada, dok se Tina pobrinula da sigurno stignemo u Beč i još sigurnije vratimo kući.

U Beču smo proveli pet dana. Prvi je dan bio rezerviran za Schönbrunn. Kako smo u grad doputovali oko podne, a dva sata kasnije smo imali zakazan posjet Muzeju kočija (Wagenburg), nije bilo vremena za obilazak dvorca.

Zajednička fotografija ispred dvorca Schönbrunn: Valentina Ljubić sa studentima prve godine

Na pomoćnim smo zgradama vidjeli radnike koji izvode manje sanacijske radove

Sanacijski radovi na fasadi Muzeja kočija

Carski je 'vozni park' nekoć brojio 600 kočija, saonica i sličnih prometala. Preživjelo ih je stotinjak, a najljepši su primjerci izloženi u Muzeju kočija. U dijelu muzeja u kojemu se čuva najpoznatija od svih - krunidbena kočija Habsburgovaca - za vrijeme našeg posjeta obavljala se dezinsekcija parketa visokom temperaturom. Za ovo su korištene specijalne 'deke', poput onih koje se koriste za zagrijavanje guma u Formuli 1. (Drvo se zagrijava na temperaturu od 65 °C i tako ostavlja sat vremena.) Muzejski su nam restauratori objasnili da dezinskecija mikrovalovima koju su ranije proveli nije dala željene rezultate. Prisutnost i aktivnost insekata prate pomoću feromonskih klopki.

Dezinsekcija parketa zagrijavanjem

Od svih me se izložaka najviše dojmila velika crna pogrebna kočija s kraja 19. stoljeća. Posljednji je put korištena 1989. godine na pogrebu posljednje austrijske carice Zite.

Carska pogrebna kočija (kraj 19. stoljeća)

Nakon posjeta restauratorskoj radionici za predmete (eng. objects, njem. Objekten), restauratorica Daniela Sailer provela nas je kroz muzejski depo. Svi su predmeti prekriveni plahtama kako bi se zaštitili od prašine. Na svakoj kočiji nalazi se jedna feromonska klopka. Uz pomoć Oddyjevog testa ispituje se prikladnost materijala korištenih za pohranu.

Depo Muzeja kočija

Test ubrzne korozije (tzv. Oddyjev test)

Daniela radi u radionici za restauraciju tekstila. Pokazala nam je nekoliko predmeta koje trenutno restaurira, između ostalog i dio opreme za konja koji je vukao carske saonice.

Bogato izvezeno 'pokrivalo' za konja ukrašeno je praporcima. Vožnja u ovim saonicama morala je zvučati čarobno!

U prostoriji za snimanje umjetnina pažnju su mi privukle lutke za izlaganje odjeće. Daniela nam je objasnila da postoje različiti modeli - po jedan za svako stilsko razdoblje; kod izlaganja haljina kakve ovaj muzej posjeduje treba voditi računa i o tome!

Lutke za izlaganje odjeće

Zajednička fotografija: Daniela Sailer, Valentina Ljubić i studenti prve godine

Medvjeđa glava po kojoj se Elizabeta od Bavarske (Sisi) navodno penjala na konja?!

Nakon Muzeja kočija laganim smo se korakom zaputili do Glorijeta gdje smo kušali bečke kolače.

Glorijet je sagrađen 1775. godine, a projektirao ga je arhitekt J. F. Hetzendorf von Hohenberg